第三章-罪人俱樂部

(The Sinners’ Club)

 

在東歐共產主義瓦解之前,我拜訪過波蘭、東德、捷克斯洛伐克、羅馬尼亞,聽到共產黨的故事。他們被囚禁在帶刺的鐵絲網圍牆內,在機關槍和地雷的威脅下,共產主義者保證:就算犧牲生命也絕不離開他們的“烏托邦”。

我訪問過的許多人都因他們的信仰受到迫害。大多數人別無選擇,只有站在凜冽的寒風中排隊領取食物,幾乎沒有人敢頂撞掌權者。我見到的這些人都生活在極度貧乏、悲慘及絕望中,他們似乎都忘記了怎樣微笑,他們的生活烏雲密佈、異常灰暗。

令人厭惡的是,我看到一些領著津貼的有特權的共產黨員,生活在這種所謂的“無階級社會”,這是多麼巨大的諷刺啊!在我看來那些抨擊資本主義的共產黨領導才是最可惡的資本家——他們為自己的利益煽動人們起義。

我也遊歷過中美洲的一些國家,驚訝地發現為什麼有些人如此歡迎共產主義理想。原因是,他們是資本主義的受害者。貪婪的資本家看利益高於貧苦人民的福利,而正是那些窮人使他們獲得利益。人們無力逃離那個罪惡的體制。

我頓時恍然大悟,真正的罪惡不是源於經濟體系。共產主義者想當然地希望世界大同,而資本主義者又希望人人獲得平等的機會。兩種制度都不可避免地造就犧牲別人而富裕自己的人。兩種制度都會帶出人類最自私、最貪婪的本性。

資本主義豬和社會主義豬都是一丘之貉——它們都是要把你推進泥潭,從而用它們的嘴接住濺起的泥漿。不是經濟理論本身罪惡,而是人們用此去達到他們的自私目的。不管在這個過程中誰會受到傷害。

民主主義和獨裁專政

我們發現民主主義和獨裁專政也是一樣的。歷史教導我們,正如阿克頓爵士所說的那樣:“權利導致腐敗,絕對權利絕對導致腐敗。”這就是為什麼美國人一直強烈譴責第三世界獨裁者違反人權的可恥行徑!

儘管如此,民主主義也不會自動產生清廉的領導,住在美國的人都知道這一點。最近的新聞報導似乎經常炮轟違反道德的政府人員。你也無能為力,只是好奇,如果把這些人放在另一個國家的不同政治制度下,他們會不會在他們的周圍建起一道帶刺的鐵絲網護欄?

溫斯頓·邱吉爾敏銳地觀察到:“民主制度是至今所發明的最差的制度,除了其他已經嘗試過的。”(換句話說,民主制度是現存制度中最好的,但它仍然不盡人意。如何使它更好?)

民主主義提供一種相互制衡的體制。這能激勵領袖們走在一條正直而狹窄的道路上,當他們偏離的時候,體制為市民提供了一種保護。這就是為什麼民主主義優越於獨裁專政——在這些敗類造成太多危害之前,我們就可以踢走他們!

獨裁專政和民主主義,就像共產主義和資本主義,揭露了人們與生俱來的惡。一般人都不會錯過一個利用別人的機會,如果他確信不會因此遭受任何的負面影響。

我們是不是常對那些骯髒的政客和他們的骯髒行徑大加評斷?但是當我稱他們為“骯髒的政客”時,我也揭露了自己。

停下來想一想這樣一個場景:一個被判三重罪的重犯躲在籬笆後面審判他的室友。你的反應是什麼?毫無疑問你馬上會想:“什麼?他沒有權利審判他的室友,因為他剛被定了罪。”

讓我們回過來再來談談那些骯髒的政客。我真的有權利去譴責一個政客,因為他用權利達到自私的目的嗎?我沒有,除非我從來沒有利用過別人或一些有利的環境,但我利用過。因此,當我譴責那個骯髒的政客時,我其實跟那個審判他室友的罪犯沒有區別。這簡直就是五十步笑百步。

“你就是那個人!”

所以不要假裝頭戴光環坐在那裡,親愛的讀者,你和我一樣都犯了一個普遍的罪。我們每個人都曾經或多次為自己的利益而連累別人。每個人都或多或少犯過罪,使我們罪加一等的是,我們自以為義地審判和我們一樣的罪人,這使我們顯得虛偽可憎。

這就是使徒保羅在下面經文中所說的普遍的罪:

你這論斷人的,無論你是誰,也無可推諉。你在什麼事上論斷人,就在

什麼事上定自己的罪。因為你這論斷人的,自己所行卻和別人一樣

(羅馬書2:1

這裡一個重要的真理是:當我們指出別人的罪時,我們就是在天堂的法庭上作證說我們知道所謂的對與錯。我們對別人的指控恰恰證明我們也多次違反了普遍的道德行為準則。結果,我們對別人的指控變成了自我定罪。

你還記得聖經上大衛王與烏利亞的妻子拔示巴通姦的故事嗎?她懷了孕,大衛就安排她的丈夫在戰場上被殺。表面上烏利亞死於戰事,事實上他的死卻是最高統帥大衛王事先安排的,之後他又合法地迎娶了烏利亞的悲傷寡婦。

大衛縝密的計畫看似天衣無縫,直至有一天神差派了一位名叫拿單的先知來拜訪他。拿單問大衛,在他的王國裡有一個擁有大批羊群的富人,為了招待一個客人卻把他窮鄰居的僅有的一隻羊取走了,這該如何審判呢?大衛非常憤怒,正義地宣告:行這事的人該死!

拿單指著大衛喊道:“你就是那個人!

大衛的故事很普遍,每當你們指控別人的時候,至高無上的正義之靈就會指著我們喊道:“你就是那個人!

一位智者曾經說過:“當你伸手指向別人的時候,請注意,有三根指頭正指向你自己。”

問題的根源

你覺得自己有罪嗎?你應該覺得。如果不覺得,那就有問題了。

我們大多數人,當覺得有罪的時候,都會試圖替自己辯護。也許你會說:“我可沒有像大衛那樣犯通姦或殺人罪。”可能你沒有。但有一種罪是萬惡之源,那就是自私。導致大衛犯罪的根源是自私,他“專顧自己”。

神怎樣看待自私?耶穌說第二個最大的誡命是愛人如己(詳見馬太福音22:36-40)。聖經說愛人如己是舊約律法的總綱:

凡事都不可虧欠人,惟有彼此相愛,要常以為虧欠,因為愛人的就完全

了律法。像那不可姦淫,不可殺人,不可偷盜,不可貪婪,或有別的誡

命,都包在“愛人如己”這一句話之內了。愛是不加害於人,所以愛

就完全了律法。(羅馬書13:8-10

人犯姦淫、殺人、偷竊、貪婪之罪,都是源於自私。神恨惡自私,因為他是無私之愛的化身,他不偏待任何人。當自私的行為發生時,不公義平也隨之而來。當我們有任何自私的行為時,就和通姦者或殺人者有著一樣的自私動機。

耶穌在他著名的“山上寶訓”中也極力贊同這一真理。他的聽眾和你們並無分別,也許我們沒有殺人,沒有通姦,但是聽神的兒子怎麼說:

“你們聽見有吩咐古人[祖先]的話,說:‘不可殺人’,又說:‘凡殺

人的,難免受審判。’只是我告訴你們:凡向弟兄動怒的,難免受審

判。凡罵弟兄是拉加的[或沒腦子],難免公會的審斷;凡罵弟兄是魔利

的,難免地獄的火。”(馬太福音5:21-22

這不是我說的,是耶穌說的。依他的意思,一個人不是沒有殺過人就不算犯罪。激發人殺人的仇恨和激起人發怒的仇恨是一樣的,都是緣於自私。耶穌繼續說:

“你們聽見有話說:‘不可姦淫。’只是我告訴你們:凡看見婦女就動

淫念的,這人心裡已經與她犯姦淫了。”(馬太福音5:27-28

犯姦淫和有淫念同樣是出於自私。

發出挑戰

也許你知道新約中行淫時被抓的婦人的故事。在她行淫時,法利賽人將她抓住,把她帶到耶穌面前,為了找耶穌的把柄。他們提醒耶穌,按照摩西律法這女人當用石頭打死。

耶穌睿智的回答實際上是重述了一個人盡皆知的不變原則:一個犯罪的人無權去審判他人。耶穌這樣說,“你們中間誰是沒有罪的,誰就可以先拿石頭打她”(約翰福音8:7)。

耶穌說完後彎下腰在地上畫字。聖經上說那個婦人的控告者從老到少一個個離開了。耶穌在地上寫什麼呢?我猜想,是不是那些法利賽人夢中情人的名字?或是他們女朋友的名字?

不管怎樣,這件事情證明了兩件事:

首先,姦淫是罪。所有人都走了之後,耶穌告訴那個婦人:“去吧,從此不要再犯罪了。”

其次,審判別人也是罪。那天舉著石頭自以為義的人,和那個他們要打的婦人一樣,都應該用石頭打死。

我們所有人都羞於審判那些像我們一樣犯了自私自利罪的人,我們每個人都像一個整天向司機開罰單,但下班後卻超速回家的員警。

像不像?我們都是罪人俱樂部的成員。那些認為自己不是的人,其實是其中的最高領袖,這就是為什麼耶穌屢次譴責自以為義的人(順便提一句,耶穌是唯一有權利譴責假冒偽善的人,因為他沒有犯過罪)。

我們雖有瑕疵,但基本上還是好人?

也許你會像大多數人一樣,認為自己基本上算是個好人(投票表明,86%的美國人相信自己會上天堂。)。那是因為他們跟自己的鄰居相比,而不是與神的標準相比。耶穌說:“除了神一位之外,再沒有良善的”(馬可福音10:18)。他清楚地表明,人不是基本上良善,而是基本上邪惡。

想想你自己的行為準則。你會不會持槍搶銀行?也許不會。但是你有沒有偷過一些不太值錢的東西?你有沒有漏繳個人所得稅,從而偷竊每個美國公民的財富?你有沒有在知道的情況下多收了商店找回的零錢,因此偷了幾個硬幣?你有沒有從老闆那裡拿過小工具或紙夾之類的東西?你看,你個賊。你小小的偷竊行為可以證明,你沒有搶銀行不是因為你基本上良善或基本上無私,你沒有搶銀行是因為怕被抓。你看,你表現出來的“良善”恰恰是你自私的另一種詮釋!如果搶銀行帶給你名譽和未來自由的影響,與你從公司裡偷紙夾一樣,那麼你一定會搶的!但是激發你去偷小東西的這種自私念頭,它同樣也會激勵你在大事情上表現“良好”。

對於殺人犯也是一樣的。你有沒有殺過人?“當然沒有!”你斷然表示。為什麼不殺呢?“因為我是好人,只有惡魔才殺人!”

那麼我問你:如果說你不會在你討厭的人背後開槍,那你為什麼會在你討厭的人背後說詆毀的話?主要因為仇恨不會把你送進監獄,而謀殺卻會。作為一名殺人犯,你會名聲掃地;而你即便經常說閒話,卻依然可以被你的同事接納。你看,自私能讓愛說閒話的人克制自己免於殺人。

一旦殺人被認為合法,就沒有人能安全居住。我們可以肯定的是,殺人已在我們國家合法,受害者就是未出生的嬰孩。當成千上萬個孩子被撕碎或被毒死在母腹中的時候,人們是基本上良善,還是基本上自私?答案就不言自明瞭。

神的看法

也許你要問為什麼我竭盡全力地使你感到內疚。答案是:你必須看清你罪的本性,為了讓你完全明白你需要一位元救主。

我不會讓你永遠陷在內疚裡。事實上,兩章之後我將告訴你一個你聞所未聞的好消息。我將引導你進入神的計畫,讓你得完全的赦免——完全的饒恕。但前提是,你必須看自己為一個需要神赦免的罪人。

有些人就像那個驚魂未定的通姦婦人——她知道自己犯了罪,鼓起勇氣準備迎接砸在她背上的第一塊石頭。但大部分的人就像那群站在她周圍定她罪的人,那些想要處決她的偽善者應該受到同樣的懲罰。

就像使徒保羅所說的,他們是自我定罪,無可推諉。

現在神看到的場景是:一群猥褻的和通姦的人準備用石頭打死一個通姦犯!全然的偽善!但那不正是人類的寫照嗎?

愛嚼舌的人說他們愛說閒話的鄰居的閒話,懶惰的員工(偷竊老闆時間的人)抱怨他們總裁的高工資。偽善的人不去教會,因為“他認為那裡的每個人都是偽善的。”猥褻的作者描寫墮落的傳道人,公民漏稅因為不想納稅給一個“腐敗的政府”。選舉人抱怨那些被他們選出來為自己利益服務的政治家自私自利。

最近我在一家報紙上讀到一篇刑事報導,三個人報案稱他們車上的雷達監測器被偷。他們非常生氣,因為有人犯法了,偷走了可以説明他們犯罪的儀器!

我們所有人都自私自利,我們論斷和批評別人,因此我們在神面前也自我定罪了。不光是共產主義者、貪婪的資本家、骯髒的政客、銀行盜竊犯和殺人犯,我們都是罪人俱樂部裡的戴罪之人,那是會員的代價。

“人人都犯了罪,虧缺了神的榮耀。”(羅馬書3:23

Kuendelea Sawasawa

Sura Ya Tatu

Kwa miaka mingi na kwa njia nyingi sana nilifuata – bila ya kujua – kawaida ambazo zilikuwa kinyume cha lengo ambalo Mungu alitaka nilifuate – lengo la kuwafanya watu kuwa wanafunzi. Lakini Roho Mtakatifu kwa neema Yake alianza kunifungua macho taratibu, nikaona makosa yangu. Kitu kimoja nilichojifunza ni hiki: Ninatakiwa kuhoji kila kitu nilichofundishwa na kuamini, kwa mwangaza wa Neno la Mungu. Desturi zetu zinapofusha macho yetu tusione kile ambacho Mungu amesema. Halafu kibaya sana ni kwamba, tunajivunia sana desturi zetu, tukiwa na uhakika kwamba tunasimama miongoni mwa kundi la kipekee sana ambalo lina ufahamu mkubwa zaidi wa kweli kuliko Wakristo wengine. Mwalimu mmoja alisema hivi, kwa dharau sana: “Kuna madhehebu elfu thelathini na mbili duniani leo. Ninyi mna bahati kwamba ni washirika wa lile ambalo ndiyo la kweli!”

Matokeo ya kiburi chetu ni kwamba Mungu hutupinga, maana Yeye huwapinga wenye kiburi. Tukitaka kuwa na maendeleo ya aina yoyote na kuwa tayari kusimama mbele za Yesu, lazima tujinyenyekeze wenyewe. Mungu huwapa neema wanyenyekevu.

Tutazame Nafasi Ya Mchungaji

Lengo la mtumishi kuwafanya watu kuwa wanafunzi linatakiwa kutawala kila kitu anachofanya katika huduma. Daima ajiulize hivi: “Je, ninachofanya kinachangia vipi katika mpango wa kuwafanya watu kuwa wanafunzi watakaotii amri zote za Yesu?” Swali hilo rahisi tu la kujipima, likiulizwa kwa kumaanisha, litaondoa vitu vingi sana vinavyofanywa kama shughuli za Kikristo.

Hebu tufikiri kidogo juu ya huduma ya mchungaji au mzee au mwangalizi,[1] mtu ambaye kazi yake kihuduma humweka kwenye kanisa moja la mahali. Kama huyo anataka kuwafanya watu kuwa wanafunzi watakaotii amri zote za Yesu, kazi yake moja ni ipi? Kufundisha. Yesu alisema kwamba wanafunzi hupatikana kwa kufundisha (ona Mathayo 28:19-20). Sharti moja la mtu kuwa mzee au mchungaji au mwangalizi ni kwamba “aweze kufundisha” (1Timo. 3:2). Wale “wafanyao bidii katika kuhubiri na kufundisha” wapewe “heshima mara dufu” (1Timo. 5:17).

Basi – mchungaji atathmini kila mahubiri kwa kujiuliza swali hili: “Je, mahubiri haya yanasaidiaje kufanikisha kazi ya kufanya watu kuwa wanafunzi?”

Lakini je, wajibu wa mchungaji kufundisha unakamilika kwa mahubiri yake ya Jumapili au katikati ya wiki? Kama anafikiri ndiyo, anasahau ukweli kwamba Maandiko yanasema wajibu wake wa kufundisha unakamilika kwa maisha anayoishi na mfano anao-onyesha. Mfano wenye kufundisha wa maisha yake ya kila siku huongezewa tu kwa ile huduma ya kufundisha. Hii ndiyo sababu masharti kwa ajili ya wazee au wachungaji au waangalizi yanahusu zaidi tabia ya mtu na jinsi anavyoishi kuliko uwezo wake wa kusema. Kati ya masharti kumi na tano kwa ajili ya waangalizi yanayotajwa katika 1Timotheo 3:1-7, kumi na nne yanahusiana na tabia, na moja tu linahusu uwezo wa kufundisha. Katika masharti kumi na nane yanayotajwa kwa ajili ya wazee katika Tito 1:5-9, kumi na saba yanahusiana na tabia na moja tu linahusu uwezo wa kufundisha. Paulo alianza kwa kumkumbusha Timotheo hivi: “Uwe mfano kwao waaminio, katika usemi na mwenendo, na katika upendo na imani na usafi” (1Timo. 4:12 – maneno mepesi kukazia). Ndipo akasema, “Hata nitakapokuja, ufanye bidii katika kusoma na kuonya na kufundisha” (1Timo. 4:13). Basi tunaona kwamba mfano wa tabia ya Timotheo unatajwa kabla ya huduma yake ya kufundisha, kuonyesha jinsi maisha yalivyo muhimu zaidi.

Petro naye aliandika hivi:

Nawasihi wazee walio kwenu, mimi niliye mzee mwenzenu, na shahidi wa mateso ya Kristo, na mshirika wa utukufu utakaofunuliwa baadaye; lichungeni kundi la Mungu lililo kwenu na kulisimamia, si kwa kulazimishwa, bali kwa hiari kama Mungu atakavyo; si kwa kutaka fedha ya aibu, bali kwa moyo. Wala si kama wajifanyao mabwana juu ya mitaa yao, bali kwa kuwa mifano kwa lile kundi (1Petro 5:1-3. Maneno mepesi kukazia).

Nani anayetuhamasisha kujikana na kumtii Kristo? Je, ni wale ambao mahubiri yao tunayafurahia, au ni wale ambao tunatamani maisha yao? Wachungaji wasiojitoa, wenye maneno laini, hawamvuti yeyote ajitwike msalaba wake. Kama wachungaji hao watahubiri mara moja moja ujumbe wa kujitoa kwa Kristo, inabidi wahubiri kwa kufunika-funika, maana wasikilizaji wao watahoji ukweli wa maneno yao. Viongozi wengi Wakristo wa siku zilizopita hawakumbukwi kwa mahubiri yao bali kwa kujitoa kwao. Mifano yao inatuhamasisha kwa muda mrefu baada ya kuondoka kwao.

Kama mchungaji haonyeshi mfano wa utii kama mfuasi wa kweli wa Yesu Kristo, anapoteza wakati wake kuhubiri. Ee Mchungaji: Mfano wa maisha yako unazungumza kwa sauti mara kumi zaidi kuliko mahubiri yako. Je, unawahamasisha watu kujikana na kumfuata Kristo kwa kujikana mwenyewe na kumfuata Kristo?

Lakini – mchungaji anawezaje – kwa mfano wa maisha yake – kufundisha watu ambao wanamjua kama msemaji fundi wa Jumapili asubuhi? Kama wanampata na kumwona kwa karibu akiishi maisha yake, ni kule kusalimiana kwa sekunde tano wanapotoka ibadani. Labda kuna kitu ambacho si sahihi katika utaratibu wa siku hizi wa uchungaji.

Mahubiri Ya Jumapili Asubuhi Kila Juma

Kosa lingine analoweza kufanya mchungaji ni kufikiri kwamba wajibu wake wa kufundisha ni ule wa kutoa mihadhara mbele za watu kila juma. Huduma ya Yesu ya kufundisha haikuwa mahubiri mbele za watu tu, bali pia mazungumzo binafsi yaliyosababishwa na maswali ya wanafunzi Wake. Tena, mengi ya mahubiri Yake mbele za watu hayakuwa marefu sana – ukichunguza kwa makini. Halafu, mazungumzo Yake na wanafunzi hayakuwa ni nusu saa kila siku kwa juma katika kanisa, bali yalifanywa pembeni ya bahari, ndani ya nyumba, na wakati wanatembea njiani kwenye vumbi nyingi. Yesu aliishi maisha Yake kikamilifu mbele ya macho ya wanafunzi Wake. Mtindo huo huo wa kufundisha ulifuatwa na mitume. Baada ya Pentekoste, wale Thenashara walifundisha “hekaluni na nyumba kwa nyumba” (Matendo 5:42 – maneno mepesi kukazia). Kila siku walikuwa wanakutana na kuhusiana na waaminio. Hata Paulo alifundisha “hadharani na nyumba kwa nyumba” (Matendo 20:20 – maneno mepesi kukazia).

Kama wewe ni mchungaji, bila shaka kufikia hapa umekwisha anza kulinganisha huduma yako ya kufundisha na ile ya Yesu, au mitume wa kwanza. Pengine umeanza hata kujiuliza kama kile ambacho umekuwa ukifanya ndicho Mungu anakusudia ufanye, au pengine unafanya yale ambayo ni mapokeo ya kanisa lenu kwa miaka mamia na mamia. Kama umeanza kujihoji hivyo, ni vizuri – tena vizuri sana. Hiyo ni hatua ya kwanza kuelekea upande unaofaa.

Labda hata umefikiri zaidi. Pengine umejiuliza hivi: “Nitapata wapi muda unaohitajika kufanya huduma kama hiyo – yaani, kuwafundisha watu nyumba kwa nyumba, au kuwahusisha katika maisha yangu ya kila siku ili niweze kuwashawishi kwa mfano wa maisha yangu?” Hilo ni swali zuri sana, kwa sababu linaweza kukufanya uzidi kujiuliza kama kuna kitu kingine kisichokuwa sahihi katika mtindo wa kisasa wa nafasi ya mchungaji.

Yawezekana umefikiri hivi: “Sidhani kama ningetaka kuishi maisha yangu kwa ukaribu kiasi hicho na washirika wangu. Nilifundisha Shule ya Biblia kwamba mchungaji hapaswi kuwa karibu sana na washirika wake. Kwamba lazima ajitenge kidogo ili waweze kumheshimu kama kiongozi. Kwamba hapaswi kuwa na marafiki wa karibu katika washirika wake.”

Wazo la aina hiyo linaonyesha kwamba kuna kasoro katika jinsi mambo yanavyofanywa katika kanisa la kisasa. Bwana Yesu alikuwa karibu mno na wale Thenashara kiasi cha mmoja kujisikia huru kabisa kuegemeza kichwa kifuani Pake wakati wa chakula (ona Yohana 13:23-25). Waliishi pamoja kwa miaka kadhaa. Unaonaje hapo – Yesu alikuwa anajitahidi kujitenga ili aweze kuwahudumia vizuri zaidi?

Kulinganisha Mbinu – Za Zamani Na Za Kisasa

Kama lengo ni kumtii Yesu na kuwafanya watu kuwa wanafunzi, si ingekuwa busara sisi kufuata mbinu Zake? Zilifaulu sana alipozitumia Yeye, na hata mitume waliomfuata walifaulu sana walipozitumia.

Je, mbinu za kisasa zinafanikiwa kwa kiasi gani kuwafanya watu kuwa wanafunzi ambao wanatii amri zote za Kristo? Wakati matokeo ya utafiti katika Wakristo unapo-onyesha tena na tena kwamba hakuna tofauti katika mitindo ya maisha ya Wakristo wengi ikilinganisha na wasiokuwa Wakristo, labda wakati umefika kujiuliza maswali na kuchunguza Maandiko upya.

Angalia swali hili – lenye kufunua mengi – tunalotakiwa kujiuliza: Kanisa la kwanza lilifanikiwaje – tena vizuri sana – kuwafanya watu kuwa wanafunzi – pasipo kuwa na majengo, wachungaji waliosomea kazi yao, shule za Biblia, vitabu vya nyimbo na mitambo ya kuonyesha nyimbo ukutani, mashine za kupaza sauti na kutoa nakala za kanda, taratibu za Shule ya Jumapili na huduma kwa vijana, vikundi vya kuongoza sifa, kwaya, mashine kama kompyuta na fotokopi, vituo vya Kikristo vya redio na televisheni, maelfu kwa maelfu ya vitabu vya Kikristo na Biblia za watu binafsi? Hawakuhitaji hata kimoja katika vitu hivyo ili kuwafanya watu kuwa wanafunzi, na hata Yesu hakuhitaji. Na kwa sababu vitu hivyo havikuwa muhimu wakati ule, hakuna hata kimoja kilicho muhimu hata sasa. Vinaweza kuwa msaada, lakini hakuna kilicho cha muhimu. Ukweli ni huu: vingi katika hivyo vinaweza kutuzuia sisi kufanya watu kuwa wanafunzi. Hebu nitoe mifano miwili.

Tutazame kwanza kitu ambacho siku hizi kimekuwa cha muhimu sana – kuwa na wachungaji waliosoma Vyuo vya Biblia kama viongozi makanisani. Paulo hakuwahi kusikia jambo hilo. Kuna miji ambayo, baada ya kuanzisha makanisa, Paulo aliondoka na hakuwepo kwa majuma au miezi kadhaa. Kisha alirudi na akawaweka wazee wa kuyasimamia (tazama mfano katika Matendo 13:14 hadi 14:32). Maana yake ni kwamba makanisa hayo – bila ya kuwepo kwa Paulo – hayakuwa na uongozi rasmi wa wazee kwa majuma kadhaa au hata miezi, na kwamba wazee wengi walikuwa ni waamini wapya bado walipochaguliwa. Hawakuwa wamepitia kitu kinachofanana na mafunzo ya miaka miwili au mitatu yaliyowatayarisha kufanya kazi yao.

Ni hivi: Biblia inafundisha kwamba wachungaji au wazee au waangalizi hawahitaji elimu ya miaka miwili hadi mitatu ili wafanikiwe katika huduma. Hakuna awezaye kutoa hoja kinyume cha hilo. Lakini masharti ya siku hizi daima yanatuma ujumbe ufuatao kwa kila aaminiye: “Ukitaka kuwa kiongozi kanisani, unahitaji kusoma miaka kadhaa.”[2] Jambo hili linapunguza kasi ya kuzaa viongozi, na kupunguza kasi ya kufanya watu kuwa wanafunzi, na kupunguza kasi ya kukua kwa kanisa. Sijui makampuni yenye kuuza bidhaa yangefanikiwaje kufikia masoko yao kama wangedai kwamba kila muuzaji wao ahamishe familia yake kwenda mji fulani ili kupata mafunzo ya miaka mitatu kabla ya kuruhusiwa kuuza bidhaa!

Kuna hoja hapa – “Lakini, uchungaji ni kazi ngumu sana, yenye mambo mengi! Biblia inasema tusimweke mwongofu mpya katika nafasi ya usimamizi” (ona 1Timo. 3:6).

Sawa – lakini cha kwanza ni hiki: Nini tafsiri ya mwongofu mpya? Mtazamo wa Paulo ulikuwa tofauti na wetu, kwa sababu yeye aliwaweka watu kuwa wazee au wachungaji au waangalizi baada ya miezi michache tu ya wokovu.

Pili ni hivi: Sababu moja ya uchungaji wa kisasa kuwa mgumu na wenye mambo mengi ni kwamba, utaratibu mzima wa kanisa na wa huduma umetofautiana sana na jinsi Biblia inavyofundisha. Tumeufanya kuwa wa hali ya juu na mgumu kiasi cha kwamba wanaoweza kufaulu tu na kuwezana na matakwa yake ni watu ambao si wa kawaida!

Hoja nyingine – “Mungu apishe mbali kanisa lisije likasimamiwa na mtu ambaye hana elimu ya Chuo cha Biblia. Huyo mwangalizi ataongoza kundi lake liingie kwenye mafundisho ya uongo!”

Inaonekana jambo hilo halikumsumbua Paulo. Ukweli ni kwamba siku hizi tunao watumishi waliosoma Vyuo vya Biblia ambao hawaamini Yesu alizaliwa na bikira. Wanaunga mkono ushoga, wanafundisha kwamba Mungu anataka kila mtu awe na gari la kifahari, na kusema kwamba Mungu amechagua watu wa kuokoka na wa kupotea. Tena wanasema – bila hata kuogopa – kwamba mtu anaweza kuingia mbinguni bila ya kumtii Kristo. Vyuo vya Biblia vya siku hizi vimefanya kazi ya kukuza mafundisho ya uongo, na watumishi watokanao na vyuo hivyo wamezidisha kasi ya mafundisho hayo.

“Washirika wa kawaida” wanaogopa kuwahoji hao, kwa sababu wamepitia vyuoni na wanaweza kutoa maandiko mengi “ya kuthibitisha hoja” zao. Tena, hao watumishi wametengeneza na kugawa makanisa yao na kuyatenga na mwili wa Kristo kwa sababu ya mafundisho yao ya kipekee mpaka kufikia kutangaza tofauti zao kwa majina kwenye vibao mbele ya makanisa. Ujumbe wanaotuma kwa dunia ni huu: “Sisi si kama Wakristo wale wengine.” Tena – kibaya zaidi ni kwamba wanamwita ‘muasi’ kila asiyekubaliana na mafundisho yao potofu na yenye kugawa watu. Mateso Kikanisa bado yapo, na yanaongozwa na watu wenye vyeti kutoka vyuoni. Je, huo ndio mfano ambao Yesu anataka uwekwe na wanaofanya watu kuwa wanafunzi, wanaojulikana kwa kupendana wao kwa wao?

Siku hizi Wakristo wanachagua makanisa kutokana na mafundisho fulani. Kuwa na mafundisho sahihi kimekuwa kitu cha maana zaidi kuliko kuwa na mtindo sahihi wa maisha. Yote hayo ni kwa sababu utaratibu wa KiBiblia umeachwa.

Njia Mbadala Ya KiBiblia

Je, ninajaribu kusukuma kwamba waamini wenye miezi mitatu katika wokovu wachukuliwe na kupewa usimamizi wa makanisa – kama alivyofanya Paulo? Ndiyo – lakini ni kama hao waamini wanatimiza masharti yatolewayo na Biblia kuhusu wazee au wasimamizi – na, ikiwa watapewa kusimamia makanisa ambayo yanafuata utaratibu wa KiBiblia. Yaani – hayo makanisa lazima yawe mapya kabisa, yenye kuwa chini ya mamlaka ya mtumishi aliyekomaa kama vile mtume, anayeweza kuyasimamia.[3] Kwa hali hiyo, hao viongozi wapya hawatakuwa peke yao.

Jambo la pili ni kwamba, makusanyiko hayo yawe madogo kiasi cha kutosha kukutanikia nyumbani, kama ilivyokuwa kwa makanisa ya mwanzo.[4] Hiyo inarahisisha usimamizi. Pengine ndiyo sababu sharti moja la wazee au waangalizi ni kwamba waweze kusimamia nyumba zao vizuri (ona 1Timo. 3:4-5). Kusimamia nyumba ndogo ya waamini si kazi sana – ni sawa na kusimamia familia tu.

Jambo la tatu ni kwamba hilo kusanyiko liwe na watu ambao wamepokea Injili ya KiBiblia na kutubu. Jambo hilo huwafanya kuwa wafuasi halisi wa Bwana Yesu Kristo. Hilo linaondoa changamoto zote zinazotokana na kujaribu kuchunga kondoo ambao kwa kweli ni mbuzi.

Na jambo la nne ni kwamba, wachungaji au wazee au waangalizi husika lazima wafuate na kutekeleza nafasi yao KiBiblia – sio ile iliyozoeleka. Yaani – wasiwe ndiyo nyota – ndiyo watu muhimu – ndiyo wakuu – kama ilivyo kawaida katika makanisa mengi ya siku hizi.[5] Badala yake, wawe ni sehemu katika mwili, watumishi wanyenyekevu wenye kufundisha kwa mfano na kwa masomo, ambao lengo lao ni kuwafanya watu kuwa wanafunzi – si kuwa wasemaji mabingwa wa Jumapili asubuhi, bali wafuate mbinu za Yesu.

Utaratibu huo ukifuatwa, basi baadhi ya waamini wenye miezi mitatu katika wokovu wanaweza kusimamia makanisa.

Majengo

Vipi kuhusu majengo? Hili nalo ni jambo “muhimu” la kisasa ambalo kanisa la kwanza halikuwa nalo, lakini wakafaulu sana. Je, majengo husaidia katika mpango mzima wa kufanya watu kuwa wanafunzi?

Mimi nilipokuwa mchungaji, mara nyingi nilijisikia kama muuza kiwanja, mfanya kazi benki, fundi ujenzi na mtaalamu wa kukusanya fedha. Nimewahi mpaka kuota majengo usiku, nimetafuta majengo, nimerekebisha majengo yaliyozeeka, nimekodisha majengo, nimejenga majengo mapya na kuyakarabati wakati Mungu alipoleta mvua kubwa. Majengo hutumia muda na nguvu nyingi sana. Sababu ya kufanya mengi sana kwa habari ya majengo ni kwamba nilikuwa na uhakika – kama wachungaji wengi – kwamba hakuna kufanikiwa bila ya jengo – mahali pa kanisa kukutania.

Majengo pia yanakula fedha nyingi sana. (Huko Marekani, kuna makusanyiko yenye kutumia mamilioni ya dola kwa ajili ya majengo.) Baada ya ndoto yangu kupata majengo ilipotimia, nikawa ninaota kuhusu siku ambapo madeni yote tuliyokopa kwa ajili ya majengo yangemalizika, ili tuweze kutumia fedha hiyo katika huduma. Kuna wakati nilitambua – nikiwa nafundisha washirika kuhusu uwakili na jinsi ya kutoka kwenye madeni – kwamba, mimi nilikuwa nimehusika kutuingiza sote kwenye madeni! (Kweli, nilifundisha kwa mfano hai.)

Majengo mengi ya kanisa hutumiwa kwa masaa machache tu, tena mara moja au mbili kwa juma. Ni shirika gani lingine duniani kote lenye kujenga majengo yasiyotumiwa sana? (Jibu ni: dini za uongo.)

Hilo shimo la kumeza fedha huleta matatizo mengi. Mchungaji mwenye jengo anahitaji fedha kila wakati, na hilo huathiri anachofanya. Anajaribiwa kuwajali sana matajiri (ambao mara nyingi wanatoa bila ya kujitoa), anajaribiwa kubadilisha mafundisho yoyote yanayoweza kuwakwaza watu wengine, na wakati mwingine kugeuza Maandiko ili yatosheleze haja yake. Mahubiri yake mengi yanahusu mada ambazo hazizuii fedha kuja, bali hutia moyo kuongezeka kwake. Kwa sababu hiyo, wakati mwingine Wakristo wanaanza kufikiri kwamba mambo muhimu kwa mwamini ni (1) kulipa zaka (kitu ambacho Yesu alisema ni kidogo) na (2) kuhudhuria ibada (ambapo zaka zinakusanywa kila Jumapili). Hiyo si picha ya kufanya watu kuwa wanafunzi. Lakini wachungaji wengi wanaota ndoto za kupata makusanyiko ambayo kila mtu atafanya hayo mambo mawili tu. Ikiwa mchungaji angekuwa na kusanyiko ambalo nusu yake wanafanya hayo mambo mawili tu, basi angeweza kuandika vitabu na kuuza siri yake kwa wachungaji wengine mamilioni!

Ukweli ni huu: Katika kitabu cha Matendo, hatuambiwi juu ya kusanyiko lolote likinunua au kujenga jengo. Waamini walikutania nyumbani.[6] Hawakuwa na michango kwa ajili ya mfuko wa ujenzi. Katika nyaraka hatusomi maagizo yoyote kusimamia ujenzi wa makanisa. Tena, hakuna mtu aliyefikiri juu ya kuwa na jengo mpaka Ukristo ulipotimiza miaka mia tatu – wakati kanisa lilipofunga ndoa na dunia chini ya agizo la mfalme Konstantino. Miaka mia tatu? Hebu fikiri ni muda mrefu kiasi gani huo! Na kanisa likakua na kuongezeka sana – hata nyakati za mateso makali sana – pasipo kuwa na majengo. Jambo hilo limerudiwa mara nyingi tu katika karne zilizopita. Hivi karibuni jambo hilo limetokea huko Uchina. Yawezekana yapo makanisa zaidi ya milioni moja huko Uchina yanayokutania nyumbani.

Saa Tano Jumapili Asubuhi Ndiyo Saa Yenye Ubaguzi Mkubwa

Majengo ya kisasa yenye kuiga mfano wa KiMarekani yanatazamiwa kuwa na nafasi ya kutosha kwa ajili ya huduma kwa watu wa umri zote. Kanisa la mwanzo halikuwa hivyo – halikuwa na huduma maalum za kibinafsi kwa ajili ya wanaume, wanawake, na umri mbalimbali wa watoto. Kanisa lilikuwa na umoja katika kila hali, sio matengano. Familia ililindwa, na wajibu wa wazazi kiroho ulikaziwa na mfumo wa kanisa badala ya kumalizwa, kama ilivyo katika mpango wa kisasa wa majengo ya kanisa.

Je, jengo la kanisa huchangia katika kuwafanya watu kuwa wanafunzi, au huzuia? Kulingana na historia, kuwafanya watu kuwa wanafunzi kumefaulu sana katika karne nyingi pasipo majengo, na kwa sababu nyingi tu nzuri.

Kukutania nyumbani – kama kanisa la kwanza lilivyofanya kwa karne tatu za kwanza – kulijenga mazingira mazuri kwa ajili ya waamini kukua kweli kiroho. Wewe fikiri: unaingia mahali ambapo kwa masaa matatu hadi matano kuna mlo wenye furaha, mafundisho, nyimbo na karama za kiroho.Washirika hao – viungo vya mwili wa Kristo – walijisikia ni wahusika kwa jinsi walivyoketi wakitazamana, badala ya jinsi washirika wa makanisa ya kisasa wanavyojisikia – kama watazamaji kwenye viwanja vya michezo, huku wakitazamana visogo na kujitahidi wasikose onyesho linaloendelea ukumbini! Ile hali ya kawaida tu ya mlo wa pamoja ilisababisha watu kufunguka na kuanzisha mahusiano halisi ya kujaliana na kushirikiana kweli kweli – wala hakuna mfano wake katika “faragha” za kisasa – ambazo ni kupeana mkono kijuu-juu tu kwa watu wasiojuana kabisa walioketi pamoja, wakati mchungaji anaposema iwe hivyo.

Mafundisho yalikuwa ni kama vipindi vya maswali na majibu, na majadiliano kati ya watu wanaofanana, badala ya kuwa kama mihadhara itolewayo na watu waliovalia mavazi ya kitofauti, waliosema kwa sauti tofauti, na waliosimama juu sana ya wasikilizaji waungwana (japo waliochoka!). Wachungaji hawakuandaa “mahubiri ya wiki.” Yeyote (pamoja na wazee, wachungaji na waangalizi) angeweza kupokea fundisho kutoka kwa Roho Mtakatifu.

Watu walipokuwa wengi katika nyumba, wazee wasingewaza juu ya kutafuta jengo kubwa. Kila mtu alijua kwamba iliwapasa kugawanyika na kuwa makusanyiko mawili katika nyumba mbili. Ikawa ni kazi ya kutafuta uongozi wa Roho Mtakatifu kwamba mkutano mpya ufanyikie wapi, na msimamizi awe nani. Wala hawakuwa na haja ya kuanza kukusanya sifa za wageni na kutafuta maelekezo kwa wataalamu wa kukua kwa kanisa ili watazame itikadi zao na filosofia zao. Tayari miongoni mwao walikuwepo waangalizi watarajiwa, ambao walikwisha pata mafunzo kazini, na ambao walijua wanachama wa kundi lao la baadaye. Hilo kanisa jipya la nyumbani lilipata nafasi ya kufanya uinjilisti katika eneo jipya na kuwaonyesha wasioamini Wakristo ni nani – ni watu waliopendana. Ilikuwa ni rahisi tu kwao kuwakaribisha wasioamini kwenye mikutano, kama kuwakaribisha kula chakula.

Mchungaji Aliyebarikiwa – Mwenye Heri

Hakuna mchungaji wa kanisa la nyumbani au mzee au mwangalizi aliyefikia mahali pa “kumalizika” kihuduma kutokana na kuzidiwa na majukumu ya kichungaji – jambo ambalo katika kanisa la kisasa lime-enea sana. (Kuna utafiti uliofanywa huko Marekani wenye kuonyesha kwamba wachungaji elfu moja na mia nane wanaacha huduma kila mwezi!) Alikuwa na kundi dogo tu la kusimamia, na kama hilo kundi dogo liliweza kumpa fedha za kukidhi mahitaji yake ili afanye huduma moja kwa moja, basi alipata nafasi ya kuomba, kutafakari, kuhubiri Injili kwa wasioamini, kusaidia maskini, kutembelea wagonjwa na kuwaombea, na kuwa na muda mzuri kabisa na wanafunzi wapya ili kuwawezesha kufanya hayo aliyokuwa anafanya wakiwa pamoja. Utawala kanisani ulikuwa kitu rahisi tu.

Alishirikiana na wazee wengine au wachungaji au waangalizi katika eneo lake la kazi. Hapakuwa na haja ya kushindana ili kuwa na “kanisa kubwa” hapo mjini au “huduma bora ya vijana” hapo mjini au “mipango mizuri kwa ajili ya ibada ya watoto” katika mji huo. Watu hawakwenda kanisani ili kupima uzuri wa kundi la kuongoza sifa na ibada, au jinsi mchungaji alivyokuwa anavutia watu. Walikuwa wamezaliwa mara ya pili, na walimpenda Yesu na watu Wake. Walipenda kula pamoja na kushirikiana karama zozote ambazo Mungu aliwapa. Lengo lao lilikuwa kumtii Yesu na kuwa tayari kusimama mbele ya kiti Chake cha hukumu.

Ndiyo – makanisa ya nyumbani yalikuwa na matatizo, na ndiyo yanayotajwa katika nyaraka. Lakini matatizo mengi yanayokumba makanis aya kisasa na kuzuia watu kuwa wanafunzi hayakuwepo katika kanisa la kwanza kwa sababu utaratibu wao wa kanisa la mahali pamoja ulikuwa tofauti na jinsi ilivyo sasa. Tafadhali tafakari hili: Hayakuwepo majengo mpaka mwanzo wa karne ya nne. Kama ungeishi wakati wa zile karne tatu za kwanza, huduma yako ingekuwaje tofauti na jinsi ilivyo leo?

Tumalize hivi: Tukiwa makini kufuata taratibu za KiBiblia, tutafanikiwa sana kutimiza lengo la Mungu la kuwafanya watu kuwa wanafunzi. Vizuizi vikubwa katika kuwafanya watu kuwa wanafunzi makanisani siku hizi hutokana na taratibu na mipango isiyokuwa ya KiBiblia.


[1] Inaonekana wazi kabisa kwamba mchungaji ni sawa na mzee au mwangalizi. Kwa Kiyunani, neno linalotafsiriwa mchungaji ni poimain. Neno presbuteros ndiyo mzee, na neno episkopos ndiyo askofu au mwangalizi. Kwa mfano: Paulo aliwashauri wazee wa Efeso (presbuteros), ambao alisema wamefanywa kuwa wasimamizi au waangalizi (episkopos) na Roho Mtakatifu, walichunge (poimaino) kundi la Mungu (tazama Matendo 20:28). Pia alitumia neno wazee (presbuteros) na wasimamizi au waangalizi (episkopos) pamoja katika Tito 1:5-7. Petro naye aliwashauri wazee (presbuteros) walichunge (poimaino) kundi (ona 1Petro 5:1-2). Kwamba askofu ni cheo cha juu kuliko mchungaji au mzee, na ni mwangalizi wa makanisa mengi ni kitu kilichotungwa tu na wanadamu.

 

[2] Mkazo wa siku hizi kuhusu watenda kazi kanisani waliosomea kazi yao ni dalili ya ugonjwa mkubwa zaidi – kudhani kwamba kupatikana kwa maarifa ni sawa na kukua kiroho. Sisi hufikiri kwamba mtu anayejua mengi amekomaa zaidi kiroho – kumbe, inaweza kuwa kinyume chake, akajawa na kiburi kwa sababu ya yote aliyosomea. Paulo aliandika hivi: “Maarifa huleta kiburi” (1Wakor. 8:1 TLR). Tena – kwa hakika – mtu anayesikiliza mihadhara yenye kuchosha kwa miaka miwili au mitatu, anakuwa tayari na yeye kutoa mihadhara inayochosha kila juma!

[3] Katika barua yake ya kwanza kwa Timotheo, na barua yake kwa Tito, Paulo anataja kwamba aliwaacha hao ili waweke wazee au waangalizi katika makanisa. Maana yake ni kwamba Timotheo na Tito wangewasimamia hao wazee na waangalizi kwa muda. Bila shaka walikuwa wanakutana nao mara kwa mara ili kuwafundisha, kama Paulo alivyoandika:- “Na mambo yale uliyoyasikia kwangu mbele ya mashahidi wengi, uwakabidhi watu waaminifu ambao wataweza kuwafundisha na wengine pia” (2Timo. 2:2 – TLR).

[4] Tazama Matendo 2:2, 46; 5:42; 8:3; 12:12; 16:40; 20:20; Warumi 16:5; 1Wakor. 16:19; Wakolosai 4:15; Filemoni mstari wa 2; 2Yohana 1:10.

[5] Ni kitu cha kushangaza kuona kwamba barua za Paulo kwa makanisa zimeandikwa kwa wote hapo kanisani – si kwa wazee au waangalizi tu. Wazee au wachungaji au waangalizi wanatajwa katika barua mbili tu. Katika moja, wanatajwa kwenye salamu – ni kama wameongezwa ili wasidhani kwamba wametengwa (ona Wafilipi 1:1). Katika nyingine, Paulo anawataja wachungaji katika orodha ya watumishi wenye kuwakamilisha watakatifu (ona Waefeso 4:11-12). Pia, ni kitu cha kushangaza kuona jinsi ambavyo Paulo hataji nafasi ya wazee wakati anapotoa maagizo kuhusu maswala ambayo sisi tungedhani yanawahusu, kama vile kuendesha Meza ya Bwana na kutatua matatizo kati ya Wakristo. Hayo yote yanaonyesha kwamba wazee au wachungaji hawakushika nafasi kuu – muhimu sana – ambayo wanashika siku hizi katika makanisa.

 

[6] Ona Matendo 2:2, 46; 5:42; 8:3; 12:12; 16:40; 20:20; Warumi 16:5; 1Wakor. 16:19; Wakolosai 4:15; Filemoni mstari wa 2; 2Yohana 1:10.

 

“Mkristo” Mwenye Choyo

SURA YA TATU

 

Pembeni yako amesimama mwanamke mzee wa KiKorea, uso wake ukiwa umekunjamana kwa sababu ya miaka mingi ya maisha magumu. Kushoto kwako kasimama kijana mfupi wa Kirusi. Mavazi yake yaliyochakaa pamoja na mikono yake yenye magamba yanakufanya ufikiri kwamba pengine alikuwa mkulima au mfanya kazi kiwandani.

Kama wale wengine wote katika kundi kubwa la watu wanaokuzunguka, hao wawili wanatazama kwa utulivu na ukimya kwenye jukwaa lililoko mbele, mbali kidogo. Wewe uko mahali unapoweza kuona kila kitu japo ni mbali – kiasi cha mita mia kadhaa – na ukiwa hapo unaona jukwaa hilo kuwa linaaribia mita 20 kwa urefu. Linametameta na kung’ara kuliko chochote ulichowahi kuona, kana kwamba limetengenezwa kwa dhahabu na kutiwa katika almasi moja kubwa. Kuna kiti kimoja tu juu yake, ambacho kinaonekana kama kiti cha enzi cha mfalme. Makundi ya watu waliotulia kimya wanatazama kwa mshangao. Bila shaka kuna kitu cha ajabu sana kinachokaribia kutokea hapo.

Unapojaribu kuondoa macho yako na kuangalia pembeni, unatazama makundi ya watu wanaokuzunguka. Ni watu wengi mno kuliko ulivyowahi kuona, na wametanda kwa maili nyingi kila upande. Unakuja kutambua kwamba hakuna ardhi inayo-onekana upande wowote; hata upeo wa macho yako umefunikwa na watu waliofunikwa na jua kana kwamba ni jengo la dhahabu juu yao.

Unapowachunguza wale walio karibu, unaona kwamba ni watu wa kila namna – weupe, wekundu, kahawia na weusi. Kuna waliovaa suti, wengine wamevaa mavazi mbalimbali ya kitamaduni, wengine wachache wamejifunga vitambaa tu kiunoni. Ni kitu kimoja tu ambacho wote wanafanana – ni kwamba wote wametulia kimya, na wote wanasimama wakiwa kama wamenaswa na kitu, wakitazama kile kiti cha enzi cha dhahabu kwa makini sana.

Kuonekana Kwake

Mara sauti inasikika, ikitokea kwenye jukwaa – sauti nzito yenye nguvu na enzi – hujawahi kusikia kitu kama hicho. Mshindo wake ni kama mchanganyiko wa kwaya nyingi pamoja na mvumo wa maanguko makuu ya maji.

Upinde wa mvua unaometa-meta unajitanda juu ya jukwaa, kisha Mtu anatokea, ameketi kwenye hicho kiti cha enzi. Umbo Lake halionekani vizuri, kwa maana anang’aa kama jua. Uwepo Wake kila mmoja anauhisi, na wakati wanapofunika macho yao kutokana na utukufu Wake, wazo moja tu linawafikia wote: Ni msafi — msafi kuliko kijito cha maji safi kabisa au hata theluji iliyo nyeupe mno. Ni mtakatifu. Hakuna kinachoweza kufichwa mbele Yake. Mioyo inaanza kudunda-dunda.

Huyo Mtu mwenye kung’aa anainua mikono Yake juu ikiwa pamoja, kisha anaitenganisha, akiipunga pande zote. Ghafula unahisi nguvu isiyoonekana ikikuinua juu, mpaka unajikuta unaelea pamoja na wengine wengi, juu ya vichwa vya wale wachache waliosalia mahali pao. Kwa pamoja, mnavutwa na nguvu isiyoweza kupingwa kuelekea kulia, na ukitazama wale wengine wachache kwa chini unaona wakivutwa kuelekea kushoto. Baada ya makundi hayo mawili kutenganishwa, nguvu hizo zisizoonekana zinakuweka chini. Humwoni yule mwanamke Mkorea wala yule mwanamume wa Kirusi.

Huyo Mtu mkuu anaanza kuzungumza na kundi la watu walioko kushoto. Sauti Yake haisikiki, lakini ndani yako unasikia tamko Lake. Kutokana na hali ya mshtuko kwenye nyuso za wale wanaokuzunguka, ni dhahiri kwamba kila mmoja anasikia maneno hayo hayo kwa lugha yake mwenyewe. Maneno hayo ni haya:

“Ondokeni kwangu, mliolaaniwa, mwende katika moto wa milele aliowekewa tayari Ibilisi na malaika zake; kwa maana nalikuwa na njaa, msinipe chakula; nalikuwa na kiu, msininyweshe; nalikuwa mgeni, msinikaribishe; nalikuwa uchi, msinivike; nalikuwa mgonjwa, na kifungoni, msije kunitazama” (Mathayo 25:41-43).

Kwa mshangao wa kutisha, lile kundi lililokuwa kimya linajibu kwa pamoja, kwa maswali mengi: “Bwana! ni lini tulipokuona wewe una njaa, au una kiu, au u mgeni, au u uchi, au u mgonjwa, au u kifungoni, tusikuhudumie?” (Mathayo 25:44). Yaani ni kama watakuwa wanasema hivi: “Bwana! Hujawahi kuwa katika hali hizo! Wewe ndiwe Bwana! Tunakuona sasa, unang’aa kama jua; kama tungekuona kabla ya leo, tungekutambua! Una maana gani kusema kwamba tumekwisha kukuona tena, ukiwa na njaa, na kiu, bila makao, bila nguo, ukiwa mgonjwa au hata gerezani?”

Anawajibu na kusema hivi: “Wale walioniamini duniani walifanyika mmoja nami. Walikuwa viungo vya mwili Wangu nami nikaja kukaa ndani yao. Niliweka pendo Langu ndani yao. Kwa hiyo, wanajulikana wazi wale waliokuwa wananiamini Mimi kwa kweli. Walioniamini, waliwapenda ndugu Zangu. Wale waliowachukia ndugu Zangu hawakuniamini Mimi wala hawakunipenda. Na waliowapenda ndugu Zangu walionyesha kwa vitendo upendo wao. Walijali juu ya ndugu zao waliokuwa wanateseka, na walifanya walichoweza ili kupunguza makali ya maumivu yao, hata kama iliwagharimu fedha au wakati. Walijikana wenyewe, wakanifuata Mimi kweli kweli. Hawakufanya mambo hayo ili wajipatie wokovu – walifanya hivyo kwa sababu walikuwa wamebadilishwa na neema Yangu.

“Niliwaonya kuhusu hukumu hii, na maonyo Yangu yanapatikana katika Mathayo sura ya 25. Hamkujali onyo Langu, na sasa mmechelewa. Kweli nawaambia, kadiri msivyomtendea mmoja wa hao ndugu Zangu walio wadogo, hamkunitendea Mimi. Ondokeni kwangu, nendeni katika moto wa milele.”

Hukumu Yenyewe

Maneno Yake ni ya mwisho. Hakuna haja ya kubishana. Inaonekena haiwezekani, lakini ni kweli – umehukumiwa. Unapoanza kuvutwa kurudi chini kwa nguvu mpya ya uvutano, picha zinaanza kupita mawazoni mwako. Kwa pamoja zinakuonyesha mawazo uliyokuwa nayo kuhusu Ukristo, kwamba ni kitu gani:

Ibada kanisani. Nyingi sana – mamia kwa mamia. Sherehe za vyakula za kikanisa. ‘Pikniki’ za kikanisa. Mazoezi ya kwaya kanisani. Vikao vya kamati za kanisa. Mahubiri – mengi sana. Hivi, mchungaji alisema nini juu ya ile hukumu katika Mathayo sura ya 25? Hapo unamwona akiwa amesimama madhabahuni akihubiri: “Hukumu hii ya kondoo na mbuzi si hukumu itakayowahusu Wakristo, bali inahesabiwa na wasomi wengi wa Biblia kuwa ni hukumu ya mwisho ya wasioamini.”

Upuuzi gani! Mbona hatukuona kwamba walikuwepo waamini katika hiyo hukumu ya Mathayo sura ya 25? Mbona hatukuona kwamba lile kundi kubwa la watu kwenye hukumu hiyo ni kutoka “mataifa yote”?

Picha nyingine inakuja akilini mwako – unamsikiliza mhubiri wa redio ukiwa kwenye gari lako kwenda kazini. Akasema hivi: “Hii hukumu ya Mathayo sura ya 25 haipaswi kuogopwa na Mkristo yeyote. Sana sana ni hukumu ya mataifa mbalimbali baada ya Kipindi cha Dhiki Kuu. Mataifa yale yaliyoonyesha wema kwa nchi ya Israeli yataruhusiwa kuingia katika Utawala wa Miaka Elfu Moja. Hayo yanawakilishwa na kondoo. Yale mataifa yaliyowafanyia ubaya Israeli katika wakati wa Dhiki Kuu – yaani mbuzi – watatupwa jehanamu.”

Unapoendelea kuteremka, picha nyingine nyingi zinaingia akilini mwako – za mambo yaliyokula muda wako wote, na nguvu zako na fedha zako ukiwa duniani mpaka ukakosa muda, nguvu au fedha za kuwasaidia Wakristo wanaoteseka. Sasa unaona yote hayo kwa mwanga mpya wa tofauti kabisa:

Kuangalia televisheni na kulipia bili za kukodisha mikanda ya video au kukodisha ‘dishi’ la satelait. Vitu vya kujifurahisha unavyopenda kufanya. Kufuga wanyama kwa starehe tu. Kwenda mapumzikoni – likizoni. Sikukuu za Krismasi – zawadi chungu nzima. Michezo – kushiriki au kuhudhuria. Kununua vifaa vya umeme vipya. Ununuzi wa mavazi kwa kufuata mitindo mipya. Matumizi ya muda na fedha kutazama mtandao wa internet au kwenda kwenye email.

Muda mfupi baadaye unasimama mbele za malango ya jehanamu. Wazo la mwisho linaingia katika akili zako ambazo zinazunguka, kabla ya kitisho chako cha milele kuteka kila eneo la mawazo yako: Je, fedha yote niliyotoa kanisani haikuwa na faida yoyote wala haikuhesabiwa? Dhamiri yako, ambayo wakati huo iko huru kabisa kutokana na uongo wa kale, inakwambia waziwazi kama ifuatavyo: Kanisa lako halikuwa na mpango wa utoaji ili kuwasaidia waamini maskini na wenye kuteseka. Kile kiasi kidogo ulichokuwa unatoa kanisani kilisaidia kulipa madeni ya kanisa, ili muwe na jengo la kufanyia ibada zenu. Pia, fedha yako ililipa madeni ya umeme na maji, ili mpate huduma hizo na kuwa na jengo la kujificha baridi na mvua wakati wa masika, na joto kali wakati wa kiangazi. Pia fedha yako ilisaidia kununua vifaa vya kutumiwa katika Shule ya Jumapili ili watoto wako wawe na kitu cha kujifunza, tena kwa starehe. Pia fedha yako ilisaidia kuwapa posho mchungaji na watenda kazi wa kanisa, ambao muda wao mwingi waliutumia kuhakikisha kwamba ninyi washirika mnafurahia mambo kanisani. Kwa hiyo – fedha yako ilikunufaisha wewe tu, wala haikutolewa kwa sababu ya kumpenda Mungu bali kwa sababu ulijipenda mwenyewe. Tena wewe hukutoa ilivyostahili, kwa hiyo uliwanyonya washirika wengine. Na kile kidogo ulichokuwa unatoa hakikuwa mzigo sana kwako. Hapo unasikia kicheko cha mapepo kikitokea kwenye mapango yaliyoko mbele ya lango la jehanamu.

Jiulize: Kwa mwaka mzima uliopita umelisha Wakristo wangapi wasio na chakula? Je, umewapa waamini wangapi maji ya kunywa, wenye kiu? Ni watoto wangapi wa Mungu wasiokuwa na makao ambao umewasaidia kupata makao? Umewavika Wakristo wangapi nguo ambao hawakuwa na nguo? Au umewatembelea wafuasi wangapi wa Kristo wagonjwa au walio gerezani? Kama ungekufa sasa hivi na usimame katika ile hukumu ambayo Bwana Yesu aliisema katika Mathayo sura ya 25, ungekuwa katika kondoo au mbuzi? Hayo ni maswali mazito kwa wale ambao maisha yao yanafanana sana na yale ya mbuzi.

Ukweli Kuhusu Hukumu Ya Kondoo Na Mbuzi

Je, maonyo ya Yesu katika Mathayo 25:31-46 yanatuhusu sisi? Au alizungumzia hukumu ambayo Wakristo hawahusiki nayo?

Twaweza kuanza kujibu swali hilo kwa kusema kwamba hakika watakuwepo watu waliookoka, waamini Wakristo katika hukumu hiyo. Hakuna awezaye kupinga kwamba wale kondoo walioko kuumeni kwa Yesu si watu waliookoka, tena Wakristo. Wana”urithi ufalme uliotayarishwa tangu kuumbwa ulimwengu” kwa ajili yao (Mathayo 25:34). Wanaitwa “wenye haki” watakaopokea “uzima wa milele” (Mathayo 25:46).

Hoja kwamba kutenganishwa kwa kondoo na mbuzi si kitu kinachohusu watu binafsi bali ni mataifa, kwa sababu ya jinsi wanavyowatendea Israeli wakati wa Dhiki Kuu inaonekana kuwa ngumu kuthibisha kwa kutazama kweli hizo zilizotangulia. Je, tuamini kwamba baada ya sura mbili nzima za maonyo kutoka kinywani kwa Yesu Mwenyewe kuhusu wajibu wa mtu binafsi, atabadilisha maneno sasa na kusema na mataifa ya kisiasa au nchi? Je, anatuonya ili tuhakikishe kwamba tunaishi katika mojawapo ya hizo nchi “kondoo” kama tutakuwa hai wakati wa Dhiki Kuu? Je, tuamini kwamba nchi ile tunayoishimo, bila ya kujali matendo yetu binafsi au maoni yetu juu ya Israeli wakati wa Dhiki Kuu ndicho kitakachoamua kama tutaurithi uzima wa milele au kupotea milele?

Kingine kinachopingana na hoja hiyo kwamba ni mataifa halisi yanatenganishwa badala ya watu binafsi ni ukweli kwamba neno mataifa (25:32) halimaanishi mataifa ya kisiasa hapa duniani, ambayo kwa sasa yamezidi mia mbili. Neno linalotumiwa la Kiyunani – ethne – lina maana ya mbari au makabila, makundi yanayotofautiana kwa sababu ya lugha, utamaduni, mahali walipo na kadhalika. Kama ndivyo, makundi hayo kwa sasa yanazidi elfu kumi hapa duniani. Yesu alisema kwamba mataifa yote watakusanyika mbele Zake” (Mathayo 25:32 – Neno jepesi ni kwa ajili ya kutilia mkazo), kuonyesha kwamba hakuna kundi lolote la kikabila litakalokosekana katika hukumu hiyo. Je, ni sawa kufikiri kwamba atatenganisha makundi ya kikabila kuwa mbuzi na kondoo kwa sababu ya jinsi walivyowatendea Israeli wakati wa Dhiki Kuu? Je, kwa mfano: Atawachukua Wakorea wote kutoka katika mataifa yote wanakoishi, na kuwaruhusu waingie katika Utawala wa Miaka Elfu, ikiwa wengi wao walikuwa wema kwa Israeli wakati wa Kipindi cha Dhiki Kuu? Kadiri unavyoitazama hoja hiyo ndivyo inavyozidi kuwa kituko.

Hoja Nyingine Dhaifu

Je, inawezekana kwamba wale waamini wanaotajwa katika kisa cha Mathayo sura ya 25 ni kundi maalum la Kikristo – kama wale watakaookolewa wakati wa Dhiki Kuu? Labda, lakini wazo hilo hata halitajwi na Yesu kwa mbali. SWALI: Je, uko tayari kujenga wokovu wako juu ya kitu ambacho Yesu hakusema?

Hata tukiamua kwamba ni kundi fulani tu la Wakristo wa Dhiki Kuu ndilo litahusika katika hiyo hukumu ya Mathayo sura ya 25, je kuna sababu yoyote nzuri ya kuamini kwamba wao watahukumiwa kwa kiwango cha juu kuliko wengine wote watakao”urithi ufalme uliotayarishwa tangu kuumbwa ulimwengu” (Mathayo 25:34)? Hapana! Hakuna kibali cha kudhani hivyo, hasa tunapoona kwamba yapo maandiko mengine mengi yenye kusema jambo hilo hilo kwa njia nyingine. Kwa mfano: Katika barua ya kwanza ya Yohana kuna maneno yanayofanana na hayo ya Mathayo 25:31-46. Anasema hivi:

Sisi tunajua ya kuwa tumepita toka mautini kuingia uzimani, kwa maana twawapenda ndugu. Yeye asiyependa, akaa katika mauti … Katika hili tumelifahamu pendo, kwa kuwa yeye aliutoa uhai wake kwa ajili yetu; imetupasa na sisi kuutoa uhai wetu kwa ajili ya hao ndugu. Lakini mtu akiwa na riziki ya dunia, kisha akamwona ndugu yake ni mhitaji, akamzuilia huruma zake, je! Upendo wa Mungu wakaaje ndani yake huyo? Watoto wadogo, tusipende kwa neno, wala kwa ulimi, bali kwa tendo na kweli. Katika hili tutafahamu ya kwamba tu wa kweli, nasi tutaituliza mioyo yetu mbele zake (1Yohana 3:14; 16-19).

Hakuna uwazi kuliko anaotaja Yohana – kwamba, Wakristo wa kweli – yaani wale ambao wamepita kutoka mauti ya kiroho na kuingia katika uhai wa kiroho wanawapenda Wakristo wenzao. Na, upendo ambao Yohana anaandika juu yake si kule kujisikia vizuri tu, bali ni upendo wa kweli unaoonyeshwa kwa matendo – sana sana kwa kutoa mahitaji muhimu ya kimwili. Yohana aliandika kwamba wakati tunapoonyesha upendo wetu kwa ndugu zetu kwa njia hizo, sisi ni “wa kweli” (1Yohana 3:19). Kama tuna jinsi ya kumsaidia mwamini mwenzetu ambaye tunajua ana mahitaji muhimu, na tukaacha kumsaidia, pendo la Mungu halikai ndani yetu, na hatutakuwa na uhakika kwamba tumepita kutoka mautini na kuingia uzimani.

Yakobo Na Yohana Mbatizaji Wanakubaliana

Maneno mengine yanayofanana na yale ya Mathayo 25:31-46 yanapatikana katika Waraka wa Yakobo. Hata yeye alionyesha kwamba upendano wa ndugu, unaoonyeshwa kwa kutoa mahitaji muhimu ni ishara ya imani na wokovu wa kweli. Anasema hivi:

Ndugu zangu, yafaa nini mtu akisema ya kwamba anayo imani, lakini hana matendo? Je! Ile imani yaweza kumwokoa? Ikiwa ndugu mwanamume au ndugu mwanamke yu uchi na kupungukiwa na riziki, na mtu wa kwenu akawaambia, Enendeni zenu kwa amani, mkaote moto na kushiba, lakini asiwape mahitaji ya mwili, yafaa nini? Vivyo hivyo na imani, isipokuwa ina matendo, imekufa nafsini mwake (Yakobo 2:14-17).

Kulingana na Yakobo, imani isiyokuwa na matendo haiwezi kutuokoa. Basi, ni matendo aina gani hasa aliyotaja ili kukazia hoja yake? Matendo ya kuwapa ndugu maskini chakula na mavazi.

Marudio mengine tena ya maneno ya Mathayo 25:31-46 yanapatikana katika mahubiri ya Yohana Mbatizaji. Hakuna anayeweza kupinga kwamba Yohana alikuwa anahubiri mahubiri ya toba na ondoleo la dhambi. Luka anasema hiyo ndiyo “Injili” (ona Luka 3:3, 18). Yohana aliwaonya wasikilizaji wake kwamba kama wasipotubu na kuzaa matunda, mwisho wao ni jehanamu tu (ona pia Mathayo 3:7-12; Luka 3:7-17). Basi, mahubiri ya Yohana ni sawa yakihesabiwa kuwa yenye kutilia mkazo juu ya wokovu.

Alipoulizwa maswali na watu waliochomwa mioyo na mahubiri yake kwamba wafanye nini hasa ili kuonyesha toba yao, Yohana alijibu hivi: “Mwenye kanzu mbili na ampe asiye na kanzu; na mwenye vyakula na afanye vivyo hivyo” (Luka 3:11). Bila shaka Yohana alikuwa anawaita watu watubu ubinafsi au uchoyo wao – hali ambayo ilionekana kwa wao kupuuzia mahitaji makubwa sana ya jirani zao waliokuwa uchi na wenye njaa. Hivi unadhani Yohana angewahakikisha kwamba wameokoka kama wangemjibu kwa kusema: “Sisi tunamwamini Masiya huyo unayesema anakuja hivi karibuni, lakini hatutawahurumia maskini miongoni mwetu”?

Ujumbe Wa Yesu Usiobadilika

Marudio ya maneno ya Mathayo 25:31-46 yanapatikana katika mafundisho mengine ya Yesu. Yule kijana tajiri (ambaye habari zake zinapatikana katika Injili tatu) alikuja kwa Yesu akitafuta uzima wa milele (ona Mathayo 19:16). Yesu alimwambia azishike amri, na akataja sita ambazo yule kijana alidai kwamba amezishika tangu utoto wake. Kisha Yesu akamwambia hivi: “Umepungukiwa na neno moja bado; viuze ulivyo navyo vyote, ukawagawanyie maskini, nawe utakuwa na hazina mbinguni; kisha, njoo unifuate” (Luka 18:22). Hicho kilimshinda huyo kijana.

Je, kweli Yesu alikuwa anamwambia ili aingie mbinguni alitakiwa kuuza vitu vyake vyote na kutoa fedha yake kwa maskini? Ndiyo, japo watu wengi wanaona shida kukubali kwamba ni hivyo. Maneno ya Yesu yanayofuata, wakati huyo kijana tajiri anaondoka kwa huzuni, ni haya: “Kwa shida gani wenye mali watauingia ufalme wa Mungu! Kwa maana ni vyepesi ngamia kupita katika tundu la sindano kuliko tajiri kuingia katika ufalme wa Mungu” (Luka 18:24-25. Maneno mepesi ni kwa ajili ya kutilia mkazo). Yesu alikuwa anazungumza kuhusu kuingia mbinguni (ona pia Mathayo 19:23).

Bila shaka maneno ya Yesu hayamhusu yule tajiri mmoja tu aliyeishi miaka elfu mbili iliyopita. Yanawahusu matajiri wote wanaotaka uzima wa milele lakini hawataki kutubu choyo na ubinafsi wao kwa habari ya maskini. Yesu alisema hivi: “Kwa shida gani wenye mali watauingia ufalme wa Mungu!” (Luka 18:24). Isingekuwa “vigumu” kwao kama wasingetakiwa kuachana na mali zao. Lakini kwa sababu wanakataa kuwapenda jirani zao kama wanavyojipenda wenyewe kwa kuwagawia mali kidogo, wanakataa kutubu na kujitolea kwa Mungu na kwa hali hiyo hawawezi kuokoka. Je, hayo si marudio ya Mathayo 25:31-46? Yule kijana tajiri atakuwa miongoni mwa mbuzi.

Ijulikane kwamba Yesu hataki mtu yeyote aamini kwamba anaweza kujipatia uzima wa milele kwa kutoa mali zake zote. Uzima wa milele unapatikana kwa kumwamini na kumfuata Yesu. Hicho ndicho yule kijana alikosa. Kilichomzuia kumfuata Yesu ni mali yake. Fedha yake ilikuwa bwana kwake, kama ilivyoonekana kwa matendo yake. Basi, isingewezekana Yesu awe bwana wake. Kama alivyosema Yesu Mwenyewe: “Hakuna mtu awezaye kutumikia mabwana wawili; kwa maana atamchukia huyu na kumpenda huyu; ama atashikamana na huyu na kumdharau huyu. Hamwezi kumtumikia Mungu na mali” (Mathayo 6:24).

Tena, tunaona kwamba Yesu alimpongeza yule akida Mrumi kwa ajili ya imani yake, akisema kwamba ufalme wa Mungu ungejawa na watu wa Mataifa kama yeye (ona Mathayo 8:10-11). Lakini Yesu hakusema chochote kwake juu ya kuuza vitu vyake vyote na kutoa fedha zake kwa maskini, japo alikuwa tajiri bila shaka. Kwa nini? Ni kwa sababu, kwa upande wake, fedha hazikuwa mungu kwake. Tayari aligawana mapato yake na Wayahudi huko Kapernaumu (kitu cha ajabu kabisa kwa Mrumi kufanya!) kwa kuwajengea sinagogi (ona Luka 7:5). Tofauti na yule kijana tajiri, huyu hakuhitaji kutubia dhambi ya choyo. Inawezekana kabisa kwamba kabla ya kukutana na Yesu alikuwa ameokoka, kama inavyoonekana kwa heshima ambayo wazee wa Kiyahudi huko Kapernaumu walimpa. Kwa kawaida, Wayahudi wangemchukia yeyote anayewakilisha dola ya kigeni iliyokuwa inawatawala.

Sauti Zaidi

Nini ujumbe dhahiri katika kile kisa cha Yesu kuhusu tajiri na Lazaro? Ni huu: Mtu tajiri asiyekuwa na huruma, mwenye kupuuza hali duni ya mtu maskini anayeketi mlangoni pake, anakufa na kwenda jehanamu (ona Luka 16:19-31). Mbuzi mwingine huyo!

Vipi kuhusu mfano wa Yesu juu ya tajiri, katika Luka 12:16-21? Aliuanza kwa maneno haya ya maonyo: “Angalieni, jilindeni na choyo, maana uzima wa mtu haumo katika wingi wa vitu vyake alivyo navyo” (Luka 12:15). Kisha akasimulia kisa chenyewe, hivi:

“Shamba la mtu mmoja tajiri lilikuwa limezaa sana; akaanza kuwaza moyoni mwake, akisema, ‘Nifanyeje? Maana sina pa kuyaweka akiba mavuno yangu’. Akasema, ‘Nitafanya hivi; nitazivunja ghala zangu, nijenge nyingine kubwa zaidi, na humo nitaweka nafaka yangu yote na vitu vyangu. Kisha nitajiambia, Ee nafsi yangu, una vitu vyema vingi ulivyojiwekea akiba kwa miaka mingi; pumzika basi, ule, unywe, ufurahi’. Lakini Mungu akamwambia, ‘Mpumbavu wewe, usiku huu wa leo wanataka roho yako! Na vitu ulivyojiwekea tayari vitakuwa vya nani?’ Ndivyo alivyo mtu ajiwekeaye nafsi yake akiba, asijitajirishe kwa Mungu.”

Ingawa Yesu hakusema mtu huyo alikwenda jehanamu, si halali kufikiri kwamba huyo mchoyo alikwenda mbinguni. Mungu alimwita mpumbavu, kwa sababu wakati wa kifo chake alikuwa tajiri wa mali lakini maskini kiroho. Yesu hakuwa analaumu mafanikio ya mtu huyo, maana ukweli ni kwamba Mungu alihusika kwa sehemu kumletea mafaniko – alituma hali nzuri ya hewa iliyosababisha mavuno mengi tu. Lakini, Yesu alihukumu kile ambacho mtu huyo alifanya na mafanikio yake. Badala ya kufikiri kile ambacho Mungu angetaka afanye na vitu vyake vingi, yeye alijifikia mwenyewe tu, akastaafu mapema na kupanga kuishi maisha ya starehe kwa miaka yake iliyobaki. Usiku huo huo alipofanya uamuzi wake, alikufa. Je, atakuwa kondoo au mbuzi kwenye ile hukumu ya Mathayo sura ya 25?

Yesu alitangaza kwamba wokovu ulifika nyumbani kwa Zakayo baada ya Zakayo kutangaza kwamba angetoa nusu ya mali yake ili kuwapa maskini, na kwamba angemrudishia kila mmoja aliyemdhulumu mara nne (ona Luka 19:8-9). Je, Yesu angeitikiaje kama Zakayo angesema hivi: “Bwana, ninakupokea kama Bwana na Mwokozi wangu, lakini nitaendelea kuwadhulumu watu na kupuuza hali ya maskini”?

Tena, Yesu Mwenyewe aliishi kama alivyohubiri. Kwa vile alikuwa mtii kabisa kwa Torati, bila shaka aliwapa maskini msaada maisha Yake yote. Maandiko yanatuambia aliwapa maskini msaada wakati wa huduma Yake (ona Yohana 12:6; 13:29). Kristo anapokuja kuishi ndani ya mwamini, je, ni yule yule Kristo anayetoa kwa maskini? Bila shaka ndiye. Yesu Mwenyewe alisema hivi: “Amin amin nawaambieni, Yeye aniaminiye mimi, kazi nizifanyazo mimi yeye naye atazifanya …” (Yohana 14:12).

Wakristo Wa Kwanza Walijali Maskini

Maneno ya Mathayo 25:31-46 yanasikika katika kitabu cha Matendo ya Mitume, ambapo tunaona kwamba utunzaji wa maskini kilikuwa kitu cha kawaida katika maisha ya watu wa Agano Jipya. Bila shaka wale wanafunzi wa kwanza walitilia maanani sana agizo la Yesu kwa wafuasi Wake aliposema hivi: “Viuzeni mlivyo navyo, mtoe sadaka. Jifanyieni mifuko isiyochakaa, akiba isiyopungua katika mbingu, mahali pasipokaribia mwivi, wala nondo haharibu” (Luka 12:33). Angalia:-

Na wote walioamini walikuwa mahali pamoja, na kuwa na vitu vyote shirika, wakiuza mali zao na vitu vyao walivyokuwa navyo na kuwagawia watu wote kama kila mtu alivyokuwa na haja. Na jamii ya watu walioamini walikuwa na moyo mmoja na roho moja; wala hapana mmoja aliyesema ya kuwa kitu chochote alicho nacho ni mali yake mwenyewe; bali walikuwa na vitu vyote shirika… na neema nyingi ikawa juu yao wote. Wala hapakuwa na mtu mmoja miongoni mwao mwenye mahitaji; kwa sababu watu wote waliokuwa na viwanja au nyumba waliviuza, wakaileta thamani ya vitu vile vilivyouzwa, wakaiweka miguuni pa mitume; kila mtu akagawiwa kwa kadiri ya alivyohitaji” (Matendo 2:44-45; 4:32-35).

Ona kwamba katika maandiko hayo Luka anataja kwamba neema ya Mungu ilikuwa juu ya hali ya kushirikishana vitu vyote katika kanisa la kwanza. Neema hiyo iliyowasamehe Wakristo wale wa kwanza iliwabadilisha pia.

Maandiko yako wazi kwamba kanisa la kwanza liliwalisha wajane maskini na kuwatimizia mahitaji yao yote ya kimsingi (ona Matendo 6:1; pia 1Timotheo 5:3-10). Je, ni kwa sababu walikuwa wanajaribu kuufanyia kazi wokovu wao? Hapana! Ni kwa sababu walikuwa wametubu dhambi ya choyo na walikuwa wamezaliwa upya na Roho Mtakatifu.

Paulo – mtume mkuu aliyewahi kuishi – aliyepewa na Mungu kazi ya kupeleka Injili kwa watu wa Mataifa, na mwanadamu aliyeandika sehemu kubwa ya nyaraka za Agano Jipya alihesabu sehemu muhimu sana ya huduma yake kuwa ni kuhudumia mahitaji ya kawaida ya maskini. Paulo alichangisha fedha nyingi sana kutoka katika makanisa aliyoanzisha mwenyewe ili kuwasaidia Wakristo maskini. Ona Matendo 11:27-30; 24:17; Warumi 15:25-28; 1Wakor. 16:1-4; 2Wakorintho sura ya 8 na 9; Wagalatia 2:10. Miaka kumi na saba baada ya kuokoka, Paulo alisafiri kwenda Yerusalemu ili kujieleza mbele ya Petro, Yakobo na Yohana kuhusu Injili aliyokuwa amepokea. Hakuna mmoja wao aliyeona hitilafu yoyote na ujumbe aliokuwa akihubiri, na kama Paulo mwenyewe anavyosimulia tukio hilo katika barua yake kwa Wagalatia, anakumbuka hivi: “Ila neno moja tu walitutakia, tuwakumbuke maskini; nami neno lilo hilo nalikuwa na bidii kulifanya” (Wagalatia 2:10). Kwa mawazo ya Petro, Yakobo, Yohana na Paulo, kitendo cha kuwahurumia maskini kinachukua umuhimu wa pili baada ya kuhubiriwa Injili.

Mafundisho Ya Paulo Kuhusu Choyo

Hata Paulo alionya watu kuhusu choyo kwa maneno makali sana. Alifananisha jambo hilo na kuabudu sanamu (ona Waefeso 5:3-5 na Wakolosai 3:5), na alisema wazi kabisa kwamba wachoyo hawataingia katika ufalme wa Mungu.

Lakini uasherati usitajwe kwenu kamwe, wala uchafu wowote wa kutamani, kama iwastahilivyo watakatifu … Maana neno hili mnalijua hakika ya kwamba hakuna mwasherati wala mchafu wala mwenye tamaa, ndiye mwabudu sanamu, aliye na urithi katika ufalme wa Kristo na Mungu. Mtu asiwadanganye kwa maneno yasiyo na maana; kwa kuwa kwa sababu ya hayo hasira ya Mungu huwajia wana wa uasi (Waefeso 5:3, 5-6 – Maneno mepesi ni kutilia mkazo. Ona pia 1Wakor. 5:11; 6:9-11).

Choyo ni nini? Ni shauku ya ubinafsi ya kutaka mali na vitu. Inawezekana kuwa na shauku isiyo ya ubinafsi ya vitu na mali wakati kusudi la mtu ni kutaka kuwapa wengine kile atakachopata. Ukweli ni kwamba mtu hawezi kuwabariki wengine kwa mali kama yeye mwenyewe hajabarikiwa kwanza. Lakini, wakati mtu anapoishi ili apate na kulimbikiza mali kwa starehe yake binafsi – wakati hilo linapokuwa ndiyo lengo lake kuu – ana hatia ya kuwa na choyo (au tamaa ya mali).

Kujipatia Fedha Kwa Uchoyo

Choyo (au tamaa ya mali) ni hali ya moyo, lakini haiwezi kufichika muda mrefu. Kila mara inajitokeza kwa yale watu wanayofanya ili wapate fedha na vitu, na kwa kile wanachofanya na hizo fedha au vitu wakiisha vipata. Hebu kwanza tutazame upande wa choyo unaohusiana na kujipatia. Wakati kupata vitu linapokuwa lengo kuu maishani, mhusika anatenda dhambi hata kama ni tajiri au maskini. Yesu aliwaonya hata waamini maskini kuhusu dhambi hii, wale waliojaribiwa kuwa na wasiwasi kwa sababu ya mambo ya kawaida ya maisha. Alisema hivi:

Hakuna mtu awezaye kutumikia mabwana wawili; kwa maana atamchukia huyu na kumpenda huyu; ama atashikamana na huyu na kumdharau huyu. Hamwezi kumtumikia Mungu na mali. Kwa sababu hiyo nawaambieni, Msisumbukie maisha yenu, mle nini au mnywe nini; wala miili yenu, mvae nini. Maisha je! Si zaidi ya chakula, na mwili zaidi ya mavazi? Waangalieni ndege wa angani ya kwamba hawapandi wala hawavuni wala hawakusanyi ghalani; na Baba yenu wa mbinguni huwalisha hao. Ninyi je! Si bora kupita hao? Ni yupi kwenu ambaye akijisumbua aweza kujiongeza kimo chake hata mkono mmoja? Na mavazi, ya nini kuyasumbukia? Fikirini maua ya mashamba jinsi yameavyo; hayafanyi kazi wala hayasokoti, nami nawaambia ya kwamba hata Sulemani katika fahari yake yote hakuvikwa vizuri kama mojawapo la hayo. Basi, ikiwa Mungu huyavika hivi majani ya kondeni yaliyopo leo na kesho hutupwa kalibuni, je! Hatazidi sana kuwavika ninyi, enyi wa imani haba? Msisumbuke basi mkisema, Tule nini? Au tunywe nini? Au tuvae nini? Kwa maana hayo yote Mataifa huyatafuta; kwa sababu Baba yenu wa mbinguni anajua ya kuwa mnahitaji hayo yote. Bali utafuteni kwanza ufalme wake na haki yake; na hayo yote mtazidishiwa (Mathayo 6:24-33).

Ona kwamba Bwana Yesu anaanza mafundisho Yake hayo ya Mlimani kwa kuonya juu ya kutowezekana kumtumikia Mungu na fedha. Alisema choyo au tamaa ni sawa na kuzifanya fedha kuwa mungu wetu, yaani, kuruhusu fedha ziongoze maisha yetu badala ya Mungu kufanya hivyo. Yesu aliwaonya wasikilizaji Wake dhidi ya kufanya utafutaji wa hata mahitaji ya msingi kabisa kuwa ndiyo shauku yao kuu. Maneno hayo ni kweli zaidi sana yakihusishwa na hali ya kutafuta vitu visivyo muhimu. Kikubwa cha kutafutwa na wafuasi wa Kristo kinapaswa kuwa “ufalme Wake na haki Yake” (Mathayo 6:33). Wakristo wanaweza kuwa na mambo mengine, na wanatakiwa kutafuta mengine pia. Yesu hakusema “tafuteni tu” bali “tafuteni kwanza”.

Kazi ngumu au bidii ya kazi peke yake si alama kwamba mtu ana tamaa, japo yaweza kuwa. Wakati mtu anapofanya kazi masaa mengi ili aweze kufikia kiwango fulani cha maisha, na upendo wake kwa Kristo uathirike, amekwisha fanya fedha kuwa mungu wake. Mithali ya kale inawashauri watu wanaotumbukia katika hili kwa maneno yafuatayo: “Usijitaabishe ili kupata utajiri; acha kuzitegemea akili zako mwenyewe. Je, utavikazia macho vile ambavyo si kitu? Maana bila shaka mali hujifanyia mabawa, kama tai arukaye mbinguni” (Mithali 23:4-5).

Kujipatia fedha kwa njia isiyo halali au kwa kufuata njia zisizofaa ni vibaya kila wakati, na ni alama nyingine ya tamaa au choyo. Neno la Mungu linasema hivi: “Yeye azidishaye mali yake kwa riba na faida, humkusanyia mtu awahurumiaye maskini” (Mithali 28:8).

Maandiko yanamsifu yule anayeongeza mali yake kwa njia za halali na mwenye kutoa kwa watu kiasi fulani cha mapato yake (ona pia Mithali 13:11; 22:9). Pia, Maandiko yanalaani uvivu na uzembe kwa sababu kadha – moja ikiwa kwamba yule mtu asiye na kipato mwisho wa siku hawi na chochote cha kuwapa wenye mahitaji (ona Waefeso 4:28). Wakati lengo la kupata fedha ni ili kuwa na fedha za kuwagawia wengine, kutafuta fedha kinakuwa kitu chema.

Matumizi Ya Kichoyo Ya Fedha

Sasa hebu tutazame jinsi choyo au tamaa inavyojidhihirisha mara fedha zinapopatikana. Katika hili, choyo au tamaa ni matumizi ya kichoyo ya fedha. Je, ni kitu gani kinachoweza kufanya iwe ni kosa kiadili kwako wewe kutumia fedha yote ambayo umejipatia mwenyewe, kwa ajili yako mwenyewe? Je, ni kwamba wengine – tena wengi katika watoto wa Mungu ambao wanafanya kazi kwa bidii sawa tu na wewe au hata kuliko wewe – au wale wasioweza kufanya kazi – huhangaika ili wapate haidhuru kuishi, wakiwa hawana hata vitu vya msingi kabisa kama chakula cha kutosha hata mlo mmoja? Je, ni sawa kiadili kwamba mtu mmoja anaishi kwa anasa na wengine wanalala usingizi na njaa kila usiku bila kosa lolote?

Zipo sababu nyingi sana za kutofanya chochote ili kuwasaidia waamini ambao ni maskini kabisa – na hata wasioamini – lakini, Wakristo wenye kula vizuri hawatapata rehema wala kuungwa mkono kutoka Biblia. Ingawa hakuna mtu anayeweza kuweka masharti ya mkato kwamba fedha kadhaa itolewe na kadhaa ibaki, Maandiko kwa ujumla yanasema wazi hivi: Wakristo wenye uwezo wa kuwapa watu maskini wanatazamiwa kufanya hivyo na Mungu – hasa kwa waamini wenzao ambao ni maskini kabisa (ona Wagalatia 6:10). Wanaojiita Wakristo wasioonyesha kujali hayo bila shaka ni Wakristo bandia kabisa, na hili ni kundi kubwa sana katika Wakristo wa siku hizi ambao wameingia katika udanganyifu wa kuishi Ukristo wenye kuwatosheleza wao wenyewe kwa sababu ya uchoyo na ubinafsi.

Kulingana na utafiti wa Gallup, ni asilimia 25 tu ya Wakristo wenye kuiamini Injili wanaotoa zaka. Asilimia arobaini wanadai kwamba Mungu ndiye wa maana kuliko chochote maishani mwao, lakini wale wenye mapato ya kuanzia shilingi milioni 50 hadi 75 kwa mwaka hutoa kiasi cha asilimia 1.5 ya mapato yao kusaidia mashirika ya misaada, ikiwa ni pamoja na mashirika ya kusaidia watu ya Kikristo. Wakati huo huo wanatumia asilimia 12 ya mapato yao kwa ajili ya starehe.

Choyo hakionyeshwi tu kwa yale tufanyayo na fedha yetu, bali hata kwa jinsi tunavyotumia muda wetu. Kama wakati wetu wote unatumika kwa mambo ya kibinafsi au starehe, sisi ni wachoyo. Muda ambao Mungu ametupa hapa duniani ni dhamana takatifu sana. Tunapaswa kutumia muda wetu mwingi kiasi iwezekanavyo katika utumishi. Sisi sote – wala si wachungaji tu – tunaweza kutii amri ya Yesu ya kuwatembelea waamini wenzetu ambao ni wagonjwa au wamefungwa gerezani.

Kujitetea Kwa Choyo

Choyo – kama dhambi zingine zote – hujitetea. Hoja moja ni kwamba kwa kuwa tunalipa kodi, na sehemu ya kodi hiyo hutumika kuwasaidia watu maskini, hatuwajibiki kibinafsi kuwasaidia.

Mungu ashukuriwe kwamba serikali zetu zinawajibika kwa kiasi kidogo kuwasaidia maskini. Lakini, sehemu kubwa ya kile kitolewacho na serikali kwa maskini huwa ni kinyume cha mapenzi ya Mungu. Kulingana na Neno la Mungu, maskini wanaoweza kufanya kazi lakini hawataki wanapaswa wasisaidiwe, kama ifuatavyo: “Ikiwa mtu hataki kufanya kazi, basi, asile chakula” (2Wathes. 3:10). Tena, watu maskini ambao ni maskini kwa sababu ya dhambi zao wanatakiwa kwanza waonyeshe toba ya namna fulani kabla ya kusaidiwa. Serikali hazipaswi kutoa fedha ili kuwatia moyo watu wavivu, au wasiowajibika au wenye tabia mbaya. Kwa hiyo, utoaji wetu sisi unatakiwa kuwa tofauti na wa serikali – tukitumia akili vizuri, kwa kusudi la kuendeleza ufalme wa Mungu. Wakati tunapowasaidia maskini wasiokuwa waamini, tunatakiwa pia kuwaeleza habari za Injili. Serikali haifanyi hivyo.

Zaidi – serikali zetu hazifanyi kitu chochote kuwasaidia Wakristo maskini katika nchi zinigne – na hata kama zinafanya, ni kwa sehemu ndogo sana. Sisi tunao wajibu kwa ajili ya familia yetu duniani kote, si kwa wale walioko katika eneo letu tu.

Je, Sisi Ni Maskini Kiasi Gani?

Kujitetea kwingine kunakotokana na choyo yetu ni kwamba wengi wetu wanafikiri sisi ni maskini. Sasa kama ni hivyo, hatutazamiwi kuwasaidia maskini. Lakini, sisi ni maskini kiasi gani? Kulingana na takwimu za Benki ya Dunia, watu bilioni 1.3 duniani wanaishi kwa kipato cha chini ya shilingi elfu moja kwa siku. Wengine bilioni mbili wanaishi kwa kipato kisichozidi shilingi elfu mbili kwa siku. (Mpaka hapo nimezungumza juu ya nusu ya watu wote wanaokaa duniani!)

Kulingana na takwimu za Umoja wa Mataifa, watu bilioni 1.45 hawana huduma za kimsingi za afya. Watu bilioni 1.33 hawana huduma za maji safi ya kunywa, na watu bilioni 2.25 hawana huduma nzuri ya vyoo. Tangu ulipoanza kusoma sura hii, zaidi ya watoto mia tano wamekufa kwa sababu ya njaa au magonjwa yanayoweza kuzuilika. Akina mama mia tano sasa hivi wanaomboleza kwa sababu ya mtoto waliyempoteza dakika ishirini na tano zilizopita kutokana na utapiamlo au ugonjwa unaoweza kuzuiliwa. Kama hatutajali, tuna tofauti gani sisi na yule tajiri aliyempuuza Lazaro?

Mwandishi Mkristo aitwaye Ron Sider katika kitabu chake kiitwacho (tafsiri) Wakristo Tajiri Katika Kipindi Cha Njaa, anakariri maneno ya Robert Heilbroner ambaye “aliorodhesha ‘starehe ambazo ingebidi kuziacha kama tunataka kuishi maisha ya jirani zetu bilioni 1.3 wanaoishi katika umaskini uliokithiri’.” Angalia yafuatayo:

Tunaanza kwa kuvamia nyumba ya familia ya kufikirika tu ya Kimarekani ili kuondoa vitu vyake vya kukalia na kutumia. Kila kitu kiondoke: vitanda, viti, meza, televisheni, taa. Tutawaachia mablanketi machache yaliyochakaa, meza ya chakula, na kiti kimoja cha mbao. Tunabeba makabati pamoja na nguo zake. Kila mwanafamilia anaweza kubakiza “kabatini” mwake suti yake ya zamani au gauni, na shati au blauzi. Tutamruhusu mkuu wa familia kubaki na viatu, lakini mke na watoto hapana.

Twende jikoni sasa. Vifaa vyote vimekwisha tolewa, kwa hiyo tunaingia kwenye makabati … Kiberiti kibaki, mfuko mdogo wa unga, sukari kidogo na chumvi. Viazi vichache ambavyo vimeanza kuharibika na ambavyo vimekwisha tupwa vitafutwe upesi, maana hicho ndicho chakula cha jioni. Tutaacha vitunguu vichache na bakuli la maharage. Vingine vyote tuondoe: nyama, mboga za majani, vyakula vya makoponi, peremende na vitu vingine vitamu kama keki na kadhalika.

Sasa tumesafisha nyumba: birika la bafuni la kuogea limeondolewa, maji ya bomba yamekatwa, waya za umeme zimeondolewa. Sasa tuondoe nyumba. Familia inaweza kuhamia kwenye stoo ya vitu vya kufanya kazi shambani …

Kinachofuata kuondolewa ni mawasiliano. Hakuna magazeti tena, majarida, vitabu – si kwamba vitakosekana maana tumeondoa hata uwezo wa familia kusoma. Badala yake, tunaruhusu redio moja tu …

Halafu, huduma za kiserikali ziondolewe. Hakuna mleta barua, hakuna watu wa kuzima moto. Shule ipo, lakini iko kilomita tatu kutoka nyumbani, na ina madarasa mawili tu … Hakuna hospitali karibu wala daktari. Zahanati ya karibu iko umbali wa kilomita kumi kutoka nyumbani, na anayehusika ni mkunga. Njia rahisi ya kufika huko ni baiskeli, kama familia inayo basi, kitu ambacho si rahisi …

Tumalizie kwa mambo ya fedha. Tunaiachia familia hiyo akiba ya shilingi elfu tano. Hii itamwokoa mkuu wa familia asipatikane na janga lililompata mkulima wa Iran ambaye alipata upofu kwa sababu alishindwa kupata shilingi elfu tatu mia tisa ambazo kwa makosa alidhani anazihitaji ili kupokelewa katika hospitali ambayo angepata matibabu.

Ni Kitu Gani Tusichoweza Kununua?

Hoja yetu kwamba hatuwezi kuwasaidia ndugu zetu na dada katika Kristo ambao ni maskini sana huonekana kuwa unafiki tu kwa kile tunachoweza kutoa fedha kupata: kila mwezi kulipa kodi ya kukodisha huduma ya satelait; malipo ya kila mwezi ili kuletewa magazeti nyumbani, vyakula vya mifugo; starehe za hali ya juu; safari kwenda likizo, magari mapya, kwenda kula nje, mavazi ya mitindo mipya, sigara (kwa wavutaji!), vyakula vya ovyo, vyombo vya kisasa vya umeme pamoja na zawadi nyingi zisizokuwa na maana za Krismasi na sikukuu za kuzaliwa kwa watoto wetu. Hebu tazama nyumbani kwako uone kila kitu ulicho nacho ambacho watu walioishi karne moja iliyopita hawakuwa navyo. Watu walikaa maelfu ya miaka pasipo hivyo vitu tunavyosema sisi “ni vya lazima”, na bado kuna wengi katika sehemu zingine duniani ambao hawana hivyo vitu, na wanaendelea kuishi. Lakini – pamoja na hayo – sehemu kubwa ya mapato ya Wakristo wengi yanakwenda katika vitu hivyo. Na muda wote tukifanya hayo, yule tunayemwita Bwana wetu anapaza sauti Yake akisema, “Msijiwekee hazina duniani, nondo na kutu viharibupo, na wevi huvunja na kuiba; bali jiwekeeni hazina mbinguni, kusikoharibika kitu kwa nondo wala kutu, wala wevi hawavunji wala hawaibi, kwa kuwa hazina yako ilipo, ndipo utakapokuwapo na moyo wako” (Mathayo 6:19-21).

Hali ni mbaya! Si tu kwamba lazima tuwe na vitu ambavyo jirani zetu wanavyo. Imefikia mahali kwamba lazima tuwe navyo sasa, kwa hiyo, tunavinunua kwa mikopo, na hilo linasababisha sehemu kubwa ya fedha yetu iende kwenye kulipia madeni na riba yake. Mara nyingi utakuta kwamba zaidi ya robo moja ya mapato ya watu inaishia kwenye kulipa riba, na mara nyingi ni kwa sababu ya shauku yao ya kutaka kujitosheleza sasa. Je, Mungu atakubaliana na hoja zao kwamba walishindwa kufanya chochote kupunguza makali ya mateso ya watoto Wake maskini?

Sisemi kwamba mtu lazima aishi maisha ya chini ndiyo awe Mkristo. Wala sisemi kwamba ni dhambi kwa Mkristo kuwa na vitu vya kisasa. Maandiko yanafundisha kwamba Mungu “hutupa vitu vyote kwa wingi ili tuvifurahie” (1Timo. 6:1, TLR). Lakini pia Maandiko yanafundisha kwamba Mungu anataka sisi tuwape wengine sehemu ya mali zetu, hasa maskini. Mungu hutubariki – japo kwa sehemu basi – ili na sisi tuweze kuwa baraka kwa wengine.

Kuna wanaotoa hoja kama hii, kwamba: “Lakini, hicho kidogo nitakachoweza kutoa mimi kitafanya nini ukilinganisha na mahitaji ya dunia?” Yaani wanachosema ni hiki: “Mimi siwezi kufanya kila kitu, kwa hiyo sitafanya chochote.” Ukweli ni huu: unaweza kutoa kidogo na kurekebisha au kusaidia sana maisha ya mtu mmoja. Kwa mfano: Ukitoa shilingi elfu mbili kwa siku, unaweza kuongeza mara mbili kipato cha mtu mmoja miongoni mwa wale bilioni 3.3 ambao wanaishi kwa chini ya shilingi elfu mbili kwa siku.

Wengine wanatoa hoja hii: “Mbona Yesu alisema kwamba duniani watakuwepo maskini siku zote? Kwa nini tujitahidi kuondoa kile ambacho Yesu alisema kitakuwepo daima?” Sawa. Kweli Yesu alisema hivi: “Maana sikuzote mnao maskini pamoja nanyi.” Lakini aliendelea na kusema hivi pia: “Na kila mpendapo mwaweza kuwatendea mema” (Marko 14:7). Daima tutakuwa na nafasi ya kuonyesha pendo la Mungu kwa maskini, na bila shaka Yesu alihesabu kwamba – hata kama ni mara moja moja – tutataka kuwatendea mema.

Wengine wanafikiri kwamba wajibu wetu ni kuwasaidia Wakristo maskini tu, na kwamba tunaweza kupuuza hali ya wapagani maskini. Ingawa kweli Maandiko yanatilia mkazo juu ya wajibu wetu kwa waamini wenzetu, hayatuzuii kwamba tuishie hapo tu. Kwa mfano: Mithali 25:21 inasema hivi: “Adui yako akiwa ana njaa, mpe chakula; tena akiwa ana kiu, mpe maji ya kunywa.”

Zipo hoja nyingi nyingine ambazo Wakristo bandia wanatumia ili kutetea ubinafsi wao, lakini hakuna hata moja yenye kubatilisha maagizo ya wazi ya Kristo na Maandiko.

Tufanye Nini?

Itikio pekee linalofaa kwa agizo lolote la Kristo ambalo tunakwenda kinyume nalo ni kutubu. Unaanzia wapi? Anza kwa kufanya tathmini ya kiroho. Kama umeishi maisha ya choyo, basi hujazaliwa mara ya pili. Tubu dhambi zote zinazojulikana maishani mwako na umwite Bwana kwa imani awe Mwokozi wako na Bwana. Mpe Yeye kila kitu na ujitolee kuwa mtumwa Wake.

Kisha, fanya tathmini kifedha. Je, una kipato? Basi unapaswa kuwa ukitoa kiasi fulani. Kiwango cha chini kabisa katika Torati ya Musa kilikuwa zaka, yaani fungu la kumi la kila kitu unachopata. Hapo ni mahali pazuri pa kuanzia kwa kila Mkristo mwenye kipato. Ukiamua kutoa zaka yako yote kwa kanisa lako, hakikisha kwamba kanisa lako lina mpango wa kusaidia maskini mara kwa mara.

Je, huwezi kutoa zaka ya mapato yako? Basi lazima kitu fulani kibadilike. Aidha imekupasa uongeze kipato chako au upunguze matumizi yako. Kwa kawaida, kinachofaa zaidi katika hayo mawili ni kupunguza matumizi. Ndiyo – utahitaji kujikana, lakini hayo ndiyo yanayohusika katika kumfuata Kristo (Mathayo 16:24).

Unawezaje kupunguza matumizi yako? Andika orodha ya kila kitu ulichotumia fedha kwa ajili yake mwezi uliopita. Kisha anza kukata kila kitu ambacho si cha lazima mpaka kiwango cha vitu vilivyokatwa kifikie asilimia kumi ya mapato yako. Usitumie fedha yoyote kwa ajili ya chochote katika hivyo ulivyokata kwenye orodha yako mpaka kipato chako kiongezeke. Halafu, toa hiyo asilimia kumi kama zaka.

Kuondoa Madeni

Kama wewe ni kama watu wengine, bila shaka una madeni mengi tu. Ni hivi: Kama mfuasi wa kweli wa Kristo, unatakiwa kutamani kutoka katika madeni ili uweze kuwa na fedha ya kutoa. Anza kwa kuondoa madeni yenye kutoza riba kubwa, kama yale yatokanayo na kadi za kutoa fedha benki. Zipo njia nne za kupata fedha za kulipia madeni yako, kama ifuatavyo: (1) ongeza mapato yako, (2) uza vitu vyako ambavyo si vya muhimu na lazima, (3) orodhesha tena matumizi yako na uendelee kufuta matumizi yasiyokuwa ya lazima na kuyaondoa kwenye bajeti yako; na (4) punguza matumizi mengine kwa kutumia vitu vizuri. Kwa mfano: Unaweza kupunguza matumizi ya vipasha joto ndani ya nyumba yako wakati wa baridi kwa kuongeza mablanketi zaidi kitandani. Kama watu wangetilia maanani njia hizo nne zote, wangepunguza na kuondoa kabisa madeni yao ya kadi za fedha.

Kama huwezi kutawala matumizi yako ya kadi – na kama una madeni ya kadi inaonyesha huwezi! – basi chukua mkasi uzikate-kate zile kadi.

Baada ya hapo, shughulikia kuondoa madeni yatokanayo na vitu vinavyopungua thamani. Hii unafanya kwa kutumia zile fedha ulizokuwa unalipia riba ya madeni makubwa. Ukiisha maliza kulipa madeni ya vitu vinavyopungua thamani, weka akiba au wekeza zile fedha ulizokuwa unatumia kulipia madeni, na kuanzia hapo, nunua kila kitu kwa fedha taslimu. Yaani – kama huwezi kununua chochote kwa fedha taslimu, usikinunue. Na usinunue kitu usichohitaji.

Kwa kutumia mbinu hizo hizo, shughulika kumaliza madeni yote kwa habari ya vitu vingine vyote.

Mwisho – Weka mpango kuhusiana na mwelekeo wako kifedha kwa miaka iliyobakia ya maishani mwako. Maamuzi yasiyoyumbishwa na ya kutumia akili na yasiyokuwa ya kichoyo yatakusaidia kuwa baraka kwa watu maskini. Zipo njia nyingi za kuishi kwa urahisi tu kwetu sote, zitakazotuwezesha kutoa fedha zaidi. Mfano: Mtu anayenunua magari yaliyokwisha tumika na kulipa fedha taslimu maisha yake yote anaweza kutoa sadaka ya kifedha kubwa tu kwa muda mrefu, kuliko yule anayenunua magari mapya tena kwa kutumia kadi ya mikopo. Ni kweli – japo inategemea uzee wa magari anayonunua na muda anaokaa na kila gari. Tunaweza kufanya maamuzi kama hayo hayo kuhusu nyumba, mavazi, usafiri, vitu vya kufanya, wanyama wa kufuga, zawadi, likizo, tabia zinazoharibu, vyakula na starehe – maamuzi ambayo yatatuwezesha kuweka fedha na hata kutoa maelfu ya shilingi.

Ushauri Kwa Wenye Mali

Vipi kama wewe ni mtu anayejiweza, na una fedha za ziada ambazo umeweka akiba au umewekeza = je, utoe vyote? Kama moyoni mwako unajisikia Mungu amekwambia toa kila kitu, fanya hivyo. Lakini, mapato yanayotokana na uwekezaji wako pamoja na akiba yanaweza kuwa baraka kubwa kuliko wewe kutoa vyote. Mfano: Ikiwa umewekeza kiasi cha shilingi milioni 10 ambazo zinakupa faida ya asilimia 10 kwa mwaka, unaweza kutoa shilingi 1 kila mwaka kwa kipindi chote utakachoishi. Hiyo ni sababu nzuri kwa Mkristo yeyote kufikiria kuwekeza fedha ya ziada anayoweza kuwa nayo mara anapomaliza kulipa madeni yake. Ila, usisahau kwamba, kama mfuasi wa Kristo hupaswi kuwekeza kwenye kitu chochote kisichompendeza Mungu.

Kila mfuasi wa Kristo na hasa wale wenye mali anatakiwa kutambua kwamba Mungu ndiye chanzo cha mali alizo nazo (ona Kumbu. 8:18). Kwa hiyo, mwenye kubariki ana haki kabisa ya kuongoza kile ambacho aliyebarikiwa anapaswa kufanya na baraka zake. Wanafunzi wa kweli wa Kristo wamemkabidhi Kristo mali zao zote. Yesu alisema hivi: “Basi, kadhalika kila mmoja wenu asiyeacha vyote alivyo navyo, hawezi kuwa mwanafunzi wangu” (Luka 14:33). Kila uamuzi wa kifedha ni kitu cha kiroho kwa wale ambao wako chini ya mamlaka ya Yesu kweli kweli.

Wale waliobarikiwa sana wanapaswa kuwa wakarimu mno pia. Paulo alimwandikia hivi Timotheo:

Walio matajiri wa ulimwengu wa sasa uwaagize wasijivune, wala wasiutumainie utajiri usio yakini, bali wamtumaini Mungu atupaye vitu vyote kwa wingi ili tuvitumie kwa furaha. Watende mema, wawe matajiri kwa kutenda mema, wawe tayari kutoa mali zao, washirikane na wengine kwa moyo, huku wakijiwekea akiba iwe msingi mzuri kwa wakati ujao, ili wapate uzima ulio kweli kweli (1Timo. 6:17-19. Maneno mepesi ni kwa ajili ya kutilia mkazo).

Je, ni kiasi gani cha mapato yako unachotakiwa kutoa? Jibu: Kiasi kingi iwezekanavyo! Ninakuhakikishia kwamba utakapofika mbinguni hutajuta kiasi chochote ulichojitoa hapa duniani.

Kadiri unavyojitoa ndivyo utakavyofanana na Kristo. Kumbuka kwamba kiasi cha fedha kinachotolewa si cha muhimu kama kiasi cha kujitoa kinachokuwa katika utoaji wa fedha. Tunasoma hivi katika Injili ya Marko:

Naye [Yesu] akaketi kulielekea sanduku la hazina, akatazama jinsi mkutano watiavyo mapesa katika sanduku. Matajiri wengi wakatia mengi. Akaja mwanamke mmoja, mjane, maskini, akatia senti mbili, kiasi cha nusu pesa. Akawaita wanafunzi wake, akawaambia, Amin nawaambia, Huyu mjane maskini ametia zaidi kuliko wote wanaotia katika sanduku la hazina; maana hao wote walitia baadhi ya mali iliyowazidi; bali huyu katika umaskini wake ametia vyote alivyokuwa navyo, ndiyo riziki yake yote pia (Marko 12:41-44).

Maskini Miongoni Mwetu

Lakini, kutoa kwetu ili kuwasaidia maskini hakuishii kwenye kuandika hundi tu kwa mashirika ya Kikristo. Wapo watu maskini wengi tu wanaoishi karibu nasi. Ni wenye kuhangaika kifedha. Pengine hata wako wanaoshiriki katika kanisa lenu. Unatakiwa kumwuliza mchungaji wako ikiwa kuna yeyote aliye na hitaji kubwa kabisa, ili uweze kutii maneno ya Tito 3:14 – “Watu wetu nao wajifunze kudumu katika matendo mema, kwa matumizi yaliyo lazima, ili wasiwe hawana matunda”.

Mungu ameahidi kuwapa thawabu wale wanaowasaidia maskini, na pia kuwaadhibu wale wanaowapuuza. Ona yafuatayo:

Azibaye masikio yake asisikie kilio cha maskini, yeye naye atalia, lakini hatasikiwa … Mwenye kuwagawia maskini hatahitaji kitu; bali afichaye macho yake atakuwa na laana nyingi (Mithali 21:13; 28:27).

Kisa Cha Kweli

Kwa kumalizia ninataka nikushirikishe mahojiano yanayogusa sana aliyofanyiwa Mkristo maskini anayeitwa Pablito, aliyekuwa anaishi na familia yake pembeni ya dampo kubwa la takataka katika mji wa Manila huko Ufilipino. Mahojiano haya yalichapishwa kwa mara ya kwanza katika gazeti la shirika la Christian Aid litolewalo kila baada ya miezi mitatu liitwalo ‘Utume wa Kikristo’. Mhariri aliweka maelezo yafuatayo ya nyongeza:

Mwaka wa 1985, Umoja wa Makanisa ya Ufilipino ulituma familia ya kimisionari kwenda kwa maskini wa maskini huko Manila ili kufanya huduma. Familia hiyo ni Nemuel na Ruth Palma. Walitumwa kuwafikia watu wanaoishi katika dampo la Manila. Hapo kuna familia mia nyingi zinazoishi katika vibanda tu vilivyojipanga kama viberiti, vilivyoezekwa kwa vipande vya makopo au karatasi chafu za nailoni, na kujengwa na kuta za magunia au vipande vya mbao. Familia ya kawaida tu ya watu saba inakaa katika kibanda ambacho ni bora kidogo tu kuliko nyumba ya kufugia nguruwe, kisichozidi ukubwa wa kitanda cha kawaida tu!

Harufu mbaya iliyopo, na uchafu uliokithiri, na moshi mwingi unaotokana na kuchomwa taka kila wakati, na kuwepo kwa maskani za wezi na watu wakorofi vilimfanya mtumishi mmoja wa Umoja wa Makanisa ya Ufilipino kusema kwamba ni “jehanamu iliyotengenezwa na mwanadamu, mahali ambapo funza hawafi, na moto ni wa kudumu milele.” Ni mahali ambapo panya ni wengi kuliko watoto, na nzi nao ni wengi kuliko panya.

Mahojiano Na Pablito

SWALI: Uliokoka lini?

JIBU: Nilimpokea Yesu kama Mwokozi wangu kwa kushuhudiwa na mtumishi mmoja wa Umoja wa Makanisa ya Ufilipino kama miaka mitano iliyopita. Lakini imani yangu imetiwa nguvu sana kwa shuhuda za watoto wangu watatu wadogo.

Nilipompokea Kristo nilikuwa ‘mmachinga’ wa kuuza sigara zilizoletwa nchini kimagendo. Mara moja nikatambua kwamba hii haikuwa sawa kwa habari ya imani yangu ya Kikristo. Basi nikaacha kufanya biashara hiyo na kuanza kuuza magazeti kwa kuyatandaza njiani.

Lakini tena, ingawa nilikuwa nauza mengi tu na kupata faida kubwa, sikuendelea sana kwenye biashara hii pia kwa sababu niligundua kwamba yalikuwa na picha mbaya na hadithi chafu.

SWALI: Ulianzaje kazi ya kuokoteza kwenye taka?

JIBU: Kweli nilitaka kuishi maisha safi ya Mkristo wa kweli. Basi nikatengeneza mkokoteni mdogo wa mbao nikawa nazunguka mjini Manila kwenye masoko nikiokoteza kwenye majaa ya taka ili nipate angalau chakula kidogo kilichobaki, au chupa zilizotumika, na makopo kwa ajili ya kuuza ili yafanyiwe kazi.

Ukilinganisha na biashara ya sigara na magazeti, hii kazi ni chafu sana tena ya kuchosha. Ninapomaliza siku ninakuwa nimechoka sana na tena ninanuka vibaya sana. Lakini ndani najisikia safi, na hicho ndicho cha muhimu kwangu na kwa familia yangu. Tunataka kuwa na mioyo safi na nia safi mbele za Bwana.

SWALI: Je, maisha yako yaliguswa vipi baada ya watoto wako kumpokea Kristo?

JIBU: Sisi kama familia tuna kajumba kadogo upande wa kusini wa dampo. Ni kibanda tu ambacho kimejengwa kwa kutumia vitu nilivyopata huko, lakini ni nyumba iliyojaa furaha kwa sababu wote tunampenda Bwana. Kila jioni tunafanya ibada kama familia. Binti zangu wanaimba nyimbo ambazo wamejifunza kwenye madarasa ya Biblia. Ninapenda sana kuwasikiliza wakiimba! Wao ni mwanga wa maisha yangu.

Shauku waliyo nayo binti zangu ya kuhudhuria ibada na shule ya Jumapili na kuomba vimetugusa sana mimi na mke wangu. Katika madarasa ya akina Palma wanafundishwa juu ya usafi. Basi, binti zangu wanataka kuvaa nguo safi saa zote.

Pia wanatuhimiza mimi na mama kuvaa nguo safi wakati hatuko kwenye harakati za kuokoteza. Kwa sababu hiyo, familia yetu inaonekana kuwa ya kipekee katika eneo tunalokaa. Jirani zetu wananitania ninapokuwa nimevalia mavazi yangu safi ya Jumapili kwa kuniita “Mwana Sheria”. Mimi hucheka tu kwa sababu ninajua kwamba ndani yao wangependa kuwa safi – ndani na nje pia.

SWALI: Unapataje kukua katika Bwana?

JIBU: Wasichana wetu watatu wanahudhuria mpango wa mafunzo na lishe unaoendeshwa na Nemuel na Ruth Palma. Mke wangu na mimi tunahudhuria kipindi cha kila juma cha mafundisho ya Biblia kinachoendeshwa na akina Palma hapo kwenye dampo letu.

Ninajisikia kumshukuru Bwana kwa kuyafanya maisha yetu kuwa ya furaha licha ya umaskini wetu. Mpaka ninafikia mahali pa kuwaambia wale wenzangu hii furaha. Mimi binafsi ninaendesha somo la Biblia kwa ajili ya jirani zangu, na nimekwisha anzisha somo la Biblia kwa ajili ya watu kumi na mbili wanaokaa upande wa magharibi wa dampo.

Lakini tunahitaji Biblia zaidi. Kitu cha pekee ambacho hatuwezi kupata katika dampo ni Biblia maana hazitupwi. Ila ni ghali pia. (Kila Biblia huko Ufilipino ya kilugha ni kama shilingi elfu nne.)

SWALI: Unawezaje kuishi kwa njia hii ya kuokoteza tu?

JIBU: Kwa kweli kuokoteza hakuna kipato kikubwa. Mtu anaweza kupata kama shilingi elfu moja mia tano kwa siku. Lakini Bwana ametutunza vizuri sana kutokana na dampo la takataka. Unaona hii suruali niliyovaa? Ni nzuri, sivyo? Niliipata kwenye dampo.

Miezi kadhaa iliyopita niligundua kwamba nahitaji miwani ya kusoma. Nikamwomba Bwana, na baada ya siku chache nikaokota hii niliyo nayo! (Hapa, Pablito akaonyesha miwani aliyovaa, ambayo inamshika kwa kutumia kamba). Niliipata kwenye taka zilizokuwa zimetupwa muda si mrefu uliopita. Na miwani yenyewe inalingana kabisa na haja ya macho yangu!

Karibu kila kitu tulicho nacho na tunachotumia – kuanzia mkanda wangu mpaka vifaa vya nywele anavyotumia mke wangu, mpaka viatu na vitu vya kuchezea vya wasichana wangu – vyote tunavipata kwenye dampo hili. Mungu anajua mahitaji yetu madogo, kwa hiyo chochote tunachohitaji hupatikana kwa msaada Wake hapa karibu tu.

SWALI: Ni mabadiliko gani mengine muhimu yaliyotokea maishani mwako?

JIBU: Mimi na Rosita tumejifunza kuyakabili magumu ya maisha kwa tabasamu kwa kuwa Yesu yuko ndani yetu. Tuliacha kutumia lugha chafu, na nilijifunza kuwapenda jirani zangu na kuwasamehe upesi.

Unajua ni kwa nini sina viatu? Jana ilikuwa Jumapili, nami nilipanga kuwahi kanisani ili niwe kwenye kipindi cha maombi. Nikavaa mavazi yangu mazuri na kuvaa viatu vyangu nilivyopata kwenye dampo. Nilitaka kupendeza mbele za Bwana kwa sababu siku mbili tu zilizopita nilisherehekea miaka arobaini na nane tangu kuzaliwa. Kwa hiyo nikajishauri nitumie senti kidogo ili kung’arisha viatu vyangu kwa fundi rangi. Yule fundi rangi akachukua viatu vyangu ili avipige rangi, nami nikawa nimesimama hapo karibu.

Ndipo nikaona maua mazuri kwenye kibanda cha kuuza maua kilichokuwa karibu. Nikaona nimnunulie Bwana maua. Nikavuka mtaa kwenda kununua, niliporudi nikakuta yule mpiga rangi amekimbia na viatu vyangu!

Nilikuwa karibu kulia machozi! Sikushangaa niliposhindwa kukasirika, japo nakiri kwamba nilisikia vibaya wakati nikirudi nyumbani nimevaa nguo zangu nzuri za Jumapili bila viatu, huku nimeshikilia maua mkononi. Jirani zangu walipata nafasi ya kunikejeli sana! Tena, nilichelewa ibada ya asubuhi.

Lakini nilipokuwa naomba kanisani siku hiyo nilitambua kwamba siku moja nitapata jozi nyingine ya viatu ambayo, tofauti na ile iliyoibiwa, itanitosha vizuri kabisa.

Miezi michache baada ya mahojiano hayo, mwandishi habari kutoka shirika la Christian Aid alimtembelea Pablito na kukuta kwamba haokotezi tena. Badala yake, anachota maji kwenye madumu makubwa kutoka kwenye bomba la mtu binafsi kilomita moja kutoka mahali anapokaa, na kuyauza kwa wenzake wanaokaa kwenye dampo kwa fedha kidogo. Akitoa gharama ya kumlipa mwenye bomba, alikuwa anabaki na shilingi elfu moja na mia tano kila siku. Lakini, Pablito alifanya kazi asubuhi tu, tena siku nne kwa juma ili apate nafasi ya kuendesha somo la Biblia mchana na jioni kwa ajili ya watu wanaokaa kwenye dampo kama yeye. Tena Pablito alikiri kwamba mara kwa mara alikuwa anatoa nusu ya mapato yake “kwa maskini”.

第三章-罪人俱乐部

The Sinners’ Club)

 

在东欧共产主义瓦解之前,我拜访过波兰、东德、捷克斯洛伐克、罗马尼亚,听到共产党的故事。他们被囚禁在带刺的铁丝网围墙内,在机关枪和地雷的威胁下,共产主义者保证:就算牺牲生命也绝不离开他们的“乌托邦”。

我访问过的许多人都因他们的信仰受到迫害。大多数人别无选择,只有站在凛冽的寒风中排队领取食物,几乎没有人敢顶撞掌权者。我见到的这些人都生活在极度贫乏、悲惨及绝望中,他们似乎都忘记了怎样微笑,他们的生活阴云密布、异常灰暗。

令人厌恶的是,我看到一些领着津贴的有特权的共产党员,生活在这种所谓的“无阶级社会”,这是多么巨大的讽刺啊!在我看来那些抨击资本主义的共产党领导才是最可恶的资本家——他们为自己的利益煽动人们起义。

我也游历过中美洲的一些国家,惊讶地发现为什么有些人如此欢迎共产主义理想。原因是,他们是资本主义的受害者。贪婪的资本家看利益高于贫苦人民的福利,而正是那些穷人使他们获得利益。人们无力逃离那个罪恶的体制。

我顿时恍然大悟,真正的罪恶不是源于经济体系。共产主义者想当然地希望世界大同,而资本主义者又希望人人获得平等的机会。两种制度都不可避免地造就牺牲别人而富裕自己的人。两种制度都会带出人类最自私、最贪婪的本性。

资本主义猪和社会主义猪都是一丘之貉——它们都是要把你推进泥潭,从而用它们的嘴接住溅起的泥浆。不是经济理论本身罪恶,而是人们用此去达到他们的自私目的。不管在这个过程中谁会受到伤害。

民主主义和独裁专政

我们发现民主主义和独裁专政也是一样的。历史教导我们,正如阿克顿爵士所说的那样:“权利导致腐败,绝对权利绝对导致腐败。”这就是为什么美国人一直强烈谴责第三世界独裁者违反人权的可耻行径!

尽管如此,民主主义也不会自动产生清廉的领导,住在美国的人都知道这一点。最近的新闻报道似乎经常炮轰违反道德的政府人员。你也无能为力,只是好奇,如果把这些人放在另一个国家的不同政治制度下,他们会不会在他们的周围建起一道带刺的铁丝网护栏?

温斯顿·丘吉尔敏锐地观察到:“民主制度是至今所发明的最差的制度,除了其他已经尝试过的。”(换句话说,民主制度是现存制度中最好的,但它仍然不尽人意。如何使它更好?)

民主主义提供一种相互制衡的体制。这能激励领袖们走在一条正直而狭窄的道路上,当他们偏离的时候,体制为市民提供了一种保护。这就是为什么民主主义优越于独裁专政——在这些败类造成太多危害之前,我们就可以踢走他们!

独裁专政和民主主义,就像共产主义和资本主义,揭露了人们与生俱来的恶。一般人都不会错过一个利用别人的机会,如果他确信不会因此遭受任何的负面影响。

我们是不是常对那些肮脏的政客和他们的肮脏行径大加评断?但是当我称他们为“肮脏的政客”时,我也揭露了自己。

停下来想一想这样一个场景:一个被判三重罪的重犯躲在篱笆后面审判他的室友。你的反应是什么?毫无疑问你马上会想:“什么?他没有权利审判他的室友,因为他刚被定了罪。”

让我们回过来再来谈谈那些肮脏的政客。我真的有权利去谴责一个政客,因为他用权利达到自私的目的吗?我没有,除非我从来没有利用过别人或一些有利的环境,但我利用过。因此,当我谴责那个肮脏的政客时,我其实跟那个审判他室友的罪犯没有区别。这简直就是五十步笑百步。

“你就是那个人!”

所以不要假装头戴光环坐在那里,亲爱的读者,你和我一样都犯了一个普遍的罪。我们每个人都曾经或多次为自己的利益而连累别人。每个人都或多或少犯过罪,使我们罪加一等的是,我们自以为义地审判和我们一样的罪人,这使我们显得虚伪可憎。

这就是使徒保罗在下面经文中所说的普遍的罪:

你这论断人的,无论你是谁,也无可推诿。你在什么事上论断人,就在

什么事上定自己的罪。因为你这论断人的,自己所行却和别人一样

(罗马书2:1

这里一个重要的真理是:当我们指出别人的罪时,我们就是在天堂的法庭上作证说我们知道所谓的对与错。我们对别人的指控恰恰证明我们也多次违反了普遍的道德行为准则。结果,我们对别人的指控变成了自我定罪。

你还记得圣经上大卫王与乌利亚的妻子拔示巴通奸的故事吗?她怀了孕,大卫就安排她的丈夫在战场上被杀。表面上乌利亚死于战事,事实上他的死却是最高统帅大卫王事先安排的,之后他又合法地迎娶了乌利亚的悲伤寡妇。

大卫缜密的计划看似天衣无缝,直至有一天神差派了一位名叫拿单的先知来拜访他。拿单问大卫,在他的王国里有一个拥有大批羊群的富人,为了招待一个客人却把他穷邻居的仅有的一只羊取走了,这该如何审判呢?大卫非常愤怒,正义地宣告:行这事的人该死!

拿单指着大卫喊道:“你就是那个人!

大卫的故事很普遍,每当你们指控别人的时候,至高无上的正义之灵就会指着我们喊道:“你就是那个人!

一位智者曾经说过:“当你伸手指向别人的时候,请注意,有三根指头正指向你自己。”

问题的根源

你觉得自己有罪吗?你应该觉得。如果不觉得,那就有问题了。

我们大多数人,当觉得有罪的时候,都会试图替自己辩护。也许你会说:“我可没有像大卫那样犯通奸或杀人罪。”可能你没有。但有一种罪是万恶之源,那就是自私。导致大卫犯罪的根源是自私,他“专顾自己”。

神怎样看待自私?耶稣说第二个最大的诫命是爱人如己(详见马太福音22:36-40)。圣经说爱人如己是旧约律法的总纲:

凡事都不可亏欠人,惟有彼此相爱,要常以为亏欠,因为爱人的就完全

了律法。像那不可奸淫,不可杀人,不可偷盗,不可贪婪,或有别的诫

命,都包在“爱人如己”这一句话之内了。爱是不加害于人,所以爱

就完全了律法。(罗马书13:8-10

人犯奸淫、杀人、偷窃、贪婪之罪,都是源于自私。神恨恶自私,因为他是无私之爱的化身,他不偏待任何人。当自私的行为发生时,不公义平也随之而来。当我们有任何自私的行为时,就和通奸者或杀人者有着一样的自私动机。

耶稣在他著名的“山上宝训”中也极力赞同这一真理。他的听众和你们并无分别,也许我们没有杀人,没有通奸,但是听神的儿子怎么说:

“你们听见有吩咐古人[祖先]的话,说:‘不可杀人’,又说:‘凡杀

人的,难免受审判。’只是我告诉你们:凡向弟兄动怒的,难免受审

判。凡骂弟兄是拉加的[或没脑子],难免公会的审断;凡骂弟兄是魔利

的,难免地狱的火。”(马太福音5:21-22

这不是我说的,是耶稣说的。依他的意思,一个人不是没有杀过人就不算犯罪。激发人杀人的仇恨和激起人发怒的仇恨是一样的,都是缘于自私。耶稣继续说:

“你们听见有话说:‘不可奸淫。’只是我告诉你们:凡看见妇女就动

淫念的,这人心里已经与她犯奸淫了。”(马太福音5:27-28

犯奸淫和有淫念同样是出于自私。

发出挑战

也许你知道新约中行淫时被抓的妇人的故事。在她行淫时,法利赛人将她抓住,把她带到耶稣面前,为了找耶稣的把柄。他们提醒耶稣,按照摩西律法这女人当用石头打死。

耶稣睿智的回答实际上是重述了一个人尽皆知的不变原则:一个犯罪的人无权去审判他人。耶稣这样说,“你们中间谁是没有罪的,谁就可以先拿石头打她”(约翰福音8:7)。

耶稣说完后弯下腰在地上画字。圣经上说那个妇人的控告者从老到少一个个离开了。耶稣在地上写什么呢?我猜想,是不是那些法利赛人梦中情人的名字?或是他们女朋友的名字?

不管怎样,这件事情证明了两件事:

首先,奸淫是罪。所有人都走了之后,耶稣告诉那个妇人:“去吧,从此不要再犯罪了。”

其次,审判别人也是罪。那天举着石头自以为义的人,和那个他们要打的妇人一样,都应该用石头打死。

我们所有人都羞于审判那些像我们一样犯了自私自利罪的人,我们每个人都像一个整天向司机开罚单,但下班后却超速回家的警察。

像不像?我们都是罪人俱乐部的成员。那些认为自己不是的人,其实是其中的最高领袖,这就是为什么耶稣屡次谴责自以为义的人(顺便提一句,耶稣是唯一有权利谴责假冒伪善的人,因为他没有犯过罪)。

我们虽有瑕疵,但基本上还是好人?

也许你会像大多数人一样,认为自己基本上算是个好人(投票表明,86%的美国人相信自己会上天堂。)。那是因为他们跟自己的邻居相比,而不是与神的标准相比。耶稣说:“除了神一位之外,再没有良善的”(马可福音10:18)。他清楚地表明,人不是基本上良善,而是基本上邪恶。

想想你自己的行为准则。你会不会持枪抢银行?也许不会。但是你有没有偷过一些不太值钱的东西?你有没有漏缴个人所得税,从而偷窃每个美国公民的财富?你有没有在知道的情况下多收了商店找回的零钱,因此偷了几个硬币?你有没有从老板那里拿过小工具或纸夹之类的东西?你看,你个贼。你小小的偷窃行为可以证明,你没有抢银行不是因为你基本上良善或基本上无私,你没有抢银行是因为怕被抓。你看,你表现出来的“良善”恰恰是你自私的另一种诠释!如果抢银行带给你名誉和未来自由的影响,与你从公司里偷纸夹一样,那么你一定会抢的!但是激发你去偷小东西的这种自私念头,它同样也会激励你在大事情上表现“良好”。

对于杀人犯也是一样的。你有没有杀过人?“当然没有!”你断然表示。为什么不杀呢?“因为我是好人,只有恶魔才杀人!”

那么我问你:如果说你不会在你讨厌的人背后开枪,那你为什么会在你讨厌的人背后说诋毁的话?主要因为仇恨不会把你送进监狱,而谋杀却会。作为一名杀人犯,你会名声扫地;而你即便经常说闲话,却依然可以被你的同事接纳。你看,自私能让爱说闲话的人克制自己免于杀人。

一旦杀人被认为合法,就没有人能安全居住。我们可以肯定的是,杀人已在我们国家合法,受害者就是未出生的婴孩。当成千上万个孩子被撕碎或被毒死在母腹中的时候,人们是基本上良善,还是基本上自私?答案就不言自明了。

神的看法

也许你要问为什么我竭尽全力地使你感到内疚。答案是:你必须看清你罪的本性,为了让你完全明白你需要一位救主。

我不会让你永远陷在内疚里。事实上,两章之后我将告诉你一个你闻所未闻的好消息。我将引导你进入神的计划,让你得完全的赦免——完全的饶恕。但前提是,你必须看自己为一个需要神赦免的罪人。

有些人就像那个惊魂未定的通奸妇人——她知道自己犯了罪,鼓起勇气准备迎接砸在她背上的第一块石头。但大部分的人就像那群站在她周围定她罪的人,那些想要处决她的伪善者应该受到同样的惩罚。

就像使徒保罗所说的,他们是自我定罪,无可推诿。

现在神看到的场景是:一群猥亵的和通奸的人准备用石头打死一个通奸犯!全然的伪善!但那不正是人类的写照吗?

爱嚼舌的人说他们爱说闲话的邻居的闲话,懒惰的员工(偷窃老板时间的人)抱怨他们总裁的高工资。伪善的人不去教会,因为“他认为那里的每个人都是伪善的。”猥亵的作者描写堕落的传道人,公民漏税因为不想纳税给一个“腐败的政府”。选举人抱怨那些被他们选出来为自己利益服务的政治家自私自利。

最近我在一家报纸上读到一篇刑事报道,三个人报案称他们车上的雷达监测器被偷。他们非常生气,因为有人犯法了,偷走了可以帮助他们犯罪的仪器!

我们所有人都自私自利,我们论断和批评别人,因此我们在神面前也自我定罪了。不光是共产主义者、贪婪的资本家、肮脏的政客、银行盗窃犯和杀人犯,我们都是罪人俱乐部里的戴罪之人,那是会员的代价。

“人人都犯了罪,亏缺了神的荣耀。”(罗马书3:23

Правильное продолжение

Глава третья

Содержание| Предыдущая глава | Следующая глава | Низ страницы | Главнаястраница

Вы можете скачивать, распечатывать, копировать и распространять эти главы любыми способами кроме продажи, при условии неизменения содержания и сохранения их целостности. Все права закреплены © David Servant

В течение многих лет различными способами я, поддаваясь общему течению, неосознанно действовал против цели, которую Бог для меня приготовил – созидания Его учеников. Но постепенно Дух Святой по Своей милости открыл мне глаза на мои ошибки. Одна из вещей, которую я понял – все, чему я когда-либо был научен, я должен проверять словом Божьим. Наши традиции ослепляют нас больше, чем что-либо другое. Хуже того, мы очень гордимся нашими традициями, будучи уверены, что принадлежим к элите, стоящей на особом, более высоком уровне познания истины, чем другие христиане. Один служитель саркастически сказал: „Сегодня в мире 32 000 деноминаций! Как же вам повезло, что вы находитесь именно в той, которая идет правильным путем!”

В ответ на нашу гордость Бог противится нам, потому что Он противится гордым. Если мы хотим иметь хоть какой-то прогресс и быть готовыми предстать перед Иисусом, то мы должны смириться. Смиренным Бог дает благодать.

Роль пастора

Воспитание учеников должно проходить красной нитью через все, что делает служитель в своем служении. Он должен постоянно задавать себе вопрос: „Способствует ли то, что я делаю в служении, воспитанию учеников, послушных заповедям Христа?” Если быть честным с самим собой, то этот простой вопрос прольет много света на деятельность, проводимую под знаменем христианского служения.

Давайте рассмотрим служение пастора/пресвитера/епископа[1] как человека, служение которого сосредоточено на поместной церкви. Если он собирается воспитывать учеников, соблюдающих заповеди Христа, то что должно являться одной и его первейших задач? Первое, что приходит на ум – учить. Иисус сказал, что ученики созидаются через учение (см. Матф. 28:19-20). Одно из требований, предъявляемых к пресвитеру/пастору/епископу – это способность учить (см. 1 Тим. 3:2). „Пресвитерам должно оказывать сугубую честь, особенно тем, которые трудятся в слове и учении” (1 Тим. 5:17).

Следовательно, пастор должен оценивать каждую свою проповедь, задавая себе вопрос: „Как эта проповедь способствует воспитанию учеников?”

С другой стороны, ограничивается ли роль пастора только воскресными проповедями? Если он так думает, то упускает из вида тот факт, что, по писанию, в первую очередь, он должен учить своим примером и образом жизни. Воскресная проповедь – это всего лишь дополнение к его образу жизни, которым он учит других каждый день. Вот почему требования, предъявляемые к пресвитерам/пасторам/епископам должны больше относиться к их характеру, чем к талантам в области словесности и общения. Из пятнадцати требований, перечисленных в 1 Тим. 3:1-7, четырнадцать относятся к характеру и только одно к способности учить. Из восемнадцати требований к пресвитеру, перечисленных в послании к Титу 1:5-9, семнадцать относятся к характеру и только одно к способности учить. Павел пишет Тимофею: „Будь образцом для верных в слове, в житии, в любви, в духе, в вере, в чистоте” (1 Тим. 4:12). Затем он говорит: „Доколе не приду, занимайся чтением, наставлением, учением” (1 Тим. 4:13). Вы видите, что сначала речь идет о характере Тимофея, подчеркивая его важность, а затем о публичном служении учителя.

Петр пишет нечто похожее:

„Пастырей ваших умоляю я, сопастырь и свидетель страданий Христовых и соучастник в славе, которая должна открыться: пасите Божие стадо, какое у вас, надзирая за ним не принужденно, но охотно и богоугодно, не для гнусной корысти, но из усердия, и не господствуя над наследием Божиим, но подавая пример стаду” (1 Пет 5:1-3).

Кто вдохновляет нас отвергнуть себя и последовать за Христом? Те, чьи проповеди нам нравятся, или те, чьими жизнями мы восхищаемся? Непосвященные пасторы никого не могут вдохновить на то, чтобы взять крест и последовать за Христом. Если такие пасторы иногда и проповедуют о посвящении Христу, то делают это смутно и обобщенно, иначе слушатели усомнятся в их искренности. Большинство из величайших христианских лидеров прошлого вспоминаются сегодня благодаря их самопожертвованию, а не проповедям. Их пример вдохновляет нас до сих пор, хотя они давно покинули этот мир.

Если пастор не является примером послушания как истинный ученик Иисуса Христа, то напрасно тратит время на чтение своих проповедей. Пастор, твой пример говорит в десять раз громче, чем твои проповеди. Вдохновляешь ли ты людей отвергнуть себя и следовать за Христом потому, что сам делаешь то же самое?

Но как может пастор учить людей через свой образ жизни, если люди знают его только как воскресного оратора? Самое близкое знакомство с ним – это пятисекундное рукопожатие при покидании церковного здания. Видимо, что-то не так с современной моделью пасторства.

Еженедельная воскресная проповедь

Пастор допускает большую ошибку, думая, что его учение состоит в еженедельном чтении лекций. Учение Иисуса состояло не только из публичных проповедей (кстати, в большинстве случаев они выглядят довольно короткими), но так же из личных бесед, которые начинали Его жаждущие познания ученики. Более того, эти беседы не ограничивались получасовой встречей раз в неделю в здании церкви, но происходили на берегу моря, в домах, по пути вдоль пыльных дорог. Жизнь Иисуса была у них на виду. Апостолы следовали той же модели. После пятидесятницы они учили „в храме и по домам” (Деян. 5:42). У них было ежедневное общение с общиной верующих. Павел так же учил „всенародно и по домам” (Деян. 20:20).

Если Вы – пастор, можете сравнить Ваше учение с учением Иисуса и первых апостолов. Может быть, Вы задумаетесь, то ли вы делаете, чего Бог от Вас хочет. Или вы просто продолжаете традиции, длившиеся на протяжении сотен лет? Если у Вас возникают подобные вопросы – это хорошо. Это очень хорошо. Это первый шаг в правильном направлении.

Может быть, вы уже пошли дальше. Может быть, Вы уже задаете себе вопрос: „Где взять время, чтобы учить людей по домам или демонстрировать им личный пример из моей повседневной жизни, чтобы я мог влиять на них?” Это прекрасный вопрос, потому что он может привести вас к дальнейшим рассуждениям относительно неправильных вещей в современном понимании роли пастора.

Может быть, Вы уже сказали: „Не думаю, что я хотел бы жить так близко с людьми из моей церкви. Меня учили в библейской школе, что никогда нельзя сходиться слишком близко с людьми из церкви, чтобы они не потеряли к тебе профессионального уважения”.

Подобная мысль показывает, что в современной церкви сегодня есть очень много неправильного. Иисус был настолько близок с двенадцатью, что один из них чувствовал себя довольно удобно, положив голову ему на грудь во время приема пищи (см. Иоан. 13:23-25). Фактически они провели вместе несколько лет, которые потребовались для того, чтобы удалить профессиональную дистанцию и эффективно послужить ученикам!

Сравнение современных и древних методов

Если наша цель состоит в воспитании учеников, то не стоит ли нам использовать для этого методы Иисуса? В Его случае они сработали очень хорошо. Онитак же очень хорошо сработали и в случае с апостолами.

А как насчет современных методов воспитания учеников, следующих заповедям Христа? Если современные исследования показывают, что нет практически никакой разницы между жизнью американцев, исповедующих христианство, и неверующими, то, наверное, настало время задать некоторые вопросы и заново перечитать Писание.

Вот вопрос, который мы должны задать себе, чтобы прояснить ситуацию: как первая церковь смогла воспитать учеников, не имея церковных зданий, профессионально обученного священства, библейских школ и семинарий, сборников псалмов и проекторов для высвечивания слов, беспроводных микрофонов и аппаратуры для размножения кассет, воскресных школ и молодежных служений, групп прославления и хоров, компьютеров и ксероксов, христианских радио и телевидения, сотен тысяч христианских книг и даже не имея личных Библий? Для воспитания учеников ни им, ни Иисусу ничего этого не требовалось. А поскольку ни одна из этих вещей не была необходима тогда, они не являются необходимыми и сегодня. Они могут играть вспомогательную роль, но не главную. На самом деле, многие из перечисленных вещей мешают нам созидать учеников. Позвольте привести вам два примера.

Давайте сначала рассмотрим современное требование, чтобы пастор, ведущий церковь, обязательно закончил библейскую школу или семинарию. Павел и понятия не имел об этом. Иногда, насадив церковь, он уходил из города на несколько недель или месяцев, а затем возвращался, чтобы назначить пресвитеров для присмотра за церковью (например, в Деян. 13:14-14:23). Это означало, что церкви, в отсутствие Павла не имели никакой установленной формы пасторства в течение недель или даже месяцев. Большинство пресвитеров были молодыми верующими, когда их назначали на пасторство. У них не было ничего похожего на двух- или трехгодичное обучение, призванное подготовить их к работе.

Таким образом, Библия учит, что пасторы/пресвитеры/епископы не нуждаются в двух или трех годах обучения для того, чтобы добиться успеха в своем служении. С этим фактом нельзя поспорить. Но сегодняшнее требование звучит так: „Если ты хочешь быть лидером в церкви, тебе нужны годы официального обучения”.[2] Это замедляет процесс воспитания лидеров, замедляет процесс воспитания учеников и замедляет рост церкви. Интересно, сколько времени понадобилось бы американским компаниям Avon и Amway для развития рынка, если бы они требовали от каждого продавца переехать со всей своей семьей на три года в другой город, перед тем, как доверить им продажу духов или мыла?

Некоторые возразят: „Но ведь пасторство – это такое трудное дело!”, „Библия говорит, что нельзя назначать новообращенных на ответственные посты в церкви” (см. 1 Тим. 3:6).

Во-первых, кто такой новообращенный? Мнение Павла на этот счет явно расходилось с нашим, так как он назначал на должность пресвитера/пастора/епископа тех, кто уверовал всего несколько месяцев назад.

Во-вторых, причина, почему современные пасторы представляют из себя таких непростых и сложных людей в том, что современная модель церкви и служения далека от библейской модели. Мы настолько все усложнили, что выдержать современные требования могут только супермены!

Другие говорят: „Не дай Бог, чтобы церковью управляли люди без специального образования! Необученный пастор введет церковь в лжеучение!”

Но, видимо, Павла это не волновало. Правда заключается в том, что сегодня мы видим пасторов, отучившихся в библейских школах и семинариях, которые не верят в рождение от девы, оправдывают гомосексуализм, учат, что Бог хочет, чтобы у каждого была роскошная машина, проповедуют, что одни заранее осуждены, а другие будут спасены без какого-либо послушания Христу. Современные библейские школы и семинарии часто служат к углублению лжеучения, и профессиональное пасторство способствует этому.

Обычные члены церкви боятся обличать их, потому что те учились в семинарии и могут привести больше мест писания в доказательство своей позиции. Более того, многие лидеры, уча ложным доктринам, отделили свои церкви от остального тела Христова. Доходит до того, что они во всеуслышание заявляют о том, чем они отличаются от остальных, вывешивая надписи на своих церквях, гласящие на весь мир: „Мы не такие, как другие христиане”. Всякого, не соглашающегося с их учением, они классифицируют как несущего разделение. Инквизиция до сих пор еще жива и здорова, и ею управляют люди с дипломами. Могут ли эти люди подавать пример миру любовью, которую они должны иметь между собой?

Сегодня христиане выбирают церковь в зависимости от конкретных учений и теологии, а не от правильного стиля жизни, и все это из-за того, что библейская модель была утрачена.

Библейская альтернатива

Вы спросите: „Неужели ты считаешь, что можно доверять церковь людям, уверовавшим три месяца назад?” (Кстати, именно это Павел и делал). Да, но только, если эти верующие соответствуют библейским нормам, предъявляемым к пресвитерам/епископам, и только, если им доверяют те церкви, которые созданы по библейскому образцу. Это означает, что церковь должна быть насаждена недавно и подчинена зрелому служителю, такому, как апостол, который может здраво поддерживать ее.[3] В таком случае эти молодые пресвитеры не будут одиноки.

Во-вторых, собрание должно быть небольшим, чтобы собираться по домам, как это делали ранние церкви.[4] Такими церквями гораздо проще управлять. Может быть, поэтому одно из требований к пресвитерам/епископам заключается в том, чтобы они хорошо управляли домом своим (см. 1 Тим. 3:4-5). Руководство маленькой „семьей веры” не намного сложнее управления семьей.

В третьих, собрание должно состоять из людей, которые ответили на библейское Евангелие, и которые, следовательно, являются настоящими учениками Иисуса Христа. Это избавляет от всех трудностей, связанных с пасторством над „овцами”, которые по сути являются „козлами”.

И в четвертых, пасторы/пресвитеры/епископы должны следовать библейскому, а не культурному образцу. Это значит, что они не должны быть в центре внимания, как это сегодня делается в большинстве церквей.[5] Вместо этого они должны быть отдельными частями целого тела, смиренными слугами, учащими примером и словом, чья цель – воспитывать учеников, а не быть воскресными ораторами.

Если такая форма соблюдается, тогда некоторые „трехмесячные” верующие могут вести церковь.

Церковные здания

Ну, а что насчет церковных зданий? Это еще одна „необходимость”, без которой ранняя церковь справлялась достаточно хорошо. Помогают ли они процессу созидания учеников?

Когда я был пастором, то чаще чувствовал себя больше риэлтором, банкиром, бизнесменом и финансистом. Я мечтал о зданиях, искал дома, ремонтировал старые строения, арендовал помещения, строил новые здания, и ремонтировал их, когда дождь протекал сквозь трещины. Здание поглощает много времени и энергии. Причина, по которой я так сильно был поглощен проблемой зданий, состояла в том, что, как и большинство пасторов, я был уверен, что без здания, без места для проведения собраний, успеха быть не может.

Здания так же поглощают финансы, много финансов. (В США некоторые церкви тратят десятки миллионов долларов на свои здания). После того, как мои мечты осуществились, я стал часто мечтать о том дне, когда кредиты, взятые на здания, будут погашены, чтобы мы могли наконец тратить все эти деньги на служение. В то время, как я учил свою церковь правильно управлять финансами, я погрузил всех нас в долги! (Я послужил всем „достойным” примером.)

Большинство церковных зданий используются в течение двух часов один или два раза в неделю. Какая другая организация в мире строит здания, которые используются так мало? (Ответ: только культы и лжерелигии.)

Эта дыра в кошельке причиняет много проблем. Пастор, озабоченный зданием, всегда нуждается в потоке денег, и это воздействует на все, что он делает. Он пребывает в искушении заискивать перед богатыми (для которых дать не представляет никакой жертвы), идет на компромисс с учением, чтобы никого не обидеть, и извращает писание, чтобы оправдать свои поступки. Его проповеди касаются только тех тем, которые не могут помешать возрастать благосостоянию. Из-за этого христиане начинают думать, что самое главное в жизни верующего – это платить десятину (о которой Иисус говорил как об одной из меньших заповедей) и посещение церкви (где по воскресеньям собираются десятины). Это мало похоже на воспитание учеников. Но многие пасторы мечтают о церквях, где хотя бы половина людей будет верно делать только эти две вещи. Тогда он сможет писать книги и продавать свои секреты миллионам пасторов.

Но факт остается фактом: В книге Деяний апостолов нет ни одного случая, когда бы церковь строила или покупала здание. В большинстве случаев верующие встречались по домам.[6] Никогда не собирались средства в фонд строительства. Более того, никто не думал о строительстве церковных зданий, пока христианство не достигло возраста 300 лет, когда церковь заключила брак с миром через указ императора Константина. Триста лет! Только представьте, как это долго! И церковь интенсивно умножалась, даже во времена самых интенсивных гонений – и все это без зданий. Этот феномен повторялся много раз в веках. Недавно это произошло в Китае. Там больше миллиона домашних церквей.

Одиннадцать утра, воскресенье – священное время

Современные церковные здания, соответствующие американской модели, должны иметь достаточно отдельных помещений для различных служений и всех возрастных групп. Но во времена первой церкви о таком никто не слышал. Церковь была не раздроблена, но наоборот объединена во всех отношениях. Семья была единым целым и родительская духовная ответственность усиливалась с помощью церковной структуры, а не разлагалась ею, как это происходит сегодня.

Помогают или мешают созиданию учеников церковные здания? Глядя на историю, мы можем сказать, что без них воспитание учеников было более успешным по многим весомым причинам.

Встречи по домам в течение первых трех веков, состоящие из совместного радостного приема пищи, учения, песен, духовных даров, продолжавшиеся от трех до пяти часов, создавали прекрасную атмосферу для истинного духовного возрастания верующих. Члены тела Христова чувствовали себя участниками происходящего, глядя друг другу в глаза, в отличие от чувств современных верующих, вынужденных смотреть в затылки впереди сидящим, одновременно стараясь не пропустить шоу, которое разворачивается на сцене. Непринужденная атмосфера общего приема пищи вела к открытости, настоящим заботливым отношениям и истинному общению, которое ни в какое сравнение не идет с современным „общением”, слишком часто состоящим из короткого рукопожатия с человеком на ближайшей скамейке, когда пастор даст команду поприветствовать друг друга.

Учение больше было похоже на вопросы-ответы и на открытые дискуссии среди равных, чем на лекции, читаемые людьми в специальной одежде, театральными голосами, со сцены, возвышающейся над вежливой (и часто скучающей) публикой. Пасторы не готовили „воскресную проповедь”. Любой, (естественно, включая пресвитера/пастора/епископа) мог принять учение, данное Духом Святым.

Когда здание не вмещало слушателей, пастор не думал о приобретении другого, большего здания. Вместо этого они разделялись на два домашних собрания, и это был вопрос духовного характера, чтобы решить, где собираться в следующий раз, и кто будет корректировать собрание. К счастью, им не надо было анкетировать присутствующих, чтобы выяснить их философско-доктринальные убеждения и разработать теорию роста церкви. Среди них были люди, воспитанные на практике и желающие помогать пасти стадо, членов которого они уже хорошо знали. Эта новая домашняя церковь имела удобную возможность достичь людей в новой области и продемонстрировать неверующим, кто такие христиане – люди, любящие друг друга. Они могли пригласить неверующих на собрание так же просто, как приглашают кого-то на обед.

Благословенный пастор

Ни один из пасторов/пресвитеров/епископов домашней церкви не страдал от „перегорания” из-за перегруженности пасторскими обязанностями, что сегодня очень распространено. (Исследования показали, что в США 1800 пасторов оставляют свое служение каждый месяц). У него было маленькое стадо, за которым надо наблюдать, и если это стадо обеспечивало его финансовые нужды для того, чтобы служение было делом его жизни, то у него было время чтобы молиться, размышлять, проповедовать неверующим, помогать бедным, посещать больных и качественно обучать новых учеников делать все то же самое вместе с ним. Управление церковью было простым делом.

Он работал в единстве с другими пресвитерами/пасторами/епископами в своем регионе. Не существовало никаких устремлений иметь „самую большую церковь в городе”, или соревноваться с другими пасторами, чтобы иметь „лучшее молодежное служение” или „самую лучшую церковную программу для детей”. Люди не шли в церковь чтобы оценить, как хорошо играла группа прославления или насколько эффектно проповедовал пастор. Они были рождены свыше и любили Иисуса и людей. Они любили вместе принимать пищу и делиться всеми дарами, которые им дал Бог. Целью их было послушание Иисусу и готовность предстать перед его судом.

Конечно, и в домашних церквях были проблемы, об этом мы читаем в посланиях. Но огромное число проблем, которые сегодня не позволяют церквям правильно вести процесс созидания учеников, были абсолютно неизвестны ранней церкви просто потому что ее модель совершенно отличалась от той, что развилась, начиная с третьего столетия и во времена средневековья. Повторюсь еще раз: до начала четвертого века у церквей не было зданий. Если бы вы жили с первого по третий век, то насколько бы ваше служение отличалось от того, что вы имеете сейчас?

Подводим итог: чем больше наше служение соответствует библейскому стандарту, тем эффективнее мы будем в достижении Божьей цели воспитания учеников. Наибольшее препятствие на этом пути – небиблейские структуры и принципы.


[1] Слово „пастор” (по-гречески poimain, что значит „пастух”) эквивалентно слову „пресвитер” (по-гречески presbuteros) и так же эквивалентно слову „епископ” (по-гречески episkopos). Например, Павел писал к пресвитерам (presbuteros) в Ефес, что Дух Святой поставил епископов (episkopos) пасти (греческое слово poimaino) церковь Божью (см. Деян. 20:28). Он также использовал слова „пресвитер” (presbuteros) и „епископ” (episkopos), как синонимы в послании к Титу 1:5-7. Петр тоже назидал пресвитеров (presbuteros) пасти (poimaino) стадо (см. 1 Пет. 5:1-2). Идея о том, что епископ является высшей должностью, чем пастор или пресвитер, и курирует несколько церквей, является человеческим вымыслом.

[2] Современный акцент на профессиональном обучении церковного руководства является симптомом обширной болезни и выражается в знаке равенства между приобретением знаний и духовным ростом. Нам кажется, что тот, кто больше знает, духовно более зрел, тогда как это может быть очень далеко от действительности. Наоборот, часто служитель начинает гордиться накопленными знаниями. Павел писал, что „знание надмевает” (1 Кор. 8:1). Но человек, который в течение двух трех лет каждый день слушает скучные лекции, будет хорошо подготовлен к тому, чтобы проповедовать скучные проповеди.

[3] В первом послании к Тимофею и Титу, Павел пишет о порученном им задании назначить пресвитеров/епископов в церквях. Таким образом, Тимофей и Тит должны были временно курировать этих пресвитеров/епископов. Видимо, они периодически встречались с ними, чтобы назидать их, как писал Павел: „Что слышал от меня при многих свидетелях, то передай верным людям, которые были бы способны и других научить” (2 Тим. 2:2).

[4] См. Деян. 2:2, 46; 5:42; 8:3; 12:12; 16:40: 20:20; Рим. 16:5; 1 Кор. 16:19; Кол 4:15; Флм. 1:2; 2 Иоан. 1:10

[5] Интересно отметить, что послания Павла к церквям, относятся к каждому члену различных церквей, а не только к старейшинам и епископам. Павел упоминает о пресвитерах/пасторах/епископах/ только в двух посланиях. В одном случае в приветствии, где он говорит о них так, как будто просто не хочет, чтобы они не попали в список адресатов (см. Флп. 1:1). В другом случае Павел упоминает пасторов в списке служителей, созидающих Божий народ (см. Еф. 4:11-12). Также интересно отметить, что Павел ничего не упоминает о роли старейшин. Обычно считается, что они должны принимать участие в проведении вечери и в разрешении конфликтов между христианами. Все это говорит о том, что старейшинам/пасторам не принадлежало центральное место, как это происходит в большинстве современных церквей.

[6] См. Деян. 2:2, 46; 5:42; 8:3; 12:12; 16:40: 20:20; Рим. 16:5: 1 Кор. 16:19; Кол. 4:15; Флм. 1:2; 2 Иоан. 1:10

 

Rozdział 3: Uwielbienie o północy

 

Nie chciałbym, bracia, żebyście nie wiedzieli, że nasi ojcowie wszyscy, co prawda, zostawali pod obłokiem, wszyscy przeszli przez morze, i wszyscy byli ochrzczeni w [imię] Mojżesza, w obłoku i w morzu; wszyscy też spożywali ten sam pokarm duchowy i pili ten sam duchowy napój. Pili zaś z towarzyszącej im duchowej skały, a ta skała – to był Chrystus. Lecz w większości z nich nie upodobał sobie Bóg; polegli bowiem na pustyni. Stało się zaś to wszystko, by mogło posłużyć za przykład dla nas, abyśmy nie pożądali złego, tak jak oni pożądali. Nie bądźcie też bałwochwalcami jak niektórzy z nich, według tego, co jest napisane: Zasiadł lud, by jeść i pić, i powstali, by się oddawać rozkoszom. Nie oddawajmy się też rozpuście, jak to czynili niektórzy spośród nich, i padło ich jednego dnia dwadzieścia trzy tysiące. I nie wystawiajmy Pana na próbę, jak wystawiali Go niektórzy z nich i poginęli od wężów. Nie szemrajcie, jak niektórzy z nich szemrali i zostali wytraceni przez dokonującego zagłady. A wszystko to przydarzyło się im jako zapowiedź rzeczy przyszłych, spisane zaś zostało ku pouczeniu nas…(1 Kor 10:1-11)

To nie podlega dyskusji. Według Pawła biblijne opowieści o Izraelitach zostały zachowane dla naszych korzyści, abyśmy nie podążali ich złym przykładem. „Społeczności na pustyni” (Dz 7:38) nie przechodziły kolejnych prób z pozytywnym rezultatem, a gdy w końcu uwierzyli doniesieniom dziesięciu pełnych zwątpienia wywiadowców, Bóg zrezygnował z nich, uznając ich za ludzi małej wiary. Ze względu na ich niedowiarstwo, nie udało im się wejść do Ziemi Obiecanej (zobacz Hbr 3:19). Jest to faktycznie tragiczna historia.

Często myślę o wędrujących Izraelitach, kiedy słyszę jak ktoś mówi: „Cóż, jeśli Bóg chce, abym coś miał, po prostu mi to da”. To oczywiście jest niezgodnym z prawdą stwierdzeniem. Bóg chciał, aby Izraelici posiedli ziemię Kanaan, ale tak się nie stało. Niezależnie od tego czy posiedli dziedzictwo czy nie, ostatecznie zależało to od nich, a nie od Boga. Nigdy jednak nie nauczyli się Mu ufać. A nawet przeciwnie, zawsze „polegali na swoim zrozumieniu”. W konsekwencji czego wędrowali po pustyni przez czterdzieści lat – gdzie większość w końcu poginęła. Bóg zaczął później działać wraz z nowym pokoleniem (I oni byli poddawani próbom, jak na przykład w Jerycho).

Zarówno Ty, jak i ja, z pewnością nie chcemy podążać za złym przykładem pierwszego pokolenia Izraelitów, ale niestety zbyt wielu z nas tak robi. Nieustannie narzekamy i marudzimy na trudności, jakie nas napotykają, mimo tego, że Biblia mówi nam, że „Bóg z tymi, którzy Go miłują, współdziała we wszystkim dla ich dobra, z tymi, którzy są powołani według [Jego] zamiaru” (Rz 8:28). Nie ufamy Bogu pośród naszych trudności pomimo tego, że On kocha nas z całego serca. Nasza wiara zaczyna się chwiać. W rezultacie, nam także nie udaje się dotrzeć do naszej „ziemi obiecanej”. Nigdy nie doświadczamy też całkowitego Bożego błogosławieństwa w naszym życiu i nigdy nie stajemy się narzędziem Bożych błogosławieństw jakie Bóg pragnie wylać na innych poprzez nas.

Poprzez apostoła Jakuba, Pan napomina nas:

Za pełną radość poczytujcie to sobie, bracia moi, ilekroć spadają na was różne doświadczenia. Wiedzcie, że to, co wystawia waszą wiarę na próbę, rodzi wytrwałość. Wytrwałość zaś winna być dziełem doskonałym, abyście byli doskonali, nienaganni, w niczym nie wykazując braków (Jk 1:2-4).

Jedno z angielskich tłumaczeń powyższego wersetu mówi, że gdy napotykamy trudności, powinniśmy „przywitać je jak naszych przyjaciół”. Jak wielu z nas tak czyni? Kiedy próby przychodzą pukając do naszych drzwi, czy mówimy: „Chwała Bogu! Witaj Próbo! Przychodzisz do mnie jako szansa, w której mogę udowodnić, że Boże obietnice są prawdziwie oraz, że kiedy już sobie pójdziesz, stanę się dzięki tobie lepszym człowiekiem. Moja wiara będzie jeszcze silniejsza; dasz mi dobre świadectwo do dzielenia się z innymi; i będę jeszcze bliżej w stawaniu się ‘doskonałym, nienagannym i w niczym nie wykazującym braków!’?”

Trudności napotykają każdego z nas, ale tylko ci, którzy pokładają wiarę w Bogu otrzymują nagrodę w postaci ich wiary. Zapytaj któregokolwiek Izraelitę. Człowiek, który nie ufa Bożym obietnicom może nigdy nie zaznać wybawienia z jego sytuacji – tak samo jak Izraelici, którzy pomarli na pustyni.

Nie zawsze większość ma rację

Izraelici w istocie nie przeszli żadnej z prób jakie napotkali na pustyni, doprowadzając do odrzucenia możliwości wejścia do ziemi obiecanej, z uwagi na to, że bali się Kananejczyków. Usłyszeli, że byli „giganci w tej ziemi”, a oni sami czuli się jak koniki polne.

To, co powinni byli jednak zrobić, to nie patrzeć na rozmiar kilku przerośniętych Kananejczyków, ale na wielkość Boga. Kananejczycy wyglądaliby wówczas jak mrówki. Ponieważ Izraelici przyjęli niewłaściwą perspektywę, wszyscy w końcu pomarli na pustyni. Każdy, z wyjątkiem Jozuego i Kaleba, jedynych dwóch mężów, którzy uwierzyli, że Boża obietnica jest bardziej wiarygodna niż ich okoliczności. Ostatecznie, to oni posiedli ziemię. Lekcja, napisana dla naszej korzyści jest tak oczywista, że tylko teolog mógłby ją przegapić! Wierni są błogosławieni! Ci, którzy wątpią, nie są.

„Nie lubię takiego nauczania!” – powiedzieliby niektórzy. Powodem jest to, że nie chcą brać odpowiedzialności za swoje niepowodzenia. Wolą raczej żyć w kłamstwie, że to Bożą wolą jest, aby pozostawali na pustyni.

Czasami ci z nas, którzy nie zważają na własne okoliczności, a ufają Bożemu Słowu, czują się jak gdyby byli w mniejszości i tak właśnie jest. Pomyśl o Jozue i Kalebie. Oni byli tylko dwójką spośród ponad miliona innych. Osobiście jednak wolałbym być zakwalifikowany do mniejszości, która mieszka w ziemi mlekiem i miodem płynącej, niż w większości, której kości leżą półtora metra pod ziemią.

Paweł i Sylas pod ostrzałem

Modlitwy pełne narzekania i marudzenia rzadko kiedy prowadzą do pozytywnej odpowiedzi, ale jest coś wspaniałego w radowaniu się i wychwalaniu, co przyciąga Bożą uwagę. Dlaczego tak jest? Ponieważ Bóg odpowiada na naszą wiarę, a wiara okazywana jest poprzez radość. Przepiękny przykład tej prawdy możemy znaleźć w szesnastym rozdziale Dziejów Apostolskich. Pozwólcie mi przybliżyć wam tę historię.

Paweł i Sylas robili, co mogli, aby określić Boże prowadzenie podczas ich drugiej podróży misyjnej, kiedy Paweł otrzymał widzenie pewnej nocy. W tym widzeniu zobaczył człowieka w Macedonii (współczesnej Grecji) wołającego do niego: „Przepraw się do Macedonii i pomóż nam!” (Dz 16:9). On i Sylas popłynęli więc do Macedonii, a po ich przyjeździe zaczęli głosić Dobrą Nowinę w mieście Filippi.

Początkowo, wszystko toczyło się dobrze – kobieta o imieniu Lidia została zbawiona, a młoda dziewczyna dramatycznie została uwolniona od demona. Później rozpoczęły się problemy. Paweł i Sylas wkrótce znaleźli się zakuci w łańcuchy w więzieniu, po tym jak zostali pobici rózgami przez lokalne władze Rzymskie. Zanim jednak będziemy kontynuowali tę historię, zadajmy sobie kilka pytań.

Pierwsze pytanie: Kto prowadził Pawła i Sylasa do Filippi? Odpowiedź: Sam Bóg. Drugie pytanie: Czy Bóg uprzednio wiedział, że Paweł i Sylas będą pobici i wtrąceni do więzienia? Odpowiedz: Oczywiście, że wiedział. Stąd, Paweł i Sylas mogli odpocząć w Bożym prowadzeniu oraz Jego suwerenności. Wiedzieli, że byli w doskonałej woli Bożej. (Trochę inaczej jest kiedy nie jesteś w Bożej woli i znajdujesz się w więzieniu. Wtedy pierwszą rzeczą, jaką potrzebujesz, jest okazanie skruchy).

Trzecie pytanie: Jaka była odpowiedź Pawła oraz Sylasa na ich okoliczności? Odpowiedź: O północy, modlili się i śpiewali hymny na chwałę Bogu!

Czwarte i ostatnie pytanie: Co się wydarzyło później? Odpowiedź: nagle powstało silne trzęsienie ziemi, a każdy z łańcuchów więziennych został rozpięty. Niezbawiony strażnik więzienny niemal popełnił samobójstwo, ale okazało się, że został zwycięsko zbawiony wraz z całą rodziną. Kilka godzin później ów nowo narodzony strażnik służył gorącym posiłkiem Pawłowi i Sylasowi w swoim własnym domu. Chwała Panu!

Obawiam się, że będąc na miejscu Pawła i Sylasa, wielu z nas mogłoby zareagować odmiennie, a wtedy historia mogłaby mieć zupełnie inne zakończenie. Zamiast chwalić Boga, zaczęlibyśmy narzekać strażnikowi na temperaturę czy jedzenie. Strażnik wywnioskowałby, że Chrześcijanie nie są wcale inni, niż wszyscy. W naszych modlitwach wołalibyśmy do Boga pytając dlaczego przestał nas kochać.

Paweł i Sylas ufali jednak Bogu. Czy mieli oni wiarę, że Bóg wybawi ich z więzienia? Nie, nie mogli mieć w to wiary, skoro Bóg nigdy nie obiecywał nam, że zawsze będziemy wybawieni z prześladowań, które cierpimy. Mogli jednak z pewnością uwierzyć, że „współdziała we wszystkim dla ich dobra” (Rz 8:28), albowiem wiedzieli, że są w centrum Bożej woli oraz że Bóg ich kocha.

Powinniśmy podążać ich dobrym przykładem. To podczas uwięzienia Pawła, napisał on sławne słowa: „Radujcie się zawsze w Panu; jeszcze raz powtarzam: radujcie się!!” (Flp 4:4).

Wiara, która zwycięża

Zanim zakończę ten rozdział, chciałbym rozważyć jeszcze jeden przykład człowieka, który wiedział, co robić, gdy pojawiały się trudności. Nie miał nazwiska, ale jego imię to Dawid i był autorem licznych psalmów w trudnych dla niego okresach. Moglibyśmy spojrzeć na wiele przykładów jego wiary podczas prób, ale przestudiujmy wspólnie Psalm trzeci. Dawid napisał go, kiedy uciekał z życiem przed swoim synem, Absalomem (Cóż za porównanie do wielu naszych trudnych okresów!).

Panie, jakże wielu jest tych, którzy mnie trapią, jak wielu przeciw mnie powstaje! Wielu jest tych, co mówią o mnie: „Nie ma dla niego zbawienia w Bogu” (Ps 3:2-3).

Oto jakie były jego trudności. Wielu z nas z pewnością zakończyłoby w tym miejscu modlitwę słowami: „w imieniu Jezusa, Amen”. Dawid jednak wiedział lepiej.

Ale [oznacza to, że jest jeszcze coś do rozważenia oprócz problemu] ty, Panie, jesteś dla mnie tarczą [oznacza to, że ci, którzy są blisko by mnie dopaść, mnie nie dopadną], Tyś chwałą moją i Ty mnie podnosisz. Wołałem głośno do Pana i wysłuchał mnie [Zauważ, że nie powiedział: „Z pewnością mam nadzieję, że mnie usłyszał”] ze swej góry świętej. Kładę się i zasypiam spokojnie [Nie ma sensu czuwania całą noc z przerażeniem], i znowu się budzę, bo Pan ma mnie w swej pieczy [Moi przeciwnicy nie dopadli mnie, ponieważ podczas gdy spałem, Bóg czuwał nade mną]. Nie boję się nawet tysiąca mocarzy, którzy na mnie zewsząd nastają [Dlaczego miałbym się bać jeśli Bóg jest po mojej stronie?]. Racz powstać, o Panie, Boże mój, ześlij mi pomoc! Ty zmiażdżyłeś szczęki moich wszystkich wrogów [Moja wiara jest silna ponieważ widziałem jak wybawiałeś mnie już wcześniej od moich wrogów], a bezbożnikom połamałeś zęby. Tylko u Pana nasze ocalenie. Niech Twoje błogosławieństwo spłynie na Twój naród (Ps 3:3-8, dodano komentarz).

Zwróć uwagę, że nie ma wersetów w Psalmie trzecim, w których czytalibyśmy: „Boże, wiem, że Ty jesteś suwerenny Panie i przyjmuję te trudności jako z Twojej Bożej ręki. Nie rozumiem dlaczego chcesz Panie, aby zbuntowany nastolatek zabił mnie i odebrał mój tron, ale Twoje drogi są wyższe niż moje. Z pokorą przyjmuję ten krzyż, który chcesz abym niósł”. Zawsze łatwiej jest być fatalistą niż wierzącym.

Dawid nie był fatalistą. Ufał Bogu w jego wybawienie. I został wybawiony, jak czytamy w 2 Księdze Samuela 15 z jego następnej próby przed jaką stanął. Jeśli chcesz takich rezultatów, jakie były radością Dawida będziesz musiał zaufać Bogu, tak jak zrobił to Dawid. Nie zapominaj zatem: Wątpiący się stresują; wierzący są błogosławieni. Zwątpienie dąsa się, ale wiara krzyczy!

TRES: El Club de los Pecadores

Antes del colapso del comunismo en Europa del este, pasé algún tiempo viajando en Polonia, Checoslovaquia, Alemania Oriental y Rumania. Escuché las historias de quienes fueron encarcelados detrás de millas de alambre de púas, ametralladoras y campos minados -la póliza de seguro comunista de que nadie puede escapar de su “sociedad utópica” sin pagar con su vida.

Muchos con quienes he hablado sufrían persecución por su fe. La mayoría de las personas no podía más que esperar horas en las líneas de alimentos en el frío amargo, y casi todos tenían miedo de hablar en contra de la autoridad. Fui testigo de la pobreza, la miseria y la desesperanza de personas que nunca parecían sonreír y vivieron donde todo era nublado y gris.

Sin embargo, con repugnancia, vi las ventajas de los miembros de la clase privilegiada que vivieron en esta supuesta “sociedad sin clases” y pensé acerca de la hipocresía de todo esto. Me parece que los líderes comunistas que denunciaron los males del capitalismo fueron los peores capitalistas de todos –se aprovecharon de su propia gente en aras de ganancias egocéntricas.

He hecho también algunos viajes en América Central y descubrí el por qué algunas de las personas, para mi sorpresa, se encuentran tan abiertas a las ideas del comunismo. La razón es porque son víctimas de los capitalistas avariciosos, cuyos beneficios reclamaron una prioridad más alta que el bienestar de las personas empobrecidas que hicieron; posible sus beneficios -gente que no tiene ninguna esperanza de escapar de un sistema del que están convencidos de que es malvado.

Esto me hizo darme cuenta de que el verdadero mal no es inherente a cualquier sistema económico. Los comunistas supuestamente desean igualdad para todos, y los capitalistas, en teoría, desean todos tener la oportunidad de igualdad. Sin embargo, ambos sistemas crean inevitablemente personas que quieren hacerse ricas a expensas de otros. Ambos sistemas han traído lo peor de la codicia y el egoísmo humanos.

Cerdos capitalistas o puercos comunistas, no hay ninguna diferencia -ambos te empujarán al barro para alcanzar su bazofia. No son las teorías económicas las que están intrínsecamente mal-Son las personas que permiten que los sistemas logren sus objetivos egoístas, independientemente de quién sufre en el proceso.;

Las Democracias y Dictaduras

Lo mismo ocurre cuando examinamos la democracia y la dictadura. La historia enseña, como dijo Lord Action, “El poder tiende a corromper y el poder absoluto corrompe absolutamente.” ¡Oh, cómo los norteamericanos deploramos las violaciones de los derechos humanos de los dictadores del tercer mundo!

La democracia, sin embargo, no crea automáticamente líderes incorruptibles, como todos los que vivimos en los Estados Unidos sabemos. Parece que estamos constantemente bombardeados con informes de noticias relativas a que los de nuestro Gobierno han cometido alguna violación de ética. Tú no puedes ayudar, pero pregúntate, si tú pones a esas mismas personas en un país diferente bajo un sistema político diferente, ¿construirían vallas de alambre de púas a lo largo de sus fronteras?

Winston Churchill hizo la observación astuta: “La democracia es el peor sistema nunca inventado, excepto para todos los demás.” Ciertamente. Y, ¿qué es lo que hace a la democracia el peor sistema, excepto para el resto? (O en otras palabras, ¿Qué es lo que la hace mejor?)

La democracia proporciona un sistema de comprobaciones y de saldos. Estos agregan algunos incentivos adicionales para los dirigentes para caminar el camino recto y estrecho mientras proporciona una salvaguarda para los ciudadanos cuando sus dirigentes no lo hacen. ¡Por eso es que la democracia es superior a una dictadura -podemos expulsar a los granujas antes de que hagan mucho daño!

Tanto las dictaduras y democracias, como el comunismo y capitalismo, desenmascaran un mal inherente en las personas. Tener una oportunidad de tomar ventaja de alguien, la persona promedio aprovecha normalmente la oportunidad – si él está razonablemente seguro de que con certeza no sufrirá; alguna repercusión negativa.

¿Y a poco no nos gusta hablar de los políticos sucios y sus hechos sucios? Sin duda lo hacemos. Pero cuando les nombro “políticos sucios,” Me he desenmascarado.

Detente por un momento e imagina esta escena: Imagina a un individuo condenado tres veces entre rejas que denuncia a sus compañeros reclusos como “transgresores de la ley.” ¿Cuál es tu reacción? Sin duda; inmediatamente piensas, “¿Por qué?, él no tiene derecho a denunciar a sus compañeros presos como transgresores de la ley porque él es tan culpable como ellos.”

Ahora vamos a volver a hablar sobre los políticos sucios. ¿Realmente tengo derecho a condenar a un político por utilizar su posición para fines egoístas? No, a menos que yo nunca me haya aprovechado egoístamente de otra persona o capitalizado egoístamente en una circunstancia favorable. Pero sí lo he hecho. Entonces cuando yo condeno a un político sucio, no soy diferente al que denuncia a sus compañeros reclusos como “tipos transgresores de la ley.” Es solo un caso más de la olla llamada el hervidor negro.

“¡Usted Es El Hombre!”

Ahora, no pretendas sentarte allí con un halo sobre tu cabeza. Ustedes también, mis queridos lectores, son tan culpables de este pecado universal como yo. Todos nosotros hemos actuado en nuestro propio interés una vez u otra, y otros han sufrido debido a ello. Cada uno de nosotros es culpable, ya sea en mayor o en menor grado. Y para agregar pecado a nuestro pecado, somos justos delante de nosotros mismos denunciado a otros que han actuado como nosotros. Y esto nos hace hipócritas.

Esto es precisamente la pandemia del pecado de la cual el Apóstol Pablo hablaba en el siguiente versículo:

Por lo cual, eres inexcusable, oh hombre, quienquiera que seas tú que juzgas; pues en lo que juzgas a otro, te condenas a ti mismo, porque tú que juzgas haces lo mismo. (Romanos 2: 1; énfasis añadido).

Esto es esencial para entender esta importante verdad. Cuando señalamos los pecados de los demás, estamos abiertamente testificando ante el Tribunal del cielo que nosotros sabemos que sí existe el bien y el mal. Nuestros propios juicios hacia los demás proporcionan evidencia indiscutible de nuestra creencia en un código universal de ética, una norma de conducta que nosotros hemos quebrantado muchas veces. En consecuencia, nuestros propios juicios hacia los demás son auto-condenatorios.

¿Recuerdas haber escuchado en la Biblia la historia de cuando el Rey David cometió adulterio con Betsabé la esposa de Urias? Quedó embarazada, por lo que David arregló el asesinato ;de su esposo en el campo de batalla. Pareció que Urías murió por las desgracias de guerra, pero su muerte había sido convenida por el Rey David y su comandante en Jefe, entonces, se casó legalmente con la viuda afligida de Urias.

El plan corrupto de David pareció ir sin problemas, hasta que un día Dios envió a un profeta llamado Natán a visitarlo. Natán pidió al Rey David su juicio sobre un hombre muy rico en su Reino que tenía grandes rebaños de ovejas pero que había tomado el único cordero de un vecino pobre a fin de presentar una comida ante uno de sus huéspedes. David estaba furioso y justamente declaró que el hombre rico debería sufrir la muerte por su obra.

El profeta, a continuación, señaló con su dedo a David y clamó, “¡Usted es el hombre!

La historia de David tiene aplicación universal, porque cada vez que tú condenas a alguien, el Soberano Espíritu de Justicia apunta su dedo hacia nosotros y clama: “¡Usted es el hombre!

Como una persona inteligente dijo con razón una vez “Cuando usted apunta con el dedo a alguien, dese cuenta de que tres de sus dedos apuntan hacia usted.”

La Raíz del Problema

¿Te sientes convicto? Tú deberías, si no, algo está mal.

Hay posibilidades, si eres como la mayoría de nosotros, cuando te sientes condenado por el pecado, intentas justificarte a ti mismo. Quizás tú estás diciendo, “pero yo nunca he cometido adulterio o asesinato como David.” Tal vez tú no. Pero hay un pecado que es la raíz de todos los otros pecados, y es el egoísmo. La causa de los pecados de David fue egoísmo; fue “primero yo, después yo, y al último yo.”

¿Que siente Dios acerca del egoísmo? Jesús dijo que el segundo mayor mandamiento es que debemos amar a nuestro prójimo como a nosotros mismos (ver Mateo 22: 36-40). La Biblia dice que el mandamiento de amar sin egoísmo resume todos los mandamientos del antiguo testamento:

Porque el que ama al prójimo ha cumplido la ley. Por que: “No adulterarás, no matarás, no hurtarás, no dirás falso testimonio, no codiciarás,” y cualquier otro mandamiento, en esta sentencia se resume, “Amarás a tu prójimo como a ti mismo.” El amor no hace mal al prójimo; así que, el cumplimiento de la ley es el amor (Romanos 13: 8-10).

La gente comete adulterio, asesina, roba y codicia como resultado de su egoísmo. Dios aborrece el egoísmo debido a que Él es el amor desinteresado en persona, y, por lo tanto, no ama a una persona más que a otra. Cuando un acto de egoísmo está comprometido, una injusticia tiene lugar. Y cuando nos comprometemos a cualquier acto de egoísmo, nosotros somos culpables de la misma motivación pecaminosa como el adúltero o el asesino.

Jesús apoyó plenamente esta verdad en su famoso “Sermón del Monte.” Sus oyentes de entonces no eran en nada diferentes que tú o yo. Tal vez nosotros no hemos cometido asesinato. Tal vez no hemos cometido adulterio. Pero escucha lo que el Hijo de Dios dijo:

“Ustedes han escuchado lo que los antiguos [antepasados] dijeron, ‘No matarás’ y ‘cualquiera que matare será culpable de juicio.’

pero yo les digo que todo aquel que esté enojado con su hermano será culpable ante el Tribunal; y quien diga a su hermano, ‘Raca’ [o, cabeza hueca], deberá ser culpable ante el Tribunal Supremo; y quien le diga, ‘tonto’ será lo suficientemente culpable para entrar en el infierno ardiente(Mateo 5: 21-22; énfasis añadido).

Yo no lo dije sino Jesús. Y según él, una persona no es sin culpa solo porque nunca ha cometido asesinato. El mismo odio que condena al asesino al infierno también condena al hombre que se enoja. Ambos son egoístas. Jesús no se detuvo ahí:

“Ustedes han escuchado que se ha dicho, no cometerás adulterio; pero yo les digo, que todo el que mira a una mujer con lujuria ya ha cometido adulterio con ella en su corazón” (Mateo 5: 27-28; énfasis añadido).

El mismo egoísmo que comete adulterio es el mismo egoísmo que comete lujuria.

Lanzar la Primera Piedra

Quizá conocen la historia del Nuevo Testamento de la mujer sorprendida en adulterio. Los fariseos la habían tomado en el mismo acto y, a continuación, la llevaron ante Jesús a fin de atraparlo. Ellos le recordaron a Jesús que la ley de Moisés manda que tal mujer sea apedreada a muerte.

La respuesta profunda de Jesús fue simplemente la reexpresión de un principio que todos nosotros sabemos que es cierto: nadie tiene derecho a condenar a otro cuando él mismo es culpable. Jesús dijo así: “El que es sin pecado entre vosotros, sea el primero en tirarle una piedra” (Juan 8: 7).

Después de que habló, Jesús se arrodilló y escribió en el polvo. La Biblia dice que los acusadores de la mujer empezaron a irse lentamente, en primer lugar los más viejos y, a continuación, los más jóvenes. ¿Qué es lo que Jesús escribió en el polvo? me pregunto, ¿podrían haber sido los nombres de las mujeres de las fantasías de los fariseos? ¿Serían los nombres de sus novias?

A pesar de todo, dos cosas se hacen evidentes en este incidente.

En primer lugar, el adulterio es pecado. Una vez que todo el mundo había desaparecido, Jesús dijo a la mujer, “Vete y no peques más.”

En segundo lugar condenar a otros es pecado. Los hombres que se creían justos, que sostenían piedras ese día merecían ser apedreados en cada parte tanto como la mujer que estaban a punto de ejecutar. Así es cómo es siempre.

Todos nosotros somos culpables de hacer un juicio sobre otros por hacer lo que igualmente hemos hecho: actuando en nuestros propios intereses. Todos nosotros somos como el policía fuera de servicio que corre hacia su casa después de que todo el día ha dado multas de exceso de velocidad a conductores que van corriendo.

Nos guste o no, todos somos miembros del club de pecadores. Y algunos que piensan que no pertenecen son realmente los oficiales de más alto rango por lo que Jesús denunció con tanta frecuencia a las personas que confiaban de sí como justos. (Por cierto, Él es el único quien tenía derecho a denunciar a los hipócritas porque Él era sin pecado.)

¿Somos Personas Básicamente Buenas con Algunas Fallas?

Si tú eres como la mayoría de las personas, te consideras básicamente una persona buena. (Las encuestas nos dicen que el 86 por ciento de los estadounidenses creen que van a ir al cielo.) Pero eso es sólo porque se están comparando; a ellos mismos con sus vecinos y no con las normas de Dios. Jesús dijo, “No hay uno bueno excepto Dios” (marca 10: 18). Dejó claro que la gente no es básicamente buena, sino básicamente mala.

Piensa en tu particular código de conducta. ¿Robarías un banco a punta de pistola? Probablemente no. ¿Pero nunca has robado algo de menor valor? ¿Alguna vez has mentido en tu declaración de impuestos, por lo tanto, robando a cada ciudadano estadounidense? ¿A sabiendas aceptaste más cambio del que tenías derecho en la tienda de comestibles, robando así unas monedas? ¿Nunca tomaste una pequeña herramienta o un clip de papel de un empleador? Ves, eres un ladrón. La razón para no robar un Banco no es porque eres básicamente bueno o básicamente altruista. Tus pequeños robos demuestran lo contrario. La razón para no robar un Banco es porque temes que podrías ser atrapado. ¿Ves?, ¡la “bondad” de la que haces alarde es realmente sólo otra indicación de su egoísmo! ¡Si tú pudieras robar un banco con tan poco riesgo de tu reputación y futura libertad como tú puedes robar un clip de papel de la compañía, lo harías! Pero el mismo egoísmo que te motiva a robar pequeñas cosas de las que nadie sabrá también te motiva a ser “bueno” en grandes cosas.

Lo mismo ocurre con el asesinato. ¿Matarías a alguien? ¡Por supuesto que no!” tú declaras. Y ¿por qué no? “¡Porque soy una persona buena y sólo las malas personas cometen asesinato!”

Permíteme preguntarte entonces, si tú nunca dispararías por la espalda a alguien que no te cae bien, ¿por qué disparas insultos a las espaldas de los que no te caen bien? Principalmente porque el odio no te va a enviar a la cárcel, mientras que el asesinato sí podría. Y, como un asesino, podrías arruinar tu reputación, pero tú puedes aún ser aceptado por tus compañeros incluso cuando constantemente emites insultos. ¿Ves?, el egoísmo es lo que motiva a los que insultan a abstenerse de asesinar.

Si alguna vez fuera legalizado el asesinato, nadie estaría seguro, y tú lo sabes. Podemos estar seguros de eso, porque el asesinato ha sido legalizado en nuestro país, pero sólo mientras la víctima no ha nacido. ¿La gente es básicamente buena o básicamente egoísta? La respuesta es obvia cuando millones de personas; pagan para que sus propios hijos sean cortados en pedazos o envenenados en su vientre.;

El Punto de Vista de Dios

Tú puedes estarte preguntando por qué estoy tratando de hacer que te sientas tan culpable. La respuesta es esta: tú debes ver la verdad acerca de tu propio pecado para poder comprender plenamente la necesidad de un Salvador.

No te voy a dejar eternamente culpable. De hecho después de ir dos capítulos más voy a decirte la mejor noticia que nunca ha sido escuchada por un oído humano. Te estoy guiando al plan de Dios de ofrecer un perdón completo gratuito. Pero de absoluta necesidad, te debes ver a ti mismo como un pecador que necesita perdón de Dios.

Algunas personas son como la acobardada adúltera, ella sabía que era culpable y estaba preparada para sentir la primera piedra en su espalda. Pero la mayoría son como la multitud que se había reunido para condenarle, igualmente mereciendo el castigo que ellos hipócritamente querían ejecutar sobre ella.

Tal como el Apóstol Pablo dijo, se condenaban a sí mismos y no tenían excusa.

Imagina ahora la escena como Dios la vio: ¡Era un grupo de hombres lujuriosos y adúlteros preparándose para apedrear a una adúltera! ¡Qué hipocresía pura! ¿Pero no es esa una imagen de la raza humana?

Los chismosos chismean acerca de sus vecinos chismosos. Los trabajadores flojos (que roban el tiempo de su jefe) se quejan del salario extravagante de su director general. Tipos “más santos que tú” no van a la Iglesia porque “todos piensan que son más santos que tú.” Editores lujuriosos escriben acerca de los evangelistas caídos. Los ciudadanos evaden impuestos para no dar más dinero al “gobierno corrupto.” Los electores se quejan de los políticos egocéntricos que eligieron para servir a sus propios intereses.

Recientemente leí en el informe criminal de un periódico local que alrededor de tres personas informaron del robo de los detectores de radar de sus vehículos. ¡Estaban enojados porque alguien rompió la ley, robándoles un dispositivo que les ayudaba a romper la ley!

Todos nosotros; hemos actuado egoístamente, todos nosotros hemos condenado y criticado a otros, y por lo tanto, todos nosotros nos condenamos a nosotros mismos ante Dios. No sólo son los comunistas, avariciosos capitalistas, políticos sucios, ladrones de Bancos y asesinos.

Todos somos miembros culpables del club de los pecadores. La membresía tiene sus consecuencias.

“Por cuanto todos pecaron y están destituidos de la gloria de Dios” (Romanos 3: 23)

Bab Tiga (Chapter Three)

Melanjutkan Dengan Benar (Continuing Properly)

 

Selama bertahun-tahun dalam banyak cara, tanpa sadar saya melakukan hal-hal yang menentang tujuan yang Allah inginkan saya kejar, yakni tujuan melakukan pemuridan. Namun perlahan-lahan, Roh Kudus dengan kasih karunia membukakan mataku terhadap setiap kesalahan saya. Hal yang saya pelajari adalah: Saya harus menanyakan segala sesuatu yang telah saya pelajari dan yakin dalam terang Firman Tuhan. Banyak tradisi kita, lebih dari apapun lainnya, membutakan kita terhadap perkataan Allah. Yang lebih buruk adalah perasaan bangga kita yang berlebihan terhadap tradisi-tradisi kita, dan keyakinan kita yang rada dalam kelompok elit yang lebih memahami kebenaran dibandingkan orang-orang Kristen lain. Seperti ucapan seorang guru yang sangat menyinggung perasaan, “Sekarang ini, ada 32,000 denominasi gereja di dunia. Tidakkah saudara beruntung menjadi anggota satu denominasi yang benar?”

Akibat kesombongan kita, Allah menentang kita, karena Ia menentang orang-orang sombong. Bila kita ingin maju dan sepenuhnya siap berdiri di hadapan Yesus, kita harus merendahkan diri kita. Allah memberikan kasih karunia kepada mereka.

Perhatikan Peranan Pendeta (The Role of the Pastor Considered)

Tujuan pendeta dalam pemuridan adalah membentuk segala sesuatu yang dilakukannya dalam pelayanan. Ia harus terus bertanya kepada dirinya, “Bagaimana caranya hal yang sedang saya lakukan dapat berkontribusi kepada proses pemuridan untuk orang-orang yang akan menaati semua perintah Yesus?” Bila pertanyaan itu diajukan dengan jujur, maka banyak hal perlu dihilangkan yang mengatas-namakan kegiatan Kristen.

Perhatikan pelayanan seorang pendeta/penatua/penilik,

[1]

yang memfokuskan pelayanannya di gereja lokal. Bila ia hendak memuridkan mereka yang menaati semua perintah Yesus, salah-satu tanggung-jawab utamanya apa? Yang terbersit di pikiran adalah mengajar secara alami. Yesus berkata agar murid-murid dididik melalui pengajaran (lihat Matius 28:19-20). Syarat menjadi penatua/pendeta/penilik adalah “kesanggupan mengajar” (1 Timotius 3:2). Orang yang “bersusah-payah untuk berkhotbah dan mengajar” harus “dianggap layak untuk mendapat penghormatan dua kali lipat.” (1 Timotius 5:17).

Karena itu, pendeta harus mengevaluasi tiap khotbahnya dengan bertanya kepada diri sendiri, “Bagaimana khotbah ini dapat membantu penyelesaian tugas untuk pemuridan?”

Tetapi, apa tanggung-jawab mengajar seorang pendeta sudah terpenuhi hanya dengan berkhotbah pada hari Minggu atau tengah minggu? Bila ia berpikir demikian, maka ia mengabaikan fakta Alkitab yang menunjukkan bahwa tanggung-jawab mengajarnya dipenuhi terutama melalui kehidupan yang dijalaninya dan teladan yang ditunjukkannya. Teladan mengajar dari kehidupan sehari-hari hanya dapat diwujudkan melalui pelayanan mengajar bagi banyak orang. Itu sebabnya persyaratan bagi seorang penatua/pendeta/ penilik lebih banyak terkait dengan karakter dan gaya-hidup seseorang bukannya kemampuan komunikasi verbalnya. Dari lima-belas syarat untuk penilik dalam 1 Timotius 3:1-7, ada empat-belas syarat yang terkait dengan karakter dan hanya satu syarat yang terkait dengan kemampuan. Dari delapan-belas syarat untuk penatua dalam Titus 1:5-9, ada tujuh-belas syarat yang terkait dengan karakter dan hanya satu yang terkait dengan kemampuan mengajar. Paulus mula-mula memperingatkan Timotius, “Jangan seorangpun menganggap engkau rendah karena engkau muda. Jadilah teladan bagi orang-orang percaya, dalam perkataanmu, dalam tingkah lakumu, dalam kasihmu, dalam kesetiaanmu dan dalam kesucianmu” (1 Timotius 4:12, tambahkan penekanan). Ia lalu berkata, “Sementara itu, sampai aku datang bertekunlah dalam membaca kitab-kitab Suci, dalam membangun dan dalam mengajar.” (1 Timotius 4:13). Jadi, teladan karakter Timotius disebutkan sebelum ia melayani sebagai pengajar orang banyak, dengan mengutamakan konsekwensinya yang lebih memberikan dampak.

Petrus demikian juga menulis:

Aku menasihatkan para penatua di antara kamu, aku sebagai teman penatua dan saksi penderitaan Kristus, yang juga akan mendapat bagian dalam kemuliaan yang akan dinyatakan kelak. Gembalakanlah kawanan domba Allah yang ada padamu, jangan dengan paksa, tetapi dengan sukarela sesuai dengan kehendak Allah, dan jangan karena mau mencari keuntungan, tetapi dengan pengabdian diri. Janganlah kamu berbuat seolah-olah kamu mau memerintah atas mereka yang dipercayakan kepadamu, tetapi hendaklah kamu menjadi teladan bagi kawanan domba itu. (1 Petrus 5:1-3, tambahkan penekanan).

Siapakah yang memberikan ilham untuk menyangkal diri dan menaati Kristus? Apakah dia yang khotbahnya kita puji ataukah dia yang kehidupannya kita kagumi? Pendeta yang tak punya komitmen dan gayanya lembut tak akan memberi ilham kepada orang yang memikul salib. Bila pendeta itu mengkhotbahkan pesan tentang komitmen kepada Kristus, dia pasti berkhotbah dengan pernyataan yang tidak jelas, agar pendengarnya tidak menyangsikan ketulusan hatinya. Kebanyakan pemimpin besar Kristen di masa lalu tidak diingat karena khotbah-khotbahnya, tetapi karena pengorbanannya. Teladan mereka memberikan inspirasi setelah mereka sudah lama tiada.

Bila pendeta tidak menunjukkan teladan ketaatan sebagai seorang murid sejati Yesus Kristus, maka ia hanya buang-buang waktu berkhotbah. Hai pendeta, teladan anda bergema sepuluh kali lebih keras daripada khotbah anda. Apakah anda akan menginspirasi orang yang menyangkali dirinya sendiri dan mengikuti Kristus dengan menyangkali dirimu dan mengikuti Kristus?

Namun, bagaimana bisa seorang pendeta, dengan memberi teladan gaya hidupnya, dapat mengajar orang-orang yang terutama mengenalinya sebagai ahli pidato di hari Minggu pagi? Hal yang paling mudah dilihat dari cara hidupnya adalah caranya menjabat tangan selama lima detik ketika jemaat saat keluar dari gedung gereja. Mungkin ada sesuatu yang tak layak yang terkait dengan model pelayanan masa sekarang.

Khotbah Minggu Pagi setiap Minggu (The Weekly Sunday Morning Sermon)

Seorang pendeta dapat membuat asumsi lain yang keliru bila ia anggap tanggung-jawab mengajarnya yang terutama adalah memberi kuliah umum setiap minggu. Pelayanan pengajaran Yesus tidak hanya khotbah di depan orang banyak (dan tampaknya, sebagian besar khotbah hanya singkat), tetapi juga percakapan pribadi yang diawali oleh murid-muridNya yang suka bertanya. Lagipula, percapakapan tersebut tidak terbatas hanya satu setengah jam sehari dalam seminggu di gedung gereja, namun terjadi di sepanjang pesisir pantai, di rumah-rumah, sambil menapaki jalanan berdebu, ketika Yesus hidup bersama murid-muridNya. Model pengajaran yang sama diikuti oleh para rasul. Setelah Pentakosta, ke-duabelas murid mengajar “di Bait Allah dan dari rumah ke rumah” (Kisah Para Rasul 5:42, tambahkan penekanan). Mereka berinteraksi langsung dengan komunitas orang-orang percaya. Paulus juga mengajar “baik di muka umum maupun dalam perkumpulan di rumah-rumah;” (Kisah Para Rasul 20:20, tambahkan penekanan).

Jadi, bila anda pendeta, bandingkanlah pelayanan pengajaran anda dengan pelayanan pengajaran Yesus dan para rasul mula-mula. Mungkin anda heran apakah yang sedang anda lakukan adalah kehendak Tuhan untuk anda, atau apakah anda hanya melakukan lebih dari ajaran selama ratusan tahun oleh tradisi-tradisi gereja? Bila anda sedang terheran-heran, pertanda baik. Sangat baik. Itulah langkah awal menuju arah yang benar.

Mungkin anda berpikir lebih jauh, dengan berkata, “Di mana saya bisa mendapatkan waktu yang sesuai dengan pelayanan tersebut, dengan mengajar orang-orang dari rumah ke rumah, atau melibatkan diri mereka dalam kehidupan sehari-hari sehingga saya lebih mempengaruhi mereka dengan teladan yang saya tunjukkan?” Ini pertanyaan bagus, karena dapat membuat anda tetap merasa heran apakah ada yang lebih keliru dengan konsep modern tentang peranan pendeta.

Mungkin anda berpikir sendiri, “Saya tidak yakin dapat hidup erat dengan orang-orang di gereja saya. Saya diajarkan di sekolah Alkitab bahwa seorang pendeta tak boleh terlalu dekat dengan jemaatnya. Ia harus tetap menjaga jarak untuk mempertahankan rasa hormat terhadap profesi. Si pendeta tak mungkin berteman akrab dengan jemaat.”

Pemikiran itu mengungkapkan ada yang sangat keliru dengan cara-cara melakukan sesuatu di gereja sekarang ini. Yesus sangat akrab dengan keduabelas muridNya sehinga salah satu murid merasa nyaman menyandarkan kepalanya di dada Yesus ketika makan bersama (lihat Yohanes 13:23-25). Para murid nyata-nyata hidup bersama selama beberapa tahun. Ada banyak hal yang menjaga jarak profesi dari murid-murid seseorang dalam rangka melakukan pelayanan dengan sukses!

Perbandingan Metode, Dulu dan Sekarang (A Comparison of Methods, Ancient and Modern)

Bila kita hendak menaati Yesus dan melakukan pemuridan, tidakkah bijak bila kita mengikuti cara-caraNya dalam melakukan pemuridan? Cara-cara itu berfungsi baik bagiNya, dan juga berfungsi baik bagi para rasul yang mengikutiNya.

Dan seberapa baik cara-cara modern yang berfungsi untuk memuridkan orang yang menaati semua perintah Kristus? Misalnya, ketika penelitian terhadap orang-orang Kristen di Amerika Serikat berkali-kali menunjukkan bahwa gaya hidup sebagian besar orang yang mengaku Kristen hampir tak beda dengan orang-orang bukan-Kristen, mungkin inilah saatnya untuk bertanya dan memeriksa kembali Alkitab.

Pertanyaan yang perlu diperhatikan adalah: Bagaimana jemaat mula-mula berhasil melakukan pemuridan tanpa bangunan gereja, tanpa pendeta yang berpendidikan tinggi, tanpa sekolah-sekolah dan seminari-seminari Alkitab, tanpa himne-himne dan alat proyektor, tanpa mikrofon nir-kabel dan duplikator pemutar musik, tanpa kurikulum sekolah Minggu dan pelayanan pemuda, tanpa tim pujian dan tim paduan suara, tanpa komputer dan mesin fotokopi, tanpa stasiun radio dan stasiun TV Kristen, tanpa ratusan ribu judul buku Kristen dan bahkan tanpa Alkitab milik pribadi? Jemaat mula-mula tidak memerlukan satupun dari benda-benda tersebut untuk melakukan pemuridan, dan Yesus juga tidak melakukan hal yang sama. Dan karena zaman dulu, benda-benda itu bukan hal penting, maka kini benda-benda itu tidak penting. Benda-benda itu bisa saja mendukung, tetapi tak satupun yang penting. Kenyataannya, kebanyakan dari benda-benda itu dapat dan benar-benar menghambat kita dalam melakukan pemuridan. Saya berikan dua contoh.

Pertama, perhatikan esensi masa kini dengan menyuruh pendeta yang pernah sekolah Alkitab atau seminari untuk memimpin gereja. Hal itu adalah konsep yang tak didengar oleh Paulus. Di beberapa kota, setelah membentuk gereja-gereja, Paulus berangkat selama beberapa minggu atau bulan, lalu kembali untuk menunjuk penatua-penatua untuk mengawasi mereka (lihat, misalnya, Kisah Para Rasul 13:14-14:23). Itu berarti gereja-gereja, yang tak dikunjungi oleh Paulus, tak memiliki jabatan penatua secara resmi selama beberapa minggu atau bulan, dan sebagian besar penatua adalah orang-orang percaya yang masih muda ketika dilantik. Mereka tidak mengenyam pendidikan formal selama dua atau tiga tahun yang mempersiapkan mereka untuk tugas-tugas itu.

Jadi, Alkitab mengajarkan bahwa para pendeta/penatua/penilik tidak membutuhkan pendidikan formal selama dua atau tiga tahun untuk melayani secara efektif. Tak seorangpun dengan kepintarannya dapat menentang fakta itu. Namun persyaratan sekarang ini tetap berisi pesan kepada setiap orang percaya: “Jika anda ingin menjadi pemimpin di gereja, anda perlu pendidikan formal selama bertahun-tahun.”

[2]

Dengan cara itu, maka proses penciptaan pemimpin terhambat, sehingga memperlambat proses pemuridan dan perkembangan gereja. Saya kagum betapa hebatnya perusahaan Amerika –Avon dan Amway– yang kebanjiran target pasarnya jika mereka mensyaratkan para penjualnya untuk mengajak pindah keluarganya ke kota lain untuk mengikuti pelatihan resmi selama tiga tahun, sebelum ia dilepas untuk menjual sabun atau parfum?

“Tetapi melayani adalah tugas yang sulit dan rumit!” kata sebagian orang. “Alkitab berkata kita tak boleh memposisikan seorang petobat baru menjadi penilik” (lihat 1 Timotius 3:6).

Pertama, kita sampai pada definisi tentang petobat baru, dan konsep Paulus berbeda dengan konsep kita, karena ia menugaskan orang-orang yang baru menjadi percaya selama beberapa bulan untuk memegang tugas sebagai penatua/pendeta/penilik.

Kedua, alasan sangat sulitnya melakukan pelayanan sekarang ini adalah keseluruhan sistem dalam struktur dan pelayanan di gereja yang sangat jauh menyimpang dari model Alkitab. Kita telah menjadikan sistem itu sangat rumit, sehingga hanya beberapa orang super yang dapat memenuhi segala tuntutan dari sistem itu!

“Namun Allah melarang bila gereja diawasi oleh orang yang tak berpendidikan sekolah Alkitab atau seminari!” kata orang-orang lain. “Penilik yang tak berpendidikan itu dapat saja membawa umatnya kepada ajaran sesat!”

Tampaknya, hal itu bukan jadi perhatian Paulus. Faktanya, di masa kini kita memiliki pelayan lulusan sekolah Alkitab dan seminari yang tidak percaya kepada kelahiran dari Perawan Maria, yang menyetujui homoseksualitas, yang mengajarkan bahwa Allah mau setiap orang berkendaraan mewah, yang menyatakan bahwa Allah lebih dulu tahu sebagian orang yang akan binasa, atau yang yakin bahwa seseorang dapat memperoleh sorga tanpa harus menaati Kristus. Sering, sekolah dan seminari Alkitab melayani demi melanjutkan doktrin palsu, dan ada pendeta profesional melayani demi melanjutkan doktrin palsu itu.

“Orang-orang biasa” di gereja merasa takut untuk menantang pelayan lulusan sekolah Alkitab dan seminari, karena orang-orang profesional itu pernah mengenyam pendidikan seminari dan dapat mengambil banyak ”teks sebagai bukti.” Lagipula, para pelayan itu telah membatasi dan membagi gereja-gereja mereka dari tubuh Kristus melalui doktrin-doktrin aneh yang mereka kemukakan, untuk mengkampanyekan berbagai perbedaan nama-nama yang dipajang di depan gedung gereja, sambil mengirim pesan kepada dunia: “Kita bukan seperti orang-orang Kristen lainnya.” Untuk menambah luka lebih lanjut, mereka memberi label kepada setiap orang yang menentang doktrin-doktrin mereka yang kebal-tantangan dan “menimbulkan gangguan.” Inkuisisi masih sangat hidup dan terpelihara, yang dibimbing oleh orang-orang intelek. Apakah itu teladan yang Yesus inginkan yang ditetapkan oleh orang yang harusnya melakukan pemuridan bagi orang-orang yang dikenal oleh dunia melalui tindakan saling mengasihi di antara mereka?

Orang-orang Kristen kini memilih gereja-gereja berdasarkan doktrin-doktrin tertentu, dan memiliki teologi yang benar menjadi hal terpenting, bukannya memiliki gaya-hidup yang benar, semua karena model Alkitabiah telah ditinggalkan.

Alternatif yang Alkitabiah (A Biblical Alternative)

Apakah saya mendukung orang-orang yang baru percaya tiga bulan dan menugasi mereka untuk mengawai gereja-gereja (justru hal ini yang Paulus lakukan)? Ya, tetapi hanya jika orang-orang percaya itu memenuhi syarat dalam Alkitab bagi penatua/penilik, dan hanya jika mereka ditugasi mengawasi gereja-gereja yang mengikuti model menurut Alkitab. Yakni, mula-mula gereja harus jadi tempat persekutuan yang baru dirintis yang diserahkan kepada pendeta pendiri yang berpengalaman, seperti seorang rasul, yang dapat mengawasi.

[3]

Sehingga, penatua yang baru diangkat tidak berbuat semaunya.

Kedua, jumlah jemaat di rumah-rumah sedikit saja, seperti jemaat mula-mula.

[4]

Hal ini membuat gereja lebih dapat diatur. Mungkin itu sebabnya salah satu syarat menjadi penatua/penilik ialah ia berhasil menata rumah-tangganya (lihat 1 Timotius 3:4-5). Menata “rumah-tangga iman” yang kecil bukan tugas yang lebih sulit dibanding menata keluarga.

Ketiga, jemaat harus terdiri dari orang-orang yang telah merespon Injil Alkitabiah melalui pertobatan, dan orang-orang yang jadi murid-murid sejati Tuhan Yesus Kristus. Sehingga, akan terjawab semua tantangan yang muncul dari upaya untuk melayani kawanan domba yang sebenarnya adalah kawanan kambing.

Dan keempat, seorang pendeta/penatua/penilik harus mematuhi peran sesuai Alkitab bukannya peran budaya. Yakni, mereka tidak memiliki jabatan sentral, serba-penting dan jadi sorotan seperti yang dilakukan di gereja-gereja kini.

[5]

Sebaliknya, mereka haruslah anggota-anggota seluruh tubuh, hamba yang lemah lembut yang mengajar dengan teladan dan bimbingan, dan yang bertujuan melakukan pemuridan, bukan menjadi ahli pidato di hari Minggu pagi, tetapi mengikuti teladan Yesus.

Bila pola itu diikuti, orang yang baru percaya tiga bulan dapat menjadi penilik gereja.

Gedung Gereja (Church Buildings)

Bagaimana dengan gedung gereja? Kini, gedung gereja jadi “hal penting” lain yang tak dimiliki oleh jemaat mula-mula. Apakah gedung gereja dapat membantu proses pemuridan?

Ketika saya jadi pendeta, saya sering merasa lebih sebagai pengusaha real-estate, bankir, kontraktor umum, dan penggalang dana profesional. Saya bermimpi membangun gedung, mencari model gedung, mendesain ulang model gedung tua, menyewa gedung, membangun gedung baru dan memperbaikinya saat Tuhan kirim hujan melewati celah gedung. Gedung butuh banyak waktu dan tenaga. Saya lakukan banyak hal untuk membangun gedung karena saya yakin, seperti keyakinan pendeta lain, bahwa tak ada cara untuk mencapai keberhasilan tanpa ada gedung sebagai tempat pertemuan jemaat.

Gedung gereja juga menghabiskan banyak sekali dana. (Di Amerika Serikat, beberapa sidang jemaat mengeluarkan dana jutaan dolar untuk membangun gedung gereja). Setelah mimpiku terkabul untuk memiliki gedung gereja, saya sering bermimpi ketika perjanjian kredit penjaminan gedung gereja dilunaskan, sehingga kita dapat memakai semua uang untuk pelayanan. Pernah terpikirkan, ketika saya mengajar jemaat saya mengenai pengelolaan khusus yang baik dan cara keluar dari belitan utang, sehingga saya libatkan seluruh jemaat untuk menanggung utang! (Tentu, saya mengajar melalui teladan).

Sebagian besar bangunan gereja dipakai hanya selama beberapa jam sekali atau dua kali seminggu. Organisasi apa di seluruh dunia yang membangun gedung-gedung yang jarang digunakan? (Jawaban: hanya aliran-aliran sempalan dan agama-agama palsu).

Lubang penghisap-uang itu menimbulkan banyak masalah. Pendeta yang memiliki gedung gereja selalu membutuhkan aliran uang, dan itu mempengaruhi kegiatannya. Ia tergoda untuk melayani orang-orang kaya (yang sering memberi tanpa berkorban), berkompromi dengan ajaran yang mungkin menyerang ajaran lain, dan membelokkan ajaran Alkitab untuk menjadikannya sebagai tujuannya. Banyak khotbahnya cenderung tentang hal-hal keuangan dan mendorong pelipatgandaan uang. Karena itu, orang Kristen kadang mulai berpikir bahwa aspek-aspek terpenting untuk menjadi orang percaya adalah (1) membayar perpuluhan (perintah yang tidak signifikan seperti kata Yesus), dan (2) mengikuti kebaktian di gereja (tempat perpuluhan dikumpulkan setiap hari Minggu). Sepertinya, hal itu bukan gambaran bagi pemuridan. Namun, banyak pendeta bermimpi memiliki jemaat di mana tiap orang hanya melakukan dua hal tadi. Bila pendeta memiliki sidang jemaat di mana hanya sebagian jemaat melakukan dua hal itu, maka ia bisa saja menulis buku dan menjual rahasianya kepada jutaan pendeta lainnya!

Fakta mengungkapkan: Tak ada catatan adanya sidang jemaat yang membeli atau membangun gedung dalam kitab Kisah Para Rasul. Sebagian besar orang percaya membuat persekutuan di rumah-rumah.

[6]

Tidak ada pengumpulan dana untuk membangun gedung. Tak ada instruksi dalam suratan-suratan untuk pembangunan gedung gereja. Lagipula, tak seorangpun berpikir untuk membangun gedung gereja sampai 300 tahun usia Kekristenan, ketika gereja berkompromi dengan dunia melalui keputusan Konstantin. Tiga ratus tahun! Coba pikirkan rentang waktu itu! Dan gereja berkembang dan berlipat-lipat jumlahnya, bahkan pada masa-masa penganiayaan berat, semuanya tanpa gedung gereja. Gejala demikian berkali-kali terjadi di abad-abad berikut. Hal sebaliknya terjadi di China akhir-akhir ini, di mana kini ada lebih dari satu juta gereja rumah di China.

Hari Minggu Jam Sebelas adalah Jam yang Paling Terpisah (Eleven O’Clock Sunday is the Most Segregated Hour)

Fasilitas gereja kini yang mengikuti model Amerika diharapkan memiliki tempat sendiri demi memberi ruang bagi pelayanan khusus untuk tiap kelompok umur. Tetapi di jemaat mula-mula, tak ada pelayanan terpisah bagi pria, wanita dan semua kelompok umur anak-anak. Gereja dipersatukan dalam tiap segi, bukan terpisah-pisah. Unit keluarga diperkuat, dan tanggung-jawab rohani orang-tua diteguhkan, bukannya terkikis, oleh struktur gereja, seperti yang dimiliki oleh unit keluarga dalam struktur gereja masa sekarang.

Apakah gedung gereja dapat mendukung atau menghambat kegiatan pemuridan? Dalam sejarah, pemuridan berhasil dilakukan selama berabad-abad tanpa kehadiran gedung gereja, dan karena berbagai alasan yang baik.

Persekutuan dilakukan di rumah-rumah, seperti dilakukan selama tiga abad pertama, di mana orang-orang berbagi makanan dengan sukacita, mengajar, bernyanyi, dan mendapat karunia-karunia roh selama tiga sampai lima jam; persekutuan ini memberikan suasana pertumbuhan rohani yang sungguh-sungguh kepada orang-orang percaya. Anggota-anggota tubuh Kristus merasa menjadi peserta, ketika mereka duduk berhadapan-hadapan, tidak merasa seperti orang-orang yang hadir di gereja kini —layaknya penonton di teater, yang duduk menatap belakang kepala orang di depannya sambil tetap menonton pertunjukan di pentas. Atmosfir yang santai pada waktu jamuan bersama menciptakan suasana keterbukaan, hubungan kepedulian murni dan persekutuan sejati, yang tak ada bandingannya dengan “persekutuan” zaman kini yang sering hanya berjabat-tangan dengan orang-orang tak dikenal di bangku sebelah ketika pendeta memberi kode.

Pengajaran lebih dari hanya sesi tanya-jawab dan diskusi terbuka di antara sesamanya, bukannya kuliah yang disampaikan oleh orang berpakaian tua, berbicara dengan suara teatrikal, dan berdiri di depan penonton yang bersikap sopan (dan yang sering merasa jemu). Pendeta tidak “menyiapkan khotbah mingguan.” Siapa saja (termasuk penatua/pendeta/penilik) dapat menerima pengajaran yang diberikan oleh Roh Kudus.

Ketika rumah penuh sesak, (para) penatua tak akan berpikir untuk mencari gedung yang lebih besar. Sebaliknya, setiap orang tahu, mereka harus membagi menjadi dua persekutuan rumah, dan mereka mencari kehendak Roh terkait dengan tempat persekutuan baru dan orang yang akan mengawasi. Untunglah, mereka tak perlu mencari orang asing dan ahli teori pertumbuhan-gereja untuk meneliti penyimpangan filsafat atau doktrin yang mereka buat; sudah ada calon penilik di antara mereka, yang mengikuti pelatihan kerja dan sudah mengenal anggota-anggota kelompok kecil mereka di masa depan. Gereja rumah yang baru itu berkesempatan untuk menjangkau satu daerah baru melalui penginjilan, dan menunjukkan kepada tiap orang yang tidak percaya apa sebenarnya identitas orang-orang Kristen itu —orang-orang yang saling mengasihi. Mereka dapat mengundang orang-orang yang tidak percaya ke persekutuan mereka, semudah mengundang mereka untuk makan.

Pendeta yang Diberkati (The Blessed Ministers)

Tak ada pendeta/penatua/penilik di gereja rumah yang menderita “kelelahan” pelayanan karena dibebani tanggung-jawab pastoral, suatu hal yang lazim terdapat di gereja sekarang. (Satu penelitian melaporkan ada 1800 pendeta meninggalkan pelayanan setiap bulan di Amerika Serikat). Pendeta/penatua/penilik itu hanya memiliki kawanan kecil untuk dijaga, dan bila kawanan itu memasok kebutuhan dana sehingga pelayanan itu jadi pekerjaannya, maka ia sebenarnya punya waktu untuk berdoa, merenung, mengabarkan Injil kepada orang-orang tak percaya, membantu kaum miskin, mengunjungi dan mendoakan orang sakit, dan memakai waktu yang berharga untuk memperlengkapi murid-murid baru untuk melakukan semua hal itu secara bersama. Administrasi gereja dibuat sederhana.

Ia bekerja sama dengan penatua/pendeta/penilik lainnya di daerahnya. Tidak ada nafsu untuk memiliki “gereja terbesar di kota” atau bersaing dengan para pendeta sejawat untuk melakukan “pelayanan terbaik bagi pemuda” atau “program gereja yang sangat menarik bagi anak-anak.” Orang-orang tidak ke pertemuan jemaat hanya untuk menilai sebaik apa penampilan tim penyembahan atau selucu apa sang pendeta. Mereka telah lahir kembali dan mengasihi Yesus dan umatNya. Mereka suka makan bersama dan berbagi apapun berkat pemberian Allah. Tujuan mereka hanya untuk menaati Yesus dan siap berdiri di depan tahta penghakimanNya.

Memang diakui, ada berbagai masalah di gereja-gereja rumah, dan semua disebutkan dalam surat-surat rasul. Namun di gereja mula-mula tak terdengar banyak masalah yang kini melanda gereja-gereja masa kini dan menghambat pemuridan, hanya karena model gereja lokal mereka sangat berbeda dengan perubahan setelah abad ketiga dan sejak abad kegelapan. Jadi, biarkan fakta berikut berlalu: Tidak ada gedung gereja sampai permulaan abad keempat. Andaikan anda hidup selama tiga abad permulaan, bagaimana perbedaan pelayanan anda zaman itu dibandingkan dengan pelayanan di zaman kini?

Kesimpulannya, makin dekat kita mengikuti pola-pola Alkitabiah, maka makin efektif kita mewujudkan maksud Allah untuk melakukan pemuridan. Hambatan-hambatan terbesar dalam pemuridan di gereja-gereja masa kini muncul dari struktur dan praktek yang tidak berdasarkan Alkitab.

 


[1] Tampak jelas sekali bahwa pendeta (kata benda bahasa Yunani adalah poimain, yang berarti gembala) ekivalen dengan penatua (kata benda bahasa Yunani presbuteros), dan juga ekivalen dengan penilik (kata benda bahasa Yunani episkopos, diterjemahkan bishop dalam Alkitab versi King James). Paulus, misalnya, mengajarkan penatua (presbuteros) di Efesus, yang dikatakannya Roh Kudus telah membuat penilik (episkopos), untuk menggembalakan (kata kerja bahasa Yunani poimaino) kawanan domba Allah (lihat Kisah Para Rasul 20:28). Ia juga menggunakan istilah penatua (presbuteros) dan istilah penilik (episkopos) yang sinonim dalam Titus 1:5-7. Juga, Petrus mendorong penatua (presbuteros) untuk menggembalakan (poimaino) kawanan domba (lihat 1 Petrus 5:1-2). Ada pendapat bahwa seorang bishop (terjemahan Alkitab versi King James episkopos) adalah jabatan yang lebih tinggi dari pendeta atau penatua, dan bishop adalah orang yang menilik banyak gereja; namun pendapat ini hanyalah rekaan manusia.

[2] Penekanan masa kini kepada jabatan seorang pendeta yang berpendidikan tinggi dalam banyak hal menjadi gejala dari sebuah panyakit besar, yakni hal menyamakan penguasaan pengetahuan dengan pertumbuhan rohani. Kita beranggapan bahwa orang yang tahu lebih banyak adalah lebih dewasa secara rohani, sedangkan ia bisa saja kurang rohani, berbangga dengan semua yang telah dipelajarinya. Paulus menuliskan, “Pengetahuan membuat orang menjadi sombong,” (1 Korintus 8:1). Dan tentunya orang yang mendengarkan kuliah yang membosankan selama dua atau tiga tahun siap memberikan kuliah yang membosankan setiap minggu!

[3] Dalam surat pertama Paulus kepada Timotius dan suratnya kepada Titus, ia menyebutkan bahwa ia akan meninggalkan mereka untuk menunjuk penatua/penilik di dalam gereja. Sehingga Timotius dan Titus memberikan tugas pengawasan kepada para penatua/penilik secara singkat. Mereka biasanya mengadakan pertemuan berkala dengan para penatua/penilik untuk memuridkan mereka, sebagaimana ditulis oleh Paulus, “Apa yang telah engkau dengar dari padaku di depan banyak saksi, percayakanlah itu kepada orang-orang yang dapat dipercayai, yang juga cakap mengajar orang lain.” (2 Timotius 2:2).

[4] Lihat Kisah Para Rasul 2:2, 46; 5:42; 8:3; 12:12; 16:40: 20:20; Roma 16:5: 1 Korintus 16:19; Kolose 4:15; Filemon. 1:2; 2 Yohanes 1:10

[5] Patut dicatat bahwa surat-surat Paulus kepada jemaat-jemaat yang dikirimkan kepada setiap orang di berbagai jemaat, dan bukan kepada para penatua atau penilik. Bahkan, Paulus hanya menyebutkan penatua/pendeta/penilik dalam dua suratnya kepada jemaat-jemaat. Dalam satu contoh, penilik dan diaken disebutkan dalam kalimat pembukaan, ditambahkan seolah-olah ia tidak ingin mereka menganggap bahwa mereka orang yang dikucilkan (lihat Filipi 1:1). Dalam contoh lain, Paulus menyebutkan pendeta-pendeta di antara daftar para pelayan yang memperlengkapi orang-orang suci (lihat Efesus 4:11-12). Juga perlu dicatat secara khusus bagaimana Paulus tidak menyebutkan peranan penatua ketika ia memberikan petunjuk tertentu yang dianggap akan melibatkan penatua, seperti mengatur Perjamuan Tuhan, dan penyelesaian perselisihan di antara orang-orang Kristen. Semua ini menunjuk pada fakta bahwa para penatua/pendeta tidak memegang peranan sentral dan serba-penting yang mereka miliki di banyak gereja masa sekarang.

[6] Lihat Kisah Para Rasul 2:2, 46; 5:42; 8:3; 12:12; 16:40: 20:20; Roma 16:5: 1 Korintus 16:19; Kolose 4:15; Filemon. 1:2; 2 Yohanes 1:10

El “cristiano” avaro

 

Parada a su derecha está una anciana coreana, las arrugas de muchos años duros surcan su rostro. A su izquierda se encuentra de pie un hombre ruso de pequeña estatura. Su ropa usada y callosas manos le hacen pensar que quizá era un agricultor o un trabajador de fábrica.

Como cualquier otra persona en el mar de gente que le rodea, aquellos dos silenciosamente fijan su mirada en una plataforma levantada a la distancia. Desde su punto de vista, a cientos de metros, parece tener por lo menos sesenta metros de alto. Brilla con un brillo que no se ha visto nunca antes, como si fuera de oro, metida en un diamante gigantesco. Solamente existe un mueble en el centro de la plataforma, el cual es sin duda el trono de un rey. Las calladas multitudes miran maravilladas. Sin duda, algo hermoso está a punto de suceder en aquel escenario surrealista.

Usted se atreve a quitar los ojos de ese escenario por un instante y recorre la multitud a su alrededor. Hay más gente de la que nunca haya visto antes, extendiéndose por muchos kilómetros a la redonda. De hecho, se da cuenta de que no se puede ver el suelo en ninguna dirección; aun el horizonte está saturado de personas lejanas bordeadas por un cielo dorado que se extiende como un domo sobre ellas.

Usted estudia a aquellos que están a su alrededor y se entera que son un caleidoscopio de todo tipo de gente—blancos, rojos, morenos y negros. Algunos llevan puestos vestidos enteros; otros llevan vestidos étnicos; algunos de ellos usan solamente unas telas de lino. Lo único en común entre ellos es que están silenciosos, de pie, transfigurados, mirando con fijeza el escenario y su trono dorado.

Su aparición

De pronto un sonido corta el silencio. Un sonido profundo, resonante, poderoso y majestuoso se oye desde la plataforma, un sonido como nunca antes se había escuchado. Su crescendo es como la mezcla de miles de sinfonías unidas a la caída de una gran catarata.

Un brillante arco iris arquea sobre el escenario, y luego un Ser aparece, sentado en el trono. Su forma apenas se puede discernir, pues su brillo es como el sol. Todos sienten su presencia, y cubriendo sus ojos de Su gloria, un pensamiento colectivo cruza sus mentes. Él es puro—más puro que la fuente de agua más fresca o que los cristalinos copos de nieve. Él es Santo. Nada se esconde a su vista. Los corazones se aceleran.

El Ser brillante levanta sus brazos, las manos juntas, y luego separa los brazos moviéndolos de un lado a otro. Instantáneamente se siente un poder invisible que le levanta hasta que usted siente que flota juntamente con muchos otros sobre las cabezas de algunos que permanecen en su lugar. Juntos son separados por una fuerza irresistible hacia la derecha, mientras observa que los otros son llevados hacia la izquierda, y una vez separados los dos grupos, la fuerza invisible le vuelve a poner sobre sus pies. Ni la mujer coreana ni el hombre ruso están con usted ahora.

El gran Ser habla a la multitud de la izquierda. Su voz no se oye, pero muy íntimamente, usted escucha su incuestionable manera de hablar. Por supuesto, al ver el asombro en las caras de aquellos a su alrededor, usted se entera de que cada uno escucha el mensaje en su propia lengua:

Entonces dirá también a los de la izquierda: Apartaos de mí, malditos, al fuego eterno preparado para el diablo y sus ángeles. Porque tuve hambre, y no me disteis de comer; tuve sed, y no me disteis de beber; fui forastero, y no me recogisteis; estuve desnudo, y no me cubristeis; enfermo, y en la cárcel, y no me visitasteis” (Mt. 25:41-43).

En un horror increíble, la multitud, silenciosa hasta ese momento, colectivamente responde con una cacofonía de preguntas: “Señor, ¿cuándo te vimos hambriento, o sediento, o forastero, o desnudo, o enfermo, o en prisión y no te servimos?” (Mt. 25:44). “Por supuesto, ¡tu nunca estuviste en esas condiciones! ¡Tú eres el Señor! Te vemos ahora brillando como el sol; si te hubiéramos visto antes, ¡lo sabríamos! ¿Qué quieres decir con que te vimos antes, hambriento, desnudo, enfermo, en prisión o sin hogar?”

El Señor responde: “Aquellos que creyeron en mí en la tierra, uno fueron conmigo. Así que es obvio quiénes fueron los que realmente creyeron en mí. Aquellos que lo hicieron amaron a mis hermanos. Aquellos que no amaron a mis hermanos no me amaron ni creyeron en mí. Y aquellos que amaron a mis hermanos demostraron su amor. Cuidaron a sus hermanos sufrientes e hicieron lo posible por aliviar sus penas, con su propio dinero y tiempo. Se negaron a sí mismos siguiéndome a mí verdaderamente. No hicieron esas cosas para ganarse la salvación—lo hicieron porque habían sido transformados por Mi gracia”.

“Yo les advertí sobre este juicio y mi advertencia está registrada en el libro de Mateo, capítulo 25. No atendieron a mi advertencia, y ahora es muy tarde. De cierto les digo, en cuanto no lo hicieron a uno de estos mis hermanos más pequeños, no me lo hicieron a mí. Apártense de mí al fuego eterno”.

La condenación

Sus palabras son terminantes. No hay sentido en discutir. Parece imposible, pero ustedes han sido condenados. Mientras una nueva fuerza gravitatoria le arrastra hacia abajo, muchas imágenes cruzan su mente. Estas imágenes le dan una idea de lo que usted consideraba como vida cristiana:

Cultos espirituales: cientos de ellos

Cenas en la iglesia

Almuerzos campestres en la iglesia

Prácticas corales en la iglesia

Reuniones de comités de la iglesia

Sermones y más sermones. ¿Qué dijo el pastor acerca del juicio de Mateo 25? Ahora lo ve parado en el púlpito: “Este juicio de las ovejas y las cabras no es un juicio que los cristianos tengan que enfrentar, sino que los expertos en el texto bíblico afirman que es el juicio final de los inconversos”.

¡Qué tontería! ¿Por qué no nos dimos cuenta que había creyentes en la escena del juicio en Mateo 25? ¿Por qué no nos dimos cuenta que la multitud en este juicio estaba constituida por “todas las naciones”?

Otra escena pasa por su mente: Un orador invitado por su iglesia un domingo hablando del mismo tema: “Este juicio en Mateo 25 no es un juicio al que los cristianos tengan que temer. Es muy probable que sea un juicio de varias naciones luego del periodo de la tribulación. Aquellas naciones que mostraron bondad para con la nación de Israel se les permitirá entrar al Milenio. Ellas están representadas por las ovejas. Aquellas que durante la tribulación no mostraron bondad para con Israel, las cabras, serán enviadas al infierno”.

Conforme usted desciende más aceleradamente, otras imágenes cruzan su mente, cosas que consumieron todo su tiempo, energía y dinero en la tierra, de modo que nunca tuvo tiempo, dinero o energía para socorrer a los cristianos sufrientes. Ahora ve todas esas cosas desde un punto de vista muy claro:

Televisión

Pasatiempos

Cuidado de las mascotas

Vacaciones

Navidad. Muchos juguetes nuevos

Actividades deportivas

Dispositivos electrónicos nuevos

Salidas a cenar a los restaurantes

Compra de más y más ropa

Navegación en la Internet

Unos segundos más tarde se encuentra ante las puertas del infierno. Un último pensamiento brota en su mente dando vueltas antes de que todo el horror de su eterna pesadilla sobrecoja cada célula de su cerebro: ¿Y el dinero que di a la iglesia, no contó para nada? Su conciencia, ahora libre de ser oprimida por todas aquellas mentiras, habla claramente: La iglesia a la que ibas no ayudaba a los cristianos sufrientes. La pequeña suma de dinero que pagabas sólo servía para pagar la hipoteca, de modo que tuvieras un edificio para disfrutar los cultos. Su dinero también sirvió para que pagaran los recibos, de modo que pudiera estar caliente en el invierno y fresco en el verano durante los cultos. Su dinero también sirvió para pagar los libros de Escuela Dominical para que sus hijos tuvieran clases divertidas. Su dinero también sirvió para pagar los salarios del pastor y de la administración, cuyo tiempo fue invertido en actividades que mantuvieran feliz a la congregación. Su dinero, entonces, le benefició a usted y usted no lo dio por amor a Dios sino por amor a usted mismo. Y de hecho, usted dio menos dinero comparado con otros miembros de la iglesia, sirviéndose así de la generosidad de ellos. Además, las pequeñas cantidades que usted daba no requerían ningún sacrificio de su parte. Unas risas demoníacas hacen eco desde los cañones llenos de humo más allá de las puertas del infierno.

En el año recién pasado, ¿A cuántos cristianos alimentó usted? ¿A cuántos cristianos sedientos les dio agua? ¿A cuántos hijos de Dios sin vivienda les ayudó a encontrar casa? ¿A cuántos cristianos desnudos les suplió de ropa? ¿A cuántos seguidores de Cristo enfermos o en prisión visitó? Si usted muriera en este momento y tuviera que presentarse ante el juicio descrito en Mateo 25, ¿sería parte de las ovejas o de las cabras? Estas pueden constituirse en preguntas muy serias para aquellos cuyas vidas se parecen más a las de las cabras que a las de las ovejas.

La verdad acerca del juicio de las cabras y las ovejas

¿Se aplican a nosotros las palabras de Jesús en Mateo 25:31-46? ¿O acaso describió Él un juicio del que los cristianos están exentos?

Podemos empezar contestando estas preguntas diciendo que en verdad habrá individuos salvos, cristianos creyentes, que serán parte de ese juicio futuro. Nadie puede discutir inteligentemente que las ovejas, aquellas a la derecha de Jesús, no son salvas o creyentes en Cristo. Ellas “heredan el reino preparado para [ellas] desde la fundación del mundo” (Mt. 25:34). A ellas se les llama “los justos” que reciben “vida eterna” (Mt. 25:46).

La teoría de que la separación de ovejas y cabras no es una separación de individuos, sino de naciones, basada en cómo tratarán a Israel durante la tribulación, es en sí absurda al considerar estos mismos hechos. Más aún, ¿Creeremos que después de dos capítulos de advertencias desde los labios de Jesús que hablan sobre la responsabilidad de los individuos, sus palabras de pronto aplican solamente a naciones geopolíticas? Y ¿se trata acaso de advertirnos con tal que entendamos que debemos pertenecer a una de esas naciones “oveja” si estamos vivos en la tierra durante la tribulación? Y ¿debemos acaso creer que la nación en la cual vivimos, sin importar nuestras acciones o actitudes acerca de Israel durante la tribulación, es lo que va a determinar si recibiremos vida eterna o condenación eterna?

También en contra de esta idea de la separación de naciones geopolíticas, más bien que la separación de individuos es el hecho de que la palabra naciones (25:32) no es una referencia a las naciones geopolíticas del mundo, de las cuales en el presente hay más de doscientas. La palabra griega, ethne, se refiere a grupos étnicos, distintos entre sí por aspectos como su lengua, cultura, localización geográfica y cosas semejantes, y de los cuales hay unos diez mil en el mundo hoy día. Jesús dijo que “todas las naciones se juntarían ante Él” (Mt. 25:32, énfasis del autor), indicando así que no habrá grupo étnico que no se encuentre ante Él en este juicio. ¿Pensaremos acaso que va a separar grupos étnicos en categorías de oveja y cabra, basado en cómo estos grupos trataron a Israel durante la tribulación? ¿Acaso tomaría Jesús a todos los coreanos desde todas las naciones en donde estos residen y les permitiría la entrada en el Milenio si, por ejemplo, la mayoría de ellos hubiera sido amable con Israel durante la tribulación? Cuanto más se considera esta teoría, más y más absurda se vuelve.

Una segunda teoría igualmente débil

¿Es posible que los creyentes mencionados en el juicio en Mateo 25 sean un grupo especial de cristianos, como esos que serán salvos durante la tribulación? Tal vez, pero esa idea ni siquiera es considerada por Jesús. ¿Basaría usted su salvación en algo que Jesús no dijo?

Aun si suponemos que sólo un cierto grupo de cristianos tribulacionales será parte del juicio en Mateo 25, ¿Existe alguna buena razón para creer que estas personas serán juzgadas por criterios mayores o diferentes que los aplicados a aquellos que en última instancia “heredarán el reino preparado para [ellos] desde la fundación del mundo”

(Mt. 25:34)? No, no la hay, especialmente cuando tantas otras escrituras conllevan el mismo significado en otras palabras. Por ejemplo, en la Primera Epístola de San Juan hallamos un eco a las palabras encontradas en Mateo 25:31-46:

Nosotros sabemos que hemos pasado de muerte a vida, en que amamos a los hermanos. El que no ama a su hermano, permanece en muerte. En esto hemos conocido el amor, en que él puso su vida por nosotros; también nosotros debemos poner nuestras vidas por los hermanos. Pero el que tiene bienes de este mundo y ve a su hermano tener necesidad, y cierra contra él su corazón, ¿cómo mora el amor de Dios en él? Hijitos míos, no amemos de palabra ni de lengua, sino de hecho y en verdad. Y en esto conocemos que somos de la verdad, y aseguraremos nuestros corazones delante de él (1 Jn. 3:14, 16-19).

El apóstol Juan no lo pudo haber dicho más claramente, que los verdaderos cristianos, aquellos que han pasado de muerte a vida, aman a sus hermanos cristianos en forma natural. Y el amor del cual habla Juan no es un mero sentimiento, sino un amor verdadero expresado por la acción, específicamente, al proveer para solventar las necesidades esenciales de los pobres. Juan dijo que cuando expresamos nuestro amor para los hermanos de esa manera, nos aseguramos que somos “de la verdad” (1 Jn. 3:19). Si tenemos los medios para ayudar a un hermano que sabemos que está enfrentando necesidades básicas críticas, pero nos negamos a ayudarle, el amor de Dios no está en nosotros, y no tendremos la seguridad de haber pasado de muerte a vida.

Santiago y Juan el Bautista están de acuerdo

Otras palabras que hacen eco a Mateo 25:31-46 se encuentran en la epístola de Santiago. Él también hace un equivalente del amor a los hermanos, expresado a través de proveer para las necesidades materiales apremiantes, como una señal del amor auténtico y de salvación:

Hermanos míos, ¿de qué aprovecha si alguno dice que tiene fe, y no tiene obras? ¿Podrá la fe salvarle? Y si un hermano o una hermana están desnudos, y tienen necesidad del mantenimiento de cada día, y alguno de vosotros les dice: Id en paz, calentaos y saciaos, pero no les dais las cosas que son necesarias para el cuerpo ¿de qué aprovecha? Así también la fe, si no tiene obras, es muerta en sí misma (Stg. 2:14-17).

De acuerdo con Santiago, la fe sin obras no puede salvarnos. Y específicamente, ¿qué tipo de obras mencionó él para ilustrar este punto? El proveer alimento y ropa para los hermanos pobres.

Un eco más a las palabras de Mateo 25:31-46 se oye en la prédica de Juan el Bautista. Nadie argumenta que Juan no estaba predicando un mensaje de arrepentimiento que llevara al perdón de pecados, señalado por Lucas como “el evangelio” (ver Lucas 3:3, 18). Juan advirtió a su audiencia que a menos que se arrepintieran y produjeran fruto, el infierno sería su destino (ver Mt. 3:7-12, Lucas 3:7-17). De este modo se ve que el mensaje de Juan debería considerarse como un mensaje de salvación.

Cuando las multitudes conmovidas le preguntaron acerca de qué debían hacer específicamente para demostrar arrepentimiento, Juan respondió, “el que tiene dos túnicas, dé al que no tiene; y el que tiene qué comer, haga lo mismo (Lucas 3:11). Juan obviamente estaba llamando a las personas al arrepentimiento de su egoísmo, egoísmo manifestado por su ignorancia de las necesidades desesperadas de sus vecinos desnudos y con hambre. Si éstos hubieran respondido diciendo, “tenemos fe en el Mesías de quien dices que viene pronto, pero no tendremos compasión de los pobres que están cerca de nosotros”, ¿supone usted que Juan les hubiera dicho que podrían estar seguros de su salvación?

El mensaje invariable de Jesús

Ecos adicionales a las palabras en Mateo 25:31-46 se encuentran en otras enseñanzas de Jesús. El joven rico (cuya historia se encuentra en tres de los cuatro evangelios) vino a Jesús buscando vida eterna (ver Mt. 19:16). Jesús le dijo que guardara los mandamientos y enumeró seis en particular, los cuales, según el joven rico, había guardado desde su juventud. Entonces Jesús le dijo, “Aún te falta una cosa: vende todo lo que tienes, y dalo a los pobres, y tendrás tesoro en el cielo; y ven, sígueme” (Lucas 18:22). Y esto, el joven rico no lo iba a hacer.

¿Estaba Jesús en verdad diciéndole que para entrar al reino de los cielos él tenía que vender todas sus posesiones y dar el dinero a los pobres? Aunque este hecho sea difícil de admitir para muchos, la respuesta es . Las siguientes palabras de Jesús, cuando vio al joven retirarse tristemente, fueron, “¡Cuán difícilmente entrarán en el reino de Dios los que tienen riquezas! Porque es más fácil pasar un camello por el ojo de una aguja, que entrar un rico en el reino de Dios (Lc. 18:24-25, énfasis del autor). Jesús hablaba de entrar al cielo (ver también Mt. 19:23).

Por supuesto que las palabras de Jesús tienen una aplicación, no únicamente para un joven rico que vivió hace dos mil años, sino para todos los ricos que anhelan la vida eterna pero que no desean arrepentirse de su codicia y egoísmo cuando se trata de los pobres. Jesús dijo, “!Cuán difícilmente entrarán en el reino de Dios los que tienen riquezas! (Lc. 18:24). No sería “difícil” para ellos si no fuera un requisito el deshacerse de sus riquezas. Pero como se niegan a amar a su prójimo como a ellos mismos y a compartir con ellos sus posesiones, negándose así a arrepentirse y a someterse a Dios, no pueden ser salvos. ¿No es este un eco fuerte de las palabras en Mateo 25:31-46? El joven rico estará dentro del grupo de las cabras.

Debe notarse que la intención de Jesús no es que la gente crea que puede ganar la vida eterna con sólo deshacerse de sus riquezas materiales. La vida eterna únicamente se recibe creyéndole a Jesús y siguiéndole. Esta condición era la que el joven rico no cumplía. Las riquezas se interponían entre él y Jesús. Su dinero era su maestro, como se evidenció con sus acciones, lo cual impedía que Jesús fuera su maestro. El mismo Jesús lo dijo, “Ninguno puede servir a dos señores; porque o aborrecerá al uno o amará al otro, o estimará al uno y menospreciará al otro. No podéis servir a Dios y a las riquezas” (Mt. 6:24).

Más ecos

¿Cuál es el claro mensaje de la historia de Jesús sobre el hombre rico y Lázaro? Un hombre rico, sin compasión, que ignoraba la patética situación de un hombre pobre sentado en el quicio de su puerta, muere y se va al infierno (ver Lc. 16:19-31). Otra cabra.

¿Qué podemos decir de la parábola del hombre rico encontrada en Lucas 12:16-21? En el prefacio Jesús da una solemne advertencia, “Mirad, y guardaos de toda avaricia; porque la vida del hombre no consiste en la abundancia de los bienes que posee”(Lc. 12:15). Luego relató la parábola:

La heredad de un hombre rico había producido mucho. Y él pensaba dentro de sí, diciendo: ¿Qué haré porque no tengo donde guardar mis frutos? Y dijo: Esto haré: derribaré mis graneros, y los edificaré mayores, y allí guardaré todos mis frutos y mis bienes; y diré a mi alma: Alma, muchos bienes tienes guardados para muchos años; repósate, come, bebe, regocíjate. Pero Dios le dijo: Necio, esta noche vienen a pedirte tu alma; y lo que has provisto, ¿de quién será? Así es el que hace para sí tesoro y no es rico para con Dios.

Aunque Jesús no dijo que el hombre hubiese ido al infierno, no es muy razonable concluir que este hombre rico y egoísta fue al cielo. Dios le llamó necio, porque a su muerte, tenía muchas riquezas pero era espiritualmente pobre. Jesús no condenó la prosperidad del hombre; de hecho, Dios era un tanto responsable de las riquezas adquiridas por aquel hombre—El permitió que hubiera un tiempo favorable lo cual provocó que hubiera una buena cosecha. Jesús más bien estaba condenando lo que el hombre hizo con su prosperidad. En lugar de considerar qué era lo que Dios deseaba que él hiciera con su abundancia, él sólo pensó en sí mismo, retirarse de su trabajo y vivir el resto de su vida reposadamente. La misma noche en que él tomó su decisión egoísta, murió. ¿Será él una cabra o una oveja en el juicio de Mateo 25?

Jesús pronunció que la salvación había llegado a la casa de Zaqueo luego de que éste declarara que hasta la mitad de sus posesiones daría a los pobres, y que a aquellos a quienes él había defraudado les devolvería cuadruplicado (ver Lucas 19:8-9). ¿Cómo hubiera respondido Jesús si Zaqueo hubiera dicho, “Señor, te acepto como mi Señor y Salvador, pero continuaré defraudando a la gente e ignoraré la mala situación de los pobres?

Jesús, por supuesto, vivía lo que predicaba. Obedeció la Ley completamente, por lo cual debe haberle dado a los pobres toda su vida. En la Escritura encontramos que dio a los pobres durante su ministerio (ver Juan 12:6; 13:29). Cuando Cristo viene a vivir en un creyente, ¿es éste el mismo Cristo que da a los pobres? Por supuesto. Jesús mismo dijo, “De cierto, de cierto os digo: El que en mí cree, las obras que yo hago, él las hará también” (Juan 14-12).

Los primeros cristianos cuidaban de los pobres

Mateo 25:31-46 hace eco a lo largo del libro de los Hechos, en donde descubrimos que cuidar de los pobres era una característica regular de la vida del Nuevo Testamento. Aparentemente aquellos primeros creyentes tomaron muy en serio el mandato de Jesús a sus seguidores, “Vended lo que poseéis, y dad limosna; haceos bolsas que no se envejezcan, tesoro en los cielos que no se agote, donde ladrón no llega, ni polilla destruye” (Lucas 12:33):

Todos los que habían creído estaban juntos, y tenían en común todas las cosas; y vendían sus propiedades y sus bienes, y lo repartían a todos según la necesidad de cada uno. Y la multitud de los que habían creído era de un corazón y un alma; y ninguno decía ser suyo propio nada de lo que poseía, sino que tenían todas las cosas en común, y abundante gracia era sobre todos ellos. Así que no había entre ellos ningún necesitado; porque todos los que poseían heredades o casas, las vendían, y traían el precio de lo vendido, y lo ponían a los pies de los apóstoles; y se repartía a cada uno según su necesidad (Hechos 2:44-45; 4:32-35).

Observe que Lucas menciona en el pasaje que la gracia de Dios estaba sobre aquellos que compartían en la iglesia primitiva. La misma gracia que salvó a aquellos primeros cristianos también les transformó.

La Escritura es clara al indicar que la iglesia primitiva alimentó y proveyó para las necesidades apremiantes de las viudas pobres (Ver Hechos 6:1, 1 Ti. 5:3-10). ¿Era esto acaso para tratar de ganar su salvación? No, era porque se habían arrepentido de la avaricia y habían sido transformados por el Espíritu Santo.

Pablo, el apóstol más grande que jamás haya existido, a quien Dios le confió la misión de llevar el evangelio a los gentiles, autor humano de una gran mayoría de las cartas del Nuevo Testamento, consideró que el proveer para las necesidades materiales de los pobres era una parte esencial de su ministerio. Entre las iglesias que fundó, Pablo recogió grandes sumas de dinero para los creyentes pobres (Ver Hechos 11:27-30; 24:17; Ro. 15:25-28; 1 Co. 16:1-4; 2 Co. 8-9; Ga. 2:10). Por lo menos unos diecisiete años después de su conversión, Pablo viajó a Jerusalén para someter el evangelio que había recibido al escrutinio de Pedro, Santiago y Juan. Ninguno de ellos encontró nada malo con el mensaje que Pablo había predicado. Pablo lo cuenta en su carta a los Gálatas. Veamos qué dice, “Solamente nos pidieron que nos acordásemos de los pobres; lo cual también procuré con diligencia hacer” (Ga. 2:10). En las mentes de Pedro, Juan y Pablo, el mostrar compasión a los pobres estaba en segundo lugar después de la proclamación del evangelio.

Enseñanzas de Pablo contra la avaricia

Pablo también advirtió sobre la avaricia usando términos bastante fuertes. Comparó la avaricia con la idolatría (Ver Ef. 5:3-5 y Col. 3:5), y enfáticamente declaró que los avaros no heredarían el reino de Dios:

Pero fornicación y toda inmundicia, o avaricia, ni aun se nombre entre vosotros, como conviene a santos. Porque sabéis esto, que ningún fornicario, o inmundo, o avaro [codicioso][1] , que es idólatra, tiene herencia en el reino de Cristo y de Dios. Nadie os engañe con palabras vanas, porque por estas cosas viene la ira de Dios sobre los hijos de desobediencia (Ef. 5:3, 5-6, énfasis del autor; ver también 1 Co. 5:11; 6:9-11).

¿Qué es avaricia? Es un deseo egoísta por las posesiones y riquezas. Es posible tener un deseo no egoísta por la riqueza material si la motivación primordial es compartir lo que se adquiere. De hecho, no se puede bendecir a otros materialmente a menos que el dador haya sido bendecido antes. Sin embargo, cuando una persona vive sólo para acumular posesiones materiales para el placer personal—cuando esa búsqueda llega a ser su prioridad más alta—es culpable de avaricia.

La adquisición egoísta del dinero

La avaricia es una actitud del corazón que no puede permanecer escondida. Siempre es manifiesta por lo que las personas hacen para adquirir dinero y cosas materiales y por lo que hacen con su dinero y cosas materiales una vez que las han adquirido. Consideremos primero el lado adquisitivo de la avaricia. Cuando la adquisición de cosas materiales es el principal objetivo en la vida, pobre o rica, esa persona está pecando. Jesús advirtió aun a los creyentes pobres contra este pecado, personas que estaban tentadas a preocuparse por sus necesidades básicas:

Ninguno puede servir a dos señores; porque o aborrecerá al uno y amará al otro, o estimará al uno y menospreciará al otro. No podéis servir a Dios y a las riquezas. Por tanto os digo: No os afanéis por vuestra vida, qué habéis de comer o qué habéis de beber; ni por vuestro cuerpo, qué habéis de vestir. ¿No es la vida más que el alimento, y el cuerpo más que el vestido? Mirad las aves del cielo, que no siembran, ni siegan, ni recogen en graneros; y vuestro Padre celestial las alimenta. ¿No valéis vosotros mucho más que ellas? ¿Y quién de vosotros podrá, por mucho que se afane, añadir a su estatura un codo? Y por el vestido, ¿por qué os afanáis? Considerad los lirios del campo, cómo crecen: no trabajan ni hilan; pero os digo, que ni aun Salomón con toda su gloria se vistió así como uno de ellos. Y si la hierba del campo que hoy es, y mañana se echa en el horno, Dios la viste así, ¿no hará mucho más a vosotros, hombres de poca fe? No os afanéis, pues, diciendo: ¿Qué comeremos, o qué beberemos, o qué vestiremos? Porque los gentiles buscan todas esas cosas. Mas buscad primeramente el reino de Dios y su justicia, y todas estas cosas os serán añadidas (Mt. 6:24-33).

Note que Jesús inició esta porción de su Sermón del Monte advirtiendo acerca de la imposibilidad de servir a Dios y al dinero. Él consideró que la avaricia es igual a hacer del dinero nuestro dios, o sea permitir que el dinero dirija nuestras vidas en vez de Dios. Jesús advirtió a su audiencia acerca de no convertir la búsqueda de sus necesidades básicas en un deseo consumidor. ¿Cuánto más ciertas son sus palabras cuando se aplican a la búsqueda de cosas materiales no esenciales? La búsqueda por excelencia de los sinceros seguidores de Cristo debería ser “Su reino y su justicia” (Mt. 6:33). Por supuesto, los cristianos pueden y deben tener otros anhelos. Jesús no dijo, “solamente busquen”, sino “busquen primero”.

El trabajo duro en sí mismo no es una manifestación externa de la avaricia, pero puede llegar a serlo. Cuando una persona trabaja largas horas con el fin de mantener cierto nivel de vida, y su devoción a Cristo se ve afectada negativamente, esta persona ha permitido que el dinero sea su dios. El viejo proverbio amonesta a aquellos que caen en esta categoría: “No te afanes por hacerte rico; sé prudente y desiste. ¿Has de poner tus ojos en las riquezas, siendo ningunas? Porque se harán alas como alas de águila, y volarán al cielo” (Prov. 23:4-5).

El hacer dinero deshonestamente o con poca ética siempre estará mal y no es sino otra manifestación de la avaricia. La palabra de Dios dice, “El que aumenta sus riquezas con usura y crecido interés, para aquel que se compadece de los pobres las aumenta” (Pr. 28:8).[2]

La Escritura alaba a aquel que aumenta su riqueza por medios lícitos y que además da una porción de sus ingresos (ver Pr. 13:11; 22:9). Del mismo modo, la Escritura condena la vagancia y la indolencia por varias razones, una de ellas es que la persona que no tiene ingresos no tiene nada que compartir con aquellos que están en necesidad (ver Ef. 4:28). Cuando el objetivo de hacer dinero es compartirlo, el hacer dinero es virtuoso.

El uso egoísta del dinero

Ahora consideremos cómo la avaricia se manifiesta una vez que se adquiere el dinero. En este caso, la avaricia es el uso egoísta del dinero. ¿Por qué es moralmente inaceptable gastar en usted todo el dinero que ganó legítimamente? ¿Tendrá algo que ver con el hecho de que otros, incluyendo muchos de los hijos de Dios, que trabajan tanto como usted o más (o que no pueden trabajar), luchan sólo para sobrevivir, careciendo de lo más básico tal como alimentos suficientes? ¿Es moralmente correcto que una persona viva entre lujos mientras otros van a dormir con hambre cada noche sin que sean culpables por ello?

Existe, por supuesto, una miríada de excusas para no hacer nada para auxiliar a los pobres, creyentes o no creyentes, pero los cristianos bien alimentados no encontrarán esparcimiento en la Biblia. Aunque nadie puede en forma correcta inventar reglas arbitrarias relacionadas con cuánto dinero debería darse y cuánto debería dejarse, el consenso de la Escritura es claro: Dios espera que los cristianos que son capaces de dar a los pobres hagan exactamente eso, muy especialmente a los hermanos creyentes (ver Ga. 6:10). Es probable que los cristianos profesantes que no demuestran interés en dar a los pobres sean cristianos falsos, y esto incluye muchos de los cristianos modernos que han comprado la mentira de una cristiandad acostumbrada a la conveniencia egoísta.

De acuerdo a una encuesta de Gallup, únicamente el 25% de los cristianos estadounidenses evangélicos diezman. Cuarenta por ciento dicen que Dios es lo más importante en sus vidas, pero aquellos que hacen entre $50 a 75,000 (dólares) por año dan un promedio de 1.5 por ciento de su ingreso a obras de caridad, incluyendo obras de tipo religioso. Mientras que gastan un promedio del 12% de sus ingresos en entretenimiento.[3]

La avaricia no se expresa solamente a través de lo que hagamos con nuestro dinero, sino también de lo que hagamos con nuestro tiempo. Si gastamos todo nuestro tiempo en una búsqueda egoísta de placeres, estamos siendo avaros. El tiempo que Dios nos ha dado en esta tierra es una encomienda sagrada. Debemos usar tanto tiempo como sea posible en el servicio a Dios. Todos nosotros, no sólo los pastores, debemos obedecer el mandato de Jesús de visitar a los creyentes enfermos o en prisión.

Justificaciones de la avaricia

Como todo pecado, la avaricia tiene sus excusas. Una es que debido a que la mayoría paga sus impuestos, y como es sabido, una porción de ese dinero va a los pobres, eso nos absuelve de cualquier responsabilidad individual de ayudarles.

Gracias a Dios que algunos gobiernos sienten algún grado de responsabilidad por ayudar a los pobres. Sin embargo, Dios no está realmente de acuerdo con todo lo que el gobierno da a los pobres. De acuerdo a la palabra de Dios, la gente pobre que puede trabajar y se rehúsa a hacerlo no debería recibir ayuda: “Si alguno no quiere trabajar, tampoco coma”(2 Ts. 3:10). Más aún, aquellos que son pobres por motivo del pecado en que viven deben primeramente arrepentirse de su condición antes de recibir cualquier ayuda. Los gobiernos no deberían dar incentivos económicos para alentar la vagancia, la irresponsabilidad o la conducta inmoral de la gente. A diferencia del gobierno, nuestro dar debe ser inteligente, siempre con el propósito claro de edificar el reino de Dios. Cuando ayudamos al pobre no creyente, también debemos compartir el evangelio con él. Esto no lo hace ningún gobierno.

Además, la mayoría de los gobiernos hacen muy poco o nada para ayudar a cristianos pobres en otros países, y nosotros tenemos una responsabilidad con nuestra familia en el mundo, no sólo con aquellos dentro de las fronteras geográficas de nuestra nación.

¿Qué tan pobres somos?

Otra excusa para nuestra avaricia es que muchos de nosotros en los Estados Unidos creemos que somos pobres; por lo cual pensamos que no se espera que ayudemos a los pobres. Pero, ¿qué tan pobres somos? 1.300 millones de personas en el mundo viven con un ingreso de menos de un dólar por día. Otros 2.000 millones de personas viven con menos de dos dólares al día (con esto acabo de describir la situación de más de la mitad de la población mundial).

De acuerdo con las estadísticas de las Naciones Unidas, 1.450 millones de personas no tienen acceso a los servicios de salud; 1.330 millones no tienen acceso a agua pura; 2.250 millones no tienen acceso a condiciones sanitarias de vida. Desde que usted inició su lectura de este capítulo, más de quinientos niños han muerto de hambre o de enfermedades que se pueden prevenir. Quinientas madres ahora lloran por un hijo que perdieron en los últimos 25 minutos debido a la desnutrición o a una enfermedad previsible. Si permanecemos indiferentes, ¿en qué nos diferenciamos de aquel hombre rico que ignoró a Lázaro?

En su libro, Cristianos ricos en una era de hambre (originalmente publicado en inglés como: Rich Christians in an Age of Hunger), Ron Sider cita al ecónomo Robert Heilbroner, quien “confeccionó una lista de los ‘lujos que tendríamos que abandonar si tuviésemos que adoptar el estilo de vida de uno de los 1.300 millones de vecinos que viven en la pobreza extrema’ ”:

Empezamos invadiendo la casa de una familia estadounidense para quitarle sus muebles. Todo se va: camas, sillas, mesas, televisor, lámparas. Les dejaremos unos pocos cobertores, una mesa de cocina, una silla de madera. Junto con las cómodas se va también la ropa. Cada miembro de la familia puede guardar en su “guardarropa” su vestido o traje más viejo. Permitiremos un par de zapatos para el padre de familia, pero ninguno para la esposa o los niños.

Nos desplazamos hacia la cocina. Todos los electrodomésticos ya han sido retirados, entonces nos dirigimos hacia los armarios de cocina… La caja de fósforos se puede quedar, una pequeña bolsa de harina, algo de azúcar y sal. Unas cuantas papas mohosas, que ya estaban en el basurero, deben rescatarse, ya que serán el principal componente de la comida de esta noche. Dejaremos un puñado de cebollas y un plato de frijoles secos. Todo lo demás nos lo llevamos: la carne, los vegetales frescos, las latas, las galletas y los dulces.

Ya hemos vaciado la casa: el baño ha sido desmantelado, el agua potable quitada, los cables eléctricos cortados. Luego nos llevamos la casa. La familia puede pasarse a vivir al taller de herramientas…

Lo que sigue son las comunicaciones. No más periódicos, revistas, libros—no es que se les eche de menos, ya que también debemos llevarnos la condición de alfabetización de la familia. En lugar de todo esto, permitiremos únicamente un radio en esta miserable casucha.

Ahora se deben ir los servicios de gobierno. No hay más cartero, ni bombero. Sí hay una escuela la cual consiste de dos aulas y está a cuatro y medio kilómetros de distancia… No hay, por supuesto, ni hospitales ni doctores cerca. La clínica más cercana está a quince kilómetros de distancia y está atendida por una comadrona. Se puede ir en bicicleta, suponiendo que la familia tenga una, lo cual es improbable…

Finalmente, el dinero. Le permitiremos a nuestra familia conservar cinco dólares. Esto evitará que el padre de familia sufra la tragedia que le sobrevino a un campesino iraní, el cual se volvió ciego por no poder ganar 3.94 dólares, suma que él creyó debía ajustar para ser atendido en un hospital en donde se le pudo haber curado.[4]

¿Qué cosas no podemos adquirir?

Nuestra excusa de que no podemos ayudar a los hermanos y hermanas en condición de pobreza extrema queda expuesta como pura hipocresía por todo aquello que los estadounidenses promedio pueden adquirir: televisión por cable mensual, teléfonos celulares, suscripciones a revistas, alimento para mascotas, entretenimiento caro, pasatiempos y vacaciones, carros nuevos, cenas afuera, la última moda en ropa, cigarros, comida chatarra, los últimos dispositivos electrónicos, a la vez que montones de regalos sin sentido para los cumpleaños y en navidad para nuestros niños. Mire alrededor de su casa o apartamento y note todo lo que usted tiene que nadie en los Estados Unidos poseía hace un siglo. La gente sobrevivió por miles de años sin esas mal llamadas “necesidades”, y la mayor parte del mundo continúa viviendo sin ellas. Aun así, el ingreso de muchos cristianos profesantes se consume al adquirir estas cosas. Todo este tiempo, aquel a quien llamamos Señor grita, “No os hagáis tesoros en la tierra, donde la polilla y el orín corrompen, y donde ladrones minan y hurtan; sino haceos tesoros en el cielo, donde ni la polilla ni el orín corrompen, y donde ladrones no minan ni hurtan. Porque donde esté vuestro tesoro allí estará también vuestro corazón” (Mt. 6:19-21).

No sólo debemos tener lo que nuestros vecinos tienen, sino que debemos tener lo que tienen ahora, entonces compramos esos artículos que se deprecian pidiendo dinero prestado, lo cual resulta en que una buena parte de nuestro ingreso se va en amortizar los intereses, y esto sucede porque a menudo sólo queríamos satisfacer un deseo egoísta. ¿Aceptará Dios su excusa de que no podían hacer nada para aliviar los sufrimientos de sus hijos empobrecidos?

Yo no estoy proclamando que para ser cristiano se deba vivir en la miseria, o que es un pecado que los cristianos gocen de la conveniencia moderna. Cuando se habla de bendiciones materiales, la Escritura nos enseña que Dios “nos da todas las cosas en abundancia para que las disfrutemos” (1 Ti. 6:17). Pero la Escritura también dice que debemos compartir una porción de nuestro ingreso con los pobres. Dios nos bendice, por lo menos en parte, para capacitarnos para dar a otros en bendición.

“¿Pero qué bien puede hacer lo poco que yo doy comparado con la realidad de las necesidades del mundo?” Algunos ofrecen este argumento como excusa. La traducción de esta excusa es, “Yo no puedo hacer todo, así que no haré nada”. La verdad es que puede dar un poco y así ayudar en mucho a la vida de una persona. Si usted da dos dólares al día, puede duplicar el ingreso de una persona de los 3.300 millones que viven con menos de dos dólares diarios.

“¿No dijo Jesús que el mundo siempre tendría a los pobres?” Dicen algunos. “Entonces cuál es el punto de eliminar lo que Jesús dijo que siempre iba a permanecer? Sí, Jesús dijo, “Siempre tendréis a los pobres con vosotros”, pero él también dijo, “y cuando queráis les podréis hacer bien” (Mr. 14-7). Siempre tendremos la oportunidad de demostrar el amor de Dios por los pobres, y Jesús siempre asumió que podríamos, por lo menos en ocasiones, desear hacerles bien.

Algunos piensan que nuestra responsabilidad es solamente asistir a los cristianos pobres, así podremos tener nuestra conciencia tranquila ignorando la situación dura de los paganos pobres. Aunque la Escritura enfatiza nuestra responsabilidad hacia los hermanos creyentes, no nos limita a hacer el bien únicamente a los creyentes de nuestra familia espiritual. Por ejemplo, Proverbios 25-21 nos dice, “Si el que te aborrece tuviere hambre, dale de comer pan, y si tuviere sed, dale de beber agua”.

Existen muchas otras excusas que los cristianos hipócritas usan para justificar su egoísmo, pero ninguna de ellas anula los claros mandamientos de Cristo y de las Escrituras.

¿Qué debemos hacer?

La única respuesta a cualquiera de los mandamientos de Cristo que nosotros estemos transgrediendo es arrepentirse. ¿Dónde empieza usted? Empiece por hacer un inventario espiritual. Si ha vivido una vida caracterizada por la codicia, usted realmente no ha nacido de nuevo. Arrepiéntase de todos los pecados conocidos en su vida y llame al Señor en fe para que sea su Señor y Salvador y dueño absoluto. Lleve todo a sus pies y sométase a Él como su esclavo.

Seguidamente, haga un inventario financiero. ¿Tiene usted algún tipo de ingreso? Entonces usted debería estar dando una porción de éste. El estándar más básico bajo la ley de Moisés era el diezmo, lo cual implica dar una décima parte de su ingreso, y el diezmar es un buen comienzo para cualquier cristiano que tiene un ingreso. Si usted decide entregar el diezmo completo a su iglesia, asegúrese que su iglesia dé con regularidad a los pobres. Si no es así, yo, en lo particular, no daría el diez por ciento a mi iglesia.

¿No puede usted dar el diezmo de su ingreso? Entonces algo tiene que cambiar. Usted debe aumentar su ingreso o disminuir sus gastos. Normalmente, lo más lógico de hacer es disminuir los gastos. De seguro requerirá algún grado de auto negación. Pero eso es lo que cuesta seguir a Cristo (ver Mt. 16:24).

¿Cómo puede usted reducir sus gastos? Haga una lista de todos los gastos que realizó el mes pasado. Luego empiece a sacar de ahí los gastos no esenciales hasta que esos gastos constituyan el diez por ciento de su ingreso. Hasta que sus ingresos no suban, no gaste dinero en las cosas que borró de la lista. Ahora usted puede diezmar.

Eliminar las deudas

Si usted es como la mayoría de los estadounidenses, usted ya tiene deudas considerables. Ahora, como un creyente verdadero en Cristo Jesús, debe desear salir de deudas para tener más dinero para dar. Empiece por eliminar las deudas con altos intereses como los de las tarjetas de crédito. Hay cuatro maneras en que puede obtener dinero para pagar sus deudas: (1) aumente su ingreso, (2) venda cosas que no son esenciales, (3) saque su lista de gastos y redúzcala aun más eliminando aquello que no es esencial y elimínelo de su presupuesto, y, (4) elimine ciertos gastos economizando. Por ejemplo, puede bajar su termostato en invierno, agregue cobijas en sus camas, y economice en recibos de electricidad. Si las personas toman en serio estos consejos, pronto pueden eliminar su deuda de tarjetas de crédito.

Si usted no puede controlar sus gastos con tarjeta de crédito, (y si usted tiene deudas de tarjetas de crédito, eso es una indicación de que usted no lo puede hacer), entonces elimine sus tarjetas de crédito. (A esto se le llama cirugía plástica). Luego, trabaje para eliminar la deuda en artículos que se deprecian. Usted puede hacer eso usando el ingreso que usted usaba para pagar sus deudas por altos intereses. Una vez que usted ha pagado sus deudas por artículos que se deprecian, economice e invierta el ingreso que antes usaba para esos pagos, y de ahí en adelante compre los artículos que se deprecian con dinero en efectivo. En otras palabras, si usted no puede pagar algo con dinero en efectivo, no lo compre. Y no compre lo que no necesita.

Usando los mismos medios, trabaje para eliminar toda deuda en artículos que no se deprecian. Finalmente, haga un plan financiero para el resto de su vida. Con inteligencia y haciendo escogencias sin egoísmo, le convertirá a usted en un dador que bendiga al pobre. Hay muchas maneras en que nosotros podemos llevar vidas más simples, lo que nos capacita para ser mejores dadores. Por ejemplo, aquellos que compran autos usados toda su vida, pagando con dinero en efectivo en vez de comprar autos nuevos a pagos, son capaces de dar mucho más dinero durante su vida dependiendo de la edad de los autos que compra y por cuanto tiempo los mantiene. Podemos tomar decisiones acerca de la casa, la ropa, el transporte, las diversiones, las mascotas, los regalos, las vacaciones, los hábitos destructivos, la comida y todo lo demás que nos pueda ayudar a economizar y así poder dar más dinero a los necesitados.

Una palabra a los ricos

¿Qué sucede si usted, de acuerdo a los estándares estadounidenses, es una persona rica que tiene exceso de dinero ahorrado o invertido? ¿Debe darlo todo? Si usted está persuadido en su corazón que Dios le ha dicho que haga tal cosa, entonces debe hacerlo. Sin embargo, algunas veces los ingresos compartidos de capital invertido pueden ser una mayor bendición que dar el capital. Por ejemplo, si usted tiene cien mil dólares invertidos que le dan un 10% de ganancia, usted puede dar diez mil dólares al año por el resto de su vida. Invertir una porción de su dinero extra es una buena razón para cualquier cristiano que haya salido de deudas.[5] Por supuesto, como un seguidor de Cristo, usted no debe invertir en nada que sea desagradable a Dios.

Cada seguidor de Cristo, especialmente aquellos que son ricos, deberían estar concientes de que Dios es el que les da las riquezas (ver Dt. 8:18). Así que aquel que bendice tiene el derecho de dirigir aquello que el bendecido debe hacer con la bendición. Algunos verdaderos discípulos de Cristo han entregado todas su posesiones materiales al señorío de Cristo. Jesús dijo, “Así, pues, cualquiera de vosotros que no renuncia a todo lo que posee, no puede ser mi discípulo” (Lc. 14:33). Cada decisión financiera es una decisión espiritual para aquellos que se han sometido verdaderamente a Jesús.

Aquellos que han sido bendecidos abundantemente deberían ser muy generosos. Pablo le escribe a Timoteo,

A los ricos de este siglo manda que no sean altivos, ni pongan la esperanza en las riquezas, las cuales son inciertas, sino en el Dios vivo, que nos da todas las cosas en abundancia para que las disfrutemos. Que hagan bien, que sean ricos en buenas obras, dadivosos, generosos; atesorando para sí buen fundamento para lo por venir, que echen mano de la vida eterna (1 Ti. 6:17-19, énfasis del autor).

Claramente, Pablo creía que los ricos deberían poner su esperanza en “aquello que es

Vida” (vida eterna) si ellos son “ricos en buenas obras” y “generosos y listos para compartir”. La gente ambiciosa se va al infierno.

¿Cuánto de su ingreso debería dar? Tanto como le sea posible. Le garantizo que en el cielo, no se arrepentirá de ningún sacrificio hecho en la tierra.

Entre más se niegue a sí mismo, más se parecerá a Cristo. Tenga en mente que la cantidad de dinero dada no se compara con la cantidad de sacrificio expresada en dar. En el evangelio de Marcos leemos:

Estando Jesús sentado delante del arca de la ofrenda, miraba cómo el pueblo echaba dinero en el arca; y muchos ricos echaban mucho. Y vino una viuda pobre, y echó dos blancas, o sea un cuadrante. Entonces llamando a sus discípulos, les dijo: De cierto os digo que esta viuda pobre echó más que todos los que han echado en el arca; porque todos han echado de lo que les sobra; pero ésta, de su pobreza echó todo lo que tenía, todo su sustento” (Mr. 12:41-44).

Los pobres entre nosotros

Por supuesto, nuestro dar a los pobres no debe estar limitado a escribir cheques para nuestras iglesias o agencias cristianas. Hay pobres que viven cerca de todos nosotros. Pueda que no sean tan pobres como aquellos en las naciones en vías de desarrollo, pero son personas que están luchando con sus finanzas. Probablemente hay pobres que llegan a su iglesia. Usted puede preguntarle a su pastor si alguien tiene una necesidad apremiante, así usted puede obedecer Tito 3:14: “Y aprendan también los nuestros a ocuparse en buenas obras para los casos de necesidad, para que no sean sin fruto”.

Dios promete recompensar a aquellos que ayudan a los pobres al igual que disciplinar a aquellos que los ignoran:

Aquel que cierra su oído al clamor del pobre, también él clamará, y no será oído…. El que da al pobre no tendrá pobreza; mas el que aparta sus ojos tendrá muchas maldiciones (Pr. 21:13; 28:27).

Una historia verdadera

En conclusión, quiero compartir con usted una entrevista conmovedora de un cristiano pobre llamado Pablito, quien vivía con su familia en las afueras de un botadero público en Manila, Filipinas. Esta entrevista fue publicada originalmente en una revista llamada Misión Cristiana,[6] junto con la siguiente nota del autor:

En 1985 la Asociación de Iglesias Filipinas (APC, por sus siglas en inglés) enviaron a una joven pareja misionera, Nemuel y Ruth Palma, a los más pobres de los pobres, los habitantes de los botaderos de Manila. Ahí cientos de familias viven en filas de chozas apiladas como cajas de fósforos, con láminas plásticas sucias o pedazos de tarros de lata aplastados por techo, y sacos de tela y cajas de cartón de leche por paredes. Una familia promedio de siete personas vive en una estructura no más grande que una pocilga, ¡no más grande que una cama matrimonial!

El terrible olor, la suciedad, el continuo quemar de la basura, la presencia de escondrijos de ladrones y rufianes, motivó a un trabajador de la APC a describir el lugar como “la versión humana del infierno, donde los gusanos no mueren y el fuego es eterno”. Es un lugar en donde las ratas superan en número a los niños en millones.

La entrevista con Pablito

P: ¿Cuándo conociste a Jesús como tu Señor?

R: Recibí al Señor como mi salvador a través del testimonio de un trabajador de la APC hace cinco años. Pero mi fe ha aumentado grandemente a través del testimonio de mis tres hijitos.

Para cuando yo vine a Cristo, yo era un vendedor callejero que vendía cigarros contrabandeados. Yo me di cuenta inmediatamente que eso no iba de acuerdo con mi fe, entonces no vendí más cigarros y empecé a vender periódicos y revistas locales en las aceras.

Pero aunque vendía mucho y ganaba más, no me quedé mucho en este negocio ya que me di cuenta que las revistas contenían fotografías e historias pornográficas.

P: ¿Cómo llegaste a vivir de lo que encontrabas en la basura?

R: Yo quería vivir la vida de un verdadero creyente. Entonces construí un carretón de madera y me movía a lo largo de los mercados de Manila revolcando los basureros para encontrar comida, botellas vacías y tarros de aluminio para el reciclaje.

Comparado con la venta de cigarros y de revistas, es un trabajo muy sucio y duro. Siempre estoy cansado después de un día de trabajo y huelo muy mal. Pero me siento limpio por dentro, y eso es lo que es importante para mí y mi familia. Queremos tener mentes y corazones limpios delante del Señor.

P: ¿Cómo se afectó su vida y la de los suyos después de recibir a Jesús?

R: Mi familia y yo tenemos una pequeña casa en la esquina sur del botadero. Sólo es una choza con cosas que he encontrado en el botadero, pero es una casa llena de gozo porque todos amamos al Señor. Tenemos devoción familiar todos las noches. Nuestras hijas siempre cantan canciones que han aprendido en las clases de escuela bíblica. ¡Cómo me encanta oírlas cantar! Ellas son el sol de mi vida.

El entusiasmo de mis hijas por ir a las clases de Escuela Dominical, y la oración han afectado mi vida y la de mi esposa grandemente. En las clases de los Palma se les enseña sobre higiene, por lo cual mis hijas quieren usar ropa limpia todo el tiempo.

Han exhortado a mi esposa a usar ropa limpia cuando no estamos buscando en los basureros. Como resultado, nuestra familia sobresale acá en el vecindario. Nuestros vecinos nos molestan cuando me pongo mi ropa de domingo y me llaman “Sr. Abogado”. Yo sólo sonrío, porque yo sé que ellos también quieren estar limpios, tanto por fuera como por dentro.

P: ¿Qué hace para crecer en el Señor?

R: Nuestras tres hijitas asisten al programa educacional y de alimentación conducido por Nemuel y Ruth Palma. Mi esposa y yo asistimos al estudio bíblico semanal para padres de los Palma en el botadero.

Yo le agradezco al Señor por hacer que nuestras vidas sean felices a pesar de nuestra pobreza. Tan es as así que yo me encuentro compartiendo este gozo con los otros vecinos. Llevo a cabo un estudio bíblico con ellos y ya he iniciado otro estudio bíblico para doce personas que viven en el lado oeste del botadero.

Pero necesito más biblias aquí. Nunca encontramos biblias acá en el botadero porque nadie las tira. Pero son costosas. (Nota: las biblias en la lengua filipina cuestan unos 4 dólares cada una).

P: ¿Cómo se las arregla para vivir del basurero?

R: Buscar cosas en la basura no deja mucho. Se gana como 20 a 30 pesos (más o menos un dólar y medio) por día. Pero el Señor nos ha provisto a través del botadero. ¿Ve usted estos pantalones que llevo puestos? Se ven bien, ¿no es cierto? Los conseguí en el botadero.

Hace algunos meses me di cuenta que necesitaba anteojos para leer. Oré al Señor y unos días después me encontré éstos (Pablito nos muestra los anteojos que lleva puestos amarrados a sus orejas por medio de unos cordelitos). Los encontré en un montón de basura que acababan de tirar. Y eran exactamente los que yo necesitaba.

Casi todo lo que tenemos y usamos, desde mi cinturón hasta los rizadores de cabello de mi esposa y los zapatos y juguetes de mis hijas han venido del botadero. Dios conoce nuestras pequeñas necesidades, así que cualquier cosa que necesitemos, Él la provee muy cerca de nosotros.

P: ¿Qué otros cambios importantes han sucedido en su vida?

R: Con Jesús en nuestro corazón, Rosita y yo hemos aprendido a soportar las dificultades de la vida con una sonrisa. Ya no usamos lenguaje grosero, y he aprendido a amar a mis vecinos y a perdonar con rapidez.

¿Sabe usted por qué no llevo un par de zapatos? Ayer fue domingo y planeaba estar en la iglesia temprano para orar. Me puse mi mejor ropa y mi único par de zapatos, encontrados en el basurero. Quería verme bien para el Señor, ya que mi cumpleaños número cuarenta y ocho había sido hacía dos días. Así que me convencí a mí mismo para que un limpiabotas limpiara mis zapatos. El hombre se llevó mis zapatos y yo me quedé cerca.

Luego vi un puesto de flores al otro lado de la calle, y pensé en comprarle al Señor un ramo de flores amarillas. Crucé la calle rápidamente y las compré, pero cuando regresé al puesto del limpiabotas, él se había escapado con mis zapatos. ¡Yo quería llorar! No me sorprendió que no me enojara, aunque admito que me sentía un poco mal al regresar descalzo y con mi mejor ropa, y con un ramo de flores en mi mano. ¡Cómo me molestaron mis vecinos! Además llegué tarde al servicio de la mañana.

Pero cuando oré en la iglesia ese día supe que un día encontraré un par de zapatos, y a diferencia del viejo par, estos serán un par perfecto.

El Misionero Nemuel Palma (en la puerta) visita a Pablito (con anteojos encontrados en el basurero), su esposa Rosita, al lado de él, y sus tres hijas: Liz (8), Rebecca (6) y Ruth (4), y dos vecinos.

Varios meses después de la entrevista, un corresponsal de Ayuda Cristiana visitó a Pablito y averiguó que él ya no buscaba en la basura para vivir. En vez de eso estaba sacando agua en recipientes plásticos de cuatro galones de un tubo privado a un kilómetro del botadero y vendía el agua a los vecinos del botadero a seis céntimos el tarro. Él pagaba al dueño del tubo de cañería un céntimo por tarro, y así se ganaba $1,50 en un día bueno. Sin embargo, Pablito trabajaba sólo en las mañanas de cuatro de los seis días laborales para así poder conducir estudios bíblicos para sus vecinos en el botadero en las tardes y noches. Pablito admitió ante el corresponsal que a menudo él daba la mitad de sus ganancias a los “pobres”.

 


[1] La palabra codicioso es la misma palabra griega que se tradujo como avaro dos versos atrás.

[2] Parece razonable pensar que el tipo de ganancia por intereses condenado aquí es aquel que era prohibido bajo la Ley: cobrar intereses a israelitas pobres que eran forzados a pedir dinero prestado sólo para sobrevivir. Ver Ex. 22:25-27; Dt. 23:19-20. Se entiende, entonces, que el prestar dinero como capital de riesgo, u obtener dividendos y ganancias (sobre el capital) a través de inversión ética no es malo. Dios prometió bendecir a Israel tanto que podría prestar a muchas naciones si le obedecía (ver Dt. 15:6), así vemos que Dios no se opone a todo tipo de préstamo. La usura, también condenada, es la práctica de cobrar tasas de interés extremadamente altas a personas que no tienen otra alternativa que pedir prestado, tomando ventaja de ellas egoístamente.

[3] Estas estadísticas se encuentran citadas por Charles Colson y Ellen Santilli Vaughn en la página 31 de su libro, El Cuerpo, Word Publishing, 1992.

[4] Ron Sider, Rich Christians in an Age of Hunger (Dallas: Word, 1997), pp 1-2

[5] Por otro lado, el dar cien mil dólares de una sola vez a organizaciones de misiones serias puede tener un mayor impacto en la construcción del reino de Dios que dar diez mil dólares cada año por el resto de su vida. Si el dar 100,000 dólares ahora da como resultado mil personas salvas, lo que esas mil personas den para el evangelio, y los que se conviertan por medio de ellos den para el evangelio, puede tener un efecto multiplicador que sería mucho mayor que su donación anual de 10,000 dólares.

[6] Misión Cristiana, Mayo/junio 1987, pp. 8-9. Impreso con permiso de Ayuda Cristiana.