第六章-為死而生

(Born to Die)

你有沒有看過由傳奇導演西席.地密爾執導的經典電影《十誡》?即便你是少數沒有看過的,你也應該熟悉摩西和出埃及記的故事吧。還記得其中的蛙災、蝗蟲災、冰雹災等臨到埃及的各樣災難嗎?神通過十個可怕的災難,最終讓法老明白:他最好的出路是釋放他的奴隸以色列人。

我一直喜歡電影中這樣一個鏡頭:當摩西舉起手中的杖,神就使紅海分開,以色列人從幹地上過去。但如今,當我再次回憶孩提時看的那部電影時,發現我錯過了以色列人出埃及中最重要的部分。這部劇啟示了神對人類的計畫。

神公平的審判

《出埃及記》從法老下令殺害嬰兒的野蠻計畫開始, 法老期望通過這種政策來減少以色列人的人口增長。因為懼怕以色列會比埃及更強大,法老下令把每一個剛出生的以色列男嬰丟進尼羅河。

摩西就出生在這樣一個悲劇世代,你可能還記得他的母親把他放在一個漂浮的箱子裡,使他幸運地被法老的女兒救起。

大約八十年後,神在燃燒的荊棘中呼喚摩西,讓他帶領以色列人離開埃及進入應許之地。唯一的問題是:法老不想失去他廉價的外勞。

神在埃及連續降下越來越嚴重的災禍,最厲害的是半夜擊殺埃及人的長子。終於,就在那個夜裡法老和埃及人決定讓以色列子民離開。

有些人質疑神對埃及人審判的公平性,他們問:“為什麼神愛以色列人勝過埃及人?”問這問題的人從來沒有深思過整個過程。

但是這個問題不難回答:神完全的愛需要完全的公正。埃及人自私地奴役以色列人長達數十載,使用照著神的形象所造的人作為奴隸。他們甚至強行殺害以色列嬰孩,給無數家庭帶來無法言說的痛苦。愛人的神不能聽之任之。

埃及人的祖先應該遭受怎樣的懲罰?他們應該去死。殘殺別人孩子的人應該去死。神依然憐憫他們,給他們時間去悔改。最終,神必須要行動,愛和公義要求如此

神派摩西去見法老,要求釋放以色列人。法老不但拒絕,反而增加以色列勞工。神降下第一個災禍——埃及的水變成血,然而法老硬著頸項。神又降下第二個,第三個,然後第四個,災禍越來越嚴重。

一個又一個的災禍降下,法老依然硬著頸項,最後的審判終於來臨:所有埃及人的長子在夜裡被擊殺。

審判中有仁慈

太多人在這個故事中只看到神的審判,但你是否看到神極大的仁慈?如果法老一開始就聽從神的警戒,他完全可以避免神的最後審判。但他沒有!

法老和埃及人應該承受更重的懲罰。如果他們長子的死都沒能說服他們釋放以色列奴隸,毫無疑問,神會降下更嚴厲的懲罰。最終,他們將得到應有的懲罰:全部滅亡。

所有埃及人的長子都被殺死,這公平嗎?是的,他們只是罪有應得。然而,他們遠遠沒有得到當受的懲罰。

這輩子沒有算完的帳,下輩子算。事實上,今生的部分清算是為了提醒你神是完全公平的。就像聖經上所說的:“神必照各人的行為報應各人(羅馬書2:6)。”你可以確信這一點。

任何人都沒有權利抱怨神對他不公平,不是神對我們不公平,而是他對我們太仁慈

我們不是受了不該受的懲罰,而是沒有得到應有的懲罰。神有豐富的憐憫,他沒有按我們的過犯待我們——就像對待埃及的祖先。

當一個人痛苦地呐喊:“我造了什麼孽,要受這樣的懲罰?”他內心固有的驕傲表露無遺,他應該問:“我為什麼這麼容易犯罪?”

當埃及的水變成血時,沒有一個埃及人可以理直氣壯地說:“我們做了什麼,要承受這樣的懲罰?”只有兩個問題是合理的:“為什麼神這麼恩待我們,拖延了這麼多年才施行審判?”還有:“為什麼神審判的時候,沒有讓我們受到應有的懲罰?”

埃及人應該屈膝認罪:“我們如此自私,但感謝神依然恩待我們這麼多年。我們感謝神通過現在的審判來提醒我們那將來永恆的審判。如果我們現在不悔改,我們最終將受到一切當受的懲罰。”

沒有一個人有權利向神發怒。

為什麼好人沒好報?

在耶穌的一次教導中,他提到發生在同時代的兩個悲劇,我們對此是什麼態度呢——尤其當事情看起來不是那麼公平時?

正當那時,有人將彼拉多使加利利人的血攙雜在他們祭物中的事告訴耶

穌。耶穌說:“你們以為這些加利利人比眾加利利人更有罪,所以受這

害嗎?我告訴你們,不是的。你們若不悔改,都要如此滅亡!從前西羅

亞樓倒塌了,壓死十八個人,你們以為那些人比一切住在耶路撒冷的人

更有罪嗎?我告訴你們,不是的。你們若不悔改,都要如此滅亡!”

(路加福音13:1-5

耶穌指出,在那兩次悲劇中死去的人都是罪人,但並不比其他人更有罪。那些罪人是罪有應得,但還活著的罪人還未得到應有的懲罰,他們還有時間去悔改。倘若不悔改,也會受到當受的懲罰。

耶穌的聽眾,就像今天的你和我,問了一個錯誤的問題:“那些人都該死嗎?”他們應該問:“為什麼我還活著?

如果能夠像神那樣誠實地審視我們自己,我們應該這樣問:“為什麼我們沒有因為自私而遭受更多的懲罰?”事實上,更合適的問題應該是:“為什麼我現在還沒有被燒在地獄裡?

答案當然是:神向我們顯出了我們不配得的仁愛。當我們質疑神的公平時,我們的驕傲就被揭露了。我們認為自己應該被更好地對待,對此神一定歎息不已。

為什麼好人沒有好報?這個問題包含一個錯誤的假設。我們應該問:“為什麼一切美好的事情臨到所有人?”根據耶穌的回答,除了神一位以外,再沒有良善的(馬可福音10:18)。因為沒有一個好人,我們都該承受厄運。

耶穌繼續講述神無限的仁慈:

於是用比喻說:“一個人有一棵無花果樹,栽在葡萄園裡。他來到樹前

找果子,卻找不著,就對管園的說:‘看哪,我這三年,來到這無花果

樹前找果子,竟找不著。把它砍了吧,何必白占土地呢!’管園的說:

‘主啊,今年且留著。等我周圍掘開土,加上糞,以後若結果子便罷,

不然,再把它砍了’。”(路加福音13:6-9

這是一幅展現神公義和仁慈的完美圖畫。不結果子的無花果樹應該被砍,但卻寬限了它一年時間,希望它能結果子。如果到第四年還沒結果子,它就會被砍下。當那個時刻到來,不要問:“為什麼要砍下它?”而是:“為什麼去年沒有砍掉它?”

以色列人不配得的仁慈

以色列人如何?他們被拯救而脫離埃及人的捆綁,是因為他們的聖潔嗎?不是,以色列人自私,也是毫無疑問的。當然,他們沒有埃及人那麼殘酷,但他們也沒有捨己為人。我們知道摩西曾經試圖阻止兩個以色列人打架(見出埃及記2:13)。還有,猶太歷史講述了神允許以色列成為埃及的奴隸,是因為他們的罪。除此之外,以色列人離開埃及後,無數次地展現了自私貪婪的本性(見民數記11:4,31-34,12:1-10,14:1-4,16:1-3)。

那麼,為什麼神要釋放他們?是因為他們受的苦——幼兒的死,艱辛的勞動——足夠償還他們的罪了嗎?是他們已經得到應有的懲罰了嗎?還是他們與神之間的帳已經算清了,神有義務釋放他們?

當然不是!

如果神要解釋那夜為什麼要領他們離開埃及,他會清楚地告訴以色列人:他們也是蒙了不配的恩典。

在出埃及的前一夜,神命令每一個以色列家庭準備一隻一歲的羔羊,在半夜宰殺。然後取些羊血塗在門柱和門楣上,因為神要巡行埃及全地擊殺他們的長子。然而,當他看到以色列人門柱上的血時,他必越過。因此,他們

逃過了神的審判。

這是第一次逾越節晚餐。基督徒也在每年的這個時候慶祝復活節。

逾越節的重要性是什麼?首先,我們注意到神命令每個家庭宰殺一隻一歲的羔羊——所有白色的毛絨絨的動物象徵著無辜的生命——而不是長大的羊羔。

聽起來有些殘忍,特別是對那些只在食品店裡買羊腿的人來說。當我們享受美食時,我們不願去想那些可愛的小羊被宰殺以供食用的情景。

為什麼神會要求這樣的事情?如果一定要有宰殺,為什麼不是一隻老土撥鼠或一隻年邁的豬?為什麼是無辜的小羊羔?

神在告訴以色列人一個典型的替換原則,那就是,無辜的人為罪人而死。揀選羔羊是因為它代表著無辜,它為每個以色列人的罪而死。塗在門楣和門柱上的血,使上帝的忿怒“越過”屋子裡的人,血象征著已對屋子裡的人施行了公義的審判。

完美的祭

羔羊的血怎能代替人類的罪?答案是:不能。事實上,新約教導我們,動物的血斷不能除罪(見希伯來書10:4)。

這些羔羊的血只能預表一個完美的祭,它將代替所有人承受神公義的審

判。

完美的祭不是一隻動物,而是一個人。一個人的罪只有死才能償還。而且他不僅僅是一個人,因為一個人的死只能償還一個人的罪。完美的祭必須超越所有人的價值總和,他才能成為所有人的贖罪祭。

這個人必須沒有犯過罪,純潔無暇,完全無私。一個被罪玷污的人永遠無法為別人贖罪,因為他自己也欠神的債。

能夠成為完美祭的人只有那變成人樣式的神。

耶穌就是那完美的祭。

耶穌就是天使向約瑟宣告說“把他的百姓從罪惡裡救出來”的那一位(馬太福音1:21)。

耶穌就是施洗約翰向世人介紹宣告說“神的羔羊,除去罪人罪孽”那一位(約翰福音1:29)。

耶穌就是使徒保羅宣告為“我們的逾越節羔羊”的那一位(哥林多前書5:7)。

西元32年,耶穌決意走向耶路撒冷,在逾越節那天被釘死在十字架上。

這件事是神完美計畫的頂點,為那些生活在自我定罪中的人們,開出了一條逃離神忿怒的道路。在那日,神的審判臨到了無罪的替代者,使不配的罪人可以公平地享受從神而來的永恆的愛。

正是耶穌在十字架上的死,成就了千年來每個逾越節的羔羊所預表的救贖:救我們脫離神的忿怒的贖價已完全付清。

當耶穌在十字架上用最後一口氣喊出“成了”的時候,上帝救贖的工作便永遠完成了。這是整本聖經的主要旋律。

逃離神的忿怒

很多人以為耶穌來只是“告訴我們該怎樣生活”,還有人認為他的死只不過是好人為正義殉道的另一個不幸案件。耶穌確實教導我們該怎樣生活,他也死得其所,但耶穌降世最重要的原因是為我們的罪捨命。

耶穌為死而生。

他深知自己的使命,並且他宣告:

“因為人子來,並不是要受人的服侍,乃是要服侍人,並且要捨命,

多人的贖價”。(馬可福音10:45

這是神預定的計畫,在耶穌出生在伯利恒的七百年前,先知以賽亞就預言了他的到來和他到來的目的:

哪知他為我們的過犯受害,為我們的罪孽壓傷。因他受的刑罰,我們得

平安;因他受的鞭傷,我們得醫治。我們都如羊走迷,各人偏行己路,

耶和華使我們眾人的罪孽都歸在他身上……他要擔當他們的罪。(以賽

53:5-6,11b

使徒保羅寫到耶穌的死是為了代替我們的罪,這是基督徒信仰中最重要的屬靈真理:

我當日所領受又傳給你們的,第一,就是基督照聖經所說,為我們的罪

死了……。(哥林多前書15:3

聖經上用一個詞挽回祭來描述耶穌在十字架上的工作,意思是“免去神的忿怒”。使徒約翰解釋說,通過耶穌在十字架上的挽回祭工作,神的愛就在此顯明了:

神差他獨生子到世間來,使我們藉著他得生,神愛我們的心在此就顯明

了。不是我們愛神,乃是神愛我們,差他的兒子為我們的罪作了挽回

祭,這就是愛了。(約翰一書4:9-10

耶穌的獻身使我們能夠免去神的忿怒(見羅馬書5:9)。同樣,也使每一個與神和好的人都能享受許多其他的祝福。

耶穌的犧牲能夠自動地保證每個人都能逃離地獄進入永恆的天國嗎?當然不能,如果他要經歷耶穌帶來的祝福,必須要滿足一定的條件。

注意下面的經文說,儘管耶穌的死為我們與神和好提供了可能性,但我們依然有責任去接受這個和解:

因我們還軟弱的時候,基督就按所定的日期為罪人死。為義人死,是少

有的;為仁人死,或者有敢作的。惟有基督在我們還作罪人的時候為我

們死,神的愛就在此向我們顯明了。現在我們作仇敵的時候,且藉著神

兒子的死,得與神和好,既已和好,就更要因他的生得救了。不但如

此,我們既藉著我主耶穌基督得與神和好,也藉著他以神為樂。(羅馬

5:6-11

我們如何得到那已經為我們準備好的和解?我將在下一章回答這個問題,看看神對我們有什麼要求。

十字架的預表

從耶穌在十字架上的死,我們可以看到神完全的聖潔、公義和愛。耶穌替我們死,使我們不用承受應有的懲罰,神的愛就在此顯明了。

耶穌說:“人為朋友捨命,人的愛心沒有比這個大的” 。(約翰福音15:13)神如何證明他更大的愛?

神的公義在於他不會對罪坐視不理,如果那樣的話,神就會被指控為不公義、偏心及不道德。因此神必須施行處罰——他的忿怒也是公義的——使一個完全無罪的人自願為我們走上十字架。

但是神的忿怒如何傾倒在我們的替罪羔羊身上?

首先,被釘十架和遭受鞭打的極大痛苦顯出了神的忿怒。

鮮血從荊棘冠冕刺傷的頭部流出,順著臉龐流淌下來。他的背部被羅馬士兵打得血肉模糊。每個皮鞭的末梢都有尖利的銅片和骨頭,被打的人的肉被無情地撕裂。耶穌的背被撕裂了三十九下。據歷史記載,虛弱的人就會死於這樣的創傷。但這僅是耶穌受苦的開始。

耶穌被迫用血肉模糊的後背來背起自己的十字架,最後筋疲力盡跪倒在地。在釘十字架的現場,劊子手扒光他的衣服,架起他濺滿鮮血的雙臂,用釘錘殘忍地把巨大的釘子釘入他的雙手和雙腳。

最後他的十字架被豎立起來,埋入洞裡以保持豎立。

在十字架上,受害者的所有重量集中在被釘子穿過的雙腳和手腕上,產生極其強烈的疼痛, 每一次的呼吸都變成了一種折磨。如果犯人想要呼吸,他必須上提被釘住的雙腳,以減輕身體的抽筋而對肺部產生的巨大壓力。

對於一個背部已經皮開肉綻的人來說那就更糟糕了。當犯人上提呼吸的時候,已經裂開的傷口會撕裂更大,令人痛不欲生。下滑的時候,雙手再伸回去。

大部分被釘十架的人死於窒息,因為他們慢慢地就沒有力量上提身體進行呼吸了。被釘在耶穌兩邊的那兩個賊,最後被羅馬士兵打斷了雙腿,以加速他們的死亡。

耶穌事先就遭到他們的辱駡毆打,因此沒有等到被打斷雙腿就已經咽氣——他被釘幾個小時後就死了。

為你而被拋棄

被釘十架的痛苦令人毛骨悚然,但耶穌所遭受的痛苦遠遠超出我們的想像。

神的忿怒以不可思議的方式傾倒在耶穌身上,使他承受了遠比十架上的肉體折磨更大的痛苦。人類所有的罪, 所有的恨、貪欲、嫉妒、驕傲及自私——都放了在耶穌身上。

耶穌預知這些可怕的事情的發生,他埋下頭迫切地禱告說,如果可能請把這杯撤去。但他接下來不是說“阿門”,而是加了一句“然而,不要成就我的意思,只要成就你的意思。”(路加福音22:42

我們永遠也無法試圖理解耶穌在十字架上所經歷的痛苦——因為地獄的永恆痛苦濃縮在這三個小時裡,傾注在一個人的身上。他感受到極度的孤獨、絕望、罪疚、悔恨、懼怕、口渴等 ―─ 這些被咒詛者所承受永不止息的折磨。

最糟糕的是,他感到永遠也無法與神和好的絕望和痛苦,似乎永遠被拋棄,被丟進外面的黑暗裡。面對被天父拋棄的殘酷現實,他恐懼地呼喊道:

“我的神,我的神,為什麼離棄我?”

他的父轉離他,將世人的罪傾倒在他身上,直到忿怒發完。他的身體被掛在十字架上,軟弱無力。

神的羔羊被掛在十架上,被毆打、腳踢、侮辱、嘲笑、鞭打,剝去衣服,最後被釘十架,渾身是灰塵、汗水和汙血。

由此可見,神多麼恨惡自私,他又是多麼公平、公義。他更是多麼的愛我們!

Huduma Ya Kufundisha

Sura Ya Sita

 

Katika sura hii tutatazama sehemu nyingi za huduma ya kufundisha. Kufundisha ni wajibu wa mitume, manabii, wainjilisti,[1] wachungaji/wazee/waangalizi, waalimu (ndiyo kabisa!), na kwa kiwango fulani, wafuasi wote wa Kristo. Maana sisi sote tunatakiwa kuwa katika kufanya watu kuwa wanafunzi, tukiwafundisha wanafunzi wetu kutii yote aliyoagiza Kristo.[2]

Kama nilivyokwisha kazia hapo nyuma, mchungaji – au mtumishi – anayefanya watu kuwa wanafunzi kwanza hufundisha kwa mfano wa maisha yake, kisha kwa maneno. Anahubiri anachokitenda. Mtume Paulo ambaye alifaulu sana katika kufanya watu kuwa wanafunzi, aliandika hivi:

Niigeni mimi, kama na mimi ninavyomwiga Kristo (1Wakor. 11:1 – TLR).

Hilo linapaswa kuwa lengo la kila mtumishi – kuweza kusema ukweli kwa wale anaowaongoza: “Fanyeni kama mimi. Mkitaka kujua jinsi mfuasi wa Kristo anavyoishi, nitazameni mimi.”

Nikitazama nyuma, nakumbuka nikiwaambia washirika wangu zamani: “Msinifuate mimi … mfuateni Kristo!” Japo halikuniingia wakati huo, nilichofanya ni kukiri kwamba mimi sikuwa mfano mzuri wa kufuata. Ukweli ni kwamba, nilikuwa nakiri kwamba sikuwa namfuata Kristo inavyotakiwa, kisha ninawaambia wengine wote kufanya kitu ambacho mimi sikuwa nakifanya! Hiyo ilikuwa tofauti kabisa na jinsi Paulo alivyosema. Ni hivi: Kama hatuwezi kuwaambia watu watuige kwa sababu na sisi tunamwiga Kristo, hatupaswi kuwa katika huduma. Kwa sababu, watu huwatumia watumishi kama mifano ya kuiga katika maisha yao. Kanisa ni onyesho la viongozi wake.

Kufundisha Umoja Kwa Njia Ya Mfano

Hebu tuonyeshe kanuni hii ya kufundisha kwa njia ya mfano kuhusu mada moja muhimu sana: umoja. Wachungaji wote au wazee au waangalizi wanatamani kwamba makundi wanayoyaongoza yawe na umoja. Wanachukia migawanyiko katika makundi yao. Wanajua kwamba migawanyiko inamchukiza Bwana. Yesu alituamuru tupendane sisi kwa sisi kama Yeye alivyotupenda (ona Yohana 13:34-35). Kupendana kwetu sisi kwa sisi ndicho kinachotujulisha kuwa wanafunzi Wake kwa dunia inayotutazama. Kwa kuwa ni hivyo, viongozi wengi wa makundi huwashauri kondoo wao kupendana, na kutafuta sana umoja.

Lakini – kama watumishi tunaopaswa kufundisha kwanza kwa mfano wetu wenyewe, sisi mara nyingi tunapungua sana katika mafundisho yetu kuhusu upendo na umoja, kwa jinsi tunavyoishi. Kwa mfano: Wakati sisi tunapo-onyesha kutokuwa na upendo na umoja na wachungaji wengine, tunapeleka ujumbe ambao ni kinyume cha kile tunachohubiri kwa washirika wetu. Tunawatazamia wafanye kitu ambacho sisi hatufanyi.

Ukweli ni kwamba: Maneno muhimu sana ambayo Yesu alizungumza kuhusu umoja, aliyasema kwa viongozi juu ya mahusiano yao na viongozi wengine. Mfano: Wakati wa Chakula cha Mwisho baada ya kuwanawisha wanafunzi Wake miguu, Yesu aliwaambia hivi:

Mnaniita Mwalimu na Bwana. Ni sawa, maana ndivyo nilivyo. Kama mimi, Bwana na Mwalimu, nimewasafisha miguu yenu, ninyi pia mnatakiwa kusafishana miguu. Maana nimewapa mfano ili mfanye kama nilivyowafanyia (Yohana 13:13-15. TLR) [Hebu jionee mwenyewe: Yesu alifundisha kwa mfano.]

Mara nyingi wachungaji hutumia mstari huo kuwafundisha watu wao juu ya kupendana. Ni sawa kabisa. Ila, maneno ya fungu hili yalitolewa kwa viongozi – wale mitume kumi na mbili. Yesu alijua kwamba kanisa Lake la baadaye lisingekuwa na matumaini ya kufanikiwa katika utume wake kama viongozi wake wangekuwa wamegawanyika, au kama wangeshindana wao kwa wao. Basi akaweka wazi kabisa kwamba anatazamia viongozi Wake wahudumiane kwa unyenyekevu.

Kulingana na utamaduni wa siku alizokuwa hapa duniani, Yesu alionyesha unyenyekevu katika huduma kwa kufanya kazi ya chini sana iliyofanywa na mtumishi wa nyumbani – kunawisha watu miguu. Kama angetembelea utamaduni mwingine katika wakati tofauti kihistoria, pengine angechimba vyoo au kusafisha mapipa ya takataka ya wanafunzi Wake. Je, ni wangapi katika viongozi Wake wa kisasa walio tayari kuonyesha aina hiyo ya upendo na unyenyekevu kwa wenzao?

Baada ya muda usiozidi saa moja, Yesu alirudia kutilia mkazo ujumbe huo muhimu sana. Dakika chache tu baada ya kuwanawisha miguu yao, Yesu aliwaambia hivi viongozi Wake wa kanisa la baadaye:

Nawapa amri mpya kwamba mpendane. Kama mimi nilivyowapenda ninyi, ninyi nanyi pendaneni. Kwa hilo, watu wote watajua kwamba ninyi ni wanafunzi wangu, mkipendana (Yohana 13:34-35. TLR).

Hayo maneno kweli yanawafaa wanafunzi wote wa Kristo, lakini yalizungumzwa hasa kwa viongozi kwa habari ya mahusiano yao na viongozi wenzao.

Dakika chache baadaye, Yesu akasema tena, hivi:

Amri yangu ni hii, kwamba mpendane ninyi kwa ninyi, kama ambavyo mimi nimewapenda. Hakuna mwenye upendo mkuu kuliko huu, kwamba mtu atoe uhai wake kwa ajili ya rafiki zake (Yohana 15:12-13. TLR).

Ona tena kwamba Yesu alikuwa anazungumza na viongozi.

Baada ya nukta chache alisema hivi tena:

Ninawaamuru hivi: pendaneni ninyi kwa ninyi (Yohana 15:17).

Dakika chache baadaye, wanafunzi wa Yesu wakamsikia akiwaombea.

Mimi siko tena duniani, ila wao wapo, nami nakuja kwako. Baba Mtakatifu, walinde katika jina Lako, jina lile ulilonipa, ili wawe na umoja, kama sisi tulivyo (Yohana 17:11, TLR. Maneno mepesi kukazia).

Mwishowe, nukta chache tu baadaye alipoendelea na maombi Yake, wanafunzi walimsikia Yesu akisema hivi:

Siombi kwa ajili ya hawa tu, bali hata kwa ajili ya watakaoniamini

kupitia neno lao. Kwamba wote wawe na umoja; kama ambavyo Wewe Baba, ulivyo ndani Yangu, nami ndani Yako, na wao wawe ndani Yetu, ili dunia ipate kuamini kwamba ulinituma. Na utukufu ule ulionipa, nimewapa wao, ili wawe na umoja, kama sisi tulivyo. Mimi ndani yao, na Wewe ndani Yangu, wapate kukamilishwa katika umoja, ili dunia ijue kwamba ulinituma, na kwamba unawapenda, kama ulivyonipenda mimi (Yohana 17:20-23. TLR – maneno mepesi kukazia).

Basi – katika kipindi kisichozidi saa moja, Yesu mara sita alikazia kwa viongozi Wake wa baadaye umuhimu wa wao kuwa na umoja na kuonyesha umoja wao kwa kupendana na kuhudumiana kwa unyenyekevu sana. Bila shaka jambo hili lilikuwa la muhimu sana kwa Yesu. Umoja wao ulikuwa kitu cha msingi katika dunia kumwamini Yeye.

Tunaendeleaje Mpaka Sasa?

Kwa bahati mbaya sana – tunapotazamia makundi yetu yaungane kwa upendo – wengi wetu tunashindana na kutumia njia ambazo si halali kuyakuza makanisa yetu kwa gharama ya mengine. Wengi wetu tunaepuka kushirikiana na wachungaji wowote ambao mafundisho yao ni tofauti na yetu. Hata tunatangaza kutokuwa na umoja kwetu kwa njia ya vibao tunavyoweka mbele ya makanisa yetu ili dunia ivione, tukipeleka ujumbe huu kwa kila mtu: “Sisi si kama wale Wakristo wengine katika makanisa mengine”. (Na tumefaulu sana kuelimisha dunia kuhusu kutokuwa na umoja kwetu, maana wasioamini wengi wanajua Ukristo ni dini iliyogawanyika sana.)

Kwa kifupi ni hivi: hatutendi tunayohubiri, na mifano ya maisha yetu huwafundisha watu wetu mengi kuliko mahubiri yetu ya umoja. Ni upumbavu kufikiri kwamba Wakristo wa kawaida wataungana na kupendana wakati viongozi wao wanafanya kinyume.

Ufumbuzi wa pekee ni toba. Lazima tutubu kwa kuwa mifano mibaya mbele ya waamini na mbele ya dunia. Lazima tuondoe kuta zinazotugawa na tuanze kupendana kama Yesu alivyoagiza.

Maana yake ni kwamba – kwanza kabisa: Tukutane na wachungaji wengine na watumishi ambao wanafuata mafundisho tofauti na yetu. Hapa sisemi tuwe na ushirika na wachungaji ambao hawajaokoka, ambao hawana juhudi yoyote katika kumtii Yesu, au ambao wanafanya huduma kwa faida zao binafsi. Hao ni mbwa mwitu waliovaa ngozi ya kondoo, na Yesu alituambia jinsi ya kuwagundua. Wanajulikana kwa matunda yao.

Ila ninazungumza juu ya wachungaji na watumishi wanaojitahidi kushika amri za Yesu – ndugu na dada kweli katika Kristo. Kama wewe ni mchungaji, unatakiwa kujitoa kuwapenda wachungaji wengine, na kuonyesha upendo huo kwa njia za vitendo mbele ya kundi lako. Njia moja ni kwa kuanza kuwaendea wachungaji wengine katika eneo lako na kuwaomba msamaha kwa kutowapenda kama inavyotakiwa. Tendo hilo litavunja kuta. Kisha, jitoe kukutana nao mara kwa mara ili kula chakula pamoja, kutiana moyo, kushauriana na kuomba pamoja. Hayo yatakapotokea, itawezekana hata kuzungumza na kujadili kwa upendo yale mafundisho yanayowatenganisha, na hatimaye kutafuta kuwa na umoja – mwe mmekubaliana au bado juu ya kila mtakachozungumza. Maisha yangu na huduma vilitajirishwa sana nilipokuwa tayari kuwasikiliza wachungaji waliokuwa na itikadi tofauti na kambi yetu. Kwa kujifungia nilikuwa nakosa baraka nyingi sana kwa miaka mingi sana.

Unaweza pia kuonyesha upendo wako na umoja kwa kuwakaribisha wachungaji wengine waje kuhubiri kanisani kwako au katika makanisa ya nyumbani, au mnaweza kuunganisha ibada na hayo makanisa, mkafanya ibada ya pamoja.

Unaweza pia kubadilisha jina la kanisa lako ili lisitangazie dunia kwamba huna umoja na wengine katika mwili wa Kristo. Unaweza kutoka katika dhehebu lako au shirika unalohusiana nalo na ukajitambulisha na mwili wa Kristo tu, kwa njia hiyo kutuma ujumbe kwa kila mtu kwamba unaamini kwamba Yesu anajenga kanisa moja tu, sio makanisa mengi tofauti yasiyoweza kushirikiana.

Najua hilo linasikika kuwa gumu. Lakini, kwa nini ufanye kitu chochote kuendeleza yale ambayo Yesu hakukusudia? Mbona kujihusisha na kitu chochote kinachomchukiza? Hakuna madhehebu wala miungano maalum inayotajwa katika Maandiko. Wakorintho walipogawanyika juu ya waalimu waliowapenda, Paulo aliwakemea sana, akisema migawanyiko yao ilidhihirisha kwamba wao ni watu wa kimwili na ni wachanga kiroho (ona 1Wakor. 3:1-7). Je, migawanyiko yetu sisi inadhihirisha kitu kingine tofauti na hicho?

Chochote kinachotutenganisha kiepukwe. Makanisa ya nyumbani yanatakiwa kujiepusha kujipa majina au kujiunga na mashirika yoyote yenye majina. Katika Maandiko, makanisa yalijulikana kwa nyumba waliyokutania. Muungano wa makanisa mahali ulijulikana kwa miji yaliyokuwemo. Yote yalijihesabu kuwa sehemu ya kanisa moja tu – Mwili wa Kristo.

Kuna Mfalme mmoja tu na ufalme mmoja tu. Yeyote ajiinuaye ili waamini au makanisa yajitambulishe naye anajenga ufalme wake mwenyewe ndani ya ufalme wa Mungu. Ni afadhali awe tayari kusimama mbele za Mfalme anayesema hivi: “Sitampa mwingine utukufu wangu” (Isaya 48:11).

Hayo yote ni ili tuseme hivi: Watumishi wanatakiwa kuonyesha mfano mzuri wa kumtii Kristo mbele ya watu wote, kwa sababu watu watafuata mfano wao. Jinsi wanavyoishi mbele ya wengine ndiyo njia kuu yenye ushawishi ya kufundisha. Paulo aliwaandikia hivi waamini wa Filipi:-

Ndugu, jiungeni katika kufuata mfano wangu, na mwatazame kwa makini wale wanaoenenda kulingana na mfano mlioona kwetu (Wafilipi 3:17 – TLR. Maneno mepesi kukazia).

Cha Kufundisha

Mtumishi mwenye kufanya wengine kuwa wanafunzi ana lengo, sawa tu na Paulo. Lengo hilo ni “kumfikisha kila mmoja akiwa mkamilifu katika Kristo” (Wakolosai 1:28b). Basi, yeye naye, sawa na Paulo, ata”mwonya kila mtu na kumfundisha kwa hekima yote” (Wakolosai 1:28a – TLR. Maneno mepesi kukazia). Ona kwamba Paulo hakufundisha ili kuwaelimisha watu tu au kuwastarehesha.

Mtumishi mwenye kufanya wengine kuwa wanafunzi anaweza kusema na Paulo:- “Lengo la mafundisho yetu ni upendo utokao katika moyo wa kweli, na dhamiri safi, na imani ya dhati” (1Timo. 1:5 – TLR). Yaani, anachotaka ni kusababisha hali ya kufanana kweli na Kristo, na utakatifu katika maisha ya watu anaowahudumia. Ndiyo sababu anawafundisha waamini kuzitii amri zote za Kristo. Anafundisha ukweli, akiwashauri wasikilizaji wake kutafuta “kwa bidii amani na watu wote, na utakaso [au utakatifu] ambao bila huo hakuna mtu atakayemwona Bwana” (Waebrania 12:14 – TLR).

Mtumishi mwenye kufanya watu kuwa wanafunzi anajua kwamba Yesu aliwaagiza wanafunzi Wake wawafundishe wanafunzi wao kutii yote, wala si sehemu tu ya maagizo Yake (tazama Mathayo 28:19-20). Anataka kuhakikisha kwamba hataacha kufundisha chochote kilichoagizwa na Kristo, kwa hiyo, anafundisha Injili na Nyaraka zote mstari kwa mstari, mara kwa mara. Maagizo ya Yesu yameandikwa humo na kutilia mkazo pia.

Mafundisho hayo ya kufafanua pia huhakikisha kwamba yatakuwa na mlingano. Tunapofundisha jumbe zenye kulenga mada fulani tu, inakuwa rahisi kujali mada zinazopendwa na watu na kupuuza zile zisizopendwa sana. Mwalimu anayefundisha mstari kwa mstari hatafundisha juu ya pendo la Mungu tu, bali pia juu ya adhabu na hasira Yake. Hatafundisha tu juu ya baraka za kuwa Mkristo, bali pia juu ya wajibu au majukumu ya Mkristo. Hatatilia mkazo mambo madogo na kupuuza mambo ya muhimu zaidi. (Hilo ndilo kosa walilofanya Mafarisayo, kulingana na Yesu – ona Mathayo 23:23-24).

Kushinda Hofu Za Mafundisho Ya Kufafanua

Wachungaji wengi wanaogopa kufundisha mstari kwa mstari kwa sababu kuna mengi wasiyoelewa katika Maandiko, na hawataki washirika wao wajue kwamba hawajui! Hayo ni majivuno. Hakuna mtu yeyote duniani anayeelewa kikamilifu kabisa kila kitu katika Maandiko. Hata Petro alisema kwamba baadhi ya mambo aliyoandika Paulo yalikuwa magumu kuelewa (ona 2Petro 3:16).

Mchungaji anayefundisha mstari kwa mstari anapofikia mstari au fungu la Maandiko ambalo haelewi, anatakiwa kuwaambia washirika wake kwamba haelewi sehemu inayofuata, na kuiacha. Pia anaweza kuwaomba washirika wamwombee ili Roho Mtakatifu amsaidie kuelewa. Unyenyekevu wake utakuwa mfano mzuri mbele ya kundi lake, na kuwa ujumbe kamili kabisa.

Mchungaji au mzee au mwangalizi wa kanisa la nyumbani ana ziada nyingine ya kufundisha kundi dogo katika mazingira yasiyo rasmi, kwa sababu maswali yanaweza kuulizwa wakati wa mafundisho yake. Hili pia hutoa nafasi ya uwezekano wa Roho Mtakatifu kuwapa wengine katika kikundi hicho ufahamu kuhusu maandiko yanayochunguzwa. Matokeo ni kwamba kila mtu anaweza kujifunza kwa uzuri zaidi.

Mahali pazuri pa kuanza kufundisha amri za Kristo ni kwenye Mahubiri Yake aliyotoa mlimani, katika Mathayo sura ya 5 hadi ya 7. Yesu alitoa amri nyingi sana hapo, na aliwasaidia wafuasi Wake Wayahudi kuelewa vizuri zile sheria zilizotolewa kwa njia ya Musa. Baadaye katika kitabu hiki nitafundisha kutoka Mahubiri ya Mlimani mstari kwa mstari ili uone inavyoweza kuwa.

Kuandaa Mahubiri

Hakuna ushahidi wowote katika Agano Jipya kwamba mchungaji yeyote, au mzee, au mwangalizi aliandaa mahubiri au hotuba ya kila juma, ikiwa na mada zilizoandaliwa vizuri na vielelezo au mifano iliyoandikwa kwa muhtasari, kama ilivyo kawaida ya watumishi wengi wa kisasa. Nadhani hatuwezi kufikiria Yesu akifanya hivyo! Katika kanisa la kwanza, mafundisho yalifanyika kimatendo na kila mmoja alihusika, kwa kufuata mtindo wa Kiyahudi badala ya kuwa mihadhara au hotuba, kama ilivyokuwa desturi ya Wayunani na Warumi. Desturi hii ilikuja kuingizwa katika kanisa mwishoni, lilipokuja kuwa kama lilivyo leo. Ikiwa Yesu aliwaambia wanafunzi Wake wasitayarishe jinsi watakavyojitetea wakiitwa mahakamani, akiahidi kwamba Roho Mtakatifu angewapa pale pale maneno ya kusema ambayo yasingekuwa rahisi kupingwa, ni vizuri tutazamie kwamba Mungu ataweza kuwasaidia wachungaji katika mikutano ya kanisa kwa kiwango fulani!

Hii si kusema kwamba watumishi wasijiandae wenyewe kwa kuomba na kujisomea. Paulo alimshauri Timoteo hivi:

Jitahidi kujionyesha kuwa umekubaliwa na Mungu kama mtendakazi asiyehitaji kuaibika, anayetumia sawasawa neno la kweli (2Timo. 2:15 – TLR).

Watumishi wanaofuata mashauri ya Paulo kwamba “Neno la Kristo likae kwa wingi ndani yenu” (Wakolosai 3:16 – TLR) watajawa na Neno la Mungu kiasi cha kwamba wataweza kulifundisha kutokana na “kufurika” kwao. Basi mchungaji mpendwa: Cha muhimu ni kwamba, zama ndani ya Biblia. Ukijua vizuri mada yako, na ukiwa na moto juu ya mada yako, hakuna matayarisho mengine unayohitaji ili uweze kuwasilisha kweli ya Mungu kwa wasikilizaji wako. Tena, kama unafundisha mstari kwa mstari, unaweza kutumia mstari unaofuata kama muhtasari wako. Basi, maandalizi yako yawe ni kutafakari kwa hali ya maombi mistari ile utakayofundisha juu yake. Kama wewe ni mchungaji wa kanisa la nyumbani, ile hali ya kushirikiana katika kufundisha itapunguza sana hitaji la kuwa na muhtasari wa mahubiri.

Mtumishi mwenye imani kwamba Mungu atamsaidia wakati anapofundisha, atazawadiwa msaada wa Mungu. Basi, usijiamini wewe sana, wala matayarisho yako au vidokezo ulivyuoandika. Mtumaini Mungu zaidi. Kadri utakavyopata imani na kujiamini, punguza vidokezo unavyoandaa mpaka uweze kufundisha ukitumia vidokezo kidogo au bila muhtasari wenye vidokezo kabisa.

Mwenye kujifikiria mbele ya wengine ndiye atakayetegemea vidokezo alivyoandaa kwa sababu anaogopa kufanya makosa mbele ya watu. Anahitaji kujua kwamba hofu yake inatokana na kutojiamini, na kiburi. Afadhali asijali jinsi anavyo-onekana machoni pa watu, ajali zaidi jinsi yeye na wasikilizaji wake wanavyoonekana mbele za Mungu. Hakuna hotuba iliyoandaliwa inayhoweza kuwagusa wasikilizaji kama mafundisho toka moyoni, yenye upako wa Roho Mtakatifu. Hebu fikiri jinsi ambavyo mawasiliano yangekwamishwa kama kila mtu angetumia vidokezo vilivyoandikwa katika mazungumzo yake yote! Kuzungumza kungekoma! Mtindo wa mazungumzo yasiyoandaliwa husikika kuwa kweli kuliko mhadhara ulioandaliwa. Kufundisha si kuigiza. Ni kutoa ukweli. Wote tunajua wakati tunaposikiliza hotuba, na inapokuwa hivyo, tunajua jinsi ya kufunga “mawazo” yetu tusisikie chochote.

Mawazo Mengine Manne

(1) Watumishi wengine ni kama kasuku. Wao hupata vitu vya kuhubiri kutoka kwenye vitabu vilivyoandikwa na wengine. Wanapoteza baraka kubwa sana ya kufundishwa na Roho Mtakatifu, na kuna uwezekano mkubwa sana kwao kuendeleza makosa ya waandishi wanaowanakili.

(2) Wachungaji wengi huiga mitindo ya kuhubiri na kufundisha ya watu wengine – ya kimapokeo. Kwa mfano: Inaaminika kwamba mahubiri yamevuviwa kama yatakuwa kwa haraka na kwa sauti kubwa. Basi, wahudhuriaji wanaketi kusikiliza mahubiri ambayo ni kelele tupu tangu mwanzo hadi mwisho. Ukweli ni kwamba watu huacha kusikiliza kelele zisizo na maana, kama wanavyofanya wakati mtu anapozungumza kwa sauti moja tu isiyobadilika. Sauti yenye kubadilika-badilika inavutia zadi. Tena, mahubiri huwa ya sauti kubwa kidogo kwa sababu ni kama mawaidha, ila mafundisho hufanywa kwa sauti kama ya kuzungumza maana ni kama ushauri.

(3) Nimeona wasikilizaji mahubiri wengi sana katika makanisa mengi sana, nami sijaacha kushangaa jinsi ambavyo wahubiri wengi na waalimu wasivyoweza kuona ishara nyingi kwamba wasikilizaji wao wamechoka na hawasikilizi. Mchungaji, ni hivi: Watu wanao-onekana wamechoka ni kweli wamechoka! Wale wasiokutazama ni kwamba hawaskilizi. Watu ambao hawasikilizi hawapati msaada hata kidogo. Kama watu wenye kumaanisha wamechoshwa na hawasikilizi, unahitaji kurekebisha mahubiri yako. Toa mifano zaidi. Eleza visa vyenye maana na msaada kwao. Tunga mithali. Rahisisha mambo. Fundisha Neno la Mungu kutoka moyoni. Maanisha unachosema. Usiige mtu. Badilisha sauti yako. Jaribu kuwatazama watu wengi iwezekanavyo machoni. Simulia kisa chako kwa maigizo. Tumia mikono. Usisimame mahali pamoja – tembea tembea. Usizungumze kwa muda mrefu. Kama kundi ni dogo, ruhusu watu waulize maswali kwa wakati unaofaa.

(4) Wazo kwamba kila mahubiri yanatakiwa kuwa na mambo makuu matatu ni la kibinadamu. Lengo ni kuwafanya watu kuwa wanafunzi, siyo kufuata nadharia za kisasa za kutayarisha mahubiri. Yesu alisema hivi: “Lisha kondoo wangu”. Hakusema: “Babaisha kondoo wangu”.

Wa Kufundishwa

Anapofuata mfano wa Yesu, mtumishi mwenye kufanya watu kuwa wanafunzi huchagua atakayefundishwa. Pengine litakushangaza hilo, lakini ndiyo ukweli. Mara nyingi Yesu alizungumza na makundi ya watu kwa mifano, na alikuwa na sababu ya kufanya hivyo. Hakutaka kila mtu aelewe alichokuwa anasema. Maandiko yanaweka hilo wazi, kama ifuatavyo:

Wakaja wanafunzi wakamwambia, Kwa nini wasema nao kwa mifano? Akajibu akawaambia, Ninyi mmejaliwa kuzijua siri za ufalme wa mbinguni, bali wao hawakujaliwa. Kwa maana yeyote mwenye kitu atapewa, naye atazidishiwa tele; lakini yeyote asiye na kitu, hata kile alicho nacho atanyang’anywa. Kwa sababu hii nasema nao kwa mifano; kwa kuwa wakitazama hawaoni, na wakisikia hawasikii, wala kuelewa (Mathayo 13:10-13).

Fursa au nafasi ya kuelewa mifano ya Kristo ilitolewa kwa wale tu waliokuwa wametubu na kuamua kumfuata. Wale waliopuuza nafasi ya kutubu na kupinga mapenzi ya Mungu kwa ajili ya maisha yao, walikataliwa na Mungu na kupingwa Naye pia. Mungu huwapinga wenye kiburi, bali huwapa neema wanyenyekevu (ona 1Petro 5:5).

Vile vile Yesu aliwaagiza wafuasi wake hivi: “Msiwape mbwa kilicho kitakatifu, wala msitupe lulu zenu mbele ya nguruwe, wasije wakazikanyaga chini ya miguu yao, wakageuka na kuwararua” (Mathayo 7:6). Hapa, Yesu alizungumza kwa lugha ya mfano. Alimaanisha hivi: “Msitoe kitu cha thamani kwa watu wasiothamini thamani yake.” Nguruwe hawatambui kwamba lulu zina thamani. Vivyo hivyo, nguruwe wa kiroho hawatambui thamani ya Neno la Mungu wanapolisikia. Wangeamini kwamba wanasikia Neno la Mungu, wangelisikiliza kwa makini sana na kulitii.

Utajuaje mtu ni nguruwe kiroho? Wewe mtupie lulu moja uone atakachofanya. Akiipuuza, utajua kwamba yeye ni nguruwe kiroho. Akiitii, utajua kwamba si nguruwe kiroho.

Cha kusikitisha ni kwamba wachungaji wengi hufanya kile ambacho Yesu amewakataza kufanya. Wanaendelea kutupa lulu zao mbele ya nguruwe, wakiwafundisha watu ambao wanapinga au waliokataa Neno la Mungu. Watumishi hao wanapoteza muda wao waliopewa na Mungu. Wangepaswa kukung’uta mavumbi ya miguuni pao na kwenda mahali pengine zamani, kama Yesu alivyoagiza.

Kondoo, Mbuzi Na Nguruwe

Ukweli ni huu: Huwezi kumfanya mtu kuwa mwanafunzi ambaye hataki hivyo, yaani, mtu asiyetaka kumtii Yesu. Makanisa mengi yamejaa watu wa aina hiyo, watu ambao wana mila ya Kikristo. Wengi hufikiri kwamba wamezaliwa mara ya pili kwa sababu tu wamekubaliana na kweli fulani za kitheolojia kuhusu Yesu au Ukristo. Wao ni nguruwe na mbuzi – si kondoo. Lakini, wachungaji wengi hutumia asilimia 90 ya wakati wao wakijaribu kufurahisha hao nguruwe na mbuzi, huku wanapuuzia wale ambao wangeweza kuwasaidia kiroho na wanaotakiwa kuhudumiwa – yaani, kondoo wa kweli! Ewe mchungaji: Yesu anataka ulishe kondoo Zake, si mbuzi au nguruwe! (Ona Yohana 21:17)

Lakini sasa, utajuaje nani kondoo? Ni wale wanaokuja kanisani mapema, na kuondoka wa mwisho. Hao wana njaa ya kujifunza ukweli, kwa sababu Yesu ni Bwana wao, na wanataka kumpendeza. Wanakuja kanisani – si Jumapili tu – bali sikuzote kunapokuwa na mkutano. Wanajiunga na vikundi vidogo. Mara nyingi wanauliza maswali. Wana msisimko kuhusu Bwana. Wanatafuta nafasi za kutumika.

Mchungaji: Tumia muda wako mwingi kwa watu hawa. Hao ndiyo wanafunzi. Kuhusu mbuzi na kondoo wanaohudhuria kanisani kwako: Wewe hubiri Injili muda wote watakaoweza kuvumilia. Lakini ukihubiri Injili ya kweli, hawataweza kuvumilia kwa muda mrefu. Wtaondoka kanisani – au kama wana uwezo – watajaribu kukuondoa. Wakifanikiwa, kung’uta mavumbi miguuni pako unapo-ondoka. (Lakini: Katika kanisa la nyumbani, jambo hilo haliwezi kutokea, hasa kama kanisa lenyewe linakutania nyumbani mwako!)

Wainjilisti nao wasijisikie wajibu wa kuendelea kuhubiri Injili kwa watu wale wale ambao wameikataa mara kadhaa. Waache wafu wazike wafu wenzao (ona Luka 9:60). Wewe ni balozi wa Kristo, mwenye ujumbe wa maana sana kutoka kwa Mfalme wa wafalme! Nafasi yako ni ya juu sana katika ufalme wa Mungu, na wajibu wako ni mkubwa! Usipoteze wakati kumwambia mtu Injili mara mbili kabla wengine hawajasikia hata mara moja.

Basi: Kama utakuwa mtumishi mwenye kufanya watu kuwa wanafunzi, unatakiwa kuchagua sana wale utakaowafundisha, ili usipoteze wakati wako wa thamani sana kwa watu wasiotaka kumtii Yesu. Paulo alimwandikia Timotheo hivi:-

Mambo yale uliyosikia kutoka kwangu mbele ya mashahidi wengi, wewe wakabidhi watu waaminifu, watakaoweza kuwafundisha na wengine pia (2Timo. 2:2 – TLR. Maneno mepesi kukazia).

Kulifikia Lengo

Hebu fikiri kidogo juu ya kitu ambacho kisingetokea katika huduma ya Yesu, kinachotokea kila mara katika makanisa ya kisasa. Tufikiri kwamba, baada ya kufufuka Kwake, Yesu alibaki duniani na kuanzisha kanisa kama haya tuliyo nayo, na kulichunga kwa miaka thelathini. Hebu fikiri kwamba kila Jumapili aliwahubiria watu wale wale. Fikiri kwamba Petro, Yakobo na Yohana wanaketi kiti cha mbele katika mahubiri hayo, mahali ambapo wameketi kila Jumapili kwa miaka ishirini. Jaribu kupiga picha umwone Petro akimwinamia Yohana na kusema sikioni mwake, “Aa! Tumesikia mahubiri haya haya mara kumi.”

Tunajua kwamba ni kitu kisichowezekana, maana wote tunafahamu kwamba asingejiweka katika hali kama hiyo, wala kuwaweka mitume Wake. Yesu alikuja kufanya watu kuwa wanafunzi, kwa namna fulani na katika kipindi fulani. Kwa kipindi cha miaka mitatu, alimfundisha Petro, Yakobo na Yohana, na wengine pia. Hakufanya kwa kuwahubiria mara moja kila Jumapili katika jengo la kanisa. Alifanya kwa kuishi maisha Yake mbele yao, kwa kujibu maswali yao, na kwa kuwapa nafasi ya kutumika. Alimaliza kazi Yake akasonga mbele.

Sawa. Sasa, mbona sisi tunafanya kitu ambacho Yesu asingekifanya? Kwa nini tunajaribu kukamilisha kile ambacho Mungu anataka kwa kuwahubiria watu wale wale miaka na miaka? Tutakamilisha lini kazi yetu? Kwa nini wanafunzi wetu – baada ya miaka fulani – hawako tayari kutoka na kuwafanya wengine kuwa wanafunzi wao pia?

Ninachosema ni hiki: Kama tunafanya kazi zetu sawasawa, wakati utafika ambapo wanafunzi wetu watakua kiasi cha kutosha kutohitaji huduma yetu. Ikifikia hapo, waruhusiwe kwenda kufanya wengine kuwa wanafunzi. Tunatakiwa kulifikia lengo ambalo Mungu ameweka mbele yetu, na Yesu alituonyesha jinsi ya kulifikia. Katika kanisa la nyumbani linalokua, lipo hitaji la kudumu la kuwafanya watu kuwa wanafunzi, na kuzaa viongozi. Kanisa la nyumbani lenye afya halitaingia katika mzunguko wa mhubiri huyo huyo kuwahubiria watu hao hao kwa miaka na miaka.

Makusudi Sahihi Ya Moyo

Makusudi sahihi ya moyo ni muhimu sana katika kufanikiwa kufundisha kwa njia itakayopelekea watu kufanywa kuwa wanafunzi. Mtu anapokuwa katika huduma kwa sababu zisizofaa atafanya makosa. Hii ndiyo sababu ya msingi ya kuwepo na mafundisho mengi ya uongo na yasiyo na maana katika kanisa siku hizi. Wakati makusudi ya mtumishi ni kupata umaarufu, kufanikiwa machoni pa watu, au kujipatia fedha nyingi, anaelekea kwenye kushindwa mbele za Mungu. Cha kusikitisha ni kwamba anaweza kufanikiwa kufikia lengo lake la kupata umaarufu, kufanikiwa machoni pa watu, au kutengeneza fedha nyingi tu, lakini siku itafika ambapo makusudi yake mabaya yatafunuliwa mbele ya kiti cha hukumu cha Kristo, naye hatapata thawabu yoyote kwa ajili ya kazi yake. Kama ataruhusiwa kuingia katika ufalme wa mbinguni,[3] kila mtu atakayekuwepo atajua ukweli juu yake, maana kukosa thawabu kwake na nafasi yake ya chini katika ufalme vitadhihirisha hayo. Bila shaka kuna nafasi tofauti tofauti mbinguni. Yesu alionya hivi:-

Basi mtu yeyote atakayevunja amri moja katika hizi zilizo ndogo na kuwafundisha watu hivyo, ataitwa mdogo kabisa katika ufalme wa mbinguni; bali mtu atakayezitenda na kuzifundisha, huyo ataitwa mkubwa katika ufalme wa mbinguni (Mathayo 5:19).

Watumishi wale wanaotii na kufundisha amri za Kristo watateseka kidogo hapa duniani kwa sababu hiyo. Yesu aliahidi mateso kwa watakaomtii (ona Mathayo 5:10-12); Yohana 16:33). Hawataweza kufanikiwa duniani, au kuwa maarufu au kupata mali. Wanachopata ni thawabu za baadaye na sifa kutoka kwa Mungu. Je, wewe ungependa kipi? Paulo aliandika hivi kuhusu jambo hili:-

Basi Apolo ni nani? Na Paulo ni nani? Ni wahudumu ambao kwao mliamini; na kila mtu kama Bwana alivyompa. Mimi nilipanda, Apolo akatia maji; bali mwenye kukuza ni Mungu. Hivyo, apandaye si kitu, wala atiaye maji, bali Mungu akuzaye. Basi yeye apandaye na yeye atiaye maji ni wamoja, lakini kil amtu atapata thawabu yake mwenyewe sawasawa na taabu yake mwenyewe. Maana sisi tu wafanya kazi pamoja na Mungu; ninyi ni shamba la Mungu, ni jengo la Mungu.

Kwa kadiri ya neema ya Mungu niliyopewa, mimi, kama mkuu wa wajenzi mwenye hekima naliuweka msingi, na mtu mwingine anajenga juu yake. Lakini kila mtu na aangalie jinsi anavyojenga juu yake. Maana msingi mwingine hakuna mtu awezaye kuuweka, isipokuwa ni ule uliokwisha kuwekwa, yaani, Yesu Kristo. Lakini kama mtu akijenga juu ya msingi huo, dhahabu au fedha au mawe ya thamani, au miti au majani au manyasi, kazi ya kila mtu itakuwa dhahiri. Maana siku ile itaidhihirisha, kwa kuwa yafunuliwa katika moto; na ule moto wenyewe utaijaribu kazi ya kila mtu, ni ya namna gani. Kazi ya mtu aliyoijenga juu yake ikikaa, atapata thawabu. Kazi ya mtu ikiteketea, atapata hasara; ila yeye mwenyewe ataokolewa; lakini ni kama kwa moto (1Wakor. 3:5-15).

Paulo alijilinganisha na mjenzi bingwa mwenye kuweka msingi. Apolo ambaye ni mwalimu aliyekuja Korintho baada ya Paulo kuanzisha kanisa hapo analinganishwa na mtu ambaye anajenga juu ya msingi uliokwisha wekwa.

Ona kwamba Paulo na Apolo wangepata thawabu mwishowe, kutokana na sifa ya kazi yao, siyo wingi wa kazi yao (ona 3:13).

Kimfano ni kwamba Paulo na Apolo wangeweza kujenga jengo la Mungu kwa kutumia aina sita tofauti za vifaa – vitatu vya kawaida kabisa na ambavyo si ghali, tena vyepesi kuungua. Vitatu si vya kawaida sana, ni ghali sana, na haviungui kwa urahisi. Siku moja, vitu vyao vya kujengea vingepitia hukumu ya moto wa Mungu, na zile mbao, majani na manyasi vingeteketezwa kwa moto na kudhihirisha sifa yake isiyo ya thamani na ya muda sana. Lakini dhahabu, fedha na mawe ya thamani ambavyo ni mfano wakazi za thamani na za milele mbele za Mungu, vingeshinda kipimocha moto.

Tuwe na uhakika kabisa kwamba mafundisho yasiyo ya KiBiblia yatachomwa na kuteketea kabisa wakati wa hukumu mbele ya Kristo. Hata vitu vingine vyote vitakavyofanywa kwa nguvu, mbinu au hekima ya mwili, pamojana chochote kitakachofanywa kwa makusudi yasiyo mazuri. Yesu alionya kwamba chochote tunachoweza kufanya kitakachotokana na kutaka sifa ya watu hakitapata thawabu (tazama Mathayuo 6:1-6, 16-18). Matendo hayo ambayo si kitu yanaweza yasiwe dhahiri machoni pa watu wakati huu, lakini hakika yatadhihirishwa kwa wote siku za baadaye, kama alivyosema Paulo. Kibinafsi – kama matendo yangu ni miti, majani na manyasi – ningependa kujua sasa kuliko baadaye. Kwa sasa iko nafasi ya kutubu; wakati huo haitakuwepo!

Kukagua Makusudi Yetu

Ni rahisi sasa kujidanganya kwa habari ya makusudi yetu. Hata mimi nimewahi kudanganyika. Je, tutajuaje ikiwa makusudi yetu ni safi?

Njia iliyo bora zaidi ni kumwomba Mungu atufunulie ikiwa makusudi yetu ni mabaya, kisha kuendelea kufuatilia mawazo yetu na matendo yetu. Yesu alituambia tutende mema kama vile kuomba na kuwasaidia maskini kwa siri. Hiyo ni njia moja ya kujihakikishia kwamba tunatenda vema kwa sababu tunatafuta sifa ya Mungu badala ya sifa za watu. Kama tutamtii Mungu wakati watu wanapotuona tu, hiyo ni ishara kwamba kuna kitu kisicho sawa. Au – kama tutaepuka dhambi mbaya ambazo zitaharibu sifa yetu tukigunduliwa, hukmu tunajihusisha na dhambi ndogo ambazo hakuna mtu anayeweza kufahamu, hilo linaonyesha kwamba makusudi yetu si mazuri. Ikiwa kweli tunajaribu kumpendeza Mungu – anayejua kila wazo letu, neno na tendo – basi tutajitahidi kumtii kila wakati katika mambo makubwa na madogo, mambo yajulikanayo na yasiyojulikana kwa wengine.

Pia, kama makusidi yetu ni sahihi, hatutafuata mitindo ya ukuaji wa kanisa ambayo lengo lake ni kuongeza wahudhuriaji tu huku ikipuuza kuwafanya watu kuwa wanafunzi watakaotii maagizo yote ya Kristo.

Tutalifundisha Neno kamili la Mungu badala ya kulenga mada zinazopendwa tu, zenye kuwavutia watu wa kidunia, wasio wa kiroho.

Hatutalibadili Neno la Mungu au kufundisha Maandiko kwa njia yenye kuhalifu mantiki yake katika Biblia.

Hatutafuta majina makubwa au nafasi za heshima kwa ajili yetu wenyewe. Hatutatafuta kujulikana.

Hatutawahudumia matajiri tu (au wenye mali) na kujali maslahi yao.

Hatutajiwekea hazina duniani, bali tutaishi kwa hali ya kawaida na kutoa kiasi tunachoweza, na kuwa mfano wa uwakili mwema mbele ya kondoo wetu.

Tutajali zaidi Mungu anasema nini juu ya mahubiri yetu kuliko mawazo ya watu.

Vipi basi: Makusudi yako yakoje?

Fundisho Lenye Kuharibu Mpango Wa Kufanya Watu Kuwa Wanafunzi

Mtumishi mwenye kufanya watu kuwa wanafunzi hafundishi chochote kitakachopingana na lengo la kuwafanya watu kuwa wanafunzi. Hivyo, hasemi kitu chochote kitakachowafanya watu wajisikie vizuri kuacha kumtii Bwana Yesu. Haelezi juu ya neema ya Mungu kama ruhusa ya watu kufanya dhambi bila kuogopa hukumu. Yeye huelezea juu ya neema ya Mungu kwamba ni njia ya kutubu dhambi na kusaidia kuishi maisha ya ushindi. Kama tujuavyo, Maandiko yanasema kwamba ni washindaji tu ndiyo watakaourithi ufalme wa Mungu. Tazama Ufunuo 2:11; 3:5; 21:7.

Kwa bahati mbaya sana, kuna watumishi wa kisasa ambao wanashikilia mafundisho yasiyo ya KiBiblia, yenye kudhuru sana lengo la kuwafanya watu kuwa wanafunzi. Fundisho moja ambalo limekuwa maarufu sana Marekani ni lile la usalama wa milele usio na masharti, yaani, “ukiisha okoka, umeokoka milele”. Hili fundisho linasema kwamba watu waliozaliwa mara ya pili hawawezi kupoteza wokovu wao hata kama wataishi maisha ya aina gani. Kwa kuwa wokovu ni kwa neema, neema ile ile yenye kuwaokoa watu wenye kuomba sala ya kupokea wokovu, ndiyo itakayowadumisha. Wanasema kwamba wazo la namna nyingine ni sawa na kusema watu huokolewa kwa matendo yao.

Msimamo wa aina hiyo ni kikwazo kikubwa sana kwa utakatifu. Kwa kuwa kumtii Kristo si kitu cha lazima kwa mtu kuingia mbinguni, hakuwi na hamasa yoyote ya kumtii Yesu, hasa utii unapokuwa na gharama.

Kama nilivyokwisha kusema mapema, neema ambayo Mungu anawapa wanadamu haiwaondolei wajibu wa kumtii. Maandiko yanasema kwamba wokovu si kwa neema tu, bali pia kwa imani (tazama Waefeso 2:8). Neema na imani ni vya lazima ili wokovu upatikane. Imani ndiyo itikio sahihi kwa neema ya Mungu, na imani ya kweli sikuzote husababisha toba na kutii. Imani isiyo na matendo imekufa, haifai, na haiwezi kuokoa. Hayo ni maneno ya Yakobo (ona sura ya 2:14-26).

Hii ndiyo sababu Maandiko yanarudia kusema kwamba kuendelea katika wokovu hutegemea kuendelea katika imani na utii. Yapo Maandiko mengi sana yenye kuweka wazi jambo hilo. Mfano: Paulo anawaambia hivi waamini wa Kolosai:-

Na ninyi, mliokuwa hapo kwanza mmefarikishwa tena adui katika nia zenu kwa matendo yenu mabaya, amewapatanisha sasa katika mwili wa nyama yake, kwa kufa kwake, ili awalete ninyi mbele zake, watakatifu, wasio na mawaa wala lawama, mkidumu tu katika ile imani, hali mmewekwa juu ya msingi, mkawa imara; msipogeuzwa na kuliacha tumaini la Injili mliyosikia habari zake, iliyohubiriwa katika viumbe vyote vilivyo chini ya mbingu; ambayo mimi Paulo nalikuwa mhudumu wake (Wakolosai 1:21-23. Maneno mepesi kukazia).

Yaani – ni wazi mno. Anayeweza kukosa kuelewa maana ya Paulo au kuigeuza ni mwana-theolojia tu. Yesu atatuthibitisha bila lawama ikiwa tutaendelea katika imani. Kweli hiyo hiyo inarudiwa katika Warumi 11:13-24; 1Wakor. 15:1-2 na Waebrania 3:12-14; 10:38-39. Inatamkwa waziwazi hapo kwamba wokovu wa mwisho unategemeana na kudumu katika imani. Mafungu hayo yote ya Maandiko yanalo neno ikiwa au kama.

Umuhimu Wa Utakatifu

Je, mwamini anaweza kupoteza wokovu wa milele kwa kutenda dhambi? Jibu linapatikana katika Maandiko mengi sana, kama haya yafuatayo, yenye kuthibitisha kwamba wale watendao dhambi fulani fulani hawataurithi ufalme wa Mungu. Kama mwamini atarudia kutenda dhambi zile katika orodha zifuatazo za Paulo, basi anaweza kupoteza wokovu.

Au hamjui ya kuwa wadhalimu hawataurithi ufalme wa Mungu?Msidanganyike; waasherati hawataurithi ufalme wa Mungu, wala waabudu sanamu, wala wazinzi, wala wafiraji, wala walawiti, wala wevi, wala watamanio, wala walevi, wala watukanaji, wala wanyang’anyi (1Wakor. 6:9-10. Maneno mepesi kukazia).

Basi matendo ya mwili ni dhahiri, ndiyo haya: uasherati, uchafu, ufisadi, ibada ya sanamu, uchawi, uadui, ugomvi, wivu, hasira, fitina, faraka, uzushi, husuda, ulevi, ulafi, na mambo kama hayo, katika hayo nawaambia mapema, kama nilivyokwisha kuwaambia ya kwamba watu watendao mambo ya jinsi hiyo hawataurithi ufalme wa Mungu (Wagalatia 5:19-21. Maneno mepesi kukazia).

Maana neno hili mnalijua hakika ya kwamba hakuna mwasherati wala mchafu wala mwenye tamaa, ndiye mwabudu sanamu, aliye na urithi katika ufalme wa Kristo na Mungu. Mtu asiwadanganye kwa maneno yasiyo na maana; kwa kuwa kuwa sababu ya hayo hasira ya Mungu huwajia wana wa uasi (Waefeso 5:5, 6. Maneno mepesi kukazia).

Ona kwamba katika kila sehemu, Paulo alikuwa anawaandikia waamini, akiwaonya. Mara mbili aliwaonya wasidanganywe, kuonyesha kwamba alijali maana waamini wengine wangeweza kudhani kwamba mtu anaweza kutenda dhambi zilizotajwa na bado akaurithi ufalme wa Mungu.

Yesu aliwaonya wafuasi wake wa karibu sana – Petro, Yakobo, Yohana na Andrea – juu ya uwezekano wao kutupwa jehanamu kwa sababu yakutokuwa tayari kwa ajili ya kurudi Kwake. Ona kwamba wao ndiyo walioambiwa maneno yafuatayo (ktk Marko 13:1-4), sio kundi la wasioamini.

Kesheni basi; kwa maana hamjui ni siku ipi atakayokuja Bwana wenu. Lakini fahamuni neno hili: kama mwenye nyumba angaliijua ile zamu mwivi atakayokuja, angalikesha, wala asingaliicha nyumba yake kuvunjwa. Kwa sababu hiyo ninyi nanyi [Petro, Yakobo, Yohana na Andrea] jiwekeni tayari; kwa kuwa katika saa msiyodhani [ninyi akina Petro, Yakobo, Yohana na Andrea] Mwana wa Adamu yuaja.

Ni nani basi yule mtumwa mwaminifu mwenye akili, ambaye bwana wake alimweka juu ya nyumba yake, awape watu chakula kwa wakati wake? Heri mtumwa yule, ambaye bwana wake ajapo atamkuta akifanya hivyo. Amin, nawaambieni, atamweka juu ya vitu vyake vyote. Lakini mtumwa yule mbaya akisema moyoni mwake, Bwana wangu anakawia; akaanza kuwapiga wajoli wake na kula na kunywa pamoja na walevi; bwana wake mtumwa huyo atakuja siku asiyodhani, na saa asiyojua, atamkata vipande viwili, na kumweka fungu lake pamoja na wanafiki; ndiko kutakuwako kilio na kusaga meno (Mathayo 24:42-51. Maneno mepesi kukazia).

Fundisho la habari hii ni nini? Ni hili: “Petro, Yakobo, Yohana na Andrea – msiwe kama mtumwa asiyekuwa mwaminifu katika mfano huu.”[4]

Ili kutilia mkazo kile alichowaambia wanafunzi Wake wa karibu sana, Yesu aliendelea kutoa mfano wa Wasichana Wanawali Kumi. Hao wote walikuwa tayari kwa ajili ya kuja kwa bwana arusi, lakini watano wakawa hawakujiandaa vizuri, basi wakaikosa ile karamu. Yesu alimalizia mfano wake kwa maneno haya: “Basi kesheni [Petro, Yakobo, Yohana na Andrea]; kwa sababu hamwijui siku wala saa (Mathayo 25:13). Yaani, “Petro! Yakobo! Yohana! Andrea! Msiwe kama wale wanawali watano wapumbavu.” Ni hivi: Kama usingekuwepo uwezekano wa Petro, Yakobo, Yohana na Andrea kutokuwa tayari, Yesu asingekuwa na haja ya kuwaonya.

Ndipo Yesu akasimulia mara hiyo hiyo Mfano wa talanta. Ujumbe ulikuwa ni ule ule – “Msiwe kama yule mtumishi wa talanta moja, ambaye hakuwa na kitu cha kumwonyesha bwana wake kutokana na mali aliyokabidhiwa, wakati aliporudi.” Mwisho wa mfano huo, yule bwana alitamka hivi, “Mtupeni mbali katika giza la nje; ndiko kutakuwako kilio na kusaga meno” (Mathayo 25:30). Yesu aliweka wazi kabisa ujumbe Wake – hauwezi kuwa wazi kuliko hapo. Anayeweza kubadilisha maana ya ujumbe huo ni mwana-theolojia tu – ndiye haelewi! Ni hivi: Ilikuwepo hatari ya Petro, Yakobho, Yohana na Andrea kutupwa jehanamu mwishoni kama wasingekuwa watiifu wakati wa kurudi kwa Yesu. Sasa – kama uwezekano huo ulikuwepo kwa ajili ya Petro, Yakobo, Yohana na Andrea, ni kwamba upo hata kwetu wote. Kama alivyoahidi Yesu ni kwamba, wale tu watendao mapenzi ya Baba Yake ndiyo watakaoingia katika ufalme wa mbinguni (ona Mathayo 7:21). [5]

Wale wanaofundisha uongo kwamba ukiokoka unalindwa milele bila masharti yoyote ni wafanya kazi kinyume cha Kristo. Wanamsaidia Shetani, wakifundisha kinyume na yale aliyofundisha Yesu na mitume. Wao wanabatilisha kabisa agizo la Yesu kwamba watu wafanye wengine kuwa wanafunzi, watakaoitii yote aliyoamuru. Wanaiziba njia ile nyembamba iendayo mbinguni, na wanaipanua ile njia pana iendayo upotevuni.[6]

Fundisho Lingine La Kisasa Linalopingana Na Mpango Wa Kufanya Watu Kuwa Wanafunzi

Si mafundisho ya usalama wa wokovu wa milele bila masharti yoyote tu yanayowadanganya watu kufikiri kwamba utakatifu si muhimu kwa ajili ya wokovu. Upendo wa Mungu mara nyingi unaelezwa kwa njia yenye kubatilisha shughuli ya kuwafanya watu kuwa wanafunzi. Mara nyingi wahubiri watasikika wakisema hivi: “Mungu anakupenda bila masharti yoyote.” Watu hutafsiri maneno hayo kuwa yanamaanisha hivi: “Mungu ananikubali na kunipokea bila kujali kama ninamtii au simtii.” Lakini huo si ukweli.

Wahubiri wengi wa aina hiyo pia wanaamini kwamba Mungu huwatupa jehanamu watu ambao hawajaokoka. Ni sawa kabisa. Sasa hebu tufikiri kidogo juu ya hilo. Ni wazi kwamba Mungu hakubaliani na watu anaowatupa jehanamu. Sasa, inawezekanaje basi kwamba anawapenda tena? Je, watu wanaotupwa jehanamu wanapendwa na Mungu? Je, unadhani watakwambia kwamba Mungu anawapenda? Hapana. Je, Mungu atasema anawapenda? Hapana! Wanamchukiza, ndiyo sababu anawaadhibu jehanamu. Ni kwamba hakubaliani nao wala hawapendi.

Kama ni hivyo basi, ni kwamba upendo wa Mungu kwa watenda dhambi wa hapa duniani ni wa rehema ambao ni wa muda tu. Si upendo wenye kukubali mtu. Anawarehemu kwa kuchelewesha hukumu Yake na kuwapa nafasi ya kutubu. Yesu alikufa kwa ajili yao na kutengeneza njia ya wao kusamehewa. Kwa hali hiyo na njia hiyo tunaweza kusema Mungu anawapenda. Lakini hakubaliani na hali yao. Hajisikii upendo kwao kama baba anavyojisikia kwa mtoto wake. Maandiko yanatangaza hivi juu ya jambo hili: “Kama baba anavyowahurumia watoto wake, ndivyo na Bwana alivyo na huruma kwa wale wamchao” (Zaburi 103:13 – maneno mepesi kukazia). Basi, tunaweza kusema kwamba Mungu hana huruma ile ile kwa watu wasiomcha Yeye. Upendo wa Mungu kwa wenye dhambi unalingana na huruma ambayo hakimu anaweza kuonyesha kwa mwuaji anayehukumiwa kifungo cha maisha badala ya kunyongwa.

Hatusomi popote katika Matendo ya Mitume kwamba mhubiri alihubiri Injili na kusema kwa watu wasio-okoka kwamba Mungu anawapenda. Wahubiri wa KiBiblia mara nyingi walionya wasikilizaji wao kuhusu ghadhabu ya Mungu na kuwataka watubu, na kuwajulisha kwamba Mungu hakuwa anakubaliana na hali zao, na kwamba walikuwa hatarini, na kwamba walihitaji kufanya mabadiliko makubwa sana maishani mwao. Kama wangewaambia wasikilizaji wao kwamba Mungu aliwapenda (kama ambavyo wahubiri wengi wa siku hizi wanavyofanya), wangewapotosha wasikilizaji wao kufikiri kwamba hawako katika hatari aina yoyote, kwamba hawakuwa wanajikusanyia ghadhabu, na kwamba hawakuwa na haja ya kutubu.

Mungu Anavyowachukia Wenye Dhambi

Tofauti na jinsi inavyotangazwa siku hizi kwamba Mungu anawapenda wenye dhambi, Maandiko yanasema mara nyingi sana kwamba Mungu anachukia wenye dhambi.

Wajivunao hawatasimama mbele za macho yako; unawachukia wote watendao ubatili. Utawaharibu wasemao uongo; BWANA humzira mwuaji na mwenye hila (Zaburi 5:5-6. Maneno mepesi kukazia).

BWANA humjaribu mwenye haki; bali nafsi yake humchukia asiye haki, na mwenye kupenda udhalimu (Zaburi 11:5. Maneno mepesi kukazia).

Nimeiacha nyumba yangu, nimeutupa urithi wangu; nimemtia mpenzi wangu katika mikono ya adui zake. Urithi wangu umekuwa kwangu kama simba msituni; ameinua sauti yake juu yangu; kwa sababu hiyo nimemchukia (Yeremia 12:7-8. Maneno mepesi kukazia).

Uovu wao wote u katika Gilgali; maana huko naliwachukia; kwa sababu ya uovu wa matendo yao nitawafukuza watoke katika nyumba yangu; sitawapenda tena; wakuu wao wote ni waasi (Hosea 9:15. Maneno mepesi kukazia).

Angalia mistari yote hiyo – haisemi kwamba Mungu anachukia matendo ya watu tu. Inasema anawachukia hata watu wenyewe. Hii inaweka wazi ule usemi wa kisasa kwamba Mungu anampenda mwenye dhambi bali anachukia dhambi yake. Hatuwezi kumtengansiha mtu na kile anachofanya. Anachofanya hudhirisha alivyo. Kwa hiyo, Mungu anawachukia watu watendao dhambi, si dhambi tu watu wanazotenda. Kama Mungua nawakubali watu wanaofanya kile anachochukia, basi hana msimamo. Katika mahakama za kibinadamu watu hufikishwa mbele ya sheria kwa ajili ya makosa yao, nao wanapokea ijara inayostahili. Hatuchukii uhalifu na kuwakubali wanaoufanya.

Watu Ambao Mungu Anawazira

Maandiko yanafundisha kwamba Mungu anawachukia watu fulani. Pia, yanatangaza kwamba Mungu anawazira wenye dhambi wa aina fulani – yaani, ni chukizo Kwake. Angalia tena maandiko yafuatayo, uone kwamba hayasemi yanayotendwa na watu hao kuwa ni chukizo kwa Mungu, bali kwamba wao wenyewe ni chukizo kwa Mungu. Hayasemi kwamba Mungu anazira dhambi zao, bali kwamba Mungu anawazira wao.[7]

Mwanamke asivae mavazi yampasayo mwanamume, wala mwanamume asivae mavazi ya mwanamke; kwa maana kila afanyaye mambo hayo ni machukizo kwa BWANA, Mungu wako (Kumbu. 22:5. Maneno mepesi kukazia).

Kwa kuwa wote wayatendao mambo kama haya, wote watendao yasiyo haki, ni machukizo kwa BWANA, Mungu wako (Kumbu. 25:16. Maneno mepesi kukazia).

Nanyi mtakula nyama ya miili ya wana wenu, na nyama ya miili ya binti zenu mtaila. Nami nitapaharibu mahali penu palipoinuka, na kuziangusha sanamu zenu za jua, nami nitaitupa mizoga yenu juu ya mizoga ya sanamu zenu; na roho yangu itawachukia (Walawi 26:29-30. Maneno mepesi kukazia).

Wajivunao hawatasimama mbele za macho yako; unawachukia wote watendao ubatili. Utawaharibu wasemao uongo; BWANA humzira mwuaji na mwenye hila (Zaburi 5:5-6. Maneno mepesi kukazia).

Maana mtu mkaidi ni chukizo kwa BWANA, bali siri yake ni pamoja na wanyofu (Mithali 3:32. Maneno mepesi kukazia).

Wenye kuhalifu moyoni ni chukizo kwa BWANA; walio wakamilifu katika njia zao humpendeza (Mithali 11:20. Maneno mepesi kukazia).

Kila mwenye moyo wa kiburi ni chukizo kwa BWANA; hakika hatakosa adhabu (Mithali 16:5. Maneno mepesi kukazia).

Yeye asemaye kwamba asiye haki ana haki; naye asemay ekwamba mwenye haki hana haki; hao wote wawili ni chukizo kwa BWANA (Mithali 17:15. Maneno mepesi kukazia).

Sasa, tuowanisheje maandiko kama hayo na yale yanayosema kuhusu upendo wa Mungu kwa wenye dhambi? Inawezekanaje kusema kwamba Mungu anawachukia na kuwazira wenye dhambi, lakini tena anawapenda?

Lazima tutambue kwamba upendo haufanani. Kuna upendo ambao hauna masharti. Huo unaweza kuitwa “upendo wenye rehema”. Ni upendo unaosema hivi: “Nakupenda licha ya”. Unawapenda watu licha ya matendo yao. Upendo aina hiyo ndiyo Mungu anao kwa wenye dhambi.

Kinyume cha huo ni ule mwingine – upendo wa masharti. Huu unaweza kuitwa “upendo unaokubali”. Ni upendo unaopatikana kwa kazi au matendo. Ni upendo unaosema hivi: “Ninakupenda kwa sababu ya.”

Kuna wanaodhani kwamba upendo ukiwa wa masharti, si upendo. Au, wanaupuuzia, wakisema kwamba ni wa kibinafsi sana – kichoyo – tena, haulingani na upendo wa Mungu.

Lakini, ukweli ni kwamba Mungu ana upendo wa masharti, kama tutakavyoona hivi karibuni tu katika Maandiko. Basi, upendo unaokubali usipuuzwe. Upendo unaokubali ndiyo upendo wa msingi ambao Mungu anao kwa watoto Wake wa kweli. Tunatakiwa kutamani zaidi upendo unaokubali wa Mungu kuliko ule wa rehema.

Je, Upendo Unaokubali Ni Upendo Wa Hali Ya Chini?

Hebu jiulize swali hili: “Ningependa watu wanipende upendo aina gani – wa huruma au wa kukubali?” Nina hakika ungependa watu wakupende “kwa sababu ya,” badala ya kukupenda “licha ya”.

Je, ungefurahia kusikia mwenzako akisema hivi: “Sina sababu ya kukupenda, na hakuna chochote kwako kinachonihamasisha nionyeshe kukujali”? Au ungependa kusikia hivi: “Ninakupenda kwa sababu nyingi sana, maana kuna mambo mengi juu yako ninayofurahia”? Nadhani tungependa wenzetu watupende kwa upendo unaokubali. Huo ndio upendo wa msingi unaowavutia wenzi kuwa pamoja, na kuwafanya waendelee kuwa pamoja. Wakati kinapokosekana chochote ambacho mtu anakipenda kwa mwenzake, wakati upendo unaokubali unapomalizika, ndoa hazidumu. Zikidumu, ni kwa sababu ya upendo wa rehema, ambao unatokana na asili ya utauwa ya yule mwenye kuutoa upendo huo.

Basi, mambo ni hayo. Tunaona kwamba upendo unaokubali – au, wenye masharti, si upendo wa hali ya chini hata kidogo. Japo upendo wa kurehemu ndiyo unaosifika na unaopaswa kutolewa, upendo unaokubali ndiyo unaostahili kupatikana. Tena, ukweli kwamba upendo unaokubalika ndiyo upendo pekee ambao Baba alikuwa nao kwa Yesu, unaufanya uwe na nafasi yake ya kipekee na ya heshima. Mungu Baba hakuwahi kuwa na tone la upendo wa rehema kwa Yesu, kwa sababu hakukuwa na chochote kibaya ndani ya Kristo. Yesu alishuhudia mwenyewe, hivi:

Kwa sababu hii, Baba ananipenda, kwa kuwa nautoa uhai wangu, kisha naweza kuutwaa tena (Yohana 10:17 – TLR. Maneno mepesi kukazia).

Basi tunaona kwamba Baba alimpenda Yesu kwa sababu ya utii wake kukubali kufa. Upendo unaokubali unadai kila kitu kiwe sawa. Yesu alipata na kustahili upendo wa Baba Yake.

Pia, Yesu alitamka kwamba alikaa katika pendo la Baba Yake kwa kuzishika amri za Baba Yake.

Kama Baba alivyonipenda mimi, mimi nami nimewapenda ninyi. Kaeni katika pendo langu. Mkizishika amri zangu mtakaa katika pendo langu; kama mimi nilivyoshika amri za Baba yangu na kukaa katika pendo Lake (Yohana 15:9-10, TLR. Maneno mepesi kukazia).

Tena, kama tunavyoona katika mstari huu, tunatakiwa kufuata mfano wa Yesu na kukaa katika pendo Lake kwa kuzishika amri Zake. Anazungumza kuhusu upendo unaokubali katika fungu hili, na anatuambia kwamba tunaweza na tunapaswa kupata upendo Wake. Tena, kwamba tunaweza kujiondoa katika pendo Lake kwa kutokutii amri Zake. Tunadumu katika upendo Wake kama tutashika amri Zake tu. Kitu kama hicho hakifundishwi sana siku hizi, lakini kinapaswa kufundishwa, maana ndiyo aliyosema Yesu.

Yesu alithibitisha upendo unaokubali wa Mungu kwa wale tu wanaozishika amri Zake, hivi:

Kwa sababu Baba Mwenyewe anawapenda, kwa kuwa mmenipenda Mimi na kuamini kwamba nilitoka kwa Baba (Yohana 16:27, TLR. Maneno mepesi kukazia).

Yeye aliye na amri zangu na kuzishika ndiye anipendaye; naye anipendaye atapendwa na Baba yangu. Mimi pia nitampenda na kujidhihirisha kwake … Mtu yeyote akinipenda, atashika maneno Yangu; na Baba Yangu atampenda, nasi tutakuja kwake na kufanya makao yetu pamoja naye (Yohana 14:21, 23, TLR. Maneno mepesi kukazia).

Ona katika fungu la pili kwamba Yesu hakuwa anatoa ahadi kwa waamini wasiojitolea Kwake, kwamba, kama wangeanza kuyashika maneno Yake, angewakaribia kwa njia ya kipekee sana. Hapana! Yesu alikuwa anaahidi kwamba kama mtu yeyote angeanza kumpenda Yeye na kuyashika maneno Yake, basi Baba Yake angempenda mtu huyo, na wote wawili – Yeye na Baba – wangekuja kukaa katika mtu huyo, ambayo ni njia nyingine ya kusema kwamba amezaliwa mara ya pili. Kila mtu aliyezaliwa mara ya pili anaye Baba na Mwana ndani yake, kwa njia ya Roho Mtakatifu (tazama Warumi 8:9). Basi, hapo tena tunaona kwamba wale waliozaliwa upya kweli kweli ni wale wenye kutubu na kuanza kumtii Yesu, nao ndiyo watakaoweza kupata ule upendo unaokubali, wa Baba.

Bado Yesu anao ule upendo wa rehema kwa ajili ya watakaomwamini. Wanapoacha kumtii, Yeye yuko tayari kuwasamehe kama watakiri dhambi zao na kuwasamehe wengine.

Hitimisho

Kinachosemwa ni hiki: Mungu hawapendi watoto Wake watiifu kwa namna ile ile anayowapenda wenye dhambi. Anawapenda wenye dhambi kwa upendo wa rehema tu, na upendo huo ni wa muda, unaodumu mpaka wanapokufa. Wakati huo huo anapowapenda kwa upendo wa rehema, anawachukia kwa chuki itokanayo na kutokubali tabia na mwenendo wao. Hayo ndiyo mafundisho ya Maandiko.

Kwa upande mwingine ni kwamba, Mungu anawapenda watoto Wake zaidi kuliko wale ambao hawajazaliwa mara ya pili. Kimsingi, anawapenda kwa upendo unaokubali kwa sababu wametubu na wanajitahidi kutii amri Zake. Wanapokua katika utakatifu, sababu ya kuwapenda kwa upendo wa rehema zinapungua, na sababu za kuwapenda kwa upendo unaokubali zinaongezeka, na ndicho wanachotaka.

Vile vile tunachoona hapa ni kwamba jinsi wahubiri wengi wa kisasa na waalimu wanavyoonyesha upendo wa Mungu si sahihi. Kulingana na kinachosemwa na Maandiko, hebu tafakari kidogo semi hizi za kawaida kuhusu upendo wa Mungu.

1) Hakuna chochote unachoweza kufanya kitakachomfanya Mungu akupende zaidi au pungufu ya anavyokupenda sasa hivi.

2) Hakuna chochote unachoweza kufanya kitakachomfanya Mungu aache kukupenda.

3) Upendo wa Mungu hauna masharti.

4) Mungu anampenda kila mtu sawasawa.

5) Mungu anampenda mwenye dhambi, lakini anachukia dhambi yake.

6) Hakuna chochote unachoweza kufanya ili upate au kustahili upendo wa Mungu.

7) Upendo wa Mungu kwetu hautegemei tunavyotenda.

Hayo yote yaliyosemwa hapo juu yanaweza kukupotosha au ni uongo kabisa,

maana sehemu kubwa inakataa moja kwa moja upendo wa kukubali wa Mungu, na mengi yanaeleza vibaya upendo wa rehema wa Mungu.

Kuhusu la kwanza – Kuna kitu waamini wanachoweza kufanya kitakachomfanya Mungu awapende na kuwakubali zaidi: wawe watiifu zaidi. Na kuna kitu wanachoweza kufanya ili kumfanya Mungu asiwapende sana na kuwakubali: waache kutii. Kwa wenye dhambi, kuna kitu wanachoweza kufanya kitakachomfanya Mungu awapende zaidi: watubu. Kisha wangejipatia upendo wa kukubalika wa Mungu. Na kuna kitu wanachoweza kufanya kitakachomfanya Mungu asiwapende zaidi: kufa. Hapo watakuwa wamepoteza upendo wa pekee ambao Mungu alikuwa nao kwa ajili yao – yaani, upendo wa rehema.

Kuhusu la pili – Mkristo anaweza kupoteza upendo wa kukubalika na Mungu kwa kurudia dhambi – kujiweka katika nafasi ya kupokea upendo wa rehema tu wa Mungu. Tena, asiyeamini angeweza kufa, na hilo lingekomesha upendo wa rehema wa Mungu, ambao ndiyo pekee alikuwa nao kwa ajili yake.

Kuhusu la tatu – Upendo wa kukubalika wa Mungu ni wa masharti. Na hata upendo wa rehema wa Mungu ni wa masharti kwamba mtu awe hai kimwili. Baada ya kifo, upendo wa rehema wa Mungu unakoma. Basi, ni wa masharti kwa sababu ni wa muda tu.

Kuhusu la nne – Ni kweli kwamba Mungu hawapendi wote kwa kiwango kinachofanana, kwa sababu wote – wenye dhambi na watauwa – anawakubali au kuwakataa kwa kiwango fulani. Ni kweli kwamba upendo wa Mungu haufanani kwa wenye dhambi na watakatifu.

Kuhusu la tano – Mungu anawachukia wenye dhambi pamoja na dhambi zao. Ingekuwa afadhali kusema kwamba anawapenda wenye dhambi kwa upendo wa rehema na anachukia dhambi zao. Kwa habari ya upendo wa kukubali, anawachukia.

Kuhusu la sita – Mtu yeyote anaweza na anapaswa kupata upendo wa kukubalika na Mungu. Ila, hakuna awezaye kuupata upendo wa rehema, maana wenyewe hauna masharti.

Kuhusu la saba – Upendo wa rehema wa Mungu hautokani na matendo, bali ule wa kukubalika unategemea matendo.

Yote hayo ni kwa sababu hii: Mtumishi anayefanya watu kuwa wanafunzi anapaswa kueleza upendo wa Mungu kwa usahihi, kama unavyoelezwa katika Biblia, kwa sababu hataki mtu yeyote adanganywe. Ni watu ambao Mungu anawapenda kwa kuwakubali tu ndiyo watakaoingia mbinguni, na Mungu anawapenda na kuwaubali wale waliozaliwa mara ya pili, na wenye kumtii Yesu. Mtumishi anayefanya wengine kuwa wanafunzi kamwe asifundishe kitu kinachoweza kuwafanya watu waondoke kwenye utakatifu. Lengo lake ni sawa na lile la Mungu – kuwafanya wanafunzi watakaotii amri zote za Kristo.


[1] Mahubiri ya Injili yanayofanywa na wainjilisti yahesabiwe kuwa ni aina ya kufundisha. Wainjilisti wanatakiwa kutangaza Injili iliyo sahihi KiBiblia.

[2] Si waamini wote waliopewa wajibu wa kufundisha makundi ya watu, ila wote wana wajibu wa kufundisha mtu kwa mtu, wanapowafanya watu kuwa wanafunzi (taszama Mathayo 5:19; 28:19-20; Wakolosai 3:16; Waebrania 5:12).

[3] Nasema “kama” kwa sababu walio mbwa mwitu waliovaa mavazi ya kondoo ni “watumishi” wenye makusudi ya ubinafsi. Hao watatupwa jehanamu. Nadhani kinachowatenganisha na watumishi wa kweli wenye makusudi yasiyo sahihi ni kiwango cha kinachowasukuma.

[4] Cha kushangaza ni hiki: Kuna waalimu wengine wanaofundisha kwamba pale kwenye kilio na kusaga meno ni eneo fulani nje kidogo ya mbinguni. Wanasema kwamba hapo, waamini wasiokuwa waaminifu watapewa nafasi ya kuomboleza – kwa muda fulani – kupoteza thawabu kwao, mpaka Yesu atakapowafuta machozi, kisha awakaribishe mbinguni! Wanafundisha hivyo kwa sababu ya kushindwa kuepuka ukweli kwamba Yesu alikuwa anawaonya wanafunzi Wake wa karibu sana, na kwamba mtumwa asiyekuwa mwaminifu ni mwamini.

[5] Ieleweke kwamba Wakristo watendao dhambi moja hawapotezi wokovu wao saa hiyo hiyo. Wale wanaotubu dhambi zao wanasamehewa na Mungu (kama nao watawasamehe wenye kuwakosea). Wale wasiomwomba Mungu msamaha wanajiweka katika hatari ya kuadhibiwa na Mungu. Waamini wanaweza kupoteza wokovu wao kama wataifanya mioyo yao kuwa migumu, katika kipindi cha kuadhibiwa na Mungu.

[6] Kama bado kuna wasioamini kwamba Mkristo anaweza kupoteza wokovu wake, hebu watazame maandiko yote yafuatayo katika Agano Jipya: Mathayo 18:21-35; 24:4-5, 11-13, 23-26, 42-51; 25:1-30; Luka 8:11-15; 11:24-28; 12:42-46; Yohana 6:66-71; 8:31-32, 51; 15:1-6; Matendo 11:21-23; 14:21-22; Warumi 6:11-23; 8:12-14, 17; 11:20-22; 1Wakor. 9:23-27; 10:1-21; 11:29-32; 15:1-2; 2Wakor. 1:24; 11:2-4; 12:21 – 13:5; Wagalatia 5:1-4; 6:7-9; Wafilipi 2:12-16; 3:17 – 4:1; Wakolosai 1:21-23; 2:4-8, 18-19; 1Wathes. 3:1-8; 1Timo. 1:3-7, 18-20; 4:1-16; 5:5-6, 11-15; 6:9-12, 17-19, 20-21; 2Timo. 2:11-18; 3:13-15; Waebrania 2:1-3; 3:6-19; 4:1-16; 5:8-9; 6:4-9, 10-20; 10:19-39; 12:1-17, 25-29; Yakobo 1:12-16; 4:4-10; 5:19-20; 2Petro 1:5-11; 2:1-22; 3:16-17; 1Yohana 2:15-28; 5:16; 2Yohana 6-9; Yuda 20-21; Ufunuo 2:7, 10-11, 17-26; 3:4-5, 8-12, 14-22; 21:7-8; 22:18-19. Maandiko “ya kuthibitisha” yatolewayo na wale wenye kufundisha usalama wa milele wa wokovu bila masharti ni yenye kutilia mkazo uaminifu wa Mungu katika wokovu, na wala hayasemi chochote juu ya wajibu wa mwanadamu. Kwa hiyo, lazima yafasiriwe na kulingana na hayo maandiko mengi niliyoorodhesha hapo juu. Ahadi ya Mungu kwamba ni mwaminifu si uhakikisho kwamba na mwingine ni mwaminifu kama Yeye. Kumwahidi mke wangu kwamba sitamwacha, na kuitunza ahadi yangu, si uhakikisho kwamba yeye hataniacha!

[7] Hoja inaweza kutolewa kwamba maandiko hayo yote yenye kuonyesha chuki na Mungu kuwazira wenye dhambi yanatoka katika Agano la Kale. Ni sawa, lakini hali ya moyo ya Mungu kuhusu wenye dhambi haitofautiani katika Agano la Kale na katika Agano Jipya. Yesu alipokutana na mwanamke Mkanaani katika Mathayo 15:22-28 ni mfano mzuri katika Agano Jipya. Mwanzoni, Yesu alikataa hata kujibu kilio chake, akamwita mbwa. Imani yake isiyokata tamaa ilisababisha Yeye kumwonyesha rehema kiasi fulani. Hali ya moyo aliyokuwa nayo Yesu kuhusu waandishi na Mafarisayo haiwezi kuhesabiwa kwamba ilikuwa upendo wenye kuwakubali (ona Mathayo 23).

Mahubiri Makuu Ya Yesu Kuhusu Wokovu, 1

SURA YA SITA

Miaka elfu mbili iliyopita, Mwana wa Mungu akiwa anaishi duniani katika mwili wa mwanadamu alizungumza na kundi la watu waliokuwa wamekusanyika kumsikiliza pembeni ya kilima karibu na Bahari ya Galilaya. Siku hizi maneno Yake hayo tunayaita “Mahubiri ya Mlimani”.

Yesu alikuwa bingwa wa mawasiliano kuliko wote waliowahi kuwepo, Naye alikuwa anawafundisha watu ambao tunaweza kuwahesabu kuwa wenyeji ambao hawakuwa na elimu. Kwa hiyo, mafundisho Yake yalikuwa rahisi tu kuelewa. Alitumia vitu vya kila siku ili kufafanua hoja Zake. Lakini siku hizi kuna wengi wanaofikiri kwamba unahitaji mtu mwenye digrii ya Udaktari wa Falsafa (PhD) ili kuweza kutafsiri yale aliyosema Yesu. Na bahati mbaya kabisa ni kwamba, baadhi ya hao watafsiri wanasema kwamba Yesu hakumaanisha alichosema. Basi, wameunda nadharia nyingi za ajabu ili kujaribu kueleza kile ambacho Yesu alisema kweli, na nadharia hizo zisingeweza kueleweka na wale watu wa kawaida ambao Yesu alisema nao hata kwa miaka elfu nzima, wala wasingeweza kuelewa nadharia hizo kama zingefafanuliwa. Kwa mfano: Kuna “wataalamu wa Biblia” wa kisasa wanaotaka tuamini kwamba maneno ya Yesu hayakuwa yanawahusu wasikilizaji Wake wala Wakristo wa siku hizi, bali yatafanya kazi wakati tutakapokuwa tunaishi katika ufalme Wake wa milele! Nadharia ya ajabu hiyo, ukizingatia ukweli kwamba wakati Yesu alipokuwa anazungumza na wasikilizaji Wake alitumia neno ninyi (sio wao) zaidi ya mara mia moja katika mahubiri hayo mafupi. Hawa “wasomi wa Biblia” wanamfanya Yesu kuwa mwongo.

Naomba pia nionyeshe kwamba mahubiri ya Yesu yalikuwa yamelengwa kwa watu wengi waliokuwa wamekusanyika ili kumsikiliza, si kwa wanafunzi Wake tu (ona Mathayo 7:28). Na yalikuwa yanawahusu wanadamu wote tangu wakati ule, ikiwa tutasoma mahubiri hayo kwa udhati wa moyo.

Kusudi la sura hii na ijayo ni kujifunza Mahubiri ya Mlimani ya Yesu. Tutakapofanya hivyo, tutagundua kwamba yalikuwa mahubiri kuhusu wokovu, utakatifu na mahusiano kati ya hivyo viwili. Ni mahubiri yenye kutoa maonyo mara kadhaa kuhusu hatari ya kutoshika sheria. Akiwa anawajali sana wale watu maskini lakini wenye njaa ya kiroho ambao walikusanyika kumsikiliza, Yesu alitaka waelewe kilicho muhimu zaidi – jinsi ambavyo wangeweza kurithi ufalme wa mbinguni. Ni muhimu kwamba hata sisi tujali kile alichosema. Huyu ndiye aliyeandikiwa na Musa, hivi: “Bwana Mungu wenu atawainulieni nabii katika ndugu zenu, kama mimi; msikieni yeye katika mambo yote atakayonena nanyi. Na itakuwa ya kwamba kila mtu asiyemsikiliza nabii huyo ataangamizwa na kutengwa na watu wake” (Matendo 3:22-23). Acha tuanzie mwanzo.

Wenye Heri

Katika sehemu ya kwanza ya mahubiri ya Yesu – sehemu ya “heri” – aliahidi baraka maalum kwa watu wenye kuwa na tabia au hali fulani. Zipo tabia mbalimbali zinazotajwa na baraka nyingi kuahidiwa. Wasomao kwa haraka haraka mara nyingi husoma sehemu hii kama watu wanavyotazama utabiri wa nyota zao, wakifikiri kwamba kila mtu anapaswa kujikuta kwenye moja tu. Tunaposoma kwa makini zadi, tunatambua kwamba Yesu hakuwa anaorodhesha aina tofauti za watu watakaopata baraka mbalimbali, bali alikuwa anaorodhesha mtu aina moja atakayepokea baraka moja ya jumla: kuurithi ufalme wa Mungu. Hakuna njia nyingine ya kufafanua hicho vizuri.

Tuone basi mistari kumi na mbili ya kwanza ya Mahubiri ya Mlimani.

“Naye alipowaona makutano, alipanda mlimani; na alipokwisha kuketi, wanafunzi wake walimjia. Akafumbua kinywa chake akawafundisha akisema,

‘Heri walio maskini wa roho; maana ufalme wa mbinguni ni wao. ‘Heri wenye huzuni; maana hao watafarijika. ‘Heri wenye upole; maana hao watairithi nchi. ‘Heri wenye njaa na kiu ya haki; maana hao watashibishwa. ‘Heri wenye rehema; maana hao watapata rehema. ‘Heri wenye moyo safi; maana hao watamwona Mungu. ‘Heri wapatanishi; maana hao wataitwa wana wa Mungu. ‘Heri wenye kuudhiwa kwa ajili ya haki; maana ufalme wa mbinguni ni wao. ‘Heri ninyi watakapowashutumu na kuwaudhi na kuwanenea kila neno baya kwa uongo, kwa ajili yangu. Furahini na kushangilia; kwa kuwa thawabu yenu ni kubwa mbinguni; kwa maana ndivyo walivyowaudhi manabii waliokuwa kabla yenu’.” (Mathayo 5:1-12).

Baraka Zenyewe Na Hali-Tabia

Kwanza, hebu fikiri juu ya baraka zote zilizoahidiwa. Waliobarikiwa (au wenye heri) (1) wataurithi ufalme wa mbinguni, (2) watafarijiwa, (3) watairithi nchi, (4) watatoshelezwa katika haki, (5) watapata rehema, (6) watamwona Mungu, (7) wataitwa wana wa Mungu, (8) wataurithi ufalme wa mbinguni (ni marudio ya namba 1,) mahali ambapo watapewa thawabu.

Sasa basi: Yesu anataka sisi tufikiri kwamba ni wale walio maskini wa roho tu na wale ambao wameteswa kwa ajili ya haki ndiyo watakaorithi ufalme wa Mungu? Je, ni wale walio safi tu moyoni ndiyo watakaomwona Mungu na ni wapatanishi tu ndiyo watakaoitwa wana wa Mungu lakini hawatarithi ufalme wa Mungu? Je, wapatanishi hawatapokea rehema, na wenye rehema hawataitwa wana wa Mungu? Bila shaka sivyo Yesu anavyotaka tufikiri.

Sasa hebu fikiri zile halitabia tofauti ambazo Yesu anazitaja: (1) maskini wa roho, (2) mwenye huzuni, (3) mpole, (4) mwenye njaa na kiu ya haki, (5) mwenye rehema, (6) mwenye moyo safi, (7) mpatanishi, na (8) mwenye kuudhiwa au kuteswa.

Je, Yesu anataka tufikiri kwamba mtu anaweza kuwa msafi wa moyo na asiwe na rehema? Je, mtu anaweza kuteswa kwa ajili ya haki na asiwe mwenye njaa na kiu ya haki? Tunasema tena, si hivyo.

Basi, ni salama kabisa kufikiri kwamba hizo baraka nyingi zinazoahidiwa hao ni vipengele vya baraka moja kubwa – kuurithi ufalme wa Mungu. Na halitabia nyingi za hao waliobarikiwa zinapatikana kwa wote walio heri.

Ni dhahiri kwamba mahubiri haya yanaeleza halitabia za wafuasi wa kweli wa Yesu, na kwa kuziorodhesha alikuwa anawatia moyo wafuasi Wake kwa ahadi za baraka nyingi za wokovu. Waliobarikiwa ni watu walio-okoka, kwa hiyo, Yesu alikuwa anaeleza halitabia za watu wanaokwenda mbinguni. Watu wasioingia katika maelezo hayo hawajabarikiwa na hawataurithi ufalme wa mbinguni. Basi ni sawa kwetu kujiuliza kama tunaingia katika maelezo ya Yesu. Haya ni mahubiri kuhusu wokovu, utakatifu na uhusiano uliopo kati ya hayo mawili.

Hali-Tabia Za Waliobarikiwa

Zile sifa nane ambazo Yesu anaziorodhesha za watu waliobarikiwa zinaweza kufafanuliwa au kutafsiriwa kwa njia inayoeleweka zaidi. Kwa mfano: Kuna uzuri gani kuwa “maskini wa roho”? Mimi nadhani kwamba Yesu alika anataja sifa ya kwanza ya lazima ambayo mtu lazima awe nayo kama ataokoka – yaani, atambue umaskini wake kiroho. Ni lazima mtu aone hitaji la Mwokozi kwanza kabla hajaokoka.

Hii sifa ya kwanza inaondoa hali ya kujitosheleza na wazo lolote la kustahili wokovu. Yule aliyebarikiwa kweli ni mwenye kutambua kwamba hana chochote cha kumpa Mungu, kwamba haki yake ni kama “matambara machafu.” Anajiona miongoni mwa wale ambao “wametengwa na Kristo, wametengwa na Israeli, wageni kwa maagano na ahadi, wasio na matumaini na bila Mungu duniani” (Waefeso 2:12).

Tena, Yesu hakutaka mtu yeyote afikiri kwamba kwa juhudi zake mwenyewe anaweza kufikia viwango vile ambavyo alikuwa anataka kuvitaja. Hapana. Watu hubarikiwa na Mungu kama watakuwa na sifa hizo zinazotajwa. Vyote vinatoka katika neema ya Mungu. Wenye heri ambao Yesu aliwazungumzia hapa wamebarikiwa, si kwa sababu ya kile kinachowangojea mbinguni tu, bali kwa sababu ya kazi ambayo Mungu ameifanya maishani mwao hapa duniani. Ninapoona sifa za kubarikiwa maishani mwangu zinatakiwa kunikumbusha kile ambacho Mungu amefanya ndani yangu kwa neema Yake, siyo kile ambacho mimi nimefanya.

Kama halitabia ya kwanza imeorodheshwa kwanza kwa sababu ndiyo ya kwanza ya lazima kwa wanaokwenda mbinguni, basi hata ya pili ina maana: “Heri wenye huzuni” (Mathayo 5:4). Je, Yesu hapa alikuwa anazungumzia toba ya kutoka moyoni na kujisikia hatia kwa sababu ya dhambi? Nafikiri hivyo, hasa kwa sababu Maandiko yanasema wazi kwamba huzuni ya kimungu husababisha toba ambayo ni muhimu na lazima kwa ajili ya wokovu (2Wakor. 7:10). Kama sivyo, basi pengine Yesu alikuwa anazungumzia huzuni ambayo Wakristo wote wa kweli wanayo wanapoendelea kukabiliana na dunia iliyo katika hali ya kumwasi Mungu anayewapenda. Paulo anaieleza hiyo kuwa ni “huzuni nyingi na maumivu yasiyokoma moyoni [mwake]” (Warumi 9:2).

Halitabia ya tatu – upole – inaorodheshwa pia katika Maandiko kwamba ni tunda mojawapo la Roho (ona Wagalatia 5:22-23). Upole si sifa inayotokana na mtu. Wale ambao wamepokea neema ya Mungu na Roho Mtakatifu anakaa ndani yao pia wamebarikiwa kuwa wapole. “Wakristo” wakali na wakorofi, jihadharini. Hampo miongoni mwa watakaorithi nchi.

Kuwa Na Njaa Na Kiu Ya Haki

Sifa ya nne – kuwa na njaa na kiu kwa ajili ya haki – hueleza juu ya shauku ya ndani itokayo kwa Mungu ambayo kila mtu aliyezaliwa mara ya pili anakuwa nayo. Anatamani kuwa mtakatifu na mwenye kumpendeza kabisa Bwana wake.

Mara nyingi tunaposoma neno haki katika Maandiko tunalitafsiri kuwa ni “haki tunayohesabiwa na Kristo,” lakini hiyo si maana yake kila wakati. Mara nyingi maana yake ni, “hali ya kuishi sawa kulingana na kiwango cha Mungu.” Hiyo ndiyo maana ya Yesu hapa, kwa sababu hakuna sababu ya kuwa na njaa ili kupata haki tuliyokwisha hesabiwa huku ni yetu tayari. Wale ambao wamezaliwa kwa Roho wanatamani kuishi kwa haki, na hilo pia linatusaidia sisi kuelewa kwamba hakuna Mkristo wa kweli aliye mkamilifu. Vinginevyo asingetamani kitu alicho nacho tayari. Lakini, sisi tunaotamani tunajua kwamba tuta”toshelezwa” (Mathayo 5:6), uhakika kwamba Mungu kwa neema Yake ataikamilisha kazi aliyoianza ndani yetu (ona Wafilipi 1:6). Hii ndiyo faraja ya pekee tuliyo nayo katika hali yetu ya kutokamilika sasa, kitu ambacho kinaendelea kutusumbua. Tunaichukua dhambi ambayo bado imo ndani yetu. Ila – kwa upande mwingine – mahubiri hayo na heri hizo zenyewe zinathibitisha kwamba kila mtu anayekwenda mbinguni, aliyebarikiwa na Mungu, anao utakatifu kiasi fulani sasa hivi.

Sifa ya tano – rehema – pia ni kitu ambacho kila mtu aliyezaliwa upya anakuwa nacho kwa sababu ya kuwa na Mungu mwenye rehema akikaa ndani yake. Wale wasiokuwa na rehema hawajabarikiwa na Mungu, na wanadhihirisha kwamba si washiriki wa neema Yake. Mtume Yakobo anakubaliana na hayo anaposema: “Maana hukumu haina huruma kwake yeye asiyeona huruma” (Yakobo 2:13). Ukisimama mbele za Mungu na upokee hukumu isiyo na huruma, utakwenda mbinguni au jehanamu?

Sifa ya sita ya mwenye kwenda mbinguni ni usafi wa moyo. Tofauti na wengi wanaojiita Wakristo, wafuasi wa kweli wa Kristo si watakatifu kwa nje tu. Kwa neema ya Mungu, mioyo yao imefanywa kuwa safi. Kweli wanampenda Mungu kutoka mioyoni mwao, na inagusa makusudi yao na tafakari zao. Yesu aliahidi kwamba hao watamwona Mungu.

Tena narudia kuuliza: Je, tuamini kwamba kuna waamini wa kweli Wakristo ambao si wasafi moyoni ambao kwa sababu hiyo hawatamwona Mungu? Je, Mungu atawaambia, “Ingia mbinguni, lakini hutaniona kamwe”? Hapana. Bila shaka kila anayekwenda mbinguni kweli ana moyo safi.

Waliobarikiwa Kuwa Wapatanishi

Wapatanishi wanafuata katika orodha. Wao wataitwa wana wa Mungu. Hapa tena, Yesu bila shaka alikuwa anasema juu ya kila mfuasi wa kweli wa Kristo, kwa sababu kila amwaminiye Kristo ni mwana wa Mungu (ona Wagalatia 3:26).

Wale waliozaliwa kwa Roho ni wapatanishi kwa njia kama tatu hivi:

Kwanza: Wamejipatanisha na Mungu, ambaye hapo kwanza alikuwa adui yao.

Pili: Wanaishi kwa amani, kadiri iwezekanavyo na pasipo kumkosea Mungu, na watu wengine pia. Wao si wagomvi au watu wa fujo. Paulo aliandika kwamba watu wa aina hiyo hawataurithi ufalme wa Mungu (ona Wagalatia 5:19-21). Waamini wa kweli watakwenda maili ya ziada kuepuka ugomvi na kutunza amani katika mahusiano yao. Hawadai kuwa na amani na Mungu huku wakiwa na tofauti na ndugu (ona Mathayo 5:23-24; 1Yohana 4:20).

Tatu: Kwa kuwaambia wengine Injili, wafuasi wa kweli wa Kristo pia huwasaidia wengine kuwa na amani na Mungu na wenzao.

Mwisho: Yesu alisema wamebarikiwa wale wanaoudhiwa (au kuteswa) kwa ajili ya haki. Bila shaka alikuwa anazungunza juu ya watu wanaoishi maisha ya haki. Hao ndiyo wanaoteswa na wasioamini. Hao ndiyo watu watakaorithi ufalme wa Mungu.

Je, Yesu alikuwa anazungumza kuhusu mateso aina gani? Kuuawa? Kuteswa kimwili? Hapana. Yeye alisemea kuudhiwa kwa kusemwa vibaya na kutukanwa kwa ajili Yake. Maana yake ni kwamba wakati mtu anapokuwa Mkristo wa kweli, ni kitu kinachojulikana kwa wasioamini, la sivyo wasioamini wasingemsema vibaya. Je, ni wangapi wanaojiita Wakristo ambao hawana tofauti na wasioamini kiasi cha kwamba hakuna asiyeamini hata mmoja anayesema kinyume chao? Hao si Wakristo wa kweli. Yesu alisema hivi: “Ole wenu ninyi watu wote watakapowasifu, kwa kuwa baba zao waliwatenda manabii wa uongo mambo kama hayo” (Luka 6:26). Wakati watu wote wanapokusema vizuri, hiyo ni ishara kwamba wewe ni mwamini bandia. Dunia inawachukia Wakristo wa kweli (ona pia Yohana 15:18-21; Wagalatia 4:29; 2Timo. 3:12; 1Yohana 3:13-14). Je, kuna yeyote anayekuchukia? Haya ni mahubiri kuhusu wokovu, utakatifu na mahusiano ya hayo mawili.

Chumvi Na Nuru

Katika mistari inayofuata, Yesu aliendelea kueleza kuhusu wafuasi Wake wa kweli – waliobarikiwa – akiwalinganisha na chumvi na nuru. Vyote hivyo viwili vina sifa zinazoweza kuonekana. Chumvi ina ladha na nuru huangaza. Kama haina ladha, si chumvi. Kama haiangazi, si nuru.

“Ninyi ni chumvi ya dunia; lakini chumvi ikiwa imeharibika itatiwa nini hata ikolee? Haifai tena kabisa, ila kutupwa nje na kukanyagwa na watu. Ninyi ni nuru ya ulimwengu. Mji hauwezi kusitirika ukiwa juu ya mlima. Wala watu hawawashi taa na kuiweka chini ya pishi, bali juu ya kiango; nayo yawaangaza wote waliomo nyumbani. Vivyo hivyo nuru yenu na iangaze mbele ya watu, wapate kuyaona matendo yenu mema, wamtukuze Baba yenu aliye mbinguni” (Mathayo 5:13-16).

Siku za Yesu chumvi ilitumiwa kwa sehemu kubwa kwa kuhifadhia nyama. Kama wafuasi watiifu wa Kristo, sisi ndiyo tunaohifadhi dunia hii isiharibike kabisa kabisa na kuoza. Lakini, kama na sisi tutakuwa kama dunia katika mwenendo wetu, kweli hatufai kwa lolote. Yesu aliwaonya wale waliobarikiwa wadumu kuwa na ladha, wakitunza upekee wao. Lazima wabakie tofauti na dunia inayowazunguka, wasije wakapoteza “ladha” na kustahili “kutupwa nje na kukanyagwa na watu”. Hili ni onyo mojawapo kati ya mengi kuhusu kurudi nyuma wanalopewa waamini wa kweli katika Agano Jipya. Kama chumvi ni chumvi kweli, inakuwa na ladha. Vivyo hivyo, wafuasi wa Yesu wanatenda kama wafuasi wa Yesu. La sivyo si wafuasi wa Yesu, hata kama walikuwa hapo kwanza.

Wafuasi wa kweli wa Kristo pia ni nuru ya dunia. Kila mara nuru huangaza. Kama haiangazi, basi si nuru. Katika mfano huu, nuru huwakilisha matendo yetu mema (Mathayo 5:16). Kristo aliwashauri wafuasi Wake kutenda matendo yao mema ili watu wengine wayaone. Kwa njia hiyo, watamtukuza Baba yao wa mbinguni kwa sababu Yeye ndiye chanzo cha kazi au matendo hayo mema.

Ona kwamba Yesu hakusema tutengeneze mwanga, bali tuache nuru tuliyo nayo iangaze mbele ya wengine ili watu waone mwanga wetu. Hakuwa anashauri wale wasiokuwa na matendo wafanye mpango wa kuyapata, bali aliwashauri wale wenye matendo mema wasiyafiche. Wafuasi wa Kristo ni nuru ya ulimwengu. Wamebarikiwa, kwa neema ya Mungu, kuwa mianga gizani.

Umuhimu Wa Kushika Amri Za Mungu

Hapo tunafikia mahali pa kuanza fungu lingine la maneno. Katika fungu hili, Yesu alianza kuzungumza kuhusu Torati na uhusiano wake kwa wafuasi Wake.

“Msidhani ya kuwa nalikuja kuitangua torati au manabii; la, sikuja kutangua bali kutimiliza. Kwa maana, amin nawaambia, Mpaka mbingu na nchi zitakapoondoka, yodi moja wala nukta moja ya torati haitaondoka, hata yote yatimie. Basi mtu yeyote atakayevunja amri moja katika hizi zilizo ndogo, na kuwafundisha watu hivyo, ataitwa mdogo kabisa katika ufalme wa mbinguni; bali mtu atakayezitenda na kuzifundisha, huyo ataitwa mkubwa katika ufalme wa mbinguni. Maana nawaambia ya kwamba, Haki yenu isipozidi hiyo haki ya waandishi na Mafarisayo, hamtaingia kamwe katika ufalme wa mbinguni” (Mathayo 5:17-20).

Kama Yesu aliwaonya wasikilizaji Wake dhidi ya kufikiri kwamba alikuwa anaibatilisha Torati au hata Manabii, basi tunaweza kufikiri kwamba kuna waliokuwa wakimsikiliza waliodhani hivyo. Tunaweza kukisia kilichosababisha wafikiri hivyo. Pengine ni kule kukemea kwa ukali sana mambo ya Mafarisayo na waandishi.

Vyovyote vile, Yesu alitaka kila mtu ajue wakati ule na sasa kwamba kufikiri hivyo ni makosa. Yeye alikuwa Mungu – aliyevuvia Agano la Kale zima – kwa hiyo hakika asingeondoa kila kitu alichokuwa amesema kwa njia ya Musa na manabii. Kinyume chake, angeitimiza Torati na Manabii.

Je, angetimizaje Torati na Manabii? Wengine wanafikiri kwamba Yesu alikuwa anazungumzia tu kule kutimizwa kwa unabii wa Masiya. Ingawa kweli Yesu alitimiza (na atatimiza bado) kila utabiri wa Kimasiya, Yeye hakumaanisha hivyo. Mantiki inaonyesha kwamba alikuwa anazungumza juu ya yote yaliyoandikwa katika Torati na Manabii, mpaka “yodi na nukta ndogo sana” (ms. 18) ya Torati, na mpaka iliyo “ndogo” kabisa (ms. 19) katika amri (si utabiri wa Masiya tu).

Kuna wanaofikiri Yesu alimaanisha kwamba angeitimiza Torati kwa kutosheleza masharti yake kwa niaba yetu kupitia maisha Yake ya utii na kifo Chake cha kujitoa kama dhabihu. Lakini hilo nalo, kulingana na mantiki, silo alilokuwa akisema. Katika mistari inayofuata, Yesu hasemi chochote juu ya maisha au kifo Chake kwamba ndiyo kipimo cha kutimizwa Torati. Badala yake, katika sentensi inayofuata, anataja kwamba Torati itaendelea kufanya kazi mpaka “mbingu na nchi” zitakapopita” na kila kitu “kitimizwe”. Kisha anataja kwamba jinsi watu wanavyoifikiria na kuiona Torati itaamua nafasi yao mbinguni (ms. 19), na kwamba watu lazima waitii Torati vizuri zaidi kuliko waandishi na Mafarisayo, la sivyo hawataingia mbinguni (ms. 20).

Bila shaka, kitu alichokuwa anasema Yesu hapa ni watu kuishika Torati na kufanya kile kilichosemwa na Manabii. Angeitimiza Torati kwa maana kwamba Yeye angefunua kusudi la kweli la Mungu katika Torati Yake, akiifafanua kikamilifu, akikamilisha kile kilichokuwa kimekosekana katika ufahamu wa watu juu yake. Neno la Kiyunani linalotafsiriwa kutimiza katika mstari wa 17 ndilo linalotafsiriwa katika Agano Jipya sehemu nyingine na maana yake ni kukamilisha, kumaliza, kujaza na kutekeleza kabisa. Hayo ndiyo Yesu angefanya, akianzia sentensi kama nne hivi baadaye!

Hapana – Yesu hakuja kuondoa Torati bali kuitimiza, yaani, “kuijazia ikamilike.” Kwa habari ya zile amri zipatikanazo katika Torati na Manabii, Yesu aliweka wazi kabisa alichosema. Alitazamia kila mtu atii. Yote yaliyokuwemo yalikuwa muhimu kabisa. Ni hivi: Jinsi mtu anavyozistahi amri itaamua jinsi na yeye atakavyostahiwa mbinguni: “Basi mtu yeyote atakayevunja amri moja katika hizi zilizo ndogo, na kuwafundisha watu hivyo, ataitwa mdogo kabisa katika ufalme wa mbinguni; bali mtu atakayezitenda na kuzifundisha, huyo ataitwa mkubwa katika ufalme wa mbinguni” (5:19).

Tunafika kwenye mstari wa 20: “Maana nawaambia ya kwamba, Haki yenu isipozidi hiyo haki ya waandishi na Mafarisayo, hamtaingia kamwe katika ufalme wa mbinguni.”

Ona kwamba hilo si wazo jipya: ni la kumalizia ambalo lina uhusiano na ile mistari mingine yote kwa neno lile dogo – maana. Je, kushika amri ni muhimu kiasi gani? Ni lazima mtu azishike vizuri zaidi kuliko waandishi na Mafarisayo ili aweze kuingia katika ufalme wa mbinguni! Hapo tena tunaona kwamba haya ni mahubiri juu ya wokovu na utakatifu, na jinsi vinavyohusiana.

Je, Yesu Alikuwa Anazungumzia Haki Ya Namna Gani?

Yesu aliposema kwamba haki yetu lazima izidi ya waandishi na Mafarisayo, hakuwa anasema juu ya haki ile ya kisheria ambayo tungehesabiwa kama zawadi itolewayo bure? Hapana, kwa sababu mbili.

Kwanza: Mantiki haikubaliani na tafsiri hiyo. Kabla na baada ya kusema hivyo, Yesu alikuwa anazungumzia kuzishika amri, yaani, kuishi kwa haki. Tafsiri rahisi kabisa ya maneno Yake ni kwamba lazima tuishi kwa haki zaidi kuliko waandishi na Mafarisayo.

Pili: Ikiwa Yesu alikuwa anazunguma kuhusu haki tunayohesabiwa kisheria na kuipokea kama zawadi itolewayo bure kwa kumwamini, mbona hakutoa hata kidokezo? Mbona akasema kitu ambacho kingeweza kueleweka vibaya kirahisi tu na wale wakulima waliokuwa hawana elimu waliomsikiliza ambao wasingeweza kukisia kwamba alikuwa anazungumza nao juu ya haki ambayo tunahesabiwa na Mungu?

Tatizo letu ni kwamba hatutaki kukubali maana iliyo dhahiri ya mstari wenyewe, kwa sababu kwetu inasikika kama ni kutawaliwa na sheria. Lakini tatizo halisi ni kwamba hatuelewi muunganiko ulioko kati ya haki ya kuhesabiwa na haki halisi ya kivitendo. Mtume Yohana yeye alielewa, maana aliandika hivi: “Watoto wadogo, mtu na asiwadanganye; atendaye haki yuna haki, kama yeye alivyo na haki” (1Yohana 3:7). Wala hatuelewi mlingano kati ya kuzaliwa upya na haki ya matendo kama Yohana alivyoelewa. Anasema hivi: “Kila atendaye haki amezaliwa na yeye” (1Yohana 2:29).

Yesu angeweza kuongezea haya yafuatayo katika tamko Lake la Mathayo 5:20 – “Na kama mkitubu na kuzaliwa kweli mara ya pili na kupokea zawadi yangu itolewayo bure ya haki ipatikanayo kwa imani, haki yenu ya matendo itazidi ile ya waandishi na Mafarisayo kwa uwezo wa Roho wangu anayekaa ndani yenu.”

Haki Ya Waandishi Na Mafarisayo

Swali lingine ambalo ni muhimu, linalotokana na tamko la Yesu katika 5:20 ni hili: Je, waandishi na Mafarisayo walikuwa na haki kiasi gani (kimatendo)?

Kuna wakati mwingine ambapo Yesu aliwaita “makaburi yaliyopakwa chokaa ambayo kwa nje yanapendeza lakini ndani yamejaa mifupa ya wafu na uchafu wote” (Mathayo 23:27). Yaani, kwa nje walionekana ni wenye haki, lakini kwa ndani walikuwa waovu. Walifanya vizuri sana katika kushika Torati kama ilivyosema, lakini walipuuzia kusudi au maana yake, wakijitetea mara nyingi kwa kupindua kidogo au hata kubadilisha maagizo ya Mungu.

Hilo liliwekwa wazi na Yesu katika sehemu iliyofuata ya Mahubiri ya Mlimani. Alitaja amri kadhaa za Mungu, kisha akaonyesha tofauti kati ya kutimiza sheria na kutimiza kusudi au maana yake. Yesu alionyesha jinsi ambavyo waandishi na Mafarisayo walitafsiri na kutii kwa nje kila amri, kisha akafunua kusudi la kweli la Mungu kwa kila amri. Alianza kila mfano: “Mmesikia,” kisha akaeleza maoni ya Mungu kuhusu kile walichokuwa wamesikia. Anatumia amri ya sita kama mfano Wake wa kwanza.

“Mmesikia watu wa kale walivyoambiwa, ‘Usiue, na mtu akiua, itampasa hukumu.’ Bali mimi nawaambieni, ‘Kila amwoneaye ndugu yake hasira itampasa hukumu; na mtu akimfyolea ndugu yake, itampasa baraza; na mtu akimwapiza, itampasa jehanamu ya moto. Basi ukileta sadaka yako madhabahuni, na huku ukikumbuka ya kuwa ndugu yako ana neno juu yako, iache sadaka yako mbele ya madhabahu, uende zako, upatane kwanza na ndugu yako, kisha urudi uitoe sadaka yako. Patana na mshtaki wako upesi, wakati uwapo pamoja naye njiani; yule mshtaki asije akakupeleka kwa kadhi, na kadhi akakupeleka kwa askari, ukatupwa gerezani. Amin nakuambia, Hutoki humo kamwe hata uishe kulipa senti ya mwisho’.” (Mathayo 5:21-26).

Waandishi na Mafarisayo walijivuna sana kwamba hawakuwa wauaji. Yaani, hawakuwahi kumwua mtu yeyote. Kwa mawazo yao, walikuwa wanaishika kabisa amri ya sita. Lakini, wangependa kumwua mtu kama isingekatazwa, kama inavyodhihirishwa kwa ukweli kwamba walifanya kila kitu kingine isipokuwa kuwaua waliowachukia. Yesu aliorodhesha mifano michache ya tabia yao ya kuua. Kutoka vinywani mwao walisema maneno mabaya ya matusi kwa wale waliokuwa wamewakasirisha. Kwa ndani walikuwa na uchungu, hawakusamehe, na wasiotaka mapatano, waliojitia katika kesi, ama kushtaki wengine au kushtakiwa kwa matendo yao ya kufisha na ya kichoyo. Waandishi na Mafarisayo walikuwa wauaji moyoni ambao walijizuia tu wasifanye kitendo chenyewe.

Lakini, yule ambaye ni mwenye haki wa kweli ni tofauti. Kiwango chake ni cha juu zaidi. Anajua kwamba Mungu anamtazamia ampende ndugu yake, na kama mahusiano yake na ndugu yake si mazuri, mahusiano yake na Mungu si sawa. Hatafanya matendo ya dini kinafiki, akijifanya kumpenda Mungu na huku anamchukia ndugu (ona Mathayo 5:23-24). Kama ambavyo Mtume Yohana angeandika baadaye, “Yeye asiyempenda ndugu yake ambaye anamwona, hawezi kumpenda Mungu ambaye hajamwona” (1Yohana 4:20).

Waandishi na Mafarisayo walifikiri kwamba wao walipata hatia kwa tendo la kuua tu. Lakini Yesu alionya kwamba hali ya moyo ya muuaji humfanya mtu kustahili jehanamu. Je, ni wangapi wanaojiita Wakristo ambao hawana tofauti na wale waandishi na Mafarisayo? Wamejaa chuki badala ya upendo. Wakristo wa kweli wamebarikiwa na Mungu mpaka kiwango cha Yeye kuweka pendo Lake ndani yao, akiwafanya wenye kupenda (ona Warumi 5:5) watu wote kwa neema Yake.

Mungu Anavyofafanua Uzinzi

Amri ya saba ikawa mfano wa pili wa Yesu kuhusu jinsi waandishi na Mafarisayo walivyoshika sheria huku wakipuuza maana yake.

“Mmesikia kwamba imenenwa, ‘Usizini;’ lakini mimi nawaambia, ‘Kila mtu atazamaye mwanamke kwa kumtamani amekwisha kuzini naye moyoni mwake. Jicho lako la kuume likikukosesha, ling’oe ulitupe mbali nawe; kwa maana yakufaa kiungo chako kimoja kipotee wala mwili wako mzima usitupwe katika jehanamu. Na mkono wako wa kuume ukikukosesha, ukate uutupe mbali nawe; kwa maana yakufaa kiungo chako kimoja kipotee wala mwili wako mzima usitupwe katika jehanamu’.” (Mathayo 5:27-30).

Kwanza: Ona tena kwamba mahubiri haya ni kuhusu wokovu na utakatifu, na jinsi hayo mawili yanavyohusiana. Yesu alionya kuhusu jehanamu, na kinachotakiwa ili mtu asiende huko.

Waandishi na Mafarisayo wasingeweza kuipuuza amri ya saba, kwa hiyo waliitii kwa nje kwa kubaki waaminifu kwa wake zao. Lakini walikuwa wanafanya mapenzi na wanawake wengine katika mawazo yao. Walikuwa wanawavua nguo kimawazo wale wanawake waliowaona sokoni. Moyoni walikuwa wazinzi, na hivyo walikuwa wanaiasi maana ya amri ya saba. Je, ni wangapi wanaojiita Wakristo wanaoweza kusema wao ni tofauti?

Mungu alikusudia watu Wake wawe safi kabisa katika mahusiano ya kimwili. Kama nilivyokwisha sema katika kitabu hiki huko mwanzoni, ni makosa kuwa na mahusiano ya kimapenzi na mke wa jirani yako, lakini pia, ni makosa kuota kwamba unafanya mapenzi naye.

Je, kuna waliojisikia hatia miongoni mwa wasikilizaji wa Yesu? Bila shaka. Wafanyeje? Watubu mara moja, kama Yesu alivyoagiza. Wale waliokuwa na tamaa walitakiwa kuacha kutamani, kwa sababu wale wanaotamani watakwenda jehanamu. Hivyo, walipaswa kulipa gharama yoyote ile ili kumaliza jambo hilo.

Bila shaka si sawa kufikiri kwamba Yesu alimaanisha watu wenye tamaa wang’oe kweli jicho lao au kukata mkono. Mtu mwenye tamaa atakayeng’oa jicho lake atabaki mwenye tamaa aliye chongo! Yesu alikuwa anasisitiza kwa lugha ya mfano umuhimu wa kuitii maana ya amri ya saba. Mustakabali wa mtu milele ulikuwa unategemea hicho.

Je, unajisikia hukumu? Basi, “kata” chochote kinachokufanya ujikwae. Kama ni televisheni ya kulipia, acha kulipia. Kama ni televisheni kawaida, itupilie mbali. Kama ni kitu unachoona ukienda mahali fulani, basi acha kwenda huko. Kama ni gazeti unaloletewa nyumbani, acha kulipokea. Kama uko kwenye mtandao, jiondoe! Hakuna hata kimoja katika hivyo kinachofaa kukupeleka jehanamu milele. Hakuna mtu atakayekuwa jehanamu atakayesema, “Sawa niko jehanamu, lakini nilifurahia sana zile sinema mbaya nilipokuwa duniani. Sijuti, japo nitateseka huku jehanamu milele kwa sababu ya hilo.”

Maoni Ya Mungu Kuhusu Talaka

Mfano unaofuata wa Yesu unafanana kidogo na ule uliopita, ambao pengine ndiyo sababu unafuata mara moja. Labda ni sawa ufikiriwe kama ni nyongeza au mafafanuzi zaidi kuliko mada mpya. Kwa sababu hii, tofauti na ile mifano mingine ya Yesu iliyoanza kwa kusema “Mmesikia”, sehemu hii fupi inaanza hivi: “Imenenwa pia.”

“Imenenwa pia, ‘Mtu akimwacha mkewe, na ampe hati ya talaka.’ Lakini mimi nawaambia, ‘Kila mtu amwachaye mkewe isipokuwa kwa habari ya uasherati, amfanya kuwa mzinzi; na mtu akimwoa yule aliyeachwa, azini’.” (Mathayo 5:31-32).

Huu ni mfano mwingine kuhusu jinsi waandishi na Mafarisayo walivyoishika sheria huku wakikataa maana yake.

Hebu tutengeneze Farisayo wa kufikirika tu, aliyeishi siku za Yesu. Ng’ambo ya pili ya mtaa alioishi kuna mwanamke mrembo ambaye anamtamani. Kila siku wakionana anamtania-tania. Mwanamke naye anaonekana kama anampenda, na tamaa yake inaongezeka. Angependa kumwona akiwa uchi, na mara nyingi anapofikiri anamwaza wakifanya mapenzi. Laiti angeweza tu kumpata!

Lakini ana tatizo. Yeye ana mke na yule mwanamke naye ana mume, na dini yake inakataza uzinzi. Hataki kuvunja amri ya saba (hata ingawa kila alipomtamani alikwisha ivunja). Je, afanye nini?

Kuna jibu! Kama wote wawili wakiachana na wenzi wao, anaweza kumwoa huyo mpenziwe! Lakini je, ni halali kupata talaka? Ndiyo! Kuna andiko kabisa! Kumbukumbu la Torati 24:1 inasema juu ya kumpa mkeo cheti cha talaka wakati unapompa talaka! Talaka inaruhusiwa katika mazingira maalum! Ni yapi hayo? Anasoma kwa makini kile Mungu alichosema.

Mtu akiisha kutwaa mke kwa kumwoa, asipopata kibali machoni mwake kwa kuwa ameona neno ovu kwake, na amwandikie hati ya kumwacha, akamtilie mkononi mwake, na kumtoa katika nyumba yake … (Kumbu. 24:1).

Aha! Anaweza kumpa mkewe talaka kama atagundua neno ovu kwake! Naye amekwisha gundua tayari! Havutii kama yule mwanamke wa mtaa wa pili!

Basi, anamwacha mke wake kihalali kabisa kwa kumpa hati ya kumwacha (na inapatikana katika ofisi ya Chama cha Mafarisayo), na kwa haraka anamwoa yule mwanamke aliyekuwa anamtaka, ambaye naye ameachika kihalali. Na hayo yanatokea bila ya kujisikia hatia hata kidogo kwa sababu Torati ya Mungu imefuatwa.

Lakini kwa kweli, Mungu anaona mambo kitofauti. “Neno ovu” linalotajwa hapo kwamba ni ruhusa ya talaka, ni kama Yesu alivyosema, “uasherati”. Yaani, mume alikuwa na ruhusa ya kumwacha mke wake kama angegundua kwamba hakuwa mwaminifu kabla ya ndoa yao (yaani, wakati wa uchumba) au wakati wakiwa na ndoa. Na Yesu mahali pengine alikuwa amesema kwamba, sababu ya pekee iliyoruhusu talaka katika mazingira hayo ilikuwa ni “ugumu wa mioyo” yao (Mathayo 19:8). Yaani, mume mwenye moyo mzuri angemsamehe mwanamke ambaye hakuwa mwaminifu ambaye angetubu. (Mke asiyetubu ni jambo lingine hilo.)

Katika mtazamo wa Mungu, huyo mwanamume wa kufikirika tuliyemsema sasa hivi hana tofauti yoyote na mwasherati. Ameivunja amri ya saba. Ukweli ni kwamba ana hatia kuliko hata yule mwasherati wa kawaida, maana yeye ni “mwasherati mara mbili”. Kwa vipi? Kwanza: Yeye mwenyewe amezini. Yesu alisema baadaye kwamba, “Yeyote amwachaye mke wake, isipokuwa kwa sababu ya uasherati, akamwoa mwingine, azini” (Mathayo 19:9).

Pili: Kwa sababu, huyo mkewe aliyeachika sasa lazima atafute mume mwingine ili aendelee kuishi. Basi, katika mtazamo wa Mungu, huyo Farisayo amefanya kitendo kinacholingana na kumlazimisha mke wake awe na uhusiano wa kimwili na mwanamume mwingine. Sasa, anakuwa na hatia kwa “uasherati” wa mkewe. Yesu alisema hivi, “Kila amwachaye mke wake, isipokuwa kwa sababu ya uasherati, amfanya azini” (Mathayo 5:32 – Maneno mepesi ili kutilia mkazo).

Yawezekana kwamba Yesu hata alimhukumu huyo Farisayo wetu mwenye tamaa kwa kosa la “uasherati mara tatu” ikiwa tamko Lake kwamba, “na kila amwoaye mwanamke aliyeachwa azini” (Mathayo 5:32) linamaanisha kwamba Mungu anamhesabu huyo Farisayo kuwa na hatia kwa sababu ya “uasherati” wa mume mpya wa mke wake wa zamani.

Hili lilikuwa swala kubwa katika siku za Yesu, kama tunavyosoma mahali pengine ambapo Mafarisayo fulani walimwliza hivi: “Je, ni halali kwa mwanamume kumwache mke wake kwa sababu yoyote?” (Mathayo 19:3). Swali lao linadhihirisha mioyo yao. Bila shaka baadhi yao walitaka kuamini kwamba sababu yoyote inafaa kwa talaka kutolewa.

Lazima niongeze kwamba ni aibu sana wakati Wakristo wanapochukua mistari hiyo hiyo kuhusu talaka, kuitafsiri vibaya, kisha kuweka vifungo vizito juu ya watoto wa Mungu. Yesu hakuwa anazungumza juu ya Mkristo ambaye aliachana na mwenzake wakati wote wakiwa wenye dhambi, na ambaye baada ya kumpata mwenzi mzuri tu anayempenda Kristo, wanaoana. Huo si uasherati hata kidogo! Na kama hayo ndiyo Yesu alikuwa anazungumzia, basi itabidi tubadilishe Injili, kwa sababu haitoi tena msamaha kwa dhambi zote za wenye dhambi. Tangu sasa itabidi tuhubiri hivi: “Yesu alikufa kwa ajili yako, na ukitubu na kumwamini, utasamehewa dhambi zako zote. Lakini, kama una talaka, hakikisha kwamba huingii tena katika ndoa maana utakuwa mwasherati, na Biblia inasema waasherati wote watakwenda jehanamu. Tena, kama uliachana na mwenzi kisha ukawa na ndoa tena, kabla ya kuja kwa Kristo itakubidi utende dhambi nyingine moja na kuachana na mwenzako mliye naye sasa. Vinginevyo utaendelea kuishi katika uasherati, na waasherati hawajaokoka.” Je, hiyo ndiyo Injili?

Kuhusu Kuwa Wakweli

Mfano wa tatu wa Yesu kuhusu tabia isiyo haki na kutafsiri vibaya maandiko kulikofanywa na waandishi na Mafarisayo unahusu amri ya Mungu kusema ukweli. Waandishi na Mafarisayo walikuwa wametunga njia ya kijanja sana ya kudanganya. Tunajifunza kutoka Mathayo 23:16-22 kwamba waliamini hawakuwajibika kutunza viapo vyao kama waliapa kwa hekalu, madhabahu au mbingu. Lakini kama wangeapa kwa dhahabu ya hekaluni, au sadaka iliyokuwa madhabahuni, au kwa Mungu wa mbinguni, basi walitakiwa kutimiza viapo vyao!

Huu unafiki ndiyo ukawa mada iliyofuata katika mahubiri maarufu ya Yesu.

“Tena mmesikia watu wa kale walivyoambiwa, ‘Usiape uongo, ila mtimizie Bwana nyapo zako.’ Lakini mimi nawaambia, ‘Usiape kabisa; hata kwa mbingu, kwa maana ndicho kiti cha enzi cha Mungu; wala kwa nchi, kwa maana ndiyo pa kuwekea miguu yake; wala kwa Yerusalemu, kwa maana ndio mji wa Mfalme mkuu. Wala usiape kwa kichwa chako, maana huwezi kufanya unywele mmoja kuwa mweupe au mweusi. Bali maneno yenu yawe Ndiyo, ndiyo; Siyo, siyo; kwa kuwa yazidiyo hayo yatoka kwa yule mwovu’.” (Mathayo 5:33-37).

Amri ya Mungu kuhusu viapo haikusema chochote juu ya kufanya viapo kwa kuvijenga juu ya kitu chochote. Mungu alikusudia watu Wake wawe waaminifu kutunza maneno yao. Wakati watu wanapolazimika kutumia kiapo ili kuwafanya wengine waamini maneno yao, huo ni ukiri wa dhati kwamba wakati mwingine huwa wanadanganya. Neno letu linapaswa kuwa kama lilivyo, bila kuhitaji viapo. Je, haki yako inazidi ya waandishi na Mafarisayo katika eneo hilo?

Dhambi Ya Kulipiza Kisasi

Kinachofuata kwenye orodha ya Yesu ni kupotoshwa kwa mstari maarufu sana katika Agano la Kale kulikofanywa na Mafarisayo.

“Mmesikia kwamba imenenwa, ‘Jicho kwa jicho, na jino kwa jino.’ Lakini mimi nawaambia, ‘Msishindane na mtu mwovu; lakini mtu akupigaye shavu la kuume, mgeuzie na la pili. Na mtu atakaye kukushitaki na kuitwaa kanzu yako, mwachie na joho pia. Na mtu atakayekulazimisha mwendo wa maili moja, nenda naye mbili. Akuombaye mpe; naye atakaye kukopa kwako, usimpe kisogo’.” (Mathayo 5:38-42).

Torati ya Musa ilitangaza kwamba kama mtu angepatikana na hatia katika baraza, ya kumjeruhi mtu mwingine, adhabu yake ingekuwa sawa na madhara aliyosababisha. Kama alimtoa mtu jino, yeye naye la kwake litolewe, kwa haki kabisa. Hii amri iliwekwa ili kuhakikisha kwamba haki ilikuwepo barazani kwa ajili ya makosa makubwa. Lakini tena, waandishi na Mafarisayo waliigeuza, wakaifanya kuwa amri nyingine kabisa iliyofanya kisasi kuwa wajibu mtakatifu! Inaonekana walikuwa hawana suluhu, wakitafuta kulipiza kisasi hata kwa kosa dogo kabisa.

Mungu mara zote anatazamia ziada kutoka kwa watu Wake. Kulipiza kisasi ni kitu anachokataza kabisa (ona Kumbu. 32:35). Agano la Kale lilifundisha kwamba watu wa Mungu waonyeshe wema kwa adui zao (ona Kutoka 23:4-5; Mithali 25:21-22). Yesu aliunga mkono kweli hiyo kwa kutuambia tugeuze shavu la pili na kwenda maili ya zaidi tunaposhughulika na watu waovu. Tunapokosewa, Mungu anataka tuwe na huruma, tukilipa jema mahali tulipofanyiwa uovu.

Lakini je, Yesu anatazamia kweli tuwaruhusu watu wengine watuonee na kututumia, mpaka kuwaruhusu waharibu maisha yetu kama ndicho wanachotaka? Je, ni makosa kumpeleka asiyeamini mahakamani, kutafuta haki kwa tendo lisilo halali ambalo tumetendewa? Hapana. Yesu hakuwa anazungumza juu ya kupata haki kwa ajili ya makosa makubwa mahakamani, bali alizungumza juu ya kujilipiza kisasi kibinafsi kwa ajili ya makosa madogo madogo. Ona kwamba hakusema tutoe shingo zetu ili tunyongwe na yule ambaye ametuchoma kisu mgongoni. Hakusema kwamba mtu akidai gari letu, tumpe na nyumba. Yesu alikuwa anatwambia jinsi ya kuonyesha uvumilivu na huruma kwa kiwango cha juu sana wakati tunapokabiliana na makosa madogo madogo na changamoto za kawaida za kushughulika na watu wenye ubinafsi. Hatazamii twende “maili mia zaidi”, anatazamia twende “maili moja zaidi”. Anataka tuwe wema kuliko watu wabinafsi wanavyotazamia, na tusiwe wachoyo na fedha zetu, tukitoa kwa ukarimu na kukopesha. Waandishi na Mafarisayo hawakufika hata nusu ya kiwango hicho. Vipi wewe – haki yako inazidi yao katika eneo hili?

Siwezi kuacha kuuliza hivi: Mbona wengi wanaojiita Wakristo wanakwazwa kirahisi mno? Mbona wanakasirishwa upesi na vikwazo ambavyo ni vidogo mara kumi kuliko kupigwa kofi shavuni? Je, watu hao wameokoka?

Kuwapenda Jirani Zetu

Mwisho Yesu akataja amri nyingine moja iliyotolewa na Mungu ambayo waandishi na Mafarisayo walikuwa wameibadilisha ili kulingana na mioyo yao yenye chuki.

“Mmesikia kwamba imenenwa, ‘Umpende jirani yako’ na ‘Umchukie adui yako’. Lakini mimi nawaambia, ‘Wapendeni adui zenu, waombeeni wanaowaudhi, ili mpate kuwa wana wa Baba yenu aliye mbinguni. Maana yeye huwaangazia jua lake waovu na wema, huwanyeshea mvua wenye haki na wasio haki. Maana mkiwapenda wanaowapenda ninyi mwapata thawabu gani? Hata watoza ushuru, je! Nao hawafanyi yayo hayo? Tena mkiwaamkia ndugu zenu tu, mnatenda tendo gani la ziada? Hata watu wa mataifa, je! Nao hawafanyi kama hayo? Basi, ninyi mtakuwa wakamilifu, kama Baba yenu wa mbinguni alivyo mkamilifu’.” (Mathayo 5:43-48).

Katika Agano la Kale, Mungu alikuwa amesema hivi: “Mpende jirani yako” (Walawi 19:18), lakini waandishi na Mafarisayo, kwa mawazo yao tu, wakawa wamefikiri kwamba, kama Mungu alitaka wawapende jirani zao, basi pia alimaanisha wawachukie adui zao. Ukawa wajibu wao mtakatifu. Lakini, kulingana na Yesu, Mungu hakumaanisha hivyo, na wala hakusema hivyo.

Baadaye Yesu angefundisha katika hadithi ya Msamaria Mwema kwamba tunapaswa kumhesabu kila mtu kuwa ni jirani yetu. Mungu anataka sisi tumpende kila mtu, pamoja na adui zetu. Hicho ndicho kiwango cha Mungu kwa watoto Wake, ambacho Yeye Mwenyewe anakifuata. Yeye hutuma mvua na jua kwa ajili ya kukuza mazao, si kwa watu wema tu, bali hata kwa waovu. Tunapaswa kufuata mfano Wake, tukionyesha wema kwa watu hata wasiostahili. Tukifanya hivyo, tunaonyesha kwamba sisi ni “wana wa Baba [yetu] aliye mbinguni” (Mathayo 5:45). Watu waliozaliwa upya kweli kweli hutenda kama Baba yao.

Upendo ambao Mungu anatazamia tuwaonyeshe adui zetu si hisia au kukubaliana na uovu. Mungu hatulazimishi tuwe na hisia za joto zisizoeleweka kuhusu wanaotupinga. Hatuambii tuseme kisichokuwa kweli, kwamba adui zetu ni watu wazuri kweli. Lakini anatutazamia tuwapende na kuchukua hatua za makusudi kuonyesha hilo, haidhuru basi iwe ni kwa kuwasalimu vizuri na kuwaombea.

Vipi Wewe?

Mpaka hapa unatambua kwamba waandishi na Mafarisayo hawakuwa wenye haki hata kidogo. Walikuwa na aina fulani ya haki ya nje, lakini, sawa tu na wengi wanaojiita Wakristo, walikuwa wenye chuki, tamaa mbaya, wabinafsi, wenye kulipiza kisasi, wasio na huruma, wachoyo, na wadanganyifu wenye kubadili Maandiko. Lakini, kulingana na Yesu, waamini wa kweli wanaonyeshwa kuwa wapole, wenye njaa ya haki, wenye rehema, wasafi moyoni, wapatanishi na wanaoudhiwa au kuteswa. Basi, sehemu hii ya Mahubiri ya Mlimani inatakiwa ifanye mambo mawili: Aidha ikujaze uhakika kwamba kweli wewe umezaliwa mara ya pili, au ikujaze hofu kwa sababu unatambua kwamba huna tofauti na wale waliohukumiwa na kulaumiwa na Yesu. Kama uko katika fungu la kwanza, wewe kama wengine wote hapo tambua kwamba bado una nafasi ya kufanya maboresho. Lakini, ukamilifu ndilo lengo lako kwa sababu ndilo lengo la Mungu kwa ajili yako, kama alivyosema Yesu (ona Mathayo 5:48; ona pia Wafilipi 3:12-14).

Kama uko kwenye lile fungu la pili, unaweza kutubu na kuwa mtumwa wa Yesu kwa kumwamini. Mara moja utajisikia ukihamishwa na Mungu na kuingizwa katika fungu lile la kwanza kwa neema Yake!

 

第六章-为死而生

(Born to Die)

 

你有没有看过由传奇导演西席.地密尔执导的经典电影《十诫》?即便你是少数没有看过的,你也应该熟悉摩西和出埃及记的故事吧。还记得其中的蛙灾、蝗虫灾、冰雹灾等临到埃及的各样灾难吗?神通过十个可怕的灾难,最终让法老明白:他最好的出路是释放他的奴隶以色列人。

我一直喜欢电影中这样一个镜头:当摩西举起手中的杖,神就使红海分开,以色列人从干地上过去。但如今,当我再次回忆孩提时看的那部电影时,发现我错过了以色列人出埃及中最重要的部分。这部剧启示了神对人类的计划。

神公平的审判

《出埃及记》从法老下令杀害婴儿的野蛮计划开始, 法老期望通过这种政策来减少以色列人的人口增长。因为惧怕以色列会比埃及更强大,法老下令把每一个刚出生的以色列男婴丢进尼罗河。

摩西就出生在这样一个悲剧世代,你可能还记得他的母亲把他放在一个漂浮的箱子里,使他幸运地被法老的女儿救起。

大约八十年后,神在燃烧的荆棘中呼唤摩西,让他带领以色列人离开埃及进入应许之地。唯一的问题是:法老不想失去他廉价的外劳。

神在埃及连续降下越来越严重的灾祸,最厉害的是半夜击杀埃及人的长子。终于,就在那个夜里法老和埃及人决定让以色列子民离开。

有些人质疑神对埃及人审判的公平性,他们问:“为什么神爱以色列人胜过埃及人?”问这问题的人从来没有深思过整个过程。

但是这个问题不难回答:神完全的爱需要完全的公正。埃及人自私地奴役以色列人长达数十载,使用照着神的形象所造的人作为奴隶。他们甚至强行杀害以色列婴孩,给无数家庭带来无法言说的痛苦。爱人的神不能听之任之。

埃及人的祖先应该遭受怎样的惩罚?他们应该去死。残杀别人孩子的人应该去死。神依然怜悯他们,给他们时间去悔改。最终,神必须要行动,爱和公义要求如此

神派摩西去见法老,要求释放以色列人。法老不但拒绝,反而增加以色列劳工。神降下第一个灾祸——埃及的水变成血,然而法老硬着颈项。神又降下第二个,第三个,然后第四个,灾祸越来越严重。

一个又一个的灾祸降下,法老依然硬着颈项,最后的审判终于来临:所有埃及人的长子在夜里被击杀。

审判中有仁慈

太多人在这个故事中只看到神的审判,但你是否看到神极大的仁慈?如果法老一开始就听从神的警戒,他完全可以避免神的最后审判。但他没有!

法老和埃及人应该承受更重的惩罚。如果他们长子的死都没能说服他们释放以色列奴隶,毫无疑问,神会降下更严厉的惩罚。最终,他们将得到应有的惩罚:全部灭亡。

所有埃及人的长子都被杀死,这公平吗?是的,他们只是罪有应得。然而,他们远远没有得到当受的惩罚。

这辈子没有算完的帐,下辈子算。事实上,今生的部分清算是为了提醒你神是完全公平的。就像圣经上所说的:“神必照各人的行为报应各人(罗马书2:6)。”你可以确信这一点。

任何人都没有权利抱怨神对他不公平,不是神对我们不公平,而是他对我们太仁慈

我们不是受了不该受的惩罚,而是没有得到应有的惩罚。神有丰富的怜悯,他没有按我们的过犯待我们——就像对待埃及的祖先。

当一个人痛苦地呐喊:“我造了什么孽,要受这样的惩罚?”他内心固有的骄傲表露无遗,他应该问:“我为什么这么容易犯罪?”

当埃及的水变成血时,没有一个埃及人可以理直气壮地说:“我们做了什么,要承受这样的惩罚?”只有两个问题是合理的:“为什么神这么恩待我们,拖延了这么多年才施行审判?”还有:“为什么神审判的时候,没有让我们受到应有的惩罚?”

埃及人应该屈膝认罪:“我们如此自私,但感谢神依然恩待我们这么多年。我们感谢神通过现在的审判来提醒我们那将来永恒的审判。如果我们现在不悔改,我们最终将受到一切当受的惩罚。”

没有一个人有权利向神发怒。

为什么好人没好报?

在耶稣的一次教导中,他提到发生在同时代的两个悲剧,我们对此是什么态度呢——尤其当事情看起来不是那么公平时?

正当那时,有人将彼拉多使加利利人的血搀杂在他们祭物中的事告诉耶

稣。耶稣说:“你们以为这些加利利人比众加利利人更有罪,所以受这

害吗?我告诉你们,不是的。你们若不悔改,都要如此灭亡!从前西罗

亚楼倒塌了,压死十八个人,你们以为那些人比一切住在耶路撒冷的人

更有罪吗?我告诉你们,不是的。你们若不悔改,都要如此灭亡!”

(路加福音13:1-5

耶稣指出,在那两次悲剧中死去的人都是罪人,但并不比其他人更有罪。那些罪人是罪有应得,但还活着的罪人还未得到应有的惩罚,他们还有时间去悔改。倘若不悔改,也会受到当受的惩罚。

耶稣的听众,就像今天的你和我,问了一个错误的问题:“那些人都该死吗?”他们应该问:“为什么我还活着?

如果能够像神那样诚实地审视我们自己,我们应该这样问:“为什么我们没有因为自私而遭受更多的惩罚?”事实上,更合适的问题应该是:“为什么我现在还没有被烧在地狱里?

答案当然是:神向我们显出了我们不配得的仁爱。当我们质疑神的公平时,我们的骄傲就被揭露了。我们认为自己应该被更好地对待,对此神一定叹息不已。

为什么好人没有好报?这个问题包含一个错误的假设。我们应该问:“为什么一切美好的事情临到所有人?”根据耶稣的回答,除了神一位以外,再没有良善的(马可福音10:18)。因为没有一个好人,我们都该承受厄运。

耶稣继续讲述神无限的仁慈:

于是用比喻说:“一个人有一棵无花果树,栽在葡萄园里。他来到树前

找果子,却找不着,就对管园的说:‘看哪,我这三年,来到这无花果

树前找果子,竟找不着。把它砍了吧,何必白占土地呢!’管园的说:

‘主啊,今年且留着。等我周围掘开土,加上粪,以后若结果子便罢,

不然,再把它砍了’。”(路加福音13:6-9

这是一幅展现神公义和仁慈的完美图画。不结果子的无花果树应该被砍,但却宽限了它一年时间,希望它能结果子。如果到第四年还没结果子,它就会被砍下。当那个时刻到来,不要问:“为什么要砍下它?”而是:“为什么去年没有砍掉它?”

以色列人不配得的仁慈

以色列人如何?他们被拯救而脱离埃及人的捆绑,是因为他们的圣洁吗?不是,以色列人自私,也是毫无疑问的。当然,他们没有埃及人那么残酷,但他们也没有舍己为人。我们知道摩西曾经试图阻止两个以色列人打架(见出埃及记2:13)。还有,犹太历史讲述了神允许以色列成为埃及的奴隶,是因为他们的罪。除此之外,以色列人离开埃及后,无数次地展现了自私贪婪的本性(见民数记11:4,31-34,12:1-10,14:1-4,16:1-3)。

那么,为什么神要释放他们?是因为他们受的苦——幼儿的死,艰辛的劳动——足够偿还他们的罪了吗?是他们已经得到应有的惩罚了吗?还是他们与神之间的帐已经算清了,神有义务释放他们?

当然不是!

如果神要解释那夜为什么要领他们离开埃及,他会清楚地告诉以色列人:他们也是蒙了不配的恩典。

在出埃及的前一夜,神命令每一个以色列家庭准备一只一岁的羔羊,在半夜宰杀。然后取些羊血涂在门柱和门楣上,因为神要巡行埃及全地击杀他们的长子。然而,当他看到以色列人门柱上的血时,他必越过。因此,他们

逃过了神的审判。

这是第一次逾越节晚餐。基督徒也在每年的这个时候庆祝复活节。

逾越节的重要性是什么?首先,我们注意到神命令每个家庭宰杀一只一岁的羔羊——所有白色的毛绒绒的动物象征着无辜的生命——而不是长大的羊羔。

听起来有些残忍,特别是对那些只在食品店里买羊腿的人来说。当我们享受美食时,我们不愿去想那些可爱的小羊被宰杀以供食用的情景。

为什么神会要求这样的事情?如果一定要有宰杀,为什么不是一只老土拨鼠或一只年迈的猪?为什么是无辜的小羊羔?

神在告诉以色列人一个典型的替换原则,那就是,无辜的人为罪人而死。拣选羔羊是因为它代表着无辜,它为每个以色列人的罪而死。涂在门楣和门柱上的血,使上帝的忿怒“越过”屋子里的人,血象征着已对屋子里的人施行了公义的审判。

完美的祭

羔羊的血怎能代替人类的罪?答案是:不能。事实上,新约教导我们,动物的血断不能除罪(见希伯来书10:4)。

这些羔羊的血只能预表一个完美的祭,它将代替所有人承受神公义的审

判。

完美的祭不是一只动物,而是一个人。一个人的罪只有死才能偿还。而且他不仅仅是一个人,因为一个人的死只能偿还一个人的罪。完美的祭必须超越所有人的价值总和,他才能成为所有人的赎罪祭。

这个人必须没有犯过罪,纯洁无暇,完全无私。一个被罪玷污的人永远无法为别人赎罪,因为他自己也欠神的债。

能够成为完美祭的人只有那变成人样式的神。

耶稣就是那完美的祭。

耶稣就是天使向约瑟宣告说“把他的百姓从罪恶里救出来”的那一位(马太福音1:21)。

耶稣就是施洗约翰向世人介绍宣告说“神的羔羊,除去罪人罪孽”那一位(约翰福音1:29)。

耶稣就是使徒保罗宣告为“我们的逾越节羔羊”的那一位(哥林多前书5:7)。

公元32年,耶稣决意走向耶路撒冷,在逾越节那天被钉死在十字架上。

这件事是神完美计划的顶点,为那些生活在自我定罪中的人们,开出了一条逃离神忿怒的道路。在那日,神的审判临到了无罪的替代者,使不配的罪人可以公平地享受从神而来的永恒的爱。

正是耶稣在十字架上的死,成就了千年来每个逾越节的羔羊所预表的救赎:救我们脱离神的忿怒的赎价已完全付清。

当耶稣在十字架上用最后一口气喊出“成了”的时候,上帝救赎的工作便永远完成了。这是整本圣经的主要旋律。

逃离神的忿怒

很多人以为耶稣来只是“告诉我们该怎样生活”,还有人认为他的死只不过是好人为正义殉道的另一个不幸案件。耶稣确实教导我们该怎样生活,他也死得其所,但耶稣降世最重要的原因是为我们的罪舍命。

耶稣为死而生。

他深知自己的使命,并且他宣告:

“因为人子来,并不是要受人的服侍,乃是要服侍人,并且要舍命,

多人的赎价”。(马可福音10:45

这是神预定的计划,在耶稣出生在伯利恒的七百年前,先知以赛亚就预言了他的到来和他到来的目的:

哪知他为我们的过犯受害,为我们的罪孽压伤。因他受的刑罚,我们得

平安;因他受的鞭伤,我们得医治。我们都如羊走迷,各人偏行己路,

耶和华使我们众人的罪孽都归在他身上……他要担当他们的罪。(以赛

53:5-6,11b

使徒保罗写到耶稣的死是为了代替我们的罪,这是基督徒信仰中最重要的属灵真理:

我当日所领受又传给你们的,第一,就是基督照圣经所说,为我们的罪

死了……。(哥林多前书15:3

圣经上用一个词挽回祭来描述耶稣在十字架上的工作,意思是“免去神的忿怒”。使徒约翰解释说,通过耶稣在十字架上的挽回祭工作,神的爱就在此显明了:

神差他独生子到世间来,使我们藉着他得生,神爱我们的心在此就显明

了。不是我们爱神,乃是神爱我们,差他的儿子为我们的罪作了挽回

祭,这就是爱了。(约翰一书4:9-10

耶稣的献身使我们能够免去神的忿怒(见罗马书5:9)。同样,也使每一个与神和好的人都能享受许多其他的祝福。

耶稣的牺牲能够自动地保证每个人都能逃离地狱进入永恒的天国吗?当然不能,如果他要经历耶稣带来的祝福,必须要满足一定的条件。

注意下面的经文说,尽管耶稣的死为我们与神和好提供了可能性,但我们依然有责任去接受这个和解:

因我们还软弱的时候,基督就按所定的日期为罪人死。为义人死,是少

有的;为仁人死,或者有敢作的。惟有基督在我们还作罪人的时候为我

们死,神的爱就在此向我们显明了。现在我们作仇敌的时候,且藉着神

儿子的死,得与神和好,既已和好,就更要因他的生得救了。不但如

此,我们既藉着我主耶稣基督得与神和好,也藉着他以神为乐。(罗马

5:6-11

我们如何得到那已经为我们准备好的和解?我将在下一章回答这个问题,看看神对我们有什么要求。

十字架的预表

从耶稣在十字架上的死,我们可以看到神完全的圣洁、公义和爱。耶稣替我们死,使我们不用承受应有的惩罚,神的爱就在此显明了。

耶稣说:“人为朋友舍命,人的爱心没有比这个大的” 。(约翰福音15:13)神如何证明他更大的爱?

神的公义在于他不会对罪坐视不理,如果那样的话,神就会被指控为不公义、偏心及不道德。因此神必须施行处罚——他的忿怒也是公义的——使一个完全无罪的人自愿为我们走上十字架。

但是神的忿怒如何倾倒在我们的替罪羔羊身上?

首先,被钉十架和遭受鞭打的极大痛苦显出了神的忿怒。

鲜血从荆棘冠冕刺伤的头部流出,顺着脸庞流淌下来。他的背部被罗马士兵打得血肉模糊。每个皮鞭的末梢都有尖利的铜片和骨头,被打的人的肉被无情地撕裂。耶稣的背被撕裂了三十九下。据历史记载,虚弱的人就会死于这样的创伤。但这仅是耶稣受苦的开始。

耶稣被迫用血肉模糊的后背来背起自己的十字架,最后筋疲力尽跪倒在地。在钉十字架的现场,刽子手扒光他的衣服,架起他溅满鲜血的双臂,用钉锤残忍地把巨大的钉子钉入他的双手和双脚。

最后他的十字架被竖立起来,埋入洞里以保持竖立。

在十字架上,受害者的所有重量集中在被钉子穿过的双脚和手腕上,产生极其强烈的疼痛, 每一次的呼吸都变成了一种折磨。如果犯人想要呼吸,他必须上提被钉住的双脚,以减轻身体的抽筋而对肺部产生的巨大压力。

对于一个背部已经皮开肉绽的人来说那就更糟糕了。当犯人上提呼吸的时候,已经裂开的伤口会撕裂更大,令人痛不欲生。下滑的时候,双手再伸回去。

大部分被钉十架的人死于窒息,因为他们慢慢地就没有力量上提身体进行呼吸了。被钉在耶稣两边的那两个贼,最后被罗马士兵打断了双腿,以加速他们的死亡。

耶稣事先就遭到他们的辱骂殴打,因此没有等到被打断双腿就已经咽气——他被钉几个小时后就死了。

为你而被抛弃

被钉十架的痛苦令人毛骨悚然,但耶稣所遭受的痛苦远远超出我们的想象。

神的忿怒以不可思议的方式倾倒在耶稣身上,使他承受了远比十架上的肉体折磨更大的痛苦。人类所有的罪, 所有的恨、贪欲、嫉妒、骄傲及自私——都放了在耶稣身上。

耶稣预知这些可怕的事情的发生,他埋下头迫切地祷告说,如果可能请把这杯撤去。但他接下来不是说“阿门”,而是加了一句“然而,不要成就我的意思,只要成就你的意思。”(路加福音22:42

我们永远也无法试图理解耶稣在十字架上所经历的痛苦——因为地狱的永恒痛苦浓缩在这三个小时里,倾注在一个人的身上。他感受到极度的孤独、绝望、罪疚、悔恨、惧怕、口渴等 ―─ 这些被咒诅者所承受永不止息的折磨。

最糟糕的是,他感到永远也无法与神和好的绝望和痛苦,似乎永远被抛弃,被丢进外面的黑暗里。面对被天父抛弃的残酷现实,他恐惧地呼喊道:

“我的神,我的神,为什么离弃我?”

他的父转离他,将世人的罪倾倒在他身上,直到忿怒发完。他的身体被挂在十字架上,软弱无力。

神的羔羊被挂在十架上,被殴打、脚踢、侮辱、嘲笑、鞭打,剥去衣服,最后被钉十架,浑身是灰尘、汗水和污血。

由此可见,神多么恨恶自私,他又是多么公平、公义。他更是多么的爱我们!

Учительское служение

Глава шестая

В этой главе мы рассмотрим многие аспекты учительского служения. Учительство является ответственностью апостолов, пророков, евангелистов,[1] пасторов/пресвитеров/епископов, конечно же, учителей и, в какой-то мере, всех, кто следует за Христом, поскольку все мы обязаны созидать учеников, уча их исполнять все, что повелел Христос.[2]

Как я уже подчеркнул, пастор или служитель, воспитывающий учеников, учит в первую очередь своим примером, а во-вторых, своими устами. Он проповедует то, что делает сам. Апостол Павел, который был очень успешным воспитателем учеников, пишет:

„Будьте подражателями мне, как я Христу” (1 Кор. 11:1).

Каждый служитель должен стремиться к тому, чтобы честно сказать тем, кто за ним идет: „Действуй, как я. Если хочешь увидеть, как живет последователь Христа, посмотри на меня”.

Для сравнения, я могу вспомнить, что я сам говорил, когда был пастором: „Не следуйте за мной.., следуйте за Христом!” Получалось, что я не являюсь хорошим примером для подражания и призываю других делать то, чего не делаю сам! Насколько это отличается от слов Павла. Фактически, если мы не можем сказать людям, чтобы они нам подражали, мы не должны быть в служении, потому что люди смотрят на служителей, как на пример для подражания. Церковь является отражением своих лидеров.

Учить единству через личный пример

Давайте применим этот принцип обучения через личный пример к одной конкретной теме, теме единства. Все пасторы/лидеры/епископы желают, чтобы их стадо жило в единстве. Они ненавидят разделения внутри своей церкви. Они знают, что это очень не угодно Богу. В конце концов, Иисус повелел нам любить друг друга, как Он возлюбил нас (см. Иоан. 13:34-35). Наша любовь друг ко другу создает из нас образ учеников Христа в глазах пристально наблюдающего мира. Поэтому большинство лидеров увещевает своих „овец” любить друг друга и стремиться к единству.

Однако мы, как учителя, которые должны учить любви и единству, в первую очередь, своим примером, часто не показываем достойного примера. Когда мы не проявляем любви и единства в отношении других пасторов, мы противоречим собственной проповеди. Мы ожидаем от людей того, чего не делаем сами.

Дело в том, что самые важные слова Иисуса в отношении единства были адресованы лидерам в связи с их отношением к другим лидерам. Например, на тайной вечере, когда Иисус омыл ноги учеников, Он сказал им:

„Вы называете Меня Учителем и Господом, и правильно говорите, ибо Я точно то. Итак, если Я, Господь и Учитель, умыл ноги вам, то и вы должны умывать ноги друг другу” (Иоан. 13:13-15). (Заметьте, что Иисус учил личным примером.)

Пасторы часто используют это место писания для проповеди о любви друг ко другу, и это правильно. В то же время надо отметить, что слова в данном отрывке были адресованы лидерам, двенадцати апостолам. Иисус знал, что у Его будущей церкви мало шансов на успех в исполнении своей миссии, если ее лидеры находятся в состоянии разделения или взаимной конкуренции. Поэтому Он ясно заявил, что хочет, чтобы они смиренно служили друг другу.

В соответствии с культурными обычаями тех дней, Иисус показал пример смиренного служения, сделав то, что делали слуги в отношении своих господ – омовение ног. Если бы Он оказался в другой стране и в другое время, то, может быть, очистил бы яму для отходов, или вымыл бы мусорный бак для своих учеников. Сколько современных служителей готово продемонстрировать такую же любовь и смирение в отношении друг друга?

Через некоторое время после этого Иисус еще раз подчеркнул важность Своей мысли. После омовения ног, Он говорит будущим лидерам Своей церкви:

„Заповедь новую даю вам, да любите друг друга; как Я возлюбил вас, так и вы да любите друг друга. По тому узнают все, что вы Мои ученики, если будете иметь любовь между собою” (Иоан. 13:34-35).

Эти слова, конечно же, относятся ко всем ученикам Христа, но изначально они были сказаны лидерам, применительно к их отношению к другим лидерам.

Через несколько минут Иисус снова говорит:

„Сия есть заповедь Моя, да любите друг друга, как Я возлюбил вас” (Иоан. 15:12-13).

Заметьте, что Иисус адресует Свои слова лидерам.

Затем, через несколько секунд, Он снова говорит:

„Сие заповедаю вам, да любите друг друга” (Иоан. 15:17).

Спустя некоторое время, ученики слышат, как Он молится о них:

„Я уже не в мире, но они в мире, а Я к Тебе иду. Отче Святый! соблюди их во имя Твое, тех, которых Ты Мне дал, чтобы они были едино, как и Мы” (Иоан. 17:11).

Затем Он продолжает молиться и Его ученики слышат следующие слова:

„Не о них же только молю, но и о верующих в Меня по слову их, да будут все едино, как Ты, Отче, во Мне, и Я в Тебе, так и они да будут в Нас едино, – да уверует мир, что Ты послал Меня. И славу, которую Ты дал Мне, Я дал им: да будут едино, как Мы едино. Я в них, и Ты во Мне; да будут совершены воедино, и да познает мир, что Ты послал Меня и возлюбил их, как возлюбил Меня” (Иоан. 17:20-23).

Таким образом, менее, чем в течение часа, Иисус шесть раз подчеркивает важность единства, проявляющегося в смиренном служении друг другу. Очевидно, что это очень важно для Иисуса. Единство учеников является ключом к тому, чтобы мир уверовал в Него.

Как у нас дела?

К сожалению, пока мы надеемся, что наше стадо будет едино в любви, многие из нас соревнуются друг с другом, применяя далеко неэтичные средства строительства своей церкви за счет других церквей. Многие из нас избегают общения с пасторами, чье учение отличается от нашего. Мы даже подчеркиваем наши отличия таким образом, чтобы мир это видел. Мы пишем большие надписи над входом в церковь, несущие послания типа: „Мы отличаемся от христиан, сидящих в других церковных зданиях”. (Мы сами заявляем миру, что между нами нет единства. Таким образом, почти все неверующие знают, что христианство полностью лишено единства).

Короче, мы не делаем того, о чем проповедуем, а наш пример учит наших людей гораздо больше, чем проповедь. Глупо думать, что христиане объединятся в любви друг ко другу, если их лидеры действуют иначе.

Единственное решение – это покаяние. Мы должны покаяться в том, что являемся неправильным примером в глазах верующих и мира. Мы должны убрать барьеры, разделяющие нас, и начать любить друг друга, как сказал Иисус.

Это значит, что мы должны в первую очередь встречаться с другими пасторами, включая и тех, с кем наши религиозные убеждения расходятся. Я не говорю об общении с пасторами, не рожденными свыше, которые не стараются быть в послушании у Иисуса, и которые используют служение только для личной выгоды. Это волки в овечьих шкурах и Иисус конкретно сказал нам как их распознать – по их плодам.

Я говорю о пасторах и служителях, которые стараются соблюдать заповеди Христа, об истинных братьях и сестрах во Христе. Если ты пастор, то должен любить других пасторов и показывать это на практике своему стаду. Один из путей – пойти к пасторам церквей вашей местности и попросить у них прощения за то, что вы не любили их так, как должны. Это поможет разрушить некоторые барьеры. Затем договоритесь о регулярных встречах, чтобы вместе обедать, увещевать и молиться друг за друга. Только после этого вы можете осторожно завести разговор о моментах, разделяющих вас в учении, одновременно проявляя терпимость, независимо от того, придете вы к единому мнению или нет. Моя жизнь и мое служение получили заметное обогащение, когда я открылся для общения с пасторами из других доктринальных кругов. В течение стольких лет я упускал такое благословение, потому что был закрыт!

Так же вы можете демонстрировать единство, приглашая пасторов других церквей проповедовать у вас на собрании. Или ваша церковь могла бы проводить совместные служения с другими церквями.

Можно изменить название своей церкви, чтобы не афишировать в глазах мира отсутствие единства с остальной частью тела Христова. Можно даже выйти из своей деноминации для того, чтобы отождествляться со всем телом Христовым и проповедовать послание о том, что Иисус строит только одну церковь, а не много церквей, которые никак не могут поладить друг с другом.

Я понимаю, что это звучит радикально. Но с другой стороны, зачем участвовать в том, чего Иисус никогда не планировал? Зачем делать то, что Ему противно? В Писании мы не видим никаких упоминаний о деноминациях. Когда коринфяне стали выбирать себе по вкусу учителей, Павел строго выговорил им, давая понять, что разделение только обнажает их плотскую природу и духовное младенчество (см. Кор. 3:1-7). А что обнажают наши разделения?

Все, что разделяет нас, должно быть разрушено. Домашние церкви не должны присваивать себе имена или присоединяться к ассоциациям, носящим конкретное название. В писании церкви узнавали только по домам, в которых они собирались. Группы церквей узнавались только по городам, в которых они находились. Все они считали себя частью одной церкви, тела Христова.

Есть только один Царь и одно Царство. Всякий, возносящий себя, чтобы верующие отождествлялись с ним, строит свое собственное царство внутри царства Божьего. Лучше бы он приготовился предстать перед Царем, который говорит: „ Славы Моей не дам никому” (Ис. 48:11).

Все это еще раз говорит о том, что служитель для всех должен являться правильным примером послушания Христу, потому что люди подражают ему. Их стиль жизни является самым влиятельным средством учения. Павел писал к Филиппийцам:

„Подражайте, братия, мне и смотрите на тех, которые поступают по образу, какой имеете в нас” (Флп. 3:17).

Чему учить

У воспитателя учеников, как и у Павла, есть цель. Цель эта – „представить всякого человека совершенным во Христе Иисусе” (Кол. 1:28). Поэтому он, так же как и Павел, будет учить, „вразумляя всякого человека и научая всякой премудрости” (Кол. 1:28). Обратите внимание, Павел не учил людей просто, чтобы дать им образование или развлечь.

Служитель, посвященный воспитанию учеников, может сказать вместе с Павлом: „Цель же увещания есть любовь от чистого сердца и доброй совести и нелицемерной веры” (1 Тим. 1:5). Это означает, что он хочет воспроизводить настоящее подобие Христа в жизнях людей, которым служит, и поэтому учит верующих послушанию заповедям Христа. Он учит истине, увещевая читателей: „Старайтесь иметь мир со всеми и святость, без которой никто не увидит Господа” (Евр. 12:14).

Служитель, воспитывающий учеников, знает, что Иисус повелел апостолам учить учеников соблюдать все, а не часть из того, что Он заповедал (см. Матф. 28:19-20). Он хочет быть уверенным в том, что не пренебрегает ни одной заповедью Христа и регулярно учит учеников стих за стихом из евангелий и посланий. Таким образом, регулярно ставится и обновляется акцент на заповедях Иисуса.

Такой подход обеспечивает здравый баланс в учении. Когда мы учим только конкретные темы, то невольно больше сосредотачиваемся на тех, которые пользуются большим успехом и забываем о непопулярных темах. Учитель, который учит по писанию – стих за стихом, будет учить не только о Божьей любви, но также о Его наказаниях и гневе. Он будет учить не только о благословениях, ниспосылаемых христианину, но и об ответственности. Возникает меньшая вероятность того, что он будет отдавать предпочтение одним темам и пренебрегать другими. (По словам Иисуса, в этом и заключалась вина фарисеев см. Матф. 23:23-24.)

Не бойтесь учить по писанию

Многие пасторы боятся учить стих за стихом, потому что в Писании есть много непонятных мест, и они не хотят, чтобы церковь знала о том, как многого они не знают! Это – гордость. Нет ни одного человека на земле, который бы полностью понимал все Писание. Даже Петр называл некоторые послания Павла „неудобовразумительными” (см. 2 Пет. 3:16).

Когда пастор, преподающий стих за стихом, доходит до места, которого он не понимает, он должен честно сказать собравшимся, что не понимает, и перейти к следующему месту писания. Также он должен молиться, чтобы Дух Святой помог ему понять. Его смирение само по себе станет хорошей проповедью и подаст пример стаду.

У пастора/пресвитера/епископа домашней церкви есть дополнительные преимущества, потому что в неформальной обстановке малой группы ему могут задавать вопросы. Это дает возможность другим принимать помощь от Духа Святого для понимания разбираемых писаний. Окончательный результат обучения гораздо более эффективен для каждого.

Удобно начинать обучение заповедям Христа с нагорной проповеди из Евангелия от Матфея, главы 5-7. Здесь Иисус приводит много заповедей и помогает евреям, последовавшим за Ним, лучше понять Закон, данный через Моисея. Ниже я продемонстрирую на примере нагорной проповеди, как может быть построено учение – стих за стихом.

Подготовка к проповеди

В Новом Завете мы не находим примеров, где бы пастор/пресвитер/епископ готовил еженедельную лекцию/проповедь, составляя ее из плавно переходящих друг в друга пунктов и иллюстраций, записанных в виде конспекта, как это делается сегодня большинством современных служителей. Мы даже и представить себе не можем, чтобы Иисус сделал подобное! Учение в ранней церкви было скорее спонтанным и интерактивным, что соответствовало еврейским обычаям. Учение в виде лекции было свойственно греко-римской традиции и было принято церковью, когда та ушла от своих истоков. Если Иисус говорил Своим ученикам не думать заранее, что сказать, когда их поставят пред царями, обещая, что Дух Святой Сам даст им единственно правильные слова, то можно ожидать, что в какой-то мере Бог способен помочь и пасторам на церковных собраниях!

Это не значит, что пасторы не должны готовиться, изучая слово и молясь. Павел писал Тимофею:

„Старайся представить себя Богу достойным, делателем неукоризненным, верно преподающим слово истины” (2 Тим 2:15).

Служители, следующие указанию Павла „Слово Христово да вселяется в вас обильно” (Кол. 3:16), будут настолько полны Божьим Словом, что не смогут сдержать его внутри себя. Поэтому, дорогой пастор, очень важно, чтобы вы погрузились в Библию. Если вы жаждете познания в какой-то сфере учения, то для передачи истины в дополнительной подготовке не будет особой нужды. Вдобавок, если вы учите стих за стихом, то каждый последующий стих будет являться очередным пунктом. Ваша подготовка должна скорее заключаться в молитвенном рассуждении над стихами Писания, из которых Вы собираетесь учить. А если вы являетесь пастором домашней церкви, то учение в стиле общения и вопросов-ответов делает нужду в особой подготовке еще меньше.

Служитель, доверяющий Богу в том, что Он поможет ему, будет награжден Божьей помощью. Поэтому меньше полагайтесь на себя и свои записи, а больше на Господа. Постепенно, по мере того, как вы приобретете уверенность, сможете подготавливать только „скелет” проповеди, или обходиться вообще без записей.

Чаще всего закомплексованный человек наиболее подвержен зависимости от заранее подготовленных записей, потому что боится совершить ошибку на людях. Он должен понять, что его страх коренится в чувстве незащищенности и гордости. Лучше бы он меньше заботился о том, как выглядит в глазах людей, и больше о том, как он и его церковь выглядят в глазах Бога. Подумайте, во что превратилось бы общение людей, если бы у каждого были заранее подготовленные записи беседы! Это нельзя было бы назвать беседой! В непринужденной обстановке больше искренности. Учение – не представление, а насаждение истины. Мы все знаем этот момент, когда во время чьей-то речи наше внимание рассеивается и куда-то „уплывает”.

Еще четыре мысли

1) Некоторые служители – как попугаи, они берут все свои проповеди из книг, написанных другими. Они упускают замечательную возможность учиться непосредственно у Духа Святого и подвергают себя опасности пропагандировать те же ошибки, что и авторы этих книг.

2) Многие пасторы копируют стиль проповеди и учения других проповедников, стиль, часто являющийся чисто традиционным. Например, в некоторых кругах считается, что проповеди помазаны, если они громкие и энергичные. Поэтому зрители вынуждены слушать их крик от начала до конца. Но реальность состоит в том, что при слушании „крикливой” проповеди внимание людей так же рассеивается, как и во время монотонной лекции. Естественный, изменяющийся тон гораздо больше способствует внимательному восприятию. Вдобавок проповедь, поскольку в ней звучит назидание, обычно звучит громче учения, которое больше похоже на беседу.

3) Я наблюдал за слушателями проповедей на сотнях церковных собраний. Меня удивляет тот факт, что проповедники не обращают внимания на то, что их слушатели скучают и не слушают. Пастор, если у человека скучное лицо, то ему действительно скучно! Те, кто не смотрит на вас в момент проповеди, скорее всего не слушают. А те, кто не слушает, не извлекают никакой пользы. Если искренние люди скучают и/или не слушают, то вам надо улучшать свои проповеди. Давайте больше наглядных примеров. Рассказывайте соответствующие истории. Говорите притчами. Сделайте проповедь проще. Учите Слову от всего сердца. Используйте разные интонации. Используйте визуальный контакт, различную мимику. Задействуйте руки, двигайтесь и не говорите слишком долго. В небольшой группе можно разрешить задавать вопросы.

4) Люди придумали, что проповедь должна состоять из трех пунктов. Но цель состоит в созидании учеников, а не в исполнении современных гомилетических правил. Иисус сказал „паси овец Моих”, а не „впечатляй овец Моих”.

Кого учить

Служитель, следующий за Иисусом и воспитывающий учеников, в какой-то мере выбирает себе тех, кого ему учить. Может быть это звучит странно, но это так. Иисус часто говорил к большому собранию людей притчами и у него были на то причины: Он не хотел, чтобы все поняли, что Он говорит. Это ясно из писания:

„И, приступив, ученики сказали Ему: для чего притчами говоришь им? Он сказал им в ответ: для того, что вам дано знать тайны Царствия Небесного, а им не дано, ибо кто имеет, тому дано будет и приумножится, а кто не имеет, у того отнимется и то, что имеет; потому говорю им притчами, что они видя не видят, и слыша не слышат, и не разумеют” (Матф. 13:10-13).

Привилегия понимать притчи Христа была дарована только тем, кто покаялся и решил следовать за Ним. Те, кто отказался от возможности покаяться и противостоят воле Божьей в своей жизни, сопротивляются Богу. Но Бог гордым противится, а смиренным дает благодать (см. 1 Пет. 5:5).

Так же Иисус говорил своим последователям: „Не давайте святыни псам и не бросайте жемчуга вашего перед свиньями, чтобы они не попрали его ногами своими и, обратившись, не растерзали вас” (Матф. 7:6). Иисус, конечно, говорил в переносном смысле. Он имел ввиду: „не вверяйте драгоценностей тем, кто их не ценит”. „Свиньи” не осознают, что жемчуг драгоценен, а „духовные свиньи” не ценят Божьего Слова, когда слышат его. Если бы они верили в то, что слышат действительно Божье Слово, то слушали бы его со всем вниманием и исполняли бы Его.

Как определить „духовную свинью”? Бросаешь одну жемчужину и смотришь, что она с ней сделает. Если человек пренебрегает ей, то он – „духовная свинья”. Если относится с послушанием, то не „свинья”.

К сожалению многие пасторы постоянно делают то, чего Иисус говорил им не делать. Они постоянно рассыпают жемчуг перед „свиньями”, уча людей, сопротивляющихся Евангелию и вообще отвергающих Его. Эти служители зря тратят время, данное им Богом. Уже давно надо было отрясти прах со своих ног и идти дальше, как учил Иисус.

„Овцы”, „козлы” и „свиньи”

Проблема в том, что нельзя обучить того, кто не хочет учиться и слушаться Иисуса. Многие церкви полны таких людей, христиан только по культуре, которые думают, что рождены свыше только потому, что умственно согласились с выводами теологов об Иисусе или христианстве. Это „свиньи” и „козлы”, но не „овцы”. Однако многие пасторы тратят 90% своего времени, стараясь развеселить этих „свиней” и „козлов”, забывая об истинных „овцах”, которым надо служить и помогать духовно. Пастор, Иисус хочет чтобы ты пас Его „овец”, а не „свиней” и „козлов” (см. Иоан. 21:17)!

Но как узнать, кто есть „овца”? „Овцы” – это те, кто приходит в церковь раньше, а уходит позднее всех. Они жаждут познания истины, потому что Иисус – их Господь, и они хотят угождать Ему. Они приходят в церковь не только по воскресеньям, но всегда, когда есть собрание. Они участвуют в домашних группах. Они часто задают вопросы. Они радуются в Господе и ищут возможности послужить.

Пасторы, посвящайте большую часть вашего времени таким людям. Это – ученики. Проповедуйте Евангелие „козлам” и „свиньям”, посещающим церковь, до те пор, пока они могут воспринимать его. Но если вы проповедуете истинное Евангелие, то они не смогут оставаться долго. Либо они уйдут из церкви, либо, в случае если у них есть власть, постараются сдвинуть вас с вашего места. Если у них получится – отрясите пыль с ваших ног и уходите. (В домашней церкви такого не может произойти, особенно если вы собираетесь у вас дома!)

Также и евангелисты не должны чувствовать себя обязанными постоянно проповедовать Евангелие тем, кто все время отвергает его. Пусть мертвые погребают мертвецов (см. Лук. 9:60). Вы – посол Христа, несущий самое важное послание от Царя царей! Ваше положение и ответственность в Божьем Царстве очень высоки! Не тратьте время на то, чтобы объяснять кому-то Евангелие два раза до тех пор, пока все не услышат его один раз.

Если вы воспитываете учеников, то должны производить отбор тех, кого вы учите, и не тратить ваше драгоценное время на тех, кто не хочет слушаться Иисуса. Павел писал Тимофею:

„И что слышал от меня при многих свидетелях, то передай верным людям, которые были бы способны и других научить” (2 Тим. 2:2).

Достижение цели

Представьте на минуту то, чего никогда не происходило в служении Иисуса, но что постоянно происходит в современных церквях. Представьте, что после своего воскресения Иисус остался на земле и начал церковь, подобную современной традиционной, и был ее пастором в течение тридцати лет. Представьте, как каждое воскресенье он читает проповедь тем же людям. Петр, Иаков и Иоанн сидят на первом ряду, где они уже сидели в течение последних двадцати лет. Представьте, что Петр склоняется к Иоанну и устало шепчет ему на ухо: „Мы слышали эту проповедь уже десять раз”.

Мы с вами понимаем, что эта сцена абсурдна, потому что знаем, что Иисус никогда бы не поставил Себя и Своих учеников в подобную ситуацию. Иисус пришел, чтобы воспитать учеников и сделать это в определенный промежуток времени. В течение примерно трехлетнего периода он воспитал Петра, Иакова, Иоанна и некоторых других. Он не делал этого, проповедуя им раз в неделю по воскресеньям в здании церкви. Он делал это, живя у них на виду, отвечая на их вопросы и давая им возможность служить. Он исполнил задание и пошел дальше.

Так почему же мы делаем то, чего Иисус никогда не делал? Почему мы пытаемся выполнить Божье задание, проповедуя одним и тем же людям в течение десятилетий? Когда же наконец задание будет выполнено? Почему через несколько лет наши ученики не готовы идти и воспитывать своих учеников?

Я хочу сказать что, если мы правильно делаем свое дело, то приходит момент, когда наши ученики становятся достаточно зрелыми и больше не нуждаются в нашем служении им. Их нужно высвободить, чтобы они сами воспитывали учеников. Мы должны достигать цели, поставленной перед нами Иисусом, и Он показал нам, как это надо делать. Соответственно, в растущей домашней церкви есть постоянная нужда в воспитании учеников и развитии лидеров. Здравая домашняя церковь не попадет в цикл одних и тех же проповедей одного и того же проповедника в течение десятилетий.

Правильные мотивы

Чтобы преуспеть в учении, которое ведет к созиданию учеников, нет ничего более важного, чем иметь правильные мотивы. Если кто-то пришел в служение из неправильных соображений, то и дела его будут неправильными. Это – одна из причин, почему сегодня существует такое большое число ложного и несбалансированного учения. Если мотив служителя состоит в том, чтобы стать популярным, успешным в глазах других, заработать много денег, то он предопределен к поражению в Божьих глазах. Самое грустное состоит в том, что он может приобрести популярность, стать успешным в глазах других и заработать кучу денег, но придет день, когда он встанет перед судом Христовым и не получит никакой награды за свои труды. Если ему будет позволено войти в Царство Небесное[3], то каждый там будет знать всю истину о нем, так как отсутствие награды и его низкое положение выявят это. Несомненно, на небесах существуют различные уровни положения. Иисус предупреждал:

„Итак, кто нарушит одну из заповедей сих малейших и научит так людей, тот малейшим наречется в Царстве Небесном; а кто сотворит и научит, тот великим наречется в Царстве Небесном” (Матф. 5:19).

С другой стороны, служители, ходящие в послушании Христу и учащие Его заповедям, будут страдать какое-то время здесь на земле (см. Матф. 5:10-12; Иоан. 16:33). Скорее всего они не приобретут мирской популярности, успеха и богатств. Но они приобретут будущую награду и похвалу от Христа. Что вы предпочитаете? Павел писал:

„Кто Павел? кто Аполлос? Они только служители, через которых вы уверовали, и притом поскольку каждому дал Господь. Я насадил, Аполлос поливал, но возрастил Бог; посему и насаждающий и поливающий есть ничто, а все Бог возращающий. Насаждающий же и поливающий суть одно; но каждый получит свою награду по своему труду. Ибо мы соработники у Бога, а вы Божия нива, Божие строение.

Я, по данной мне от Бога благодати, как мудрый строитель, положил основание, а другой строит на нем; но каждый смотри, как строит. Ибо никто не может положить другого основания, кроме положенного, которое есть Иисус Христос. Строит ли кто на этом основании из золота, серебра, драгоценных камней, дерева, сена, соломы, – каждого дело обнаружится; ибо день покажет, потому что в огне открывается, и огонь испытает дело каждого, каково оно есть. У кого дело, которое он строил, устоит, тот получит награду. А у кого дело сгорит, тот потерпит урон; впрочем сам спасется, но так, как бы из огня” (1 Кор. 3:5-15).

Павел сравнивал свое апостольское служение с главным строителем, закладывающим фундамент. А Аполлоса, который пришел в Коринф после того, как Павел основал там церковь, Павел сравнивает со строителем, который строит поверх заложенного фундамента.

Заметьте, что и Павел и Аполлос в конце концов будут вознаграждены в соответствии с качеством, а не количеством их работы (см. 3:13).

Образно говоря, Павел и Аполлос могли строить Божье здание из шести видов материала, три из которых достаточно распространены, недороги и подвержены горению, а другие три редки, очень дороги и не горят. Однажды эти материалы будут подвержены огню Божьего суда и дерево, сено и солома будут пожраны им, являя, таким образом, свою дешевизну и низкое временное качество. Золото, серебро и драгоценные камни представляют дела, драгоценные в глазах Бога, и они устоят в огне.

Можете быть уверены, что небиблейское учение сгорит дотла на суде Христа. То же будет со всем, что было сделано силой, методами или мудростью, исходящими от плоти, или продиктовано неправильными мотивами. Иисус предупреждал, что любая деятельность, движимая желанием получить похвалу от людей, не будет вознаграждена (см. Матф. 6:1-6, 16-18). Такого рода пустая деятельность может быть неразличима для людей сейчас, но она будет разоблачена перед всеми в будущем, как предупреждал Павел. Лично я считаю, что если мои дела состоят из дерева, сена и соломы, то лучше мне обнаружить это сейчас, чем потом. Сейчас есть время покаяться, а потом будет слишком поздно.

Проверка наших мотивов

Очень просто впасть в обольщение относительно наших мотивов. По крайней мере, это верно в отношении меня. Как нам определить, чисты наши мотивы или нет?

Лучший путь – попросить Бога показать нам природу наших мотивов, а затем проанализировать свои мысли и дела. Иисус велел нам делать добрые дела (такие, как молиться и жертвовать бедным) в тайне. Таким образом мы можем удостовериться, что делаем добро, желая получить похвалу от Бога, а не от людей. Если мы слушаемся Бога только под пристальным вниманием людей, тогда это предупреждающий сигнал. Или если мы избегаем скандальных грехов, чтобы не пострадала наша репутация, в случае если нас поймают, но позволяем себе совершать другие, более мелкие грехи, о которых никто не узнает, то наши мотивы неправильны. Если мы действительно стараемся угодить Богу, который знает все наши мысли, слова и дела, тогда мы будем стараться слушаться Его все время, в большом и малом, в том, чего другие не могут знать.

С другой стороны, если наши мотивы правильны, мы не будем увлечены поверхностным ростом церкви, выражающимся только в повышении посещаемости в воскресенье в ущерб воспитанию учеников, соблюдающих все заповеди Христа. Мы будем учить всему Божьему Слову, а не только на популярные темы, чтобы угодить по сути мирским и недуховным людям. Мы не будем „подгонять” места писания, вырывая их из контекста всей Библии. Мы не будем искать себе титулов и воздаяния почестей. Мы не будем искать известности.

Мы не будем заискивать перед богатыми.

Мы не будем собирать сокровища на земле. Мы будем вести простую жизнь, отдавая все, что можем, будучи примером хорошего управляющего в глазах нашего стада.

Мы будем больше озабочены тем, что думает о наших проповедях Бог, а не люди.

Каковы твои мотивы?

Учение, мешающее воспитанию учеников

Служитель, воспитывающий учеников, никогда не учит тому, что препятствует их воспитанию. Поэтому он никогда не скажет ничего, что бы успокаивало тех, кто не хочет слушаться Иисуса. Он никогда не представит благодать в виде разрешения грешить безнаказанно. Вместо этого он будет говорить о благодати, как о возможности раскаяться в грехе и жить жизнью победы. Писание говорит, что только побеждающие наследуют царство Божье (см. Откр. 2:11; 3:5; 21:7).

Однако к сожалению, некоторые служители придерживаются небиблейских учений, которые наносят сильный ущерб делу воспитания учеников. Одним из таких учений, ставшим очень популярным в Соединенных Штатах, является доктрина о безусловной вечной безопасности, или „один раз спасся – спасен навсегда”. Это учение утверждает, что рожденные свыше люди никогда не могут потерять своего спасения независимо от того, какую жизнь они ведут. Исповедующие данное учение говорят, что так как спасение дается по благодати, то эта благодать обеспечивает спасение всем, прочитавшим молитву грешника. Всякий другой взгляд на этот вопрос воспринимается ими как утверждение того, что люди спасаются делами.

Естественно, такой подход – сильный удар по святости. Поскольку предполагается, что послушание Христу не нужно для того, чтобы пойти на небеса, то отсутствует и стремление к послушанию, особенно если оно чего-то стоит.

Как я уже говорил ранее, благодать, которую Бог простирает к человечеству, не освобождает людей от ответственности послушания Ему. Писание говорит, что спасение приходит не только по благодати, но еще и через веру (см. Еф. 2:8). И благодать и вера необходимы для обретения спасения. Вера – это должный ответ на Божью благодать, но вера всегда выражается в покаянии и послушании. Вера без дел мертва, бесполезна и не может спасти (см. Иак. 2:14-26).

Вот почему Писание говорит, что спасение зависит от веры и послушания. Есть очень много мест Писания, ясно говорящих об этом. Например, Павел пишет Колоссянам:

„И вас, бывших некогда отчужденными и врагами, по расположению к злым делам, ныне примирил в теле Плоти Его, смертью Его, чтобы представить вас святыми и непорочными и неповинными пред Собою, если только пребываете тверды и непоколебимы в вере и не отпадаете от надежды благовествования, которое вы слышали, которое возвещено всей твари поднебесной” (Кол. 1:21-23).

Яснее быть не может. Только теолог может ошибочно или сознательно извратить то, что имеет ввиду Павел. Иисус подтвердит нашу непорочность, только если мы пребудем в вере. Эта мысль дублируется в Рим. 11:13-24, 1 Кор. 15:1-2 и Евр. 3:12-14; 10:38-39, где ясно говорится, что конечное спасение зависит от пребывания в вере. И везде стоит условное слово „если”.

Необходимость святости

Может ли верующий потерять вечную жизнь, если он грешит? Ответ на этот вопрос мы находим во многих местах писания. Следующий отрывок (как и многие другие) гарантирует, что делающие различные грехи не наследуют Царства Божия. А если верующий может вернуться к грехам, перечисленным Павлом, то он может потерять и конечное спасение:

„Или не знаете, что неправедные Царства Божия не наследуют? Не обманывайтесь: ни блудники, ни идолослужители, ни прелюбодеи, ни малакии, ни мужеложники, ни воры, ни лихоимцы, ни пьяницы, ни злоречивые, ни хищники – Царства Божия не наследуют” (1 Кор. 6:9-10).

„Дела плоти известны; они суть: прелюбодеяние, блуд, нечистота, непотребство, идолослужение, волшебство, вражда, ссоры, зависть, гнев, распри, разногласия, (соблазны), ереси, ненависть, убийства, пьянство, бесчинство и тому подобное. Предваряю вас, как и прежде предварял, что поступающие так Царствия Божия не наследуют” (Гал 5:19-21).

„Ибо знайте, что никакой блудник, или нечистый, или любостяжатель, который есть идолослужитель, не имеет наследия в Царстве Христа и Бога. Никто да не обольщает вас пустыми словами, ибо за это приходит гнев Божий на сынов противления” (Еф. 5:5-6).

Заметьте, что во всех случаях Павел обращается к верующим, предупреждая их. Дважды он предупреждает их не обольщаться, показывая свою озабоченность тем, что некоторые верующие могут подумать, что человек может делать перечисленные грехи и все равно быть спасен.

Иисус предупреждал Своих ближайших учеников Петра, Иакова, Иоанна и Андрея, что если они не будут готовы к его пришествию, то могут оказаться в аду. Обратите внимание, что следующие слова (см. Марк. 13:1-4) адресованы им, а не толпе неверующих:

„Итак бодрствуйте, потому что не знаете, в который час Господь ваш приидет. Но это вы знаете, что, если бы ведал хозяин дома, в какую стражу придет вор, то бодрствовал бы и не дал бы подкопать дома своего. Потому и вы (Петр, Иаков, Иоанн и Андрей) будьте готовы, ибо в который час не думаете, приидет Сын Человеческий. Кто же верный и благоразумный раб, которого господин его поставил над слугами своими, чтобы давать им пищу во время? Блажен тот раб, которого господин его, придя, найдет поступающим так; истинно говорю вам, что над всем имением своим поставит его. Если же раб тот, будучи зол, скажет в сердце своем: не скоро придет господин мой, и начнет бить товарищей своих и есть и пить с пьяницами, – то придет господин раба того в день, в который он не ожидает, и в час, в который не думает, и рассечет его, и подвергнет его одной участи с лицемерами; там будет плач и скрежет зубов” (Матф. 24:42-51).

Какова мораль этой истории? „Петр, Иаков, Иоанн и Андрей, не будьте такими, как неверный слуга в этой притче”.[4]

Чтобы подчеркнуть только что выраженную мысль, Иисус сразу же рассказывает притчу о десяти девах. Все десять дев были сначала готовы к пришествию жениха, но пять потеряли свою готовность и были изгнаны. Иисус заканчивает притчу словами: „Итак, бодрствуйте (Петр, Иаков, Иоанн и Андрей), потому что не знаете ни дня, ни часа, в который приидет Сын Человеческий” (Матф. 25:13). Это значит: „Петр, Иаков, Иоанн и Андрей, не будьте, как глупые девы”. Если бы Петр, Иаков, Иоанн и Андрей не могли быть не готовы, то Иисусу незачем было бы предупреждать их.

Затем Иисус рассказывает притчу о талантах. Тот же самый смысл. „Не будьте такими, как тот раб с одним талантом, которому нечего было сказать вернувшемуся господину”. В конце притчи господин говорит: „А негодного раба выбросьте во тьму внешнюю: там будет плач и скрежет зубов” (Матф. 25:30). Яснее сказать нельзя. Только теолог может извратить истинное значение этих слов. Для Петра, Иакова, Иоанна и Андрея существовала опасность оказаться в аду, если бы они не были послушны до пришествия Иисуса. А если эта опасность существовала для Петра, Иакова, Иоанна и Андрея, то она существует и для нас. Иисус обещал, что только те, кто творит волю Отца Небесного, войдут в Его царство (см. Матф. 7:21).[5]

Те, кто учит доктрине безусловной вечной безопасности, открыто идут против Христа и помогают сатане, уча учению, противоположному тому, которое преподавали Иисус и апостолы. Они успешно нейтрализуют заповедь Христа воспитывать учеников и исполнять Его заповеди, закрывая путь на небо и открывая широкую дорогу в ад.[6]

Еще одно учение, препятствующее воспитанию учеников

Но не только одно учение о безусловном спасении обольщает людей и заставляет их верить в то, что святость не является необходимой для спасения. Любовь Божья часто представляется таким образом, что ее неправильное представление наносит удар по делу воспитания учеников. Проповедники часто говорят своим слушателям: „Бог любит вас независимо не от чего”. Люди понимают это так: „Бог принимает меня и одобряет мои поступки независимо от того, слушаюсь я Его или нет”. Однако это неверно.

Многие из тех же самых проповедников верят, что Бог посылает в ад нерожденных свыше и они правы в своих убеждениях. Теперь давайте порассуждаем. Очевидно, что Бог не одобряет тех, кого он посылает в ад. Как тогда можно говорить, что Он любит их? Неужели Он любит тех, на кого изливает свой гнев, посылая их в ад на вечные муки? Скажут ли они вам, что Бог их любит? Скажет ли Бог, что любит их? Конечно, нет! Они отвратительны ему, поэтому он посылает их в ад.

Из этого следует вывод, что Божья любовь к земным грешникам – это милостивая и временная любовь, но не та, которая одобряет их нынешнее состояние. Он оказывает им милость, откладывая суд и давая возможность покаяться. Иисус умер за них и открыл пусть к прощению. В таком смысле можно сказать, что Бог любит их. Но Он не одобряет их нынешнего состояния. Он не испытывает к ним такой же любви, какую испытывает отец к своему ребенку. Писание говорит: „Как отец милует сынов, так милует Господь боящихся Его” (Пс. 103:13). Поэтому можно сказать, что Бог не милует тех, кто не боится Его. Божья любовь к грешнику больше похожа на снисхождение судьи к осужденному убийце, которому вместо смертного приговора даруют жизнь.

Нет ни одного места писания в Деяниях апостолов, где проповедующий Евангелие сказал бы грешникам, что Бог любит их. Наоборот, библейские проповедники много раз предупреждали грешников о грядущем Божьем гневе и призывали покаяться, давая таким образом понять, что Бог не с ними, что они в опасности и что им коренным образом надо изменить свои жизни. Если бы они только попробовали сказать грешникам, что Бог любит их (как это делают многие современные служители), то те сразу бы решили, что никакой опасности нет, никакой гнев не грядет и каяться им незачем.

Божья ненависть к грешникам

В противоположность тому, что сегодня часто звучит о Божьей любви к грешникам, Писание ясно говорит, что Бог ненавидит их:

„Нечестивые не пребудут пред очами Твоими: Ты ненавидишь всех, делающих беззаконие. Ты погубишь говорящих ложь; кровожадного и коварного гнушается Господь” (Пс. 5:5-6).

„Господь испытывает праведного, а нечестивого и любящего насилие ненавидит душа Его” (Пс. 11:5).

„Я оставил дом Мой; покинул удел Мой; самое любезное для души Моей отдал в руки врагов его. Удел Мой сделался для Меня как лев в лесу; возвысил на Меня голос свой: за то Я возненавидел его” (Иер. 12:7-8).

„Все зло их в Галгале: там Я возненавидел их за злые дела их; изгоню их из дома Моего, не буду больше любить их; все князья их – отступники” (Осия 9:15).

Заметьте, во всех приведенных местах Писания Бог не говорит, что ненавидит то, что делают люди, Он говорит, что ненавидит их. Это идет вразрез с крылатой фразой, говорящей, что Бог любит грешника, но ненавидит грех. Мы не можем отделить человека от того, что он делает. То, что он делает, показывает, кто он есть. Значит, Бог справедливо ненавидит делающих грех, а не только сам грех. Если Бог любит тех, кто делает то, что Он ненавидит, то Он проявляет непостоянство. В человеческих судах людей подвергают наказаниям за их преступления и они получают заслуженный приговор. А мы хотим ненавидеть преступление, но любить тех, кто их совершает.

Люди, которых Бог ненавидит

Писание говорит не только о том, что Бог ненавидит некоторых конкретных людей, но что Он также испытывает отвращение к определенным типам грешников, являющимся мерзостью для Него. Обратите внимание, что в следующих местах Писания не говорится, что Бог считает мерзостью то, что эти люди делают, но Он гнушается (испытывает отвращение) ими самими. Здесь не говорится о Божьем отвращении ко греху, но к ним самим:

„На женщине не должно быть мужской одежды, и мужчина не должен одеваться в женское платье, ибо мерзок пред Господом Богом твоим всякий делающий сие” (Втор. 22:5).

„Ибо мерзок пред Господом Богом твоим всякий делающий неправду” (Втор. 25:16).

„И будете есть плоть сынов ваших, и плоть дочерей ваших будете есть; разорю высоты ваши и разрушу столбы ваши, и повергну трупы ваши на обломки идолов ваших, и возгнушается душа Моя вами” (Лев 26:29-30).

„Нечестивые не пребудут пред очами Твоими: Ты ненавидишь всех, делающих беззаконие. Ты погубишь говорящих ложь; кровожадного и коварного гнушается Господь” (Пс. 5:5-6).

„Потому что мерзость пред Господом развратный, а с праведными у Него общение” (Притч. 3:32).

„Мерзость пред Господом – коварные сердцем; но благоугодны Ему непорочные в пути” (Притч. 11:20).

„Мерзость пред Господом всякий надменный сердцем; можно поручиться, что он не останется ненаказанным” (Притч. 16:5).

„Оправдывающий нечестивого и обвиняющий праведного – оба мерзость пред Господом” (Притч. 17:15).

Соответствуют ли данные места писания проповеди тех, кто утверждает, что Бог любит грешников? Как можно сказать, что Бог ненавидит грешников и в то же самое время любит их?

Надо сказать, что существуют различные типы любви. Есть безусловная любовь. Ее также можно назвать милостивой любовью. Это любовь, которая говорит: „Я тебя люблю независимо от…” Эта любовь не зависит от дел. Это та любовь, которую Бог испытывает к грешникам.

Противоположностью милостивой любви является условная любовь. Ее можно назвать заслуженной любовью. Ее надо заработать. Это любовь, которая говорит: „Я тебя люблю, потому что…”

Некоторые думают, что условная любовь – вообще не любовь. Они говорят, что такая любовь абсолютно эгоистична и не имеет ничего общего с Божьей любовью.

Но истина заключатся в том, что у Бога есть условная любовь, как мы скоро это увидим из Писания. Поэтому не надо морщиться при разговорах о любви, которую надо заслужить. Заслуженная любовь – это первостепенный тип любви, которую Бог испытывает к Своим истинным детям. Мы должны желать заслуженной любви гораздо сильнее, чем безусловной любви.

Является ли заслуженная любовь более низким видом любви?

Задайте себе такой вопрос: „Какой любовью я бы хотел, чтобы люди любили меня, милостивой или заслуженной?” Я уверен, что вы предпочтете любовь „за то-то и то-то”, а не „независимо не от чего”.

Какое изречение вашей жены вам понравится больше: „Мне не за что любить тебя, и я не нахожу для этого причин” или „Я люблю тебя, потому что в тебе столько прекрасного”? Естественно, нам бы хотелось, чтобы наши жены любили нас за что-то, и именно этот тип любви соединяет людей в браке и держит их вместе. Когда супруги уже больше ничего достойного любви друг в друге не находят, большинство таких браков распадается. Если все-таки люди не расходятся, то вступает в силу милостивая, снисходительная любовь, если у одного из них хватает на это терпения.

Итак, мы видим, что заслуженная или условная любовь не является низшей формой любви. Похвально дарить другим милостивую любовь, но также похвально приобрести в глазах других заслуженную любовь. Более того, когда мы понимаем, что заслуженная любовь является как раз той любовью, которую Отец испытывает к Иисусу, то она занимает свое высокое и должное место. Бог Отец никогда не испытывал ни капли милостивой любви к Иисусу, потому что во Христе никогда не было ничего, недостойного любви. Сам Иисус говорит:

„Потому любит Меня Отец, что Я отдаю жизнь Мою, чтобы опять принять ее” (Иоан. 10:17).

Мы видим, что Отец любил Иисуса из-за его послушания вплоть до смерти. В заслуженной любви нет ничего плохого, она абсолютно справедлива. Иисус заработал и заслужил любовь Своего Отца.

Иисус также сказал, что пребывает в любви Отца благодаря исполнению Его заповедей:

„Как возлюбил Меня Отец, и Я возлюбил вас; пребудьте в любви Моей. Если заповеди Мои соблюдете, пребудете в любви Моей, как и Я соблюл заповеди Отца Моего и пребываю в Его любви” (Иоан. 15:9-10).

Более того, как говорит это место Писания, мы должны следовать примеру Иисуса и пребывать в Его любви, соблюдая Его заповеди. Говоря о заслуженной любви, Он дает ясно понять, что мы должны заслужить Его любовь, а непослушание Его заповедям лишит нас ее. Мы пребываем в Его любви, только если соблюдаем Его заповеди. Этому редко учат сегодня, но об этом надо учить, потому что это – слова Иисуса.

Иисус говорит, что право на заслуженную любовь имеют только те, кто соблюдают Его заповеди:

„Ибо Сам Отец любит вас, потому что вы возлюбили Меня и уверовали, что Я исшел от Бога” (Иоан. 16:27).

„Кто имеет заповеди Мои и соблюдает их, тот любит Меня; а кто любит Меня, тот возлюблен будет Отцом Моим; и Я возлюблю его и явлюсь ему Сам… кто любит Меня, тот соблюдет слово Мое; и Отец Мой возлюбит его, и Мы придем к нему и обитель у него сотворим” (Иоан. 14:21, 23).

Обратите внимание, что во второй части этой цитаты Иисус не обещал непосвященным верующим, что если бы они начали соблюдать Его Слова, то Он приблизился бы к ним по-особенному. Нет, Иисус обещал любому, любящему Его и соблюдающему Его слова, что Отец полюбит его, и Иисус и Отец вместе придут к нему и будут жить в нем, что является признаком рождения свыше. В рожденном человеке живут и Отец и Сын посредством Духа Святого (см. Рим. 8:9). Итак, мы снова видим, что те, кто действительно рожден свыше, это люди, которые раскаиваются и начинают слушаться Иисуса, и только они, благодаря такой жизни, заслуживают любовь Отца.

Конечно, у Иисуса все еще есть милостивая любовь к тем, кто верит в Него. И Когда они непослушны, Он готов простить их, если они исповедуют свой грех и прощают других.

Заключение

Смысл всего сказанного заключается в том, что Бог любит своих послушных детей и грешников разной любовью. Он любит грешников милостивой любовью, которая временна и длится только до момента их смерти. В то же самое время, как Он любит их милостивой любовью, он ненавидит их ненавистью, исходящей из его неприязни к их характеру. Так учит Писание.

С другой стороны, Бог любит Своих детей гораздо больше, чем тех, кто не рожден свыше. В первую очередь, Он любит их заслуженной любовью, потому что они покаялись и стараются исполнять Его заповеди. По мере их возрастания в святости, у Него остается все меньше и меньше причин любить их милостивой любовью, и все больше причин любить их заслуженной любовью, чего им и хочется.

Также я хочу сказать, что часто современные проповедники представляют Божью любовь неправильно и неверно. В свете Божьего Слова посвятите немного времени и проанализируйте популярные сегодня утверждения о Божьей любви:

1) Ты ничего не можешь сделать, чтобы Бог полюбил тебя сильнее, чем Он любит тебя прямо сейчас.

2) Что бы ты ни сделал, Бог никогда не перестанет любить тебя.

3) Божья любовь безусловна.

4) Бог любит всех одинаково.

5) Бог любит грешника, но ненавидит грех.

6) Ты никак не можешь заслужить или заработать Божью любовь.

7) Божья любовь к нам не зависит от нашего поведения.

Все из вышеперечисленных утверждений потенциально обольстительны или абсолютно ложны, поскольку полностью отвергают заслуженную любовь и неправильно трактуют Его милостивую любовь. Разберем эти утверждения по порядку.

1) Верующие, посредством своего поведения, могут побуждать Бога любить их больше, если они слушаются Его, и любить их меньше, если они не слушаются Его. Грешники могут сделать то, что побудит Бога любить их гораздо больше: покаяться. Тогда они заслужат любовь. Но если они умрут не раскаявшись, то потеряют и ту единственную любовь, которую Бог имел в отношении их – милостивую любовь.

2) Христианин может перестать заслуживать любовь, если начнет грешить. В таком случае, на него распространяется только милостивая любовь. Если такой христианин умирает, то лишается и милостивой любви, которую Бог имеет к нему.

3) Заслуживаемая любовь условна. А милостивая любовь зависит от того, жив человек или нет. После смерти Божья милостивая любовь прекращается. Таким образом, получается, что она временна.

4) Бог не может любить одинаково святых и грешников, потому что в них есть то, что Он осуждает и то, что Он одобряет.

5) Бог ненавидит грешников и все их грехи. Правильнее сказать, что Бог любит грешников милостивой любовью и ненавидит все их грехи. Но с точки зрения заслуживаемой любви, Он ненавидит грешников.

7) Каждый может и должен заслужить Божью любовь. Естественно, никто не сможет заслужить Его милостивой любви, так как она безусловна. Божья милостивая любовь не основана на поведении человека, но заслуженная любовь зависит от его поступков.

Все вышесказанное значит, что служитель, воспитывающий учеников, должен представлять Божью любовь очень тщательно, так как она описана в Библии, потому что он не хочет никого обольщать. На небеса идут только те, кого Бог любит заслуженной любовью, а Он любит заслуженной любовью только тех, кто рожден свыше и слушается Иисуса. Служитель, воспитывающий учеников, никогда не будет учить людей тому, что уведет их в сторону от святости. У него та же цель, что и у Бога – созидать учеников, соблюдающих заповеди Христа.

32 Места, которые показывают отвращение и ненависть Бога по отношению к грешникам, находим не только в Старом Завете. Божье отношение к грешникам не изменилось и в Новом Завете. Встреча Иисуса с женщиной Хананеянкой в Евангелии от Матвея 15:22-28 является прекрасным Новозаветным примером Божьей позиции по отношению к грешникам. Сначала Иисус не отвечал на ее просьбы, Он даже сказал, что не гоже взять хлеб у детей и бросить его псам. Ее настойчивая вера привела к тому, что Он проявил веру. Также отношение Иисуса к фарисеям и книжникам с трудом можно назвать любовным (см. Матф. 23)


[1] Проповедь евангелиста должна рассматриваться как форма учения, а евангелист должен проповедовать библейское Евангелие.

[2] Не всем верующим дано учить публично, но все обязаны проповедовать людям лично с целью сделать их учениками. (см. Матф. 5:19; 28:19-20; Кол 3:16; Евр. 5:12).

[3] Я говорю „если”, потому что „волки” в овечьих шкурах – это „служители”, мотивом которых является эгоизм и которые будут выброшены в ад. Я считаю, что от истинных служителей их отличают неправильные мотивы.

[4] Удивительно, что некоторые учителя, не могущие отрицать, что Иисус предупреждал своих ближайших учеников и что неверный слуга был верующим, говорят, что место плача и скрежета зубов – это низшие слои небес. Видимо, там неверный слуга будет оплакивать свои ошибки и потери до тех пор, пока Иисус не отрет слезы с его глаз и не пригласит на небеса!

[5] Конечно, христиане, совершающие один грех, не теряют своего спасения немедленно. Те, кто раскаивается в своем грехе, получают прощение от Бога (если сами прощают тех, кто грешит против них). Те, кто не просит прощения у Бога, подвергают себя опасности быть наказанными Богом. Верующие рискуют потерять спасение, если они ожесточают свои сердца против постоянного пребывания в Божьей дисциплине и порядке.

[6] Те, кто еще не верит, что христиане могут потерять спасение, должны проанализировать следующие места Нового Завета: Матф. 18:21-35; 24:4-5, 11-13, 23-26, 42-51; 25:1-30; Лук. 8:11-15; 11:24-28; 12:42-46; Иоанн. 6:66-71; 8:31-32, 51; 15:1-6; Деян. 11:21-23; 14:21-22; Рим. 6:11-23; 8:12-14, 17; 11:20-22; 1 Кор. 9:23-27; 10:1-21; 11:29-32; 15:1-2; 2 Кор. 1:24; 11:2-4; 12:21-13:5; Гал. 5:1-4; 6:7-9; Флп. 2:12-16; 3:17-4:1; Кол. 1:21-23; 2:4-8, 18-19; 1 Фес. 3:1-8; 1 Тим. 1:3-7, 18-20; 4:1-16; 5:5-6, 11-15, 6:9-12, 17-19, 20-21; 2 Тим. 2:11-18; 3:13-15; Евр. 2:1-3; 3:6-19; 4:1-16: 5:8-9; 6:4-9, 10-20; 10:19-39; 12:1-17, 25-29; Иак. 1:12-16; 4:4-10; 5:19-20; 2 Пет. 1:5-11; 2:1-22; 3:16-17; 1 Иоан. 2:15-2:28; 5:16; 2 Иоан. 6-9; Иуда 20-21; Откр. 2:7, 10-11, 17-26; 3:4-5, 8-12, 14-22; 21:7-8; 22:18-19. Те, кто проповедуют о безусловном вечном спасении, для доказательства своей теории подбирают места писания, подчеркивающие Божьи обетования и его верность и ничего не говорящие об ответственности самого человека. Но эти места писания надо воспринимать в гармонии с теми, которые я привожу выше. Тот факт, что Бог обещает быть верным, не гарантирует верности людей. Если муж гарантирует своей жене, что всегда будет ей верен и никогда не оставит ее, это не гарантирует, что она всегда будет верной и не оставит его.

 

Rozdział 6: Jezus wystawia na próbę chorych

 

Kiedy zaczynamy rozumieć temat Bożych prób, szybko dostrzegamy wiele innych biblijnych przykładów ludzi, których Bóg najwyraźniej wystawiał na próby. Jezus na przykład, czasem wystawiał na próbę wiarę tych, których Sam uzdrawiał.

Przyznaję, że czuję się tak samo zakłopotany jak inni, zastanawiając się dlaczego niektórzy ludzie są chronicznie nękani chorobami, podczas gdy inni nie. Znajduję jednak mnóstwo zachęty w Bożym Słowie dla tych, którzy potrzebują uzdrowienia. Mamy bowiem wiele pocieszających obietnic, dotyczących uzdrowień oraz historii ludzi, którzy byli uzdrawiani. Niemniej jednak są także historie chorych ludzi, których wiara była wystawiana na próbę zanim zostawali uzdrowieni. Jest to nieuniknione.

Dlaczego Jezus miałby wystawiać na próbę czyjąś wiarę? Przypuszczam, że dlatego, że istnieje coś takiego, jak zafałszowana wiara. To, co wydaje się być wiarą musi zostać wystawione na próbę, aby zdeterminować czy faktycznie jest autentyczną wiarą. Aby wiara okazała się prawdziwa, musi zostać wystawiona na próbę.

Weźmy pod uwagę kilka przypadków, w których Jezus wyraźnie wystawiał na próbę ludzką wiarę.

Pełna wiary piątka przyjaciół

Zacznijmy od znanej historii czterech mężczyzn, którzy opuścili swojego sparaliżowanego przyjaciela przez dziurę w dachu. Ich pełna determinacji wiara jest z pewnością inspirująca.

Jestem przekonany, że pamiętasz, że ci czterej mężczyźni nie mogli znaleźć sposobu, aby ich sparaliżowany przyjaciel mógł dostać się do domu, w którym nauczał Jezus. Najprawdopodobniej dom był po brzegi wypełniony ludźmi. To im jednak nie przeszkodziło, ponieważ dowiadujemy się, że znaleźli swój własny sposób. Przedarli się oni do jego wnętrza przez dach (zobacz Mk 2:4), który zapewne był płaski i być może był też dostępny dzięki zewnętrznym schodom.

Pomyśl przez chwilę nad tym, co oni zrobili. Kto był właścicielem ów domu, do którego się wdarli? Jeśli nie należałby on do jednego z nich, musieli zdawać sobie sprawę, że osoba, która była jego właścicielem, byłaby niezadowolona ze zmiany wyglądu dachu. Ktoś musiałby go przecież później naprawić. Być może z góry założyli, że jeśli ich przyjaciel zostanie uzdrowiony, właściciel domu z pewnością okaże im łaskę.

Zaczęli oni przedzierać się przez dach, przez zaschniętą glinę. Wycinali także to, co musiało tę glinę umacniać. Czy możesz sobie wyobrazić tę scenę z wnętrza domu? Wydrążanie dziury przez zaschnięty, gliniany dach jest czymś, co nie mogło być uczynione z zachowaniem czystości jak i w ciszy. Wyobraź sobie odgłosy spadających kamieni, czy dźwięki skrobania jakichś narzędzi, odbijające się echem przez cały dom, kiedy prace nabierały tempa? Wyobraź sobie małe odłamki suchej gliny, spadające z sufitu i lądujące na głowach ludzi. Z pewnością powietrze w domu napełniało się nieznośnym do oddychania pyłem, być może nawet do tego stopnia, że ludzie wewnątrz zaczynali kaszleć i przecierać oczy. Z pewnością zauważalne było poruszenie i z pewnością znalazł się ktoś, kto wyszedł na zewnątrz krzyknąć na mężczyzn, którzy właśnie niszczyli dach! Nawet jeśli tak było, oni nie słuchali!

Czterech przyjaciół w końcu wydrążyło na tyle duży otwór, by promień światła oświetlił podłogę wprost z sufitu, co z pewnością było widoczne dzięki pyłowi w powietrzu.

Następnie zaczęli odrywać fragmenty z utworzonej dziury, powiększając ją na tyle, by zmieścić w niej swojego przyjaciela. Z pewnością wywołało to jeszcze większy hałas i uniosło więcej pyłu, powodującego kaszel oraz potrzebę przecierania oczu. Do tego czasu ów czterech mężczyzn zaglądałoby przez krawędzie wydłubanej dziury, by zobaczyć czy są w odpowiednim miejscu czyli nad Jezusem. Podejrzewam, że odkryliby całkiem pokaźny tłum wpatrujący się prosto w nich! Ponadto, wiedzieli dokładnie, że właśnie zamierzali przeszkodzić całemu spotkaniu do jeszcze większego stopnia, spuszczając swojego przyjaciela do wewnątrz. To dopiero przyciągnięcie na siebie uwagi!

Reakcja Jezusa

A co przez ten cały czas robił Jezus? Biblia nam tego nie mówi, więc nie możemy być pewni. Ciężko byłoby mi jednak zrozumieć, gdyby kontynuował swoje nauczanie podczas tego całego zgiełku. Wiemy na pewno, czego nie zrobił: Nie powstrzymał mężczyzn od tworzenia dziury w suficie.

Nie ma żadnego zapisku w Ewangeliach, jakoby Jezus komukolwiek powiedział, aby zatrzymali mężczyzn przed dziurawieniem sufitu, bądź samemu krzyknął w stronę mężczyzn, gdy dziura była na tyle duża, aby mogli usłyszeć Jego wołanie. Biblia po prostu mówi, że Jezus „ujrzał ich wiarę” (Mk 2:5). Tylko tyle wiemy o reakcji Jezusa – obserwował ich wiarę.

Dlaczego Jezus nie zatrzymał mężczyzn przed dziurawieniem sufitu? Ponieważ w tej glinie, która stała pomiędzy Jezusem a ich przyjacielem, znajdował się dowód ich wiary. Każdy fragment tej gliny odrywanej od dachu był świadectwem wiary tych wytrwałych mężczyzn.

Jeśli diabeł był wtedy taki sam, jaki jest dzisiaj, umysły tych mężczyzn byłyby dręczone zwątpieniem i zniechęceniem podczas dziurawienia dachu: „Czy słyszysz tych ludzi, którzy kaszlą i dławią się w pokoju na dole? Czy jesteś szalony? Co jeśli twój przyjaciel nie zostanie uleczony? Wtedy dopiero poczujesz się głupio za swój kaskaderski wyczyn!”. Jezus im jednak nie odmówił. Ich wiara wytrwała.

Lubię wyobrażać sobie Jezusa, który zakłada na siebie ręce, opiera się o ścianę i wpatruje się w dziurę w suficie, kiedy staje się większa i większa, a Jego uśmiech podobnie staje się większy i większy na Jego twarzy. Nie ma żadnego zapisu świadczącego o tym, aby stawał On się zły w tej sytuacji.

Ostatecznie, czterem mężczyznom udaje się opuścić ich sparaliżowanego kolegę na linach przed Jezusa – trudne zadanie samo w sobie. Wierzyli oni, że jeśli przyprowadzą swojego kolegę do Jezusa, On go uzdrowi. I tak się stało.

Co by było, gdyby przynieśli swojego przyjaciela do tego domu, zobaczyli, że nie ma jak wejść i powiedzieli: „Z pewnością, jeśli byłaby to wola Boga, aby nasz przyjaciel został uleczony, Bóg sprawiłby nam przejście, by dostać się do Jezusa!”. Gdyby przyjęli takie rozumowanie ich przyjaciel nie zostałby uzdrowiony, mimo tego, że wiemy (czytając całą historię), że było to wolą Jezusa, aby sparaliżowany człowiek został uzdrowiony.

Jestem przekonany, że uradowali się oni ze swojej wytrwałości, przechodząc trudną próbę.

Ślepy Bartymeusz

Ślepy Bartymeusz powinien być nazywany „wierzącym Bartymeuszem” w świetle swej nieustępliwości co do jego uzdrowienia.

Bartymeusz siedział na drodze za Jerychem, rozpoczynając swój dzień jak co dzień. Usłyszał przechodzący tłum i po zapytaniu co się dzieje, odkrył, że to właśnie Jezus prowadził ludzi. Musiał słyszeć o tym, jak Jezus uzdrawia ludzi i natychmiast zaczął wołać: „Jezusie, Synu Dawida! Zmiłuj się nade mną!” (Mk 10:47).

Jezus jednak nie zatrzymał się od razu, bądź nie zwrócił uwagi na wołanie. Być może Jezus nie słyszał go od razu. Przypuszczam jednak, że Jezus musiał go słyszeć ponieważ Bartymeusz zrobił duże zamieszanie i „gromiło go wielu aby milczał” (Mk 10:48).

Jeśli wiec Jezus słyszał go, dlaczego nie odpowiedział mu od razu? Z pewnością nie dlatego, że nie chciał go uzdrowić, ponieważ Jezus ostatecznie tego dokonał. Jedynym wytłumaczeniem, jakie przychodzi mi do głowy jest to, że wiara tego człowieka musiała zostać udowodniona, a jeśli miała być udowodniona musiała być poddana próbie.

Bartymeusz miał dużo okazji do bycia zniechęconym oraz do poddania się. Ponownie, Biblia mówi, że wielu gromiło go oraz nakazywało mu, by był cicho. Takie nagany zniechęciłyby wielu na tyle, by przestać wołać Jezusa. Jednak Bartymeusz nie był zniechęcony. Pismo mówi, że „on tym więcej wołał: Synu Dawida! Zmiłuj się nade mną!” (Mk 10:48, dodano podkreślenie). Nie zostało mu odmówione!

Czy kiedykolwiek czułeś się, jakby Jezus cię ignorował? Ja tak. A może wcale nie byliśmy ignorowani. Być może byliśmy wystawiani na próbę.

Nagroda za wytrwałość w wierze

Ostatecznie, Jezus zatrzymał się i zawołał Bartymeusza by do Niego podszedł. Zauważ, że Jezus nie podszedł do Bartymeusza. Oczekiwał, że Bartymeusz podejdzie do Niego, mimo tego, że był niewidomy. Jezus musiał wypróbować jego wiarę. Jeśli Bartymeusz naprawdę wierzył, że odzyska wzrok, doszedłby do Jezusa bez względu na to ile razy potknąłby się w tym procesie.

Ponadto, Pismo mówi nam, że gdy Bartymeusz zorientował się, że Jezus go woła, zrzucił swój płaszcz i „porwał się z miejsca” (Mk 10:50). Nie wiem, czy to prawda, czy nie, ale słyszałem, że w czasach Jezusa, niewidomi nosili specjalny płaszcz, który identyfikował ich w miejscach publicznych jako niewidomych. Jeśli to prawda, Bartymeusz naprawdę wierzył, że odzyska wzrok kiedy zrzucił swój płaszcz. Wiedział, że wkrótce już go nie będzie potrzebował! Zauważ także, że „porwał się z miejsca”, co oznaczało, że był podekscytowany. Ludzie, którzy mają wiarę są podekscytowani ponieważ oczekują dobrych rzeczy.

Wtedy przyszedł ostateczny test. Bartymeusz stanął naprzeciw Tego, któremu wierzył, że może zwrócić mu wzrok. Jezus zapytał go o coś, co wydawało się absurdalne: „Co chcesz, abym ci uczynił?” (Mk 10:51). Z pewnością Jezus wiedział, że niewidomy człowiek chciał widzieć. Ponownie wystawił na próbę wiarę Bartymeusza. Kiedy ludzie posiadają szczerą wiarę, możesz to zauważyć zawsze po tym, co mówią.

Szczęśliwie, Bartymeusz, nie odpowiedział: „Jezusie, pokornie akceptuję, że jest Twoją wolą, abym pozostał ślepy”. Raczej powiedział: „Mistrzu, abym przejrzał!” (Mk 10:51). Nie było wątpliwości w jego sercu, że Jezus może go uzdrowić. I Jezus to uczynił.

Możemy cieszyć się z uzdrowienia Bartymeusza, ale zastanawiam się jak wiele chorych ludzi woła do Jezusa raz czy dwa i staje się zniechęconym, gdy On nie odpowiada od razu. Jak wielu z nas uległo, w przeciwieństwie do Bartymeusza, namowom przyglądającym się obserwatorów.

Tak samo jak Bartymeusz, my także możemy wytrwać w wierze i przejść próbę cierpliwości, kiedy modlimy się o coś, co Bóg obiecuje nam w Swoim Słowie. Dodatkowo, możemy być pewni, że Bóg wysłuchuje naszych słów, aby zobaczyć, czy naprawdę wierzymy Jego słowom.

Dziesięciu nieustępliwych trędowatych

Łukasz opowiada nam o czasach, kiedy Jezus przechodził przez pewną wioskę, w której z oddali wołało do Niego dziesięciu trędowatych mężczyzn: „Jezusie, Mistrzu! Zmiłuj się nad nami!” (Łk 17:13). Najprawdopodobniej stali oni w odległości, ponieważ zgodnie z Prawem Mojżeszowym nie mieli pozwolenia na rozmowy z nie-trędowatymi ludźmi, żeby nie zarazić innych.

Kiedy Jezus ich zauważył, zawołał do nich: „Idźcie, ukażcie się kapłanom!” (Łk 17:14). Ponownie, zgodnie z Prawem Mojżeszowym, trędowaty, który był oczyszczony miał być przebadany przez kapłana. Jeśli kapłan oświadczał, że jest czysty, mógł on wówczas wrócić do społeczeństwa. Wiara tych dziesięciu trędowatych zdecydowanie została poddana próbie. Musieli uwierzyć, że zanim dojdą do kapłanów, ich trąd zniknie.

Co ciekawe, jeśli przyjrzymy się tej historii jeszcze bliżej, zdamy sobie sprawę, że Jezus poinstruował tych dziesięciu mężczyzn by przeszli aż osiemdziesiąt kilometrów po to, by zostali przebadani przez kapłanów, którzy znajdowali się w Jerozolimie (zobacz Łk 17:11). Innymi słowy, Jezus powiedział im mniej więcej tak: „Chcecie zostać uzdrowieni? Ok., wybierzcie się w osiemdziesięciokilometrową podróż!” Jedynie ktoś, kto szczerze wierzył, mógł posłusznie usłuchać instrukcji Jezusa. Chwała Bogu, że wszyscy uwierzyli i „gdy szli, zostali oczyszczeni” (Łk 17:14). Opóźnienie nie oznaczało odmowy, a Jezus powiedział uprzedniemu trędowatemu, który wrócił do Niego, że to jego wiara go uzdrowiła. Jego wiara została przetestowana pozytywnie, kiedy przeszedł próbę.

Syrofenicejska kobieta

Osobiście nie przychodzi mi do głowy nikt, z kim Jezus miał styczność, kto miał większą wiarę niż kobieta rodem z Serofenicji. Sam Jezus powiedział jej, że jej wiara była wielka (zobacz Mt 15:28). Jej wiara jednak była poważnie wystawiona na próbę. Podążała za Jezusem przez jakiś czas, wołając: „Zmiłuj się nade mną, Panie, Synu Dawida! Córka moja jest okrutnie dręczona przez demona” (Mt 15:22).

Jezus słyszał ją, ale kompletnie ją zignorował. Biblia jasno mówi: „On zaś nie odpowiedział jej ani słowa” (Mt 15:23). Najwidoczniej nadal za nim podążała i wołała do Jezusa, ponieważ jego uczniowie pytali Go kilkakrotnie, aby ją odprawił. Mówili Mu, że kłopotała ich i „wołała za nimi” (Mt 15:23). Ale ona wcale się nie zniechęcała.

Zgodnie z Ewangelią Marka, Jezus skrył się w domu, a ów kobieta przyszła, złożyła Mu pokłon i wołała: „Panie, pomóż mi!” (Mt 15:25; Mk 7: 24-25). Jednak odpowiedź Jezusa wydawała się jej okrutna: „Niedobrze jest brać chleb dzieci i rzucać szczeniętom” (Mt 15:26). To właśnie dlatego osobiście uważam, że ta kobieta miała większą wiarę niż ktokolwiek, kto miał do czynienia z Jezusem. Trudne jest, kiedy inni cię zniechęcają, ale jeszcze trudniejsze, kiedy sam Jezus cię zniechęca!

Wydaje mi się, że całkiem możliwe jest to, że Jezus zignorował ją, nie tylko by wystawić jej wiarę na próbę, ale dla tego samego powodu, dla którego ignoruje modlitwy wielu ludzi. Ignoruje ich modlitwy ponieważ nie mają oni z Nim nic wspólnego – ponieważ nigdy nie uwierzyli w Niego i nie żałowali za swoje grzechy. Przez swoje grzeszne życie wysyłają wiadomość każdego dnia Bogu, która mówi: „Nienawidzę Cię!”, a potem proszą Go, aby coś dla nich uczynił!

Nowy Testament naucza, że „oczy Pana zwrócone są na sprawiedliwych, a uszy jego ku prośbie ich, lecz oblicze Pańskie przeciwko tym, którzy czynią zło” (1 P 3:12). Boże uszy nie są otwarte na modlitwy tych, którzy nie nawrócili się i być może właśnie to jest powodem, dla którego Jezus początkowo zignorował wołanie syrofenicejskiej kobiety. Uznał jednak jej prośbę, kiedy padła do jego stóp wyznając, że faktycznie jest „psem” i to „psem”, który prosi o „okruchy spadające ze stołu swego pana”. Wygląda na to, że grzesznica uznała Jezusa za swego Pana, przechodząc tym samym pierwszą próbę, którą Bóg oczekuje, by każdy przeszedł. Jezus powiedział wówczas do kobiety: „O niewiasto wielka jest twoja wiara; niech ci się stanie, jak chcesz!” Po czym czytamy: „Od tej chwili jej córka była zdrowa” (Mt 15:27-28). Przeszła próbę Jezusa.

Moglibyśmy oczywiście wziąć pod uwagę wiele innych, podobnych historii, takich jak uzdrowienie syna pewnego dworzanina, sługi setnika, kobiety chorującej na krwotok, czy córki Jaira. Wszystkie te główne postacie w powyższych historiach musiały uwierzyć, pomimo sprzecznych wątpliwości czy zniechęcenia. Wiara ich wszystkich była wystawiana na próby i wszyscy przeszli je pomyślnie, otrzymując to, w co uwierzyli. Wszyscy oni służą nam do dziś za przykład!

SEIS: Nacidos para morir

 

¿Alguna vez has visto la película clásica, Los Diez Mandamientos, dirigida por el legendario Cecil B. DeMille? Aún si son unos de los pocos que de alguna manera se perdieron de verla, casi seguro están familiarizados con la historia de Moisés y el éxodo de los israelitas de la esclavitud egipcia. ¿Recuerdas las diversas plagas, ranas, langostas, granizo y más, que vinieron sobre Egipto? A través de diez terribles desastres Dios eventualmente convenció a Faraón para que su mayor interés fuera liberar a todos sus esclavos israelitas.

A mí siempre me gusta la escena en la película donde Moisés levanta su vara y Dios divide el Mar Rojo para que los israelitas lo pudieran cruzar en tierra seca. Hoy en día, como siempre, mientras me recuerdo viendo esa película como niño, me doy cuenta de que me perdí el aspecto más importante de la historia del éxodo de Israel. El drama contiene el secreto del plan de Dios para la humanidad. Permíteme compartirlo contigo.

La Imparcialidad del Juicio de Dios

El libro de Éxodo comienza con el reporte del plan salvaje de Faraón de reducir la población creciente de Israel por medio del infanticidio. Temiendo que Israel se pudiera volver más grande que Egipto, Faraón decretó que cada niño varón israelí recién nacido fuera arrojado vivo al río Nilo.

En tales trágicos momentos, Moisés nació. Usted puede recordar cómo la canasta flotante de su madre hizo posible que fuera rescatado por la hija de Faraón.

Cerca de ochenta años después. Dios captó la atención de Moisés por medio de un arbusto ardiente y lo llamó a la tarea de guiar a los israelitas desde Egipto a la tierra prometida. Había un solo problema: Faraón no quería liberar a su barata fuerza laboral extranjera.

En consecuencia Dios envió crecientemente severas plagas sobre Egipto, culminando en la muerte a la media noche de los primogénitos de cada egipcio. Finalmente, esa noche, Faraón y los egipcios decidieron permitir al pueblo de Israel partir de su país.

Algunas personas, que nunca han pensado sobre esto profundamente, han cuestionado la fiereza del juicio de Dios sobre los egipcios. Ellos preguntan, “¿Que había tan especial en los israelitas para que Dios los favoreciera sobre los egipcios?”

Pero la respuesta no es tan difícil. Dios actuó en perfecto amor, y, por lo tanto, en perfecta justicia. Los egipcios egoístamente habían maltratado a los israelitas por décadas, usando a personas que fueron creadas a la imagen de Dios como sus esclavos. También habían impuesto un sistema de infanticidio que debe haber traído indecible sufrimiento a las familias de Israel. El Dios amoroso no pudo permanecer pasivo.

¿Que merecían los antiguos egipcios? Ellos merecían morir. Las personas que matan a los bebes de otras personas merecen morir. Aún así, Dios les mostró misericordia por años, dándoles tiempo para arrepentirse. Finalmente tuvo que actuar. El amor y la justicia lo demandaron.

Dios mandó a Moisés a exigir la liberación de Israel. Cuando Faraón se rehusó y, de hecho, aumentó las labores de los israelitas. Dios mandó la primera plaga -las aguas de Egipto se volvieron sangre. Increíblemente, faraón endureció su corazón, y Dios envió una segunda, y una tercera, y entonces una cuarta incrementadamente severa plaga.

Después de que cada plaga fue quitada, Faraón repetidamente endureció su corazón, y finalmente el último juicio llegó: todos los primogénitos de Egipto murieron en una noche.

Todos los Juicios de Dios Contienen Misericordia

Muchas personas solo ven los juicios de Dios en esta historia. ¿Pero puede ver usted la increíble misericordia de Dios? Faraón pudo revertir el juicio final de Dios si hubiera escuchado la advertencia de los menores juicios iniciales de Dios, pero no lo hizo.

Pienso que todos estamos de acuerdo en que Faraón y el pueblo de Egipto merecían hasta mayor castigo del que recibieron. De hecho, no hay ninguna duda de que si la muerte de los primogénitos no los hubiera convencido de liberar a los esclavos israelitas, Dios hubiera enviado juicios más severos. Ultimadamente, ellos hubieran recibido lo que merecían realmente: completa aniquilación.

¿Fue justo que los primogénitos de Egipto murieran? Sí, los egipcios solo estaban cosechando lo que sembraron. Aún así, recibieron mucho menos de lo que merecían.

Cada acto que no se resuelve en esta vida se resuelve en la siguiente. De hecho, el hecho de que se resuelvan parcialmente los actos en esta vida sirve para advertirnos de este mismo hecho porque Dios es perfectamente justo. Como establece la Biblia, Dios “pagará a cada uno conforme a sus obras” (Romanos 2:6). De eso puedes estar seguro.

Nadie, y quiero decir nadie, tiene el derecho de quejarse de que Dios lo ha tratado injustamente. No solo Dios no nos ha tratado injustamente, sino que Él nos ha tratado muy misericordiosamente.

No es que hemos recibido lo que no merecíamos, más bien, no hemos recibido lo que sí merecíamos. A todos se nos ha mostrado mucho más misericordia de la que nunca merecimos -justo como la gente del antiguo Egipto.

Cuando una persona que está sufriendo dice, “¿Que he hecho para merecer esto?” está revelando su orgullo inherente. Debería estar preguntando, “¿Por qué me safé tan fácil?”

Cuando el agua se volvió sangre en Egipto, ningún egipcio pudo decir justamente, “¿Qué hemos hecho para merecer esto?” Solo dos preguntas serían justificadas a los oídos de Dios: “¿Por qué ha sido Dios tan bueno para retardar estos juicios presentes por tantos años?” y “¿Por qué es que ahora, que los juicios de Dios han caído, no hemos recibido la plenitud de lo que realmente merecemos?”

Los egipcios deberían haber estado de rodillas confesando, “Hemos sido muy egoístas, pero agradecemos a Dios por toda la misericordia que nos ha mostrado por muchos años. Y apreciamos que nos advierta del juicio eterno por medio de este juicio presente. Ahora sabemos que si no nos arrepentimos, recibiremos al final todo lo que merecemos.”

Nadie tiene derecho a enojarse con Dios.

¿Por qué las Cosas Malas les Pasan a las Personas Buenas?

Durante una de sus enseñanzas, Jesús mencionó dos tragedias contemporáneas que claramente presentan, desde el punto de vista de Dios, cual debe ser nuestra actitud frente al sufrimiento -especialmente cuando parece injusto:

Ahora en la misma ocasión algunos de los presentes le reportaron (a Jesús) acerca de los galileos, cuya sangre Pilato había mezclado con los sacrificios de ellos: “Y Él respondió y les dijo, ¿Suponen que esos galileos eran más pecadores que todos los otros galileos porque sufrieron este destino? Yo les digo que no, sino que a menos que se arrepientan, todos ustedes van a perecer de la misma manera”; O suponen ustedes que esos dieciocho sobre los que cayó la torre en Siloé y los mató, eran peores malhechores que todos los hombres que viven en Jerusalén? Les digo, no, sino que al menos que se arrepientan todos ustedes perecerán de la misma manera” (Lucas 13:1-5)

Jesús indicó que esos que murieron en las dos tragedias que mencionó eran pecadores, pero no más grandes pecadores que cualquier otro. Los pecadores que perecieron recibieron lo que merecían. Los pecadores que estaban vivos aún no habían recibido lo que merecían. Se les había dado misericordiosamente tiempo para arrepentirse. Y si no se arrepentían, ellos, también, recibirían lo que merecían.

Los que escuchaban a Jesús, justo como las personas hoy, hacían una pregunta equivocada. En vez de preguntar “¿me pregunto que hicieron esas personas para merecer morir?” deberían estar preguntando, “¿me pregunto por qué estoy vivo todavía?”

Si somos honestos y nos vemos a nosotros mismos como Dios nos ve, entonces la pregunta apropiada que deberíamos hacer es: “¿Por qué no he recibido más por mi egoísmo? De hecho, una aún más apropiada pregunta sería, “¿por qué no me estoy quemando en el infierno ahora mismo?

La respuesta, por supuesto, es que Dios nos ha mostrado a todos misericordia inmerecida. Cuando cuestionamos la injusticia de Dios, nuestro orgullo es desenmascarado. Creemos que merecemos mejor tratamiento, y seguramente Dios debe gemir.

¿Por qué pasan cosas malas a las personas buenas? Esa pregunta contiene una asunción errada. Nosotros debemos preguntarnos, “¿Por qué cualquier cosa buena le pasa a alguien?” De acuerdo a Jesús, ninguno es bueno, excepto Dios solamente (vea Marcos 10:18) Ya que ninguno de nosotros es bueno, solo merecemos lo malo.

Jesús continuó Su lección sobre la misericordia inmerecida:

Y Él comenzó diciendo esta parábola: “Cierto hombre tenía una higuera que había sido sembrada en su viñedo; y vino a buscar fruto en ella, y no encontró, y dijo al viñador, He venido por tres años a buscar fruto a esta higuera sin encontrar algo. ¡Córtala! ¿Por qué inutiliza también la tierra? Y él le contestó y le dijo, déjela, Señor, este año también, hasta que yo cave al rededor y le ponga fertilizante; y si da fruto el próximo año, bueno; pero si no, se corta” (Lucas 13:6-9)

Aquí está una figura perfecta de la justicia y la misericordia de Dios. La infructuosa higuera merecía ser cortada -aún así se le mostró misericordia por un año más- con la esperanza de que diera fruto. Si no daba fruto el cuarto año, sería cortada. Cuando ese momento llegara, la pregunta no sería, “¿Por qué la están cortando?” sino “¿Por qué no fue cortada el año pasado?”

La Misericordia Inmerecida de Israel

¿Qué acerca del pueblo de Israel? ¿Ellos merecían por su santidad y pureza ser liberados de la atadura egipcia? No, los israelitas fueron sin duda egoístas en su propio trato con otros. Ciertamente no fueron tan crueles como los egipcios, pero ninguno de ellos llevaba vidas de servicio auto-sacrificial del uno al otro. Sabemos por cierto que una vez Moisés trató de parar un pleito entre dos israelitas (vea Éxodo 2:13) Además cierta tradición judía establece que la razón por la que Dios permitió que Israel se volviera esclavo de Egipto fue por sus pecados. Más allá, numerosas veces después de ser liberado de Egipto, el pueblo de Israel mostró tratos de egoísmo y avaricia (vea Números 11:4, 31-34, 12:1-10, 14:1-4, 16:1-3).

¿Entonces por qué Dios los libertó? ¿Fue su sufrimiento a través de los años -la muerte de sus pequeños bebés, lo pesado de su trabajo -pago suficiente por sus pecados? ¿Recibieron todo lo que merecían? ¿Estaba Dios obligado a liberarlos porque sus cuentas con Él estaban todas saldadas?

Enfáticamente no.

Y si Dios dejó algo claro la noche del éxodo, le dejó claro a Israel que ellos, también, estaban recibiendo misericordia inmerecida.

Justo el día anterior al éxodo a la medianoche, Dios decretó que cada familia israelita tomara un cordero de un año y lo matará en el crepúsculo. Entonces tomaran algo de la sangre de su cordero y lo esparciera en los postes de sus puertas y en los dinteles de sus casas, porque él iba a pasar a través de Egipto y matar a todos sus primogénitos. Sin embargo cuando Él viera la sangre en los postes de las puertas de los israelitas, Él prometió pasar de ellos. Por lo tanto, ellos escaparían de su juicio.

Esto, por supuesto, fue la primera fiesta judía de la Pascua 1 . Los cristianos celebran la pascua al mismo tiempo del año, y es correcto, como pronto veremos (no se refiere a las costumbres paganas y no bíblicas que muchos celebran en la que llaman la “semana santa” en los países latinos).

¿Cual fue el significado de la ceremonia de la Pascua? Primero, notamos que cada familia degollara un cordero de un año, todo blanco y esponjado, y la imagen de la inocencia, oveja no adulta.

Esto suena un poco barbárico, especialmente para los que estamos solamente familiarizados con comprar una pierna de carnero en la tienda de alimentos. Mientras disfrutamos nuestra comida, no pensamos como ese pequeño y lindo corderito tuvo que ser aniquilado antes de ser cocinado.

¿Por qué Dios mandaría tal cosa? Si algo debe ser matado, ¿por qué no una marmota o un viejo cerdo desgastado? ¿Por qué un corderito inocente?

Dios estaba enseñándole a Israel el principio de sustitución representativa, esto es, el inocente muriendo por los pecados del culpable. El cordero fue escogido porque ejemplificaba la inocencia. Fue matado porque estaba recibiendo lo que cada israelita merecía –la muerte. Y la sangre que fue rociada en los postes de las puertas protegió a esos dentro de la casa de la debida ira de Dios, obligándolo a “pasar por encima” 2 La sangré indicó que la justicia ya había sido ejecutada a favor de los de adentro.

El Sacrificio Perfecto

¿Cómo pudo la muerte de un cordero pagar justamente por los pecados de un ser humano? La respuesta es que no pudo. De hecho, el nuevo testamento enseña que es imposible que la sangre de animales quiten los pecados (vea Hebreos 10:4)

Esos pequeños corderos solo sirven para representar el Sacrificio Perfecto que un día iban a satisfacer el clamor por justicia divina en favor de toda la gente.

Ese Sacrificio Perfecto, no podía ser un animal, sino un ser humano. Solo la muerte de un ser humano pudo justamente recompensar por los pecados de los seres humanos.

Además esa persona debería ser más que solo un ser humano, porque la muerte de un ser humano pudo justamente pagar para redimir solo a otra persona. El Sacrificio Perfecto debería ser alguien que fuera de un valor mucho más grande que todos los seres humanos combinados para poder proveer expiación para todos ellos.

Esa persona debía ser sin pecado, perfectamente inocente, sin egoísmo. Una persona manchada por el pecado nunca puede expiar los pecados de otros porque él mismo sería un deudor a Dios.

La persona que sería el sacrificio perfecto podría ser solo Dios en la forma de un ser humano.

Esa persona fue Cristo Jesús

Fue Jesús de quien el ángel anunció a José que “salvará a Su pueblo de sus pecados” (Mateo 1:21)

Fue Jesús a quien Juan el bautista presentó como “el Cordero de Dios que quita el pecado del mundo” (Juan 1:21)

Fue Jesús de quien el apóstol Pablo declaró que fue “nuestra Pascua” (1 Corintios 5:7)

Fue Jesús quien por voluntad propia caminó a Jerusalén y fue crucificado durante la fiesta de la Pascua ahí en 32 a C. Ese evento fue la culminación del plan preordenado de Dios para proveer los medios para que los auto-condenados hombres y mujeres pudieran escapar de la debida ira de Dios. Ese día la justicia divina fue ejecutada sobre un substituto voluntario sin pecado. Ahora a pecadores in merecedores se les podría ofrecer justamente eterna misericordia de Dios.

Fue la muerte de Jesús en la cruz la que cumplió lo que la muerte del cordero de toda Pascua por más de mil años solo prefiguraba: el precio del rescate por nuestra liberación de la ira de Dios pagado por completo.

Cuando Jesús clamó en la cruz con Su último respiro, “¡consumado es!,” nuestra salvación fue comprada, de una vez por todas. Este es el tema central de la Biblia.

Apartando la Ira de Dios

Muchos pensaron que el propósito de la venida de Jesús era para “mostrarnos como vivir.” Otros piensan que Su muerte fue solo otro caso desafortunado de una buena persona siendo martirizado por una causa merecida. Ciertamente Jesús nos enseñó como vivir, y sí, Él murió por una causa merecida. Pero la razón más importante primeramente de que Jesús viniera a la Tierra fue para dar Su vida como pago por nuestros pecados.

Jesús nació para morir.

Él lo sabía y lo proclamaba:

Porque el Hijo del Hombre no vino para ser servido sino para servir, y para dar Su vida en rescate por muchos” (Jesús- Marcos 10:45; énfasis agregado)

Este fue el plan preordenado de Dios. Setecientos años antes de que Jesús naciera en Belén, el profeta Isaías predijo su llegada y el propósito para Su venida:

Pero Él fue el precio por nuestras transgresiones, Él fue molido por nuestras iniquidades; el castigo de nuestro bienestar cayó sobre Él, y por Su llaga fuimos nosotros curados. Todos nosotros nos descarriamos como ovejas, cada uno se apartó por su camino; pero el Señor hizo que la iniquidad de todos nosotros cayera sobre Él. [Él] justificará a muchos, cargando Él sus iniquidades (Isaías 53:5-6, 11b; énfasis agregado)

El apóstol Pablo escribió que la muerte sacrificial de Jesús como nuestro sustituto es la verdad más importante de la fe cristiana:

Porque les he entregado como de primera importancia lo que yo también recibí, que Cristo murió por nuestros pecados de acuerdo a las Escrituras… (1 Corintios 15:3; énfasis agregado)

Un término bíblico usado para describir la obra de Jesús en la cruz es propiciación. Esto significa “apartar la ira.” El apóstol Juan explicó que el amor de Dios fue preeminentemente demostrado por a través de la obra propiciatoria de Su Hijo.

Por esto el amor de Dios a nosotros, que Dios ha enviado a su Hijo unigénito al mundo, para que así nosotros vivamos por medio de Él. Esto es amor, no que nosotros amamos a Dios, sino que Él nos amó y envió a Su Hijo a ser la propiciación por nuestros pecados (1 Juan 4:9-10; énfasis agregado)

El principal beneficio que el sacrificio de Jesús hace disponible para nosotros es el apartar la ira de Dios (vea Romanos 5:9) Ese apartar, hace disponible una multitud de otras bendiciones para cada persona que recibe la reconciliación que Dios hizo posible.

¿La muerte sacrificial de Jesús garantiza automáticamente que toda persona escapará del infierno y vivirá por siempre en el cielo? No, toda persona debe reunir ciertos requerimientos si ha de experimentar lo que Cristo hizo posible.

Nota que la Escritura arriba establece que aunque la muerte de Jesús ha proveído nuestra reconciliación con Dios, nosotros tenemos una responsabilidad de recibir esa reconciliación:

Pues mientras todavía estábamos sin ayuda, en el momento correcto Cristo murió por los impíos. Pues difícilmente uno morirá por un hombre justo; aún tal vez alguien se atreva a morir por un hombre bueno. Mas Dios muestra su amor para con nosotros, en que siendo aún pecadores, Cristo murió por nosotros. Entonces mucho más, habiendo sido ahora justificados por su sangre, seremos salvos de la ira de Dios por medio de él. Porque si cuando éramos enemigos, fuimos reconciliados con Dios por la muerte de su Hijo, mucho más, estando reconciliados, seremos salvos por su vida. Y no sólo esto, sino que también nos gloriamos en Dios por el Señor nuestro Jesucristo, por quien hemos recibido ahora la reconciliación (Romanos 5:6-11, énfasis añadido).

¿Como recibimos la reconciliación que ha sido provista? En el próximo capítulo contestaré esa pregunta, mientras examinamos que es lo que requiere Dios de cada uno de nosotros.

La Demostración de la Cruz

En la muerte de Jesús en la cruz, vemos la santidad de Dios, justicia y amor perfectamente mezclados en un evento. El amor de Dios fue demostrado en que Jesús murió en nuestro lugar, para que nosotros no suframos nuestro propio debido castigo.

Jesús dijo, “Ninguno tiene mayor amor que este, que uno ponga su vida por sus amigos” (Juan 15:13) ¿Cómo pudo Dios demostrar amor más grande?

La justicia de Dios fue demostrada en que Él no nos perdona sin castigo. Si Él lo hiciera, Él podría ser correctamente acusado de injusticia, y, por lo tanto, imperfecto en amor e inmoral. Así que Dios cumplió la debida pena impuesta -Su ira cayó a la justa medida- pero sobre un Sustituto sin Pecado, quien voluntariamente fue a la cruz por nosotros.

¿Pero cómo cayó la ira de Dios sobre nuestro Sustituto?

Primero que todo, cayó sobre Jesús en la agonía de flagelación y crucifixión.

Mientras la sangre cubría su cara desde las perforaciones de una corona de espinas encajadas en Su cabeza, la carne de la espalda de Jesús fue lacerada a jirones por el látigo de nueve puntas romano. Cada tira del látigo de cuero lanzada con piezas de metal y huesos filosos se incrustaban y desgarraban sin misericordia. Cada uno de ellos rasgó la espalda de Jesús treinta y nueve veces. La historia registra que hombres más débiles murieron sufriendo el mismo trauma. Pero ese fue solo el comienzo de los sufrimientos de Jesús.

Jesús fue entonces forzado a llevar Su propia cruz sobre su espalda sangrante hasta que cayó de rodillas de agotamiento. En el lugar de la crucifixión, los ejecutores lo desnudaron y estiraron sus brazos que estaban ya salpicados con sangre. Con cruel precisión clavaron pesados clavos a través de Sus muñecas y ambos pies.

Finalmente la cruz sobre la cual fue Él clavado fue levantada y puesta en un hoyo de soporte que la pudiera mantener parada derecha.

En la crucifixión, todo el peso de las víctimas se recargaba en el lugar donde el clavo estaba a través de sus pies y donde los clavos estaban a través de sus muñecas. El dolor, por supuesto, era insoportable. La respiración se volvía un esfuerzo constante. Si el condenado quería respirar, tenía que empujarse en el clavo que atravesaba sus pies para poder relajar la tremenda presión creciente que su cuerpo ejercía sobre sus pulmones.

Esto sería aún peor para alguien cuya espalda fue lacerada por ser azotada en flagelación. La cruz podría haber raspado las ya de por si abiertas heridas mientras la víctima se empujaba para arriba para respirar y, entonces, colapsando en agonía, deslizarse en la cruz, una vez más colgando de sus manos.

La mayoría de los crucificados murieron de asfixia, puesto que estaban eventualmente inhabilitados para reunir fuerzas para empujarse y tomar una nueva respiración. Esa es la razón por la que los soldados romanos eventualmente quebraron las piernas de los dos ladrones que fueron crucificados a cada lado de Jesús. Eso aceleró sus muertes.

Jesús había sido tan maltratado antes que no hubo necesidad de quebrar sus piernas -Él murió solo después de unas cuantas horas en la cruz.

Abandonado Por Tu Causa

La tortura de la crucifixión es casi demasiado horrible para imaginar, pero Jesús sufrió infinitamente más y de una manera que es inconcebible para nuestras mentes humanas.

De manera inexplicable, la ira de Dios cayó sobre Jesús y le inflingió mucho más grande dolor y sufrimiento que el tormento físico en la cruz. Toda la culpa de la raza humana -por todo el odio, la lujuria, la envidia, el orgullo, el egoísmo- fue puesto sobre Jesús.

En terrible anticipación de eso, Jesús cayó sobre su rostro y fervientemente oró que si fuera posible, pasara esa copa de Él. Pero en vez de decir “Amén,” Él añadió, “Pero no se haga Mi voluntad sino la Tuya” (Lucas 22:42)

Nosotros no podemos comenzar a entender la agonía que Jesús experimentó en la cruz –como si los tormentos de un infierno eterno fueran comprimidos en tres horas y depositados en un solo hombre. Él sintió la intensa soledad, la desesperanza y desesperación, la culpa, el remordimiento, el horror, la sed tremenda, de esos que sufren los tormentos que nunca se acaban, de los malditos.

Peor que todo, Él sufrió el pánico de aquellos que se dan cuenta de que no hay esperanza para su reconciliación con Dios. Abandonados por siempre, lanzados a las tinieblas de afuera. Mientras la realidad aplastante de ser abandonado por Su Padre iba creciendo dentro de su conciencia, Jesús jadeó con horror,

“Mi Dios, Mi Dios, ¿por qué me has olvidado?”

Su propio Padre le volvió la espalda, derramando su furia sobre el pecado del mundo hasta que su ira fuera consumada -y el cuerpo de Jesús colgaba inerte en la cruz.

Ahí cuelga el Cordero de Dios. Golpeado, pateado, escupido, burlado, escarnecido, azotado, desnudado, apaleado, y cubierto de mugre, sudor y sangre.

Así es como Dios odia el egoísmo. Así es como el Dios justo y recto es. Y así es cuanto Dios te ama.

1 “pass over” en inglés

2 “pass over” en inglés, se le llama pascua en español pero pierde el sentido

Bab Enam (Chapter Six)

Pelayanan Pengajaran (The Ministry of Teaching)

Dalam bab ini, kita akan bahas banyak aspek pelayanan mengajar. Mengajar adalah tanggung-jawab rasul, nabi, penginjil,[1]

pendeta/penatua/penilik, guru (sudah tentu), dan juga semua pengikut Kristus, karena kita semua perlu melakukan pemuridan, mengajar murid-murid kita untuk menaati semua perintah Kristus.[2]

 

Seperti saya tekankan sebelumnnya, pendeta atau pelayan pemuridan mengajar pertama melalui teladan, dan kedua, secara verbal. Ia mengkhotbahkan apa yang dipraktekannya. Rasul Paulus, pemurid yang sangat berhasil, menulis:

Jadilah pengikutku, sama seperti aku juga menjadi pengikut Kristus. (1 Korintus 11:1)

Itulah yang harus menjadi tujuan setiap pelayan —untuk sanggup berkata jujur kepada orang yang dipimpinnya, “Bertindaklah sepertiku. Bila engkau ingin tahu bagaimana seorang pengikut Kristus menjalani hidupnya, perhatikanlah aku.”

Bila dibandingkan, saya ingat ketika berkata kepada bekas jemaat yang saya layani, “Jangan ikuti saya … ikuti Kristus!” Walaupun hal itu tak terjadi pada saya saat itu, saya bukan orang baik untuk diteladani. Nyatanya, saya memang tidak mengikuti Kristus sebagaimana seharusnya, lalu saya berkata kepada siapa saja untuk melakukan apa yang tidak saya lakukan! Betapa berbedanya dari perkataan Paulus. Sebenarnya, bila kita tak dapat berkata pada orang untuk meneladani kita karena kita meneladani Kristus, kita tak boleh melayani, karena orang menjadikan pelayan sebagai teladannya. Gereja adalah cermin dari pemimpinnya.

Mengajarkan Persatuan dengan Teladan (Teaching Unity by Example)

Mari kita terapkan konsep itu kepada pengajaran dengan teladan untuk mengajarkan persatuan. Semua pendeta/penatua/penilik ingin agar umat yang dipimpinnya untuk bersatu. Mereka benci perpecahan di gereja lokal; mereka tahu perpecahan sangat dibenci di hadapan Tuhan. Yang terutama, Yesus memerintahkan kita untuk saling mengasihi seperti Ia mengasihi kita (lihat Yohanes 13:34-35). Tindakan saling mengasihi menandakan kita sebagai murid-muridNya bagi dunia yang melihat kita. Sehingga, sebagian besar pemimpin kawanan domba menegur domba-dombanya untuk saling mengasihi dan mempertahankan persatuan.

Namun, karena pelayan harus mengajar terutama melalui teladan kita, kita sering tak memiliki apa-apa dalam pengajaran tentang kasih dan persatuan dengan cara hidup kita. Misalnya, ketika kita kurang menunjukkan kasih dan persatuan dengan pendeta lain, kita sebenarnya memberi pesan yang tak sesuai dengan khotbah kita kepada jemaat. Kita berharap jemaat melakukan apa yang tidak kita lakukan.

Faktanya, kata-kata yang paling berarti yang Yesus gunakan berkenaan dengan persatuan ditujukan kepada para pemimpin yang berkaitan dengan hubungan mereka dengan pemimpin lain. Misalnya, pada Perjamuan Terakhir, setelah mencuci kaki murid-muridNya, Yesus berkata kepada mereka,

Kamu menyebut Aku Guru dan Tuhan, dan katamu itu tepat, sebab memang Akulah Guru dan Tuhan. Jadi jikalau Aku membasuh kakimu, Aku yang adalah Tuhan dan Gurumu, maka kamupun wajib saling membasuh kakimu; sebab Aku telah memberikan suatu teladan kepada kamu, supaya kamu juga berbuat sama seperti yang telah Kuperbuat kepadamu. (Yohanes 13:13-15). [Perhatikan, Yesus mengajar melalui teladan].

Para pendeta sering memakai perikop Alkitab itu untuk mengajar jemaatnya untuk saling mengasihi, yang pantas dilakukan. Tetapi, kata-kata di dalam perikop itu ditujukan kepada para pemimpin, yakni kedua-belas rasul. Yesus tahu bahwa gerejaNya nanti hanya punya harapan kecil untuk berhasil dalam misinya bila para pemimpin terpisah-pisah atau saling bersaing. Sehingga Ia menegaskan bahwa Ia mengharapkan para pemimpinNya untuk saling melayani dengan lemah lembut.

Dalam konteks budaya di zamanNya, Yesus menunjukkan pelayanan yang lemah-lembut dengan melakukan tugas seorang hamba di rumah, yakni mencuci kaki. Seandainya Ia mengunjungi budaya yang berbeda pada waktu yang berbeda dalam sejarah, mungkin saja Ia telah menggali lubang jamban atau mencuci tempat sampah di rumah murid-muridNya. Ada berapa banyak pemimpinNya sekarang ini yang bersedia saling menunjukkan kasih dan kelemahlembutan seperti itu?

Dalam waktu kurang dari satu jam, Yesus bekali-kali menekankan pesan penting ini. Beberapa menit setelah mencuci kaki murid-muridNya, Yesus berkata kepada kelompok calon pemimpin gerejaNya di masa depan:

Aku memberikan perintah baru kepada kamu, yaitu supaya kamu saling mengasihi; sama seperti Aku telah mengasihi kamu demikian pula kamu harus saling mengasihi. Dengan demikian semua orang akan tahu, bahwa kamu adalah murid-murid-Ku, yaitu jikalau kamu saling mengasihi.” (Yohanes 13:34-35).

Kata-kata itu tentu berlaku bagi semua murid Kristus, namun kata-kata itu awalnya diucapkan kepada pemimpin terkait dengan hubungan mereka dengan pemimpin lainnya.

Sekali lagi, beberapa menit kemudian, Yesus berkata,

Inilah perintah-Ku, yaitu supaya kamu saling mengasihi, seperti Aku telah mengasihi kamu. Tidak ada kasih yang lebih besar dari pada kasih seorang yang memberikan nyawanya untuk sahabat-sahabatnya. (Yohanes 15:12-13).

Ketahuilah bahwa Yesus lagi-lagi berbicara kepada para pemimpin.

Dalam beberapa detik, Ia kemudian berkata,

Inilah perintah-Ku kepadamu: Kasihilah seorang akan yang lain. (Yohanes 15:17).

Beberapa menit kemudian, murid-murid Yesus mendengarNya berdoa untuk mereka,

Dan Aku tidak ada lagi di dalam dunia, tetapi mereka masih ada di dalam dunia, dan Aku datang kepada-Mu. Ya Bapa yang kudus, peliharalah mereka dalam nama-Mu, yaitu nama-Mu yang telah Engkau berikan kepada-Ku, supaya mereka menjadi satu sama seperti Kita. (Yohanes 17:11, tambahkan penekanan).

Dan, beberapa detik kemudian, ketika Yesus melanjutkan doaNya, murid-muridNya mendengarkan Ia berkata,

Dan bukan untuk mereka ini saja Aku berdoa, tetapi juga untuk orang-orang, yang percaya kepada-Ku oleh pemberitaan mereka; supaya mereka semua menjadi satu, sama seperti Engkau, ya Bapa, di dalam Aku dan Aku di dalam Engkau, agar mereka juga di dalam Kita, supaya dunia percaya, bahwa Engkaulah yang telah mengutus Aku. Dan Aku telah memberikan kepada mereka kemuliaan, yang Engkau berikan kepada-Ku, supaya mereka menjadi satu, sama seperti Kita adalah satu: Aku di dalam mereka dan Engkau di dalam Aku supaya mereka sempurna menjadi satu, agar dunia tahu, bahwa Engkau yang telah mengutus Aku dan bahwa Engkau mengasihi mereka, sama seperti Engkau mengasihi Aku. (Yohanes 17:20-23, tambahkan penekanan).

Jadi, dalam waktu kurang dari satu jam, enam kali Yesus menegaskan, kepada para pemimpin masa depan yang dipilihNya, mengenai pentingnya persatuan dan menunjukkan kesatuan dengan saling mengasihi dan melayani dengan rendah hati. Bagi Yesus, itu sangat penting. Persatuan mereka adalah faktor penting di dunia yang percaya kepadaNya.

Sebaik Apa Hal Yang Sedang Kita Lakukan? (How Well Are We Doing?)

Sayangnya, selagi kita berharap domba-domba untuk bersatu dengan kasih, kebanyakan kita saling bersaing dan memakai cara-cara tidak etis untuk membangun gereja dengan mengorbankan gereja-gereja lain. Kita menghindari persekutuan dengan pendeta-pendeta lain yang doktrinnya berbeda. Kita bahkan tak mau bersatu dengan menempel papan nama di depan gereja kita agar dilihat oleh seluruh dunia, dengan pesan kepada semua orang: “Kami tidak seperti orang-orang Kristen lain di gedung-gedung gereja lain.” (Dan kami telah bertugas mendidik dunia dalam hal kurangnya persatuan, ketika sebagian besar orang yang tak percaya tahu bahwa Kekristenan adalah lembaga yang terpecah-pecah).

Pendek kata, kita tak mempraktekkan sesuai khotbah kita, dan teladan kita mengajarkan jemaat lebih dari khotbah kita tentang persatuan. Kita bodoh bila berpikir bahwa rata-rata orang Kristen akan bersatu dan saling mengasihi saat pemimpin mereka berperilaku beda.

Solusi terbaik adalah pertobatan. Kita harus bertobat dari menjadi teladan yang keliru di hadapan orang-orang percaya dan orang-orang dunia. Kita harus mengenyahkan setiap penghalang yang memisahkan kita dan mulai saling mengasihi sesuai perintah Yesus.

Itu berarti kita harus lebih dulu bertemu dengan pendeta-pendeta lain dan para pelayan, termasuk pendeta yang memiliki sudut-pandang doktrin berbeda. Saya tak berbicara tentang persekutuan dengan pendeta-pendeta yang tidak lahir baru, yang tak berusaha menaati Yesus, atau yang melayani untuk keuntungan pribadi. Merekalah serigala berbulu domba; Yesus berkata bahwa cara mengenali mereka adalah dari buah-buahnya.

Tetapi, saya berbicara tentang para pendeta dan pelayan –saudara-saudara sejati dalam Kristus– yang berusaha menaati setiap perintah Yesus. Bila anda seorang pendeta, anda harus sungguh-sungguh mengasihi pendeta-pendeta lain, dengan melakukan kasih di depan jemaatmu. Cara memulainya adalah mendatangai pendeta-pendeta lain di wilayah anda dan meminta maaf karena tak mengasihi mereka sebagaimana seharusnya. Tindakan ini akan meruntuhkan tembok-tembok pemisah. Lalu, buat komitmen untuk membuat persekutuan rutin dengan makan bersama, memberi dorongan dan saling menegur dan mendoakan. Ketika itu terjadi, anda akhirnya dengan penuh kasih dapat membicarakan doktrin-doktrin yang cenderung memisahkan anda, sambil mengusahakan persatuan, apakah akhirnya anda sepakat atau tidak, mengenai segala hal yang anda diskusikan. Kehidupan dan pelayanan saya banyak diperkaya ketika akhirnya saya mau mendengarkan pelayan yang doktrinnya lain dengan doktrin yang saya yakini. Saya banyak kehilangan berkat selama bertahun-tahun karena saya berhenti mengalir.

Anda dapat tunjukkan kasih dan persatuan dengan mengundang pendeta-pendeta lain untuk berkhotbah di gereja anda atau persekutuan gereja rumah, atau gereja anda melakukan persekutuan gabungan dengan gereja-gereja lain atau gereja-gereja rumah.

Anda dapat mengubah nama gereja anda agar dunia tidak melihat perpecahan anda dengan gereja-gereja lain. Anda bisa turunkan nama denominasi atau perkumpulan anda dan memihak tubuh Kristus, dengan memberi pesan kepada setiap orang bahwa anda percaya Yesus tengah membangun hanya satu gereja, bukan banyak gereja berbeda yang tak dapat saling hidup berdampingan.

Saya tahu hal tersebut tampak radikal. Tetapi, mengapa melakukan satu hal untuk mempertahankan hal yang tak pernah Yesus mau? Mengapa terlibat dalam hal yang tak berkenan kepadaNya? Tidak ada denominasi atau perkumpulan khusus yang disebutkan dalam Alkitab. Ketika jemaat Korintus berpisah menurut guru-guru favorit mereka, Paulus tegas menegur mereka, dengan berkata bahwa pemisahan mereka menunjukkan keinginan daging dan kerohanian mereka yang belum dewasa (lihat 1 Korintus 3:1-7). Apakah pemisahan yang kita buat mencerminkan ada hal yang kurang?

Kita harus hindari tindakan yang membuat kita saling terpisah. Gereja-gereja rumah tak perlu memberi nama gereja bagi mereka sendiri atau tak perlu bergabung dengan asosiasi apapun yang punya nama. Dalam Alkitab, tiap jemaat dikenali dengan rumah tempat pertemuan. Kelompok jemaat hanya dikenali dari nama kota di mana mereka tinggal. Mereka semua menganggap diri sebagai bagian dari satu gereja, yakni tubuh Kristus.

Hanya ada satu Raja dan satu kerajaan. Siapapun yang berpura-pura sehingga orang-orang percaya atau gereja-gereja mengenalinya sedang membangun kerajaannya sendiri di dalam Kerajaan Allah. Ia lebih baik siap-siap berdiri di hadapan Raja yang berkata, “Aku tidak akan memberikan kemuliaan-Ku kepada yang lain!” (Yesaya 48:11).

Dengan kata lain, pelayan harus menunjukkan teladan yang benar dalam ketaatan kepada Kristus di depan setiap orang, karena orang-orang akan meneladaninya. Teladan yang ia tunjukkan kepada orang lain adalah cara pengajaran yang paling berpengaruh. Ketika Paulus mengirim surat kepada jemaat di Filipi:

Saudara-saudara, ikutilah teladanku dan perhatikanlah mereka, yang hidup sama seperti kami yang menjadi teladanmu. (Filipi 3:17, tambahkan penekanan).

Hal yang Harus Diajarkan (What to Teach)

Seperti Paulus, pelayan pemuridan juga mempunyai tujuan, yakni “untuk memimpin tiap-tiap orang kepada kesempurnaan dalam Kristus.” (Kolose 1:28b). Jadi pelayan, juga Paulus, “menasihati tiap-tiap orang dan mengajari mereka dalam segala hikmat” (Kolose 1:28a, tambahkan penekanan). Perlu dicatat, Paulus tidak mengajar hanya untuk mendidik atau menghibur orang.

Pelayan pemuridan dapat berkata bersama Paulus, “Tujuan nasihat itu ialah kasih yang timbul dari hati yang suci, dari hati nurani yang murni dan dari iman yang tulus ikhlas” (1 Timotius 1:5). Yakni, ia ingin menunjukkan keserupaan sejati dengan Kristus dan kesucian dalam kehidupan orang-orang yang dilayaninya, sebagai alasan ia mengajar orang-orang percaya untuk menaati semua perintah Kristus. Ia mengajar kebenaran, dan mengingatkan pendengarnya untuk “berusahalah hidup damai dengan semua orang dan kejarlah kekudusan, sebab tanpa kekudusan tidak seorangpun akan melihat Tuhan.“ (Ibrani 12:14).

Pelayan pemuridan tahu bahwa Yesus memerintahkan murid-muridNya untuk mengajar murid-murid mereka untuk menaati semua, bukan sebagian, perintahNya (lihat Matius 28:19-20). Ia harus yakin untuk tidak lalai mengajarkan setiap perintah Kristus, sehingga ia terus mengajarkan ayat demi ayat dalam Injil dan berbagai suratan. Di sinilah perintah-perintah Yesus dicatat dan diberi penekanan kembali.

Jenis pengajaran melalui pemaparan itu juga menjamin bahwa petunjuknya akan tetap seimbang. Ketika mengajarkan pesan-pesan berdasarkan topik, kita cenderung terfokus pada topik-topik yang populer bagi manusia dan mungkin saja tak peduli pada hal-hal yang tidak populer. Tetapi, guru yang mengajar ayat demi ayat tidak hanya akan mengajar tentang kasih Allah, namun juga tentang disiplin dan murkaNya. Ia akan mengajar tentang berkat-berkat dalam menjadi orang Kristen, juga tentang tanggung-jawab. Kecil kemungkinan ia menguasai tema-tema minor, yang mengutamakan hal yang kurang penting dan meninggalkan hal yang sangat penting. (Menurut Yesus, inilah kekeliruan orang-orang Farisi; lihat Matius 23:23-24).

Mengatasi Ketakutan akan Pengajaran Ekspositoris (Overcoming Fears of Expository Teaching)

Banyak pendeta takut mengajar Alkitab ayat demi ayat karena ada banyak ayat yang mereka tak mengerti, dan mereka tak ingin jemaat tahu banyak hal yang mereka tak tahu! Sudah tentu membanggakan. Tak seorangpun di atas bumi memahami setiap hal dalam Alkitab dengan sempurna. Bahkan Petrus berkata bahwa sebagian hal yang Paulus tuliskan sulit untuk dimengerti (lihat 2 Petrus 3:16).

Ketika seorang pendeta yang mengajarkan ayat-demi-ayat tiba pada satu ayat atau perikop yang tak dipahaminya, ia harus berkata kepada jemaatnya bahwa ia tak mengerti bagian berikutnya dan melewatkannya. Ia dapat juga meminta jemaatnya untuk berdoa agar Roh Kudus membantunya untuk memahami. Kelemah-lembutannya akan menampakkan teladan baik di hadapan jemaatnya, sikapnya itu sendiri menjadi khotbah.

Pendeta/penatua/penilik gereja rumah mendapat manfaat tambahan dalam mengajari kelompok kecil dalam situasi yang rileks, karena selama ia mengajar, pertanyaan dapat dilontarkan. Hal itu juga memungkinkan Roh Kudus untuk memberikan visi kepada orang lain dalam kelompok mengenai Alkitab yang tengah dipelajari. Hasilnya bisa jadi berupa cara belajar yang jauh lebih efektif bagi setiap orang.

Awal yang baik untuk mulai mengajarkan perintah Kristus adalah Khotbah di Atas Bukit, dalam Matius 5-7. Di dalamnya, Yesus memberi banyak perintah, dan Ia membantu para pengikut YahudiNya untuk memahami Hukum Taurat dengan benar yang diberikan melalui Musa. Berikutnya dalam buku ini, Khotbah di Atas Bukit, saya akan ajarkan ayat demi ayat untuk menunjukkan cara melakukannya.

Persiapan Khotbah (Sermon Preparation)

Tak ada bukti dalam Perjanjian Baru adanya pendeta/penatua/penilik yang pernah menyiapkan pidato/khotbah setiap minggu, lengkap dengan uraian yang disiapkan dengan rapi dan ilustrasi yang dibuatkan garis besarnya, seperti yang dilakukan oleh banyak pelayan sekarang ini. Sudah tentu tak seorangpun dapat membayangkan Yesus yang tengah melakukan hal tersebut! Pengajaran di jemaat mula-mula dilakukan lebih spontan dan interaktif, mengikuti gaya orang Yahudi, bukannya seperti pidato, seperti dilakukan orang-orang Yunani dan Romawi, tradisi yang akhirnya diadopsi oleh gereja ketika gereja dilembagakan. Jika Yesus berkata kepada murid-muridNya untuk tidak menyiapkan pembelaan ketika mereka dipanggil ke pengadilan, dengan janji bahwa Roh Kudus akan mengaruniakan kata-kata yang spontan dan pasti kepada mereka, kita berharap Allah sanggup menolong setiap pendeta di pertemuan jemaat!

Bukan berarti pelayan tidak menyiapkan diri mereka sendiri melalui doa dan belajar. Paulus memperingatkan Timotius:

Usahakanlah supaya engkau layak di hadapan Allah sebagai seorang pekerja yang tidak usah malu, yang berterus terang memberitakan perkataan kebenaran itu. (2 Timotius 2:15).

Pelayan yang mengikuti instruksi Paulus, “hendaklah perkataan Kristus diam dengan segala kekayaannya di antara kamu” (Kolose 3:16), akan penuh dengan Firman Tuhan agar dia sanggup mengajar dari ”kelimpahan”nya. Jadi, pendeta terkasih, yang penting adalah tenggelamkan dirimu dalam Alkitab. Jika anda banyak tahu dan ingin sekali serius dengan topik anda, persiapkan untuk mengkomunikasikan kebenaran Allah. Dan, jika anda ajarkan ayat demi ayat, gunakanlah setiap ayat berurutan sebagai garis besar. Maka, persiapannya adalah bergumul dalam doa terhadap ayat-ayat Alkitab yang akan diajarkan. Jika anda pendeta gereja rumah, pengajaran interaktif tak terlalu perlu membuat garis-besar khotbah.

Pelayan yang beriman kepada Allah untuk menolongnya ketika ia mengajar akan dikaruniai pertolongan Allah. Jangan banyak bersandar kepada diri sendiri, persiapanmu dan catatanmu, dan lebih banyak bersandar kepada Tuhan. Secara perlahan, saat anda punya iman dan keyakinan diri, siapkan sedikit catatan khotbah, sampai anda dapat mengikuti garis-besar kerangka atau tanpa garis-besar sama sekali.

Orang yang sadar dirinya saat berada di depan orang lain sangat mungkin bergantung pada catatan yang telah disiapkan karena ia takut membuat kesalahan di depan banyak orang. Ia perlu sadar bahwa ketakutannya muncul karena perasaan tak nyaman karena kesombongan. Ia tak perlu kuatir akan penampilannya di depan orang banyak dan lebih peduli pada bagaimana ia dan pendengarnya tampil di hadapan Allah. Tak ada persiapan pidato yang dapat menggerakkan pendengar seperti halnya pengajaran yang menyentuh hati dan diurapi oleh Roh. Perhatikan betapa terhambatnya komunikasi bila setiap orang menggunakan catatan selama percakapan! Percakapan akan mati! Gaya percakapan yang tidak diulang bisa saja terjadi lebih tulus dibandingkan pidato yang telah disiapkan. Mengajar bukanlah bermain peran, namun membagikan kebenaran. Kita semua tahu, ketika mendengarkan pidato, kita cenderung secara otomatis pasang telinga.

Empat Pandangan Lagi (Four More Thoughts)

(1) Beberapa pelayan berulah seperti burung beo, yakni mencari bahan khotbah dari buku-buku hasil tulisan orang lain. Mereka kehilangan berkat indah yang langsung diajarkan oleh Roh Kudus, dan mungkin mereka juga tengah menyebarkan kekeliruan yang dibuat oleh penulis yang mereka tiru.

(2) Banyak pendeta meniru gaya khotbah dan mengajar dari pengkhotbah lain, gaya yang sering sangat tradisional. Misalnya, di beberapa kalangan, ada pendapat bahwa khotbah diurapi bila disampaikan dengan keras dan cepat. Jadi, jemaat gereja mengikuti khotbah dengan teriakan dari awal sampai akhir. Realitasnya, orang-orang umumnya terbiasa dengan teriakan yang tak menentu itu, seperti yang dilakukan ketika mendengar pembicaraan yang monoton. Suara yang bervariasi jauh lebih memikat. Juga, berkhotbah secara alami diperkeras saat jeda sejenak, sedangkan mengajar biasanya dilakukan dengan nada yang mirip percakapan karena sifatnya memberi pengajaran.

(3) Saya perhatikan para pendengar-khotbah di ratusan ibadah gereja, dan saya terkejut sangat banyak pengkhotbah dan guru tak menyadari banyaknya indikasi di mana orang-orang menjadi bosan dan/atau tidak mendengarkan. Pendeta, orang-orang yang tampak bosan adalah bosan! Orang yang tak memperhatikan anda selagi anda bicara mungkin saja ia tidak mendengarkan anda. Maka, orang yang tak mendengarkan tidak mendapat pertolongan. Bila orang yang tulus hati jadi bosan dan/atau tak mendengarkan, maka anda perlu perbaiki khotbah anda. Berikan lebih banyak contoh. Buat cerita yang relevan. Buat perumpamaan. Buat khotbah jadi sederhana. Ajarkan Firman dari hatimu. Bersikap tulus. Jadi diri sendiri. Buat variasi suara anda. Tatap mata pendengar sebanyak mungkin. Gunakan ekspresi wajah. Gunakan tangan anda. Lakukan gerakan berputar. Jangan bicara terlalu lama. Bila kelompoknya kecil, ajak orang bertanya di saat yang pas.

(4) Pendapat bahwa tiap khotbah harus memiliki tiga hal hanyalah rekaan manusia. Tujuannya adalah melakukan pemuridan, bukan mengikuti teori-teori homiletik modern. Yesus berkata, “Beri makan domba-dombaKu”, bukan “Buat domba-dombaKu terkesan.”

Siapa yang Akan Diajar (Whom to Teach)

Dengan mengikuti model Yesus, pelayan pemuridan agak selektif terkait dengan siapa yang akan diajar. Mungkin anda terkejut, namun itu nyata. Yesus sering berbicara kepada banyak orang dalam beberapa perumpamaan, dan Ia punya alasan berbuat demikian: Ia tak ingin setiap orang mengerti apa yang dikatakanNya. Hal ini jelas dari Alkitab:

Maka datanglah murid-murid-Nya dan bertanya kepada-Nya: “Mengapa Engkau berkata-kata kepada mereka dalam perumpamaan?” Jawab Yesus: “Kepadamu diberi karunia untuk mengetahui rahasia Kerajaan Sorga, tetapi kepada mereka tidak. Karena siapa yang mempunyai, kepadanya akan diberi, sehingga ia berkelimpahan; tetapi siapa yang tidak mempunyai, apapun juga yang ada padanya akan diambil dari padanya. Itulah sebabnya Aku berkata-kata dalam perumpamaan kepada mereka; karena sekalipun melihat, mereka tidak melihat dan sekalipun mendengar, mereka tidak mendengar dan tidak mengerti.” (Matius 13:10-13).

Hak istimewa untuk memahami beberapa perumpamaan Kristus hanya diberikan kepada mereka yang telah bertobat dan memutuskan untuk mengikuti Dia. Demikian juga, orang yang berbalik dari kesempatan untuk bertobat, dengan melawan kehendak Tuhan untuk kehidupannya, ditentang oleh Allah. Allah menentang orang yang congkak, tetapi mengasihani orang yang rendah hati (lihat 1 Petrus 5:5).

Juga, Yesus memberi petunjuk kepada pengikutNya: “Jangan kamu memberikan barang yang kudus kepada anjing dan jangan kamu melemparkan mutiaramu kepada babi, supaya jangan diinjak-injaknya dengan kakinya, lalu ia berbalik mengoyak kamu.” (Matius 7:6). Jelas, Yesus berbicara secara simbolik. MaksudNya, “Jangan berikan sesuatu yang berharga kepada mereka yang tidak menghargai nilainya.” Babi tak tahu bahwa mutiara itu mulia, demikian juga babi-babi rohani tak menghargai Firman Tuhan ketika mereka mendengar Firman itu. Jika mereka percaya bahwa hal sebenarnya yang sedang mereka dengar adalah Firman Tuhan, maka mereka akan perhatikan dengan serius dan menaatinya.

Bagaimana anda tahu bila seseorang itu berlaku seperti babi rohani? Lemparkan mutiara di jalannya dan lihat yang ia lakukan dengan mutiara itu. Jika ia tak peduli, maka dialah babi rohani itu. Jika ia menaatinya, maka dia bukan babi rohani.

Sayangnya, sangat banyak pelayan melakukan hal yang Yesus tidak kehendaki, yakni selalu membuang mutiara kepada babi-babi, yakni mengajar orang-orang yang menentang/ menolak Firman Tuhan. Para pelayan itu hanya buang-buang waktu pemberian Tuhan. Mereka harus kebaskan debu di kaki dan meneruskan tugasnya, sesuai perintah Yesus.

Domba, Kambing dan Babi (Sheep, Goats and Pigs)

Kenyataannya, anda tak dapat memuridkan orang yang tak mau dimuridkan, yakni orang yang tak mau menaati Yesus. Banyak gereja dipenuhi orang-orang seperti itu, merekalah orang-orang Kristen karena kebiasaan, di mana banyak yang menganggap mereka dilahirkan kembali hanya karena mengakui sendiri beberapa fakta teologis tentang Yesus atau Kekristenan. Mereka adalah babi dan kambing, bukan domba. Namun banyak pendeta memakai 90% waktunya dengan mencoba membahagiakan mereka yang tergolong babi dan kambing, dan di saat yang sama tak peduli kepada mereka yang perlu dilayani dan dibantu secara rohani, yakni domba-domba sejati! Pendeta, Yesus ingin anda memberi makan kepada domba-dombaNya, bukan kepada kambing dan babi (lihat Yohanes 21:17)!

Tetapi, bagaimana cara mengenali siapa yang domba? Domba adalah orang yang datang ke gereja paling awal dan pulang paling akhir. Ia lapar akan kebenaran, karena Yesus adalah Tuhannya dan ia ingin menyenangkanNya. Ia datang ke gereja bukan hanya di hari Minggu, tetapi kapanpun ada persekutuan. Ia ikut kelompok kecil dan sering bertanya. Ia bersukacita karena Tuhan, dan ia mencari kesempatan untuk melayani.

Saudara pendeta, pakailah sebagian besar waktu dan perhatian anda kepada domba-domba itu. Merekalah murid-murid. Khotbahkan Injil kepada mereka yang tergolong kambing dan babi yang mengikuti ibadah di gereja selama mereka dapat menerimanya. Tetapi bila anda mengabarkan Injil sejati, mereka takkan mampu bertahan lama. Mereka akan meninggalkan gereja, atau bila berkuasa, mereka akan coba jatuhkan anda dari jabatan anda. Bila mereka berhasil, kebaskan debu di kaki ketika anda pergi. (Di gereja rumah, hal itu tak dapat terjadi, terutama bila gereja anda bersekutu di rumah anda!)

Demikian juga, para penginjil tak perlu terus menginjili orang yang sama yang sering menolak Injil. Biarlah orang mati menguburkan orang mati (lihat Lukas 9:60). Anda utusan Kristus, yang membawa pesan terpenting dari Raja segala raja! Posisi anda sangat tinggi dalam Kerajaan Allah dan tanggung-jawab anda besar! Jangan buang waktu dengan dua kali menginjili seseorang, sedangkan orang lain hanya mendengarnya sekali saja.

Bila anda mau menjadi pelayan pemuridan, pilihlah siapa yang harus anda ajar, tanpa membuang waktu berharga bagi orang-orang yang tak mau menaati Yesus. Paulus bersurat kepada Timotius,

Apa yang telah engkau dengar dari padaku di depan banyak saksi, percayakanlah itu kepada orang-orang yang dapat dipercayai, yang juga cakap mengajar orang lain. (2 Timotius 2:2, tambahkan penekanan).

Mencapai Tujuan (Reaching the Goal)

Bayangkan sejenak hal yang tak pernah terjadi pada pelayanan Yesus, namun selalu terjadi di gereja-gereja kini. Bayangkan Yesus, setelah Ia bangkit, tinggal di bumi dan mulai melayani satu gereja seperti gereja lembaga kini, lalu menjadi pendeta selama tigapuluh tahun. Bayangkan Ia berkhotbah setiap hari Minggu kepada sidang jemaat yang sama. Bayangkan Petrus, Yakobus dan Yohanes duduk di deretan kursi depan selama Yesus berkhotbah, dan melakukan hal yang sama selama duapuluh tahun. Bayangkan Petrus bersandar kepada Yohanes dan berbisik padanya dengan keluhan, “Kita telah mendengar khotbah yang sama sepuluh kali.”

Hal itu tak mungkin terjadi, karena kita semua tahu bahwa Yesus atau para rasulNya tak pernah ada dalam situasi itu. Yesus datang untuk melakukan pemuridan dengan cara tertentu dalam waktu tertentu. Selama sekitar tiga tahun, Ia memuridkan Petrus, Yakobus dan Yohanes, dan beberapa orang lainnya. Ia tak melakukannya dengan mengkhotbai mereka sekali seminggu di gedung gereja. Ia melakukannya dengan cara hidupNya di hadapan mereka, menjawab pertanyaan mereka, dan memberi mereka kesempatan untuk melayani. Ia selesaikan tugasNya dan seterusnya.

Jadi, mengapa kita melakukan hal yang tak pernah Yesus lakukan? Mengapa kita coba melakukan kehendak Allah dengan mengkhotbai orang yang sama selama puluhan tahun? Kapan kita akan menyelesaikan tugas etika kita? Mengapa tidak murid-murid kita yang pergi melakukan pemuridan, setelah beberapa tahun mereka dibekali?

Jika kita melakukan tugas dengan benar, saya ingin murid-murid kita menjadi dewasa sehingga mereka tak perlu lagi kita melayani mereka. Mereka harus bebas melakukan pemuridan sendiri. Kita hendaknya mencapai tujuan yang Allah tetapkan bagi kita, dan Yesus menunjukkan cara melakukannya. Juga, di gereja rumah yang tengah bertumbuh, ada semakin banyak kebutuhan untuk melakukan pemuridan dan mendidik pemimpin. Gereja rumah yang sehat takkan memasuki siklus tanpa akhir dari pengkhotbah yang sama yang berkhotbah kepada orang-orang yang sama selama beberapa dekade.

Motif yang Benar (Right Motives)

Agar berhasil dalam pengajaran untuk pemuridan, tak ada hal yang lebih penting dibandingkan memiliki motif yang benar. Ketika seseorang melayani dengan alasan keliru, ia akan berbuat hal-hal keliru. Itulah alasan pokok mengapa ada banyak pengajaran sesat dan tak seimbang di gereja masa sekarang. Ketika motif pendeta hanya untuk memperoleh popularitas, sukses di mata orang, atau uang banyak, maka ia akan gagal di mata Allah. Yang paling menyedihkan, saat ia berhasil mencapai popularitasnya, kesuksesan di mata orang, atau uang banyak, tetapi harinya akan datang ketika motif kelirunya akan terkuak ketika berdiri di hadapan tahta penghakiman Kristus, dan ia tak akan menerima upah pekerjaannya. Jika dibolehkan masuk kerajaan sorga,

[3]

setiap orang di sana akan tahu kebenaran tentangnya, ketika terungkap bahwa ia tak mendapat upah dan posisinya rendah dalam kerajaan. Memang, ada tingkatan berbeda di sorga. Yesus mengingatkan:

Karena itu siapa yang meniadakan salah satu perintah hukum Taurat sekalipun yang paling kecil, dan mengajarkannya demikian kepada orang lain, ia akan menduduki tempat yang paling rendah di dalam Kerajaan Sorga; tetapi siapa yang melakukan dan mengajarkan segala perintah-perintah hukum Taurat, ia akan menduduki tempat yang tinggi di dalam Kerajaan Sorga. (Matius 5:19).

Sudah tentu pelayan yang menaati dan mengajarkan semua perintah Kristus akan menderita karena hal itu. Yesus menjanjikan penderitaan bagi mereka yang menaatiNya (lihat Matius 5:10-12; Yohanes 16:33). Paling tidak mereka mungkin saja mendapat keberhasilan di dunia, popularitas dan kekayaan. Mereka nanti mendapatkan upah dan pujian dari Allah. Manakah pilihan anda? Dalam hal ini, Paulus menulis:

Jadi, apakah Apolos? Apakah Paulus? Pelayan-pelayan Tuhan yang olehnya kamu menjadi percaya, masing-masing menurut jalan yang diberikan Tuhan kepadanya. Aku menanam, Apolos menyiram, tetapi Allah yang memberi pertumbuhan. Karena itu yang penting bukanlah yang menanam atau yang menyiram, melainkan Allah yang memberi pertumbuhan. Baik yang menanam maupun yang menyiram adalah sama; dan masing-masing akan menerima upahnya sesuai dengan pekerjaannya sendiri. Karena kami adalah kawan sekerja Allah; kamu adalah ladang Allah, bangunan Allah. Sesuai dengan kasih karunia Allah, yang dianugerahkan kepadaku, aku sebagai seorang ahli bangunan yang cakap telah meletakkan dasar, dan orang lain membangun terus di atasnya. Tetapi tiap-tiap orang harus memperhatikan, bagaimana ia harus membangun di atasnya. Karena tidak ada seorangpun yang dapat meletakkan dasar lain dari pada dasar yang telah diletakkan, yaitu Yesus Kristus. Entahkah orang membangun di atas dasar ini dengan emas, perak, batu permata, kayu, rumput kering atau jerami, sekali kelak pekerjaan masing-masing orang akan nampak. Karena hari Tuhan akan menyatakannya, sebab ia akan nampak dengan api dan bagaimana pekerjaan masing-masing orang akan diuji oleh api itu. Jika pekerjaan yang dibangun seseorang tahan uji, ia akan mendapat upah. Jika pekerjaannya terbakar, ia akan menderita kerugian, tetapi ia sendiri akan diselamatkan, tetapi seperti dari dalam api. (1 Korintus 3:5-15).

Paulus menyamakan dirinya dengan ahli bangunan yang meletakkan dasar. Paulus menyamakan Apolos –seorang guru yang datang ke Korintus setelah Paulus mendirikan jemaat di sana– dengan orang yang mendasarkan pada fondasi yang sudah diletakkan.

Perlu dicatat, baik Paulus maupun Apolos pada akhirnya mendapat upah berdasarkan kualitas, bukan kuantitas, dari pekerjaan mereka (lihat 3:13).

Secara kiasan, Paulus dan Apolos dapat mendirikan bangunan Allah dengan enam jenis bahan berbeda, tiga jenis sudah lazim ada, relatif murah dan mudah terbakar, dan tiga jenis tidak lazim ada, sangat mahal dan tak mudah terbakar. Nantinya, bahan-bahan bangunan itu akan mengalami api Penghakiman Allah; kayu, rumput kering atau jerami akan hangus oleh api, sehingga terbukti kualitasnya tak berharga dan tak tahan lama. Emas, perak dan batu permata, sebagai pekerjaan mulia dan kekal di mata Allah, akan tahan nyala api.

Kita yakin bahwa pengajaran yang tidak Alkitabiah akan dibakar menjadi abu ketika penghakiman oleh Kristus. Demikian juga, akan terjadi hal yang sama pada apapun yang dilakukan dalam kekuasaan, metode, atau hikmat duniawi, juga apapun yang dilakukan dengan motif keliru. Yesus mengingatkan bahwa segala sesuatu, yang kita lakukan dengan motivasi untuk mendapat pujian orang, tak akan mendapat upah (lihat Matius 6:1-6, 16-18). Jenis-jenis pekerjaan yang tak berharga itu bisa saja bukan bukti bagi mata manusia, namun akan terungkap kepada semua orang nanti, seperti yang Paulus ingatkan. Secara pribadi, bila pekerjaan saya berkategori kayu, rumput kering atau jerami, lebih baik saya melihatnya kini daripada nanti. Kini waktu untuk bertobat; waktu nanti sudah terlambat.

Periksa Motif Kita (Checking Our Motives)

Kita sangat mudah tertipu oleh motif-motif kita sendiri. Saya pernah mengalaminya. Bagaimana kita bisa tahu jika motif-motif kita murni?

Cara terbaik adalah minta Allah untuk mengungkapkan apakah motif-motif kita keliru, lalu periksa pikiran dan perbuatan kita. Yesus berkata agar kita berbuat baik seperti berdoa dan memberi kepada orang miskin tanpa diketahui orang lain, dan itulah cara yang menjamin agar kita melakukan kebaikan karena kita inginkan pujian Allah, bukan pujian manusia. Bila kita hanya taat pada Allah ketika orang lain memperhatikan kita, itu tandanya ada kekeliruan. Atau, bila kita menghindari dosa-dosa skandal yang akan menghancurkan reputasi saat kita terperangkap, namun melakukan dosa-dosa kecil yang tak seorangpun mungkin tahu, ini menunjukkan motivasi keliru kita. Bila kita benar-benar mau menyenangkan Allah —yang mengenal setiap pikiran, perkataan dan perbuatan kita— maka kita akan tetap menaatiNya sepanjang waktu, dalam hal-hal besar dan kecil, yang orang lain tahu dan tak tahu.

Demikian pula, bila motif-motif kita benar, kita tidak akan ikuti model pertumbuhan gereja yang hanya melayani demi meningkatkan jumlah orang yang hadir tanpa peduli untuk memuridkan orang yang menaati semua perintah Kristus.

Kita akan mengajarkan semua Firman Tuhan dan tidak hanya memfokuskan pada topik-topik populer yang menyenangkan orang-orang duniawi dan tak beriman.

Kita tidak akan memutabalikkan Firman Tuhan atau mengajar Alkitab dengan cara yang melanggar konteks dalam keseluruhan Alkitab.

Kita tidak akan mencari gelar dan tempat terhormat untuk kepentingan diri sendiri.

Kita tidak akan berupaya untuk menjadi terkenal.

Kita tidak akan melayani hanya orang kaya.

Kita tidak akan mengumpulkan harta di bumi, namun hanya hidup dan memberikan semua yang kita mampu, dengan memberikan teladan pengelolaan khusus yang baik di depan jemaat kita.

Kita akan lebih peduli kepada apa yang dipikirkan Allah mengenai khotbah bukannya apa yang orang pikirkan.

Apa motif anda?

Doktrin yang Mengalahkan Pemuridan (A Doctrine that Defeats Disciple-Making)

Pelayan pemuridan tak pernah mengajar apapun yang bertentangan dengan tujuan pelaksanaan pemuridan. Sehingga, ia tak pernah berkata apapun yang membuat orang merasa nyaman dengan tidak menaati Tuhan Yesus. Ia tak pernah memberi kasih karunia Allah sebagai cara untuk berbuat dosa tanpa takut penghakiman. Sebaliknya, ia memberi kasih karunia Allah sebagai cara untuk bertobat dari dosa dan hidup dalam kemenangan. Seperti kita tahu, Alkitab menyatakan bahwa hanya orang-orang yang berkemenangan akan mewarisi Kerajaan Allah (lihat Wahyu 2:11; 3:5; 21:7).

Sayangnya, sejumlah pelayan sekarang ini, bertumpu pada doktrin-doktrin yang tidak Alkitabiah yang benar-benar merusak tujuan pemuridan. Satu doktrin yang sangat populer di Amerika Serikat adalah doktrin keselamatan kekal tanpa syarat atau “sekali selamat tetap selamat.” Doktrin ini berketetapan bahwa setiap orang yang dilahirkan kembali tak dapat lagi kehilangan keselamatannya, tak peduli bagaimana ia hidup. Menurut doktrin itu, karena keselamatan adalah oleh kasih karunia, maka kasih karunia yang sama, yang awalnya menyelamatkan orang berdosa untuk menerima keselamatan, akan membuat mereka tetap selamat. Sesuai ketentuan penganut doktrin itu, apapun sudut-pandang lain sama saja dengan berkata bahwa orang diselamatkan oleh hasil usahanya.

Biasanya, sudut-pandang demikian adalah bahaya besar yang merusak kesucian. Tampaknya ketaatan kepada Kristus tak penting bagi orang untuk masuk sorga, maka motivasi untuk menaati Yesus hanya sedikit, terutama ketika ketaatan itu sangat mahal.

Seperti sudah disebutkan sebelumnya, kasih karunia Allah kepada umat manusia tak mengurangi tanggung-jawab mereka untuk menaatiNya. Alkitab menyatakan keselamatan bukanlah oleh kasih karunia, namun juga melalui iman (lihat Efesus 2:8). Kasih karunia dan iman diperlukan bagi keselamatan. Iman adalah tanggapan murni kepada kasih karunia Allah, dan iman yang sejati selalu menimbulkan pertobatan dan ketaatan. Iman tanpa perbuatan adalah mati, tak berguna, dan tak dapat menyelamatkan, menurut Yakobus (lihat Yakobus 2:14-26).

Itu sebabnya Alkitab berkali-kali menyatakan bahwa keselamatan yang berkelanjutan tergantung pada iman dan ketaatan yang teguh. Ada bagian-bagian Alkitab yang memperjelas hal itu. Misalnya, Paulus menyatakan dalam suratnya kepada jemaat Kolose:

Juga kamu yang dahulu hidup jauh dari Allah dan yang memusuhi-Nya dalam hati dan pikiran seperti yang nyata dari perbuatanmu yang jahat, sekarang diperdamaikan-Nya, di dalam tubuh jasmani Kristus oleh kematian-Nya, untuk menempatkan kamu kudus dan tak bercela dan tak bercacat di hadapan-Nya. Sebab itu kamu harus bertekun dalam iman, tetap teguh dan tidak bergoncang, dan jangan mau digeser dari pengharapan Injil, yang telah kamu dengar dan yang telah dikabarkan di seluruh alam di bawah langit. (Kolose 1:21-23, tambahkan penekanan).

Mungkin, itu belum jelas. Hanya seorang teolog dapat berbuat keliru atau memelintir maksud Paulus. Yesus akan menyatakan bahwa kita tidak salah jika kita tetap teguh dalam iman. Kebenaran sama disebutkan lagi dalam Roma 11:13-24, 1 Korintus 15:1-2 dan Ibrani 3:12-14; 10:38-39, di mana jelas dinyatakan bahwa keselamatan akhir tergantung pada keteguhan iman. Semua ayat tersebut mengandung kata bersyarat jika.

Perlunya Kesucian (The Necessity of Holiness)

Bisakah orang percaya kehilangan kehidupan kekal dengan berbuat dosa? Jawabannya ada dalam banyak ayat Alkitab, seperti di bawah ini, bahwa orang yang berbuat dosa tak akan mewarisi Kerajaan Allah. Jika orang percaya berbuat dosa lagi, seperti disebutkan oleh Paulus pada ayat-ayat berikut, maka orang percaya itu dapat kehilangan keselamatan:

Atau tidak tahukah kamu, bahwa orang-orang yang tidak adil tidak akan mendapat bagian dalam Kerajaan Allah? Janganlah sesat! Orang cabul, penyembah berhala, orang berzinah, banci, orang pemburit, pencuri, orang kikir, pemabuk, pemfitnah dan penipu tidak akan mendapat bagian dalam Kerajaan Allah. (1 Korintus 6:9-10, tambahkan penekanan).

Perbuatan daging telah nyata, yaitu: percabulan, kecemaran, hawa nafsu, penyembahan berhala, sihir, perseteruan, perselisihan, iri hati, amarah, kepentingan diri sendiri, percideraan, roh pemecah, kedengkian, kemabukan, pesta pora dan sebagainya. Terhadap semuanya itu kuperingatkan kamu–seperti yang telah kubuat dahulu–bahwa barangsiapa melakukan hal-hal yang demikian, ia tidak akan mendapat bagian dalam Kerajaan Allah. (Galatia 5:19-21, tambahkan penekanan).

Karena ingatlah ini baik-baik: tidak ada orang sundal, orang cemar atau orang serakah, artinya penyembah berhala, yang mendapat bagian di dalam Kerajaan Kristus dan Allah. Janganlah kamu disesatkan orang dengan kata-kata yang hampa, karena hal-hal yang demikian mendatangkan murka Allah atas orang-orang durhaka. (Efesus 5:5-6, tambahkan penekanan).

Perhatikanlah, dalam setiap keadaan, Paulus bersurat kepada orang-orang percaya, sambil mengingatkan mereka. Dua kali ia mengingatkan mereka untuk tidak tertipu; ia peduli kepada orang-orang percaya yang mungkin menganggap bahwa seseorang bisa saja melakukan dosa yang disebutkan di atas dan masih mewarisi Kerajaan Allah.

Yesus mengingatkan murid-murid terdekatNya —Petrus, Yakobus, Yohanes dan Andreas— akan kemungkinan terbuang ke dalam neraka oleh karena tak berjaga-jaga saat Dia kembali. Perlu dicatat bahwa kata-kata berikut ditujukan kepada mereka (lihat Markus 13:1-4), dan bukan kepada kerumunan orang tidak percaya:

Karena itu berjaga-jagalah, sebab kamu tidak tahu pada hari mana Tuhanmu datang. Tetapi ketahuilah ini: Jika tuan rumah tahu pada waktu mana pada malam hari pencuri akan datang, sudahlah pasti ia berjaga-jaga, dan tidak akan membiarkan rumahnya dibongkar. Sebab itu, hendaklah kamu [Petrus, Yakobus, Yohanes dan Andreas] juga siap sedia, karena Anak Manusia datang pada saat yang tidak kamu [Petrus, Yakobus, Yohanes dan Andreas] duga.”

Siapakah hamba yang setia dan bijaksana, yang diangkat oleh tuannya atas orang-orangnya untuk memberikan mereka makanan pada waktunya? Berbahagialah hamba, yang didapati tuannya melakukan tugasnya itu, ketika tuannya itu datang. Aku berkata kepadamu: Sesungguhnya tuannya itu akan mengangkat dia menjadi penilik segala miliknya. Akan tetapi apabila hamba itu jahat dan berkata di dalam hatinya: Tuanku tidak datang-datang, lalu ia mulai memukul hamba-hamba lain, dan makan minum bersama-sama pemabuk-pemabuk, maka tuan hamba itu akan datang pada hari yang tidak disangkakannya, dan pada saat yang tidak diketahuinya, dan akan membunuh dia dan membuat dia senasib dengan orang-orang munafik. Di sanalah akan terdapat ratapan dan kertakan gigi. (Matius 24:42-51, tambahkan penekanan).

Apa pelajaran moral dari kisah di atas? “Petrus, Yakobus, Yohanes dan Andreas, jangan jadi seperti hamba yang tidak setia dalam perumpamaan itu.”

[4]

 

Untuk menekankan pernyataanNya pada murid-muridNya terdekat, Yesus menceritakan perumpamaan Sepuluh Gadis. Sepuluh gadis mulanya siap menyambut kedatangan mempelai pria, tetapi lima gadis tak siap dan diusir dari perjamuan kawin. Yesus mengakhiri perumpamaan itu dengan kata-kata, “Karena itu, berjaga-jagalah [Petrus, Yakobus, Yohanes dan Andreas], sebab kamu [Petrus, Yakobus, Yohanes dan Andreas] tidak tahu akan hari maupun akan saatnya.” (Matius 25:13). Yakni, “Janganlah kalian jadi seperti lima gadis bodoh, Petrus, Yakobus, Yohanes dan Andreas.” Bila mungkin Petrus, Yakobus, Yohanes dan Andreas berjaga-jaga, tentu Yesus tak perlu mengingatkan mereka.

Yesus segera menceritakan kepada mereka Perumpamaan tentang Talenta. Pesannya sama. “Jangan jadi hamba yang hanya punya satu talenta yang tak punya apapun untuk ditunjukkan kepada tuannya apa yang telah dipercayakan kepadanya ketika ia kembali.” Pada akhir perumpamaan, sang tuan menyatakan, “Dan campakkanlah hamba yang tidak berguna itu ke dalam kegelapan yang paling gelap. Di sanalah akan terdapat ratap dan kertak gigi.” (Matius 25:30). Yesus tak mungkin memperjelas pesanNya. Hanya teolog yang dapat membelokkan maksudNya. Ada bahaya di mana Petrus, Yakobus, Yohanes dan Andreas bisa saja dibuang ke neraka akhirnya jika mereka tidak taat ketika Yesus kembali. Bila itu mungkin bagi Petrus, Yakobus, Yohanes dan Andreas, maka kemungkinan itu bisa bagi kita semua. Seperti janji Yesus, hanya mereka yang melakukan kehendak Bapanya akan masuk kerajaan sorga (lihat Matius 7:21).

[5]

 

Mereka yang mengajarkan doktrin palsu ‘keselamatan kekal tanpa syarat’ jelas menentang Kristus dan hanya mendukung Setan; doktrin ini mengajarkan hal yang menentang ajaran Yesus dan para rasul. Secara efektif mereka menentang perintah Yesus untuk memuridkan orang-orang yang akan menaati semua perintahNya, dengan menghalangi jalan sempit ke sorga dan melebarkan jalan ke neraka.

[6]

 

Doktrin Modern Lain yang Mengalahkan Pemuridan (Another Modern Doctrine that Defeats Disciple-Making)

Bukan hanya pengajaran ‘keselamatan kekal tanpa syarat’ yang menipu orang-orang untuk menganggap kesucian sebagai hal yang tidak penting bagi keselamatan akhir. Kasih Allah sering diungkapkan dengan menetralkan pemuridan. Para pengkhotbah bisa berkata kepada pendengarnya, “Allah mengasihi anda tanpa syarat.” Orang-orang menafsirkannya, “Allah menerima dan mendukung saya, tak peduli apakah saya menaati atau tidak menaatiNya.” Tetapi, itu keliru.

Banyak pengkhotbah yang sama percaya bahwa Allah membuang orang-orang yang tidak dilahirkan kembali ke neraka, dan tentu mereka merasa benar dalam keyakinannya. Mari kita pikirkan hal tersebut. Jelaslah, Allah tak mendukung orang-orang yang Ia buang ke neraka. Jadi, bagaimana dapat dikatakan Ia mengasihi mereka? Apakah orang-orang yang dibuang ke neraka dikasihi olehNya? Apakah anda pikir mereka akan berkata bahwa Allah mengasihi mereka? Tentu tidak. Apakah Allah berkata bahwa Ia mengasihi mereka? Tentu tidak! Mereka dibenciNya; itu sebabnya Ia akan menghukum mereka di neraka. Ia tidak mendukung atau mengasihi mereka.

Sehingga, kasih Allah untuk orang-orang berdosa di dunia adalah kasih yang penuh belas kasihan yang hanya sementara, bukan kasih yang menegaskan. Ia berbelas-kasihan kepada mereka, dengan menunda penghukumanNya dan memberi mereka kesempatan untuk bertobat. Yesus mati untuk mereka, dan memberi mereka pengampunan. Dapat dikatakan, dengan cara itu, Allah mengasihi mereka. Tetapi Ia tidak menyetujui perbuatan mereka. Ia tak pernah mengasihi orang seperti perasaan seorang bapak kepada anaknya. Sebaliknya, Alkitab menyatakan, “Seperti bapa sayang kepada anak-anaknya, demikian TUHAN sayang kepada orang-orang yang takut akan Dia” (Mazmur 103:13, tambahkan penekanan). Jadi dapat dikatakan bahwa Allah tidak berbelas-kasihan kepada mereka yang tidak takut akan Dia. Kasih Allah kepada orang berdosa lebih mirip dengan belas-kasihan yang ditunjukkan oleh seorang hakim kepada seorang pembunuh yang diganjar hukuman seumur hidup, bukannya hukuman mati.

Dalam Kisah Para Rasul, tak ada seorangpun yang memberitakan Injil berkata kepada orang yang belum selamat bahwa Allah mengasihinya. Sebaliknya, pengkhotbah yang Alkitabiah sering mengingatkan jemaat tentang murka Allah dan menyerukan agar mereka bertobat, dengan memberitahukan bahwa Allah tidak setuju tindakan mereka yang dalam keadaan bahaya, dan perlu melakukan perubahan dramatis dalam kehidupan mereka. Seandainya pengkhotbah itu berkata kepada jemaatnya bahwa Allah mengasihi mereka (seperti yang dilakukan oleh banyak pelayan sekarang ini), ia mungkin telah menyesatkan jemaat kepada pemikiran bahwa mereka tidak dalam bahaya, tidak menumpuk kemarahan bagi mereka sendiri, dan tidak perlu bertobat.

Kebencian Allah bagi Pendosa (God’s Hatred of Sinners)

Bertentangan dengan hal yang sering dinyatakan tentang kasih Allah bagi orang-orang berdosa kini, Alkitab sering menyatakan bahwa Allah membenci orang-orang berdosa:

Pembual tidak akan tahan di depan mata-Mu; Engkau membenci semua orang yang melakukan kejahatan. Engkau membinasakan orang-orang yang berkata bohong, TUHAN jijik melihat penumpah darah dan penipu. (Mazmur 5:6-7, tambahkan penekanan).

TUHAN menguji orang benar dan orang fasik, dan Ia membenci orang yang mencintai kekerasan. (Mazmur 11:5, tambahkan penekanan).

Aku telah meninggalkan kediaman-Ku, telah membuangkan negeri milik-Ku; Aku telah menyerahkan buah hati-Ku ke dalam tangan musuhnya. Negeri milik-Ku sudah menjadi seperti singa di hutan bagi-Ku; ia mengeraskan suaranya menentang Aku, sebab itu Aku membencinya. (Yeremia 12:7-8, tambahkan penekanan).

Segala kejahatan mereka terjadi di Gilgal, sungguh, di sana Aku mulai membenci mereka. Oleh karena jahatnya perbuatan-perbuatan mereka Aku akan menghalau mereka dari rumah-Ku. Aku tidak akan mengasihi mereka lagi, semua pemuka mereka adalah pemberontak. (Hosea 9:15).

Perlu dicatat, semua kutipan ayat Alkitab di atas tidak berkata bahwa Allah hanya membenci apa yang orang lakukan —dikatakan bahwa Allah membenci mereka. Ini memperjelas aksioma umum bahwa Allah mengasihi orang berdosa tetapi membenci dosa. Kita tak dapat memisahkan seseorang dari perilakunya. Perlakuan seseorang merupakan gungkapan siapa dia sebenarnya. Jadi, Allah membenci orang-orang berdosa, bukan hanya dosa-dosa yang mereka lakukan. Jika Allah menyetujui orang-orang yang melakukan hal yang Ia benci, maka Ia tidak konsisten dengan diriNya. Di ruang pengadilan manusia, seseorang diadili atas kejahatannya, dan ia mendapat balasan yang adil. Kita tidak membenci kejahatan namun mendukung orang yang melakukan kejahatan.

Orang yang Dibenci Allah (People Whom God Abhors)

Alkitab menegaskan bahwa Allah membenci orang-orang tertentu, juga Ia benci orang-orang berdosa, atau mereka menjadi kekejian bagiNya. Patut dicatat bahwa ayat-ayat Alkitab berikut tidak berkata bahwa apa yang mereka lakukan adalah kekejian bagi Tuhan, namun mereka sendiri adalah kekejian bagi Tuhan. Ayat-ayat itu tidak berkata bahwa Tuhan membenci dosa-dosa mereka, namun Tuhan membenci mereka:

[7]

 

Seorang perempuan janganlah memakai pakaian laki-laki dan seorang laki-laki janganlah mengenakan pakaian perempuan, sebab setiap orang yang melakukan hal ini adalah kekejian bagi TUHAN, Allahmu. (Ulangan 22:5, tambahkan penekanan).

Sebab setiap orang yang melakukan hal yang demikian, setiap orang yang berbuat curang, adalah kekejian bagi TUHAN, Allahmu. (Ulangan 25:16, tambahkan penekanan).

Dan kamu akan memakan daging anak-anakmu lelaki dan anak-anakmu perempuan. Dan bukit-bukit pengorbananmu akan Kupunahkan, dan segala pedupaanmu akan Kulenyapkan. Aku akan melemparkan bangkai-bangkaimu ke atas bangkai-bangkai berhalamu dan hati-Ku akan muak melihat kamu. (Imamat 26:29-30, tambahkan penekanan).

Pembual tidak akan tahan di depan mata-Mu; Engkau membenci semua orang yang melakukan kejahatan. Engkau membinasakan orang-orang yang berkata bohong, TUHAN jijik melihat penumpah darah dan penipu. (Mazmur 5:6-7, tambahkan penekanan).

Karena orang yang sesat adalah kekejian bagi TUHAN, tetapi dengan orang jujur Ia bergaul erat. (Amsal 3:32, tambahkan penekanan).

Orang yang serong hatinya adalah kekejian bagi TUHAN, tetapi orang yang tak bercela, jalannya dikenan-Nya. (Amsal 11:20).

Setiap orang yang tinggi hati adalah kekejian bagi TUHAN; sungguh, ia tidak akan luput dari hukuman. (Amsal 16:5, tambahkan penekanan).

Membenarkan orang fasik dan mempersalahkan orang benar, kedua-duanya adalah kekejian bagi TUHAN. (Amsal 17:15, tambahkan penekanan).

Bagaimana kita mencocokkan ayat-ayat Alkitab tersebut dengan ayat-ayat yang mempertegas kasih Tuhan bagi orang berdosa? Bagaimana dapat dikatakan bahwa Tuhan tidak senang dan membenci orang berdosa, tetapi Ia juga mengasihinya?

Harus diakui, tidak semua kasih itu sama. Ada kasih bersyarat, yang disebut “kasih yang penuh belas kasihan.” Kasih ini, “Saya mengasihimu meskipun.” Dengan kasih ini, kita mengasihi orang tak peduli perbuatannya. Itulah kasih Allah bagi orang berdosa.

Yang berbeda dengan kasih yang penuh belas kasihan ialah kasih bersyarat. Kasih ini dinamakan “kasih yang menegaskan.” Inilah kasih yang diperoleh atau diberikan. Kasih inilah yang berkata, “Aku mengasihimu oleh karena.” Sebagian orang berpendapat bahwa kasih adalah bersyarat, ini sama sekali bukanlah kasih. Atau mereka menganggap rendah kasih yang demikian, yang berkata bahwa kasih ini benar-benar mementingkan diri sendiri, dan tidak seperti kasih Allah.

Tetapi, sebenarnya Allah memiliki kasih bersyarat, seperti terdapat dalam Alkitab. Jadi, kasih yang menegaskan tak boleh dianggap rendah. Kasih yang menegaskan ialah kasih utama dari Allah untuk anak-anakNya yang sejati. Kita harus lebih menginginkan kasih yang menegaskan dariNya daripada kasih yang penuh belas kasihan dariNya.

Apakah Kasih yang Menegaskan adalah Kasih Kelas Bawah? (Is Approving Love an Inferior Love?)

Stop dan tanyakan diri anda: “Kasih macam apa yang saya mau orang lain berikan pada saya —kasih yang penuh belas kasihan atau kasih yang menegaskan?” Saya yakin anda lebih suka agar orang lain mengasihimu “oleh karena”, bukan “meskipun.”

Apakah anda lebih suka mendengar pasangan anda berkata, “Saya tak punya alasan untuk mengasihimu, dan tidak ada hal tentangmu yang mendorongku untuk menunjukkan kebaikan saya” atau “Saya mencintaimu karena berbagai alasan, karena ada begitu banyak hal tentangmu yang kuhargai”? Sudah tentu, kita inginkan hal sebaliknya agar pasangan kita mencintai kita dengan kasih yang menegaskan, dan itulah kasih yang mendekatkan pasangan suami-istri dan tetap menyatukan mereka. Ketika tidak ada pujian dari pasangan hidup, ketika kasih yang menegaskan telah berhenti, maka beberapa perkawinan berakhir. Bila perkawinan bertahan, kebaikan berpihak kepada kasih yang penuh belas kasihan, yang berasal dari karakter ilahi dari si pemberi kasih.

Dengan demikian, kita paham bahwa kasih yang menegaskan atau kasih bersyarat, sama sekali bukan kasih yang murahan. Selagi kasih yang penuh belas kasihan menjadi kasih yang paling mahal untuk diberikan, maka kasih yang menegaskan adalah kasih yang paling mahal untuk didapatkan. Lagipula, kasih yang menegaskan adalah satu-satunya kasih yang pernah Bapa miliki untuk Yesus, kasih yang mengangkatnya ke tempat yang benar dan dihormati. Allah Bapa tak pernah memiliki setetes kasih yang penuh belas kasihan untuk Yesus, karena tak pernah ada apapun yang tak menyenangkan dalam Kristus. Yesus bersaksi:

Bapa mengasihi Aku, oleh karena Aku memberikan nyawa-Ku untuk menerimanya kembali. (Yohanes 10:17, tambahkan penekanan).

Dengan demikian, kita paham bahwa Bapa mengasihi Yesus oleh karena ketaatan Yesus untuk mati. Tidak ada yang keliru dan segala sesuatu sudah benar tentang kasih yang menegaskan. Yesus mendapatkan dan layak mendapatkan kasih BapaNya.

Yesus juga menyatakan bahwa Ia tinggal dalam kasih BapaNya dengan menaati perintah-perintah BapaNya:

Seperti Bapa telah mengasihi Aku, demikianlah juga Aku telah mengasihi kamu; tinggallah di dalam kasih-Ku itu. Jikalau kamu menuruti perintah-Ku, kamu akan tinggal di dalam kasih-Ku, seperti Aku menuruti perintah Bapa-Ku dan tinggal di dalam kasih-Nya. (Yohanes 15:9-10, tambahkan penekanan).

Lagipula, seperti yang Alkitab tunjukkan, kita harus mengikuti teladan Yesus, dan tinggal dalam kasihNya dengan menaati perintah-perintahNya. Jelaslah, Ia sedang berbicara tentang kasih yang menegaskan dalam perikop itu, dengan berkata bahwa kita dapat dan harus mendapatkan kasihNya, dan kita dapat keluar dari kasihNya melalui ketidaktaatan kita kepada perintah-perintahNya. Kita tinggal dalam kasihNya hanya jika kita menaati perintah-perintahNya. Hal tersebut jarang diajarkan sekarang ini, tetapi harus diajarkan, karena itulah yang Yesus katakan.

Yesus hanya memperkokoh kasih yang menegaskan dari Allah bagi mereka yang menaati perintah-perintahNya:

Sebab Bapa sendiri mengasihi kamu, karena kamu telah mengasihi Aku dan percaya, bahwa Aku datang dari Allah. (Yohanes 16:27, tambahkan penekanan).

Barangsiapa memegang perintah-Ku dan melakukannya, dialah yang mengasihi Aku. Dan barangsiapa mengasihi Aku, ia akan dikasihi oleh Bapa-Ku dan Akupun akan mengasihi dia dan akan menyatakan diri-Ku kepadanya. Jika seorang mengasihi Aku, ia akan menuruti firman-Ku dan Bapa-Ku akan mengasihi dia dan Kami akan datang kepadanya dan diam bersama-sama dengan dia. (Yohanes 14:21, 23, tambahkan penekanan).

Perlu dicatat pada kutipan kedua, Yesus tidak berjanji kepada orang percaya yang tak sungguh-sungguh bahwa jika ia mulai menaati FirmanNya, Ia akan mendekat kepadanya dengan cara khusus. Tidak, Yesus berjanji jika seseorang mulai mengasihiNya dan menaati FirmanNya, maka BapaNya akan mengasihinya, dan baik Ia dan BapaNya akan tinggal di dalamnya, yang merupakan acuan kepada kelahiran kembali. Setiap orang yang dilahirkan kembali memiliki Bapa dan Anak yang tinggal di dalamnya melalui Roh Kudus yang tinggal di dalamnya (lihat Roma 8:9). Maka, kita pahami lagi bahwa orang yang benar-benar dilahirkan kembali adalah orang yang bertobat dan mulai menaati Yesus, dan dialah orang yang mendapatkan kasih yang menegaskan dari Bapa.

Tentu saja Yesus masih memberikan kasih yang penuh belas kasihan bagi mereka yang percaya kepadaNya. Ketika mereka tidak taat, Ia siap mengampuni jika mereka mengaku dosa dan mengampuni orang lain.

Kesimpulan (The Conclusion)

Dengan kata lain, Allah tidak mengasihi anakNya yang taat dengan cara yang sama dengan Ia mengasihi orang berdosa. Ia mengasihi orang berdosa hanya dengan kasih yang penuh belas kasihan, dan bahwa kasih itu sementara, hanya sampai ia mati. Pada saat yang sama Ia mengasihi orang itu dengan kasih yang penuh belas kasihan, Ia membenci orang karena Ia tidak menyetujui karakter orang itu. Inilah yang Alkitab ajarkan.

Di lain pihak, Allah mengasihi anakNya lebih dari Ia mengasihi orang yang tidak dilahirkan kembali. Utamanya Allah mengasihi anakNya dengan kasih yang menegaskan karena ia telah bertobat dan berusaha menaati perintah-perintahNya. Saat ia bertumbuh dalam kesucian, maka makin sedikit alasan bagiNya untuk mengasihinya dengan kasih yang penuh belas kasihan, dan makin banyak alasan untuk mengasihinya dengan kasih yang menegaskan, kasih yang ia inginkan.

Dengan kata lain, banyak potret kasih Allah, yang disebutkan oleh para pengkhotbah dan guru-guru kini, menyesatkan dan tidak akurat. Menurut perkataan Alkitab, sediakan waktu untuk mengevaluasi rumusan kasih Allah berikut ini:

1). Tiada hal yang dapat anda lakukan untuk membuat Allah mengasihimu lebih atau kurang dari yang Ia lakukan sekarang.

2). Tiada hal yang dapat anda lakukan untuk membuat Allah berhenti mengasihimu.

3). Kasih Allah itu tanpa syarat.

4). Allah mengasihi setiap orang dengan cara yang sama.

5). Allah mengasihi orang berdosa namun membenci dosa.

6). Tiada hal yang dapat anda lakukan untuk mendapatkan atau layak mendapatkan kasih Allah.

7). Kasih Allah untuk kita bukan berdasarkan penampilan kita.

Semua pernyataan di atas bisa saja menyesatkan atau sangat keliru, karena sebagian besar pernyataan benar-benar menyangkal kasih yang menegaskan dari Allah dan banyak yang salah memahami kasih yang penuh belas kasihan dariNya.

Mengenai (1), hal yang dapat dilakukan oleh orang percaya agar dapat membuat Allah lebih tegas mengasihi-nya adalah sikap lebih taat. Dan sesuatu yang dapat ia lakukan yang membuat Allah kurang tegas mengasihi-nya ialah ketidaktaatan. Bagi orang berdosa, hal yang dapat dilakukannya agar Allah lebih banyak mengasihinya ialah bertobat. Lalu ia mendapatkan kasih yang menegaskan dari Allah. Dan hal yang dapat dilakukannya yang membuat Allah kurang mengasihinya adalah kematian. Lalu ia kehilangan kasih satu-satunya yang Allah berikan padanya, yakni kasih yang penuh belas kasihan dariNya

Mengenai (2), seorang Kristen dapat kehilangan kasih yang menegaskan dari Allah dengan berbuat dosa kembali, sehingga ia dalam posisi mengalami kasih yang penuh belas kasihan dari Allah. Dan, orang yang tak percaya bisa mati, dan kasih yang penuh belas kasihan dari Allah akan berhenti, satu-satunya kasih yang pernah Allah beri untuknya.

Mengenai (3), kasih yang menegaskan dari Allah tentu bersyarat. Dan bahkan kasih yang penuh belas kasihan darinya adalah bersyarat pada orang yang secara fisik masih hidup. Setelah mati, kasih yang penuh belas kasihan dari Allah berakhir, sehingga kasih itu bersyarat karena hanya sementara.

Mengenai (4), besar kemungkinan, Allah tidak mengasihi orang dengan cara yang sama, karena semua orang, yang berdosa dan yang kudus, Ia setuju atau tidak setuju dengan berbagai syarat. Memang, kasih Allah tak sama untuk orang berdosa dan orang kudus.

Mengenai (5), Allah membenci orang berdosa dan dosanya. Dapat dikatakan, Ia mengasihi orang berdosa dengan kasih yang penuh belas kasihan dan membenci dosa-dosanya. Dari sudut-pandang kasih yang menegaskan dari Allah, Ia membencinya.

Mengenai (6), setiap orang dapat dan harus mendapatkan kasih yang menegaskan dari Allah. Sudah tentu, tak seorangpun dapat memperoleh kasih yang penuh belas kasihan dariNya karena kasih ini tidak bersyarat.

Dan, mengenai (7), kasih yang penuh belas kasihan dari Allah tidak berdasarkan pada penampilan, kecuali tentunya kasih yang menegaskan dari Allah.

Dengan kata lain, pelayan pemuridan harus menunjukkan kasih Allah dengan tepat, seperti diuraikan dalam Alkitab, karena ia tidak ingin siapapun tertipu. Hanya orang yang Allah kasihi dengan tegas dapat masuk ke sorga, dan Allah tegas hanya mengasihi orang yang telah dilahirkan kembali dan menaati Yesus. Pelayan itu tak pernah mengajarkan hal yang dapat menjauhkan orang dari kesucian. Tujuannya sama dengan tujuan Allah, yakni memuridkan orang-orang yang menaati semua perintah Kristus.

 


[1] Penginjilan oleh penginjil dapat dianggap sebagai bentuk pengajaran, dan penginjil sudah tentu perlu menyebarluaskan Injil yang sesuai benar dengan Alkitab

[2] Semua orang percaya tidak diberikan tanggung-jawab untuk mengajar bagi banyak kelompok orang, namun semuanya mempunyai tanggung-jawab mengajar satu per satu ketika mereka melakukan pemuridan (lihat Matius 5:19; 28:19-20; Kolose 3:16; Ibrani 5:12).

[3] Saya katakan “Jika”, karena mereka yang serigala berbulu domba adalah “para pelayan” yang motivasinya hanya mementingkan diri sendiri, dan mereka akan dilempar ke dalam neraka. Saya menduga hal yang memisahkan mereka dari pelayan sejati yang memiliki motif-motif keliru adalah besarnya motivasi mereka yang keliru.

[4] Ajaibnya, ada beberapa guru tak dapat mengelak dari fakta yang diperingatkan oleh Yesus kepada murid-murid terdekatNya dan hamba yang tidak setia jelas melambangkan seorang percaya. Mereka berkata bahwa tempat ratapan dan kertakan gigi ada di bagian pinggiran sorga. Ada orang-orang percaya yang tidak setia sewaktu-waktu meratap atas hilangnya upah mereka sampai Yesus menghapus air-mata dari mata mereka dan kemudian menyambut mereka memasuki sorga!

[5] Sudah tentu, orang Kristen yang melakukan suatu dosa tidak segera kehilangan keselamatan.Yang meminta ampun atas dosa-dosanya diampuni oleh Allah (bila dia memaafkan mereka yang berdosa kepadanya). Yang tidak meminta ampun atas dosa-dosanya menempatkan dirinya dalam bahaya untuk didisiplinkan oleh Allah. Dengan mengeraskan hatinya kepada disiplin Allah yang terus menerus, orang percaya memiliki resiko kehilangan keselamatannya.

[6] Orang yang masih tidak yakin bahwa seorang Kristen bisa saja kehilangan keselamatannya perlu memperhatikan semua perikop dalam Perjanjian Baru berikut ini: Matius 18:21-35; 24:4-5, 11-13, 23-26, 42-51; 25:1-30; Lukas 8:11-15; 11:24-28; 12:42-46; Yohanes 6:66-71; 8:31-32, 51; 15:1-6; Kisah Para Rasul 11:21-23; 14:21-22; Roma 6:11-23; 8:12-14, 17; 11:20-22; 1 Korintus 9:23-27; 10:1-21; 11:29-32; 15:1-2; 2 Korintus 1:24; 11:2-4; 12:21-13:5; Galatia 5:1-4; 6:7-9; Filipi 2:12-16; 3:17-4:1; Kolose 1:21-23; 2:4-8, 18-19; 1 Tesalonika 3:1-8; 1 Timotius 1:3-7, 18-20; 4:1-16; 5:5-6, 11-15, 6:9-12, 17-19, 20-21; 2 Timotius 2:11-18; 3:13-15; Ibrani 2:1-3; 3:6-19; 4:1-16: 5:8-9; 6:4-9, 10-20; 10:19-39; 12:1-17, 25-29; Yakobus 1:12-16; 4:4-10; 5:19-20; 2 Petrus 1:5-11; 2:1-22; 3:16-17; 1 Yohanes 2:15-2:28; 5:16; 2 Yohanes 6-9; Judas 20-21; Wahyu 2:7, 10-11, 17-26; 3:4-5, 8-12, 14-22; 21:7-8; 22:18-19. Teks-teks bukti yang dibuat oleh mereka yang mengajarkan doktrin keselamatan kekal tanpa syarat adalah ayat-ayat Alkitab yang hanya menekankan kesetiaan Allah dalam hal keselamatan, dan tidak mengatakan apapun tentang tanggung-jawab manusia. Ayat-ayat ini harus dipahami agar selaras dengan ayat-ayat Alkitab yang disebutkan tadi. Janji Allah untuk tetap setia bukanlah jaminan kesetiaan seseorang. Karena saya berjanji kepada istri saya bahwa saya takkan meninggalkannya dan saya tepati janji itu, bukanlah janji bahwa istri takkan pernah meninggalkan saya.

[7] Kita dapat bertanya-tanya bahwa semua ayat Alkitab yang menunjukkan kebencian dan kemuakan Allah terhadap orang berdosa ada di dalam Perjanjian Lama. Namun, sikap Allah terhadap orang-orang berdosa tidak berubah dari Perjanjian Lama sampai Perjanjian Baru. Pertemuan Yesus dengan wanita Kanaan dalam Matius 15:22-28 adalah contoh dalam Perjanjian Baru mengenai sikap Allah terhadap orang berdosa. Pertama, Yesus bahkan tak menanggapi permohonannya, dan Ia bahkan mengibaratkannya seperti anjing. Imannya yang teguh membuat Yesus menunjukkan belas-kasihan kepadanya. Sikap Yesus kepada ahli-ahli Taurat dan orang-orang Farisi tidak dianggap sebagai kasih yang menunjukkan belas kasihan (lihat Matius 23).

El sermón de salvación más grande de Jesús

Hace unos dos mil años, el Hijo de Dios, quien aún vivía sobre la tierra en forma humana, habló a una multitud que se había juntado para oírle a un lado de una montaña a lo largo del Mar de Galilea. Hoy nos referimos a sus palabras como “El Sermón del Monte”.

Jesús fue el comunicador más grande que haya existido, y enseñaba a las personas a quienes Él consideraba campesinos sin educación. Por lo tanto, su enseñanza era simple y fácil de entender. Usó objetos de uso diario para ilustrar sus puntos de vista. Hoy, sin embargo, muchos piensan que necesitamos a personas con grados de doctorado para interpretar lo que Jesús dijo. Y desdichadamente la premisa básica de algunos de esos intérpretes es que Jesús no pudo haber querido decir lo que dijo. De ahí que hayan elaborado teorías complicadas para explicar lo que Jesús realmente dijo, teorías que aquellos campesinos que originalmente escucharon las enseñanzas ni siquiera imaginaron ni entenderían aunque alguien trate de explicarles. Por ejemplo, algunos “eruditos” bíblicos modernos quieren que nosotros creamos que las palabras de Jesús no tienen aplicación ni para su audiencia ni para los cristianos modernos, sino que sólo tendrán aplicación cuando estemos viviendo en su reino futuro. Que teoría tan sorprendente, a la luz del hecho de que, en su predicación cuando Jesús se dirigía a su audiencia, Él usó la palabra usted (no ellos) en este corto sermón más de cien veces. Estos “eruditos bíblicos” hacen de Jesús un mentiroso.

Déjenme también señalar que el sermón de Jesús fue dirigido, no sólo a sus discípulos más cercanos, sino también a las multitudes que se habían juntado para escucharle (ver Mt. 7:28). Y tienen aplicación directa para todo ser humano desde entonces, como lo revela una honesta leída del sermón.

El propósito de este capítulo y del siguiente es estudiar el Sermón del Monte de Jesús. Descubrimos que es un mensaje de salvación, santidad y de relación entre ambas. Es un sermón que repetidamente advierte sobre el antinomianismo. Sin descuidar a las personas pobres pero espiritualmente hambrientas que se juntaban a escucharle, Jesús quería que entendieran lo más importante—cómo podían heredar el reino de los cielos. Se requiere de nosotros que también pongamos atención a lo que Él dijo. Este es aquel de quien Moisés escribió: “El Señor vuestro Dios os levantará profeta de entre vuestros hermanos, como a mí, a él oiréis en todas las cosas que os hable; y toda alma que no oiga a aquel profeta, será desarraigada del pueblo” (Hechos 3:22-23).

En la primera sección del sermón de Jesús, la que se denomina las Bienaventuranzas, Jesús prometió bendiciones específicas a personas que muestran ciertos rasgos de carácter. Se presentan muchos rasgos del carácter y se prometen muchas bendiciones. Los lectores casuales a menudo leen las Bienaventuranzas como alguien que suele leer el horóscopo, pensando que solamente una de ellas calza bien a cada persona. Pero al hacer una lectura más cuidadosa, nos damos cuenta que Jesús no estaba haciendo listas de diferentes tipos de personas que recibirían cierto tipo de bendiciones, sino que cierto tipo de persona recibiría una bendición completa al heredar el reino de Dios. No existe otra manera de interpretar correctamente sus palabras.

Leamos los primeros doce versículos del Sermón del Monte:

Viendo la multitud, subió al monte; y sentándose, vinieron a él sus discípulos. Y abriendo su boca les enseñaba, diciendo:

Bienaventurados los pobres en espíritu, porque de ellos es el reino de los cielos.

Bienaventurados los que lloran, porque ellos recibirán consolación.

Bienaventurados los mansos, porque ellos recibirán la tierra por heredad.

Bienaventurados los que tienen hambre y sed de justicia, porque ellos serán saciados.

Bienaventurados los misericordiosos, porque ellos alcanzarán misericordia.

Bienaventurados los de limpio corazón, porque ellos verán a Dios.

Bienaventurados los pacificadores, porque ellos serán llamados hijos de Dios.

Bienaventurados los que padecen persecución por causa de la justicia, porque de ellos es el reino de los cielos.

Bienaventurados sois cuando por mi causa os vituperen y os persigan, y digan toda clase de mal contra vosotros mintiendo. Gozaos y alegraos, porque vuestro galardón es grande en los cielos; porque así persiguieron a los profetas que fueron antes de vosotros (Mt. 5:1-12).

Las bendiciones y los rasgos del carácter

Primeramente, consideremos todas las bendiciones prometidas. Los bienaventurados (1)heredarán el reino de los cielos, (2) recibirán consuelo, (3) heredarán la tierra, (4) serán saciados de justicia, (5) recibirán misericordia, (6) verán a Dios, (7) serán llamados hijos de Dios, (8) heredarán el reino de los cielos (una repetición de la # 1) en donde ellos serán recompensados.

¿Quiere Jesús decirnos que sólo los pobres en espíritu y aquellos que han sido perseguidos por la justicia heredarán el reino de Dios? ¿Acaso sólo los puros de corazón verán a Dios y sólo los pacificadores serán llamados hijos de Dios, pero ninguno de ellos heredará el reino de Dios? ¿No recibirán los pacificadores la misericordia y los misericordiosos no serán llamados hijos de Dios? Definitivamente ese no fue el mensaje de Jesús.

Ahora consideremos los diferentes rasgos que Jesús describió: (1) pobres en espíritu, (2) que lloran, (3) los mansos, (4) hambrientos de justicia, (5) misericordiosos, (6) puros de corazón, (7) pacificadores, y (8) perseguidos.

¿Quiere decir Jesús que una persona puede ser pura de corazón sin ser misericordiosa? ¿Puede alguien ser perseguido por causa de la justicia sin tener hambre y sed de justicia? Categóricamente no.

Por lo tanto, es más seguro concluir que las muchas bendiciones prometidas son las multiformes bendiciones de una gran bendición—heredar el reino de Dios. Los muchos rasgos del carácter de los bienaventurados son las multiformes características compartidas por todos los bienaventurados.

Claramente, las Bienaventuranzas describen los rasgos del carácter de los auténticos seguidores de Jesús. Al enumerar esos rasgos, Jesús alentó a sus seguidores con promesas de las multiformes bendiciones de la salvación. Los bienaventurados son gente salva, así vemos que Jesús lo que hacía era describir las particularidades de las personas que irían al cielo. Aquellos que no encajan en la descripción de Jesús no son bienaventurados y no heredarán el reino de los cielos. Entonces es correcto que nos preguntemos si encajamos en dicha descripción. Este es un sermón acerca de la salvación, la santidad y la relación entre ambas.

Los rasgos del carácter de los bienaventurados

Las ocho características que Jesús enumeró acerca de los bienaventurados están abiertas a cierta variación de una interpretación inteligente. Por ejemplo, ¿qué hay de virtuoso en ser pobre en espíritu? Tiendo a pensar que Jesús estaba describiendo el primer rasgo necesario que una persona debe poseer si va a ser salvo—se da cuenta de su pobreza espiritual. Antes de ser salvos, debemos ver primeramente la necesidad que tenemos de un Salvador.

Esta primera característica elimina la autosuficiencia y cualquier inclinación a pensar que la salvación es por méritos. La persona realmente bienaventurada es aquella que se da cuenta que no tiene nada que ofrecer a Dios, que su propia justicia es “trapo de inmundicia” (Is. 64:6). Él se ve a sí mismo en compañía de aquellos que están “sin Cristo….sin esperanza y sin Dios en el mundo” (Ef. 2:12).

Jesús no quería que nadie pensara que por su propio esfuerzo cumpliría los estándares que iba a enumerar. No, las personas son bendecidas, esto es, bendecidas por Dios si poseen las características de los bienaventurados. Todo brota de la gracia de Dios. Los bienaventurados a los que se refería Jesús son bendecidos no sólo por lo que les espera en el cielo, sino también por la obra que Dios ha hecho en sus vidas en la tierra. Cuando veo los rasgos de los bienaventurados en mi vida, me debe recordar no lo que yo haya hecho, sino lo que Dios ha hecho en mí por su gracia.

Si la primera característica está en primer lugar es porque quizá sea el primer rasgo necesario de los que van camino al cielo. Así también la segunda está ahí con un significado: “Bienaventurados los que lloran” (Mt. 5:4). ¿Podría Jesús estar describiendo el arrepentimiento de corazón al igual que el remordimiento? Pienso que sí, ya que la Escritura es clara al expresar que el dolor divino resulta del arrepentimiento necesario para la salvación (ver 2 Co. 7:10). El recaudador de impuestos afligido que con humildad bajaba su cabeza en el Templo, golpeando su pecho y pidiendo la misericordia de Dios, era un bienaventurado. A diferencia del orgulloso fariseo que también oraba en el Templo, el recaudador de impuestos salió del templo justificado, perdonado de sus pecados (ver Lucas 18:9-14).

Si Jesús no estaba hablando del dolor inicial de una persona arrepentida que acaba de venir a Jesús, entonces tal vez describía el dolor de todos los verdaderos cristianos cuando continuamente enfrentan al mundo que está en rebelión contra Dios y que los ama. Pablo lo expresó como “que tengo gran tristeza y continuo dolor en mi corazón” (Ro. 9:2).

La tercera característica, mansedumbre, también está en la Escritura como uno de los frutos del Espíritu (ver Ga. 5:22-23). La mansedumbre no es un atributo auto generado. Aquellos que han recibido la gracia divina y en quienes habita el Santo Espíritu son también bendecidos para ser mansos. A los “cristianos” rudos y violentos, ¡cuidado! No estarán entre aquellos que hereden la tierra.. Más bien irán camino al infierno, pues no están entre los bienaventurados.

Hambrientos de justicia

La cuarta característica, hambrientos y sedientos de justicia, describe el deseo interno dado por Dios que todo verdadero nacido de Dios posee. Siente dolor por la injusticia en el mundo y en sí mismo. Él odia el pecado (ver Sal. 97:10, 119:128, 163) y ama la justicia.

Muy a menudo, cuando leemos la palabra justicia en la Escritura, inmediatamente se traduce como “la justicia legal imputada a nosotros por Cristo”, pero eso no es lo único que la palabra quiere decir. Con mucha frecuencia quiere decir, “la cualidad de vivir correctamente bajo los estándares de Dios”. Ese es ciertamente el significado que Jesús quiso ponerle aquí, ya que no hay razón para que un cristiano tenga hambre por lo que ya tiene. Ya tiene una justicia imputada. Aquellos que han nacido del Espíritu anhelan vivir justamente, y tienen seguridad de que un día “serán saciados” (Mt. 5:6), con certeza de que Dios, por su gracia, completará la obra que ha empezado en nosotros (ver Fil. 1:6).

Las palabras de Jesús también predicen el tiempo de los cielos nuevos y la tierra nueva, “en los cuales mora la justicia” (2 Pe. 3:13). Entonces no habrá pecado. Todos amarán a Dios con todo su corazón y a su prójimo como a ellos mismos. Nosotros que ahora tenemos hambre y sed de justicia seremos luego saciados. Finalmente nuestra oración será contestada, “Hágase tu voluntad, como en el cielo, así también en la tierra” (Mt. 6:10).

La quinta característica, misericordia, es también natural en todo aquel que es nacido de nuevo, por la virtud de aquel Dios misericordioso que vive dentro de él. El que no es misericordioso no está bendecido por Dios y revela que no tiene parte con su gracia. El apóstol Santiago asevera que “juicio sin misericordia se hará con aquel que no hiciere misericordia” (Santiago 2:13). Si usted se para ante Dios y recibe un juicio sin misericordia, ¿piensa usted que irá al cielo o al infierno?[1] La respuesta es predecible.

Una vez Jesús contó una historia de un siervo que había recibido gran misericordia de parte de su Señor, pero que luego no quiso extender esa misericordia a su consiervo. Cuando su Señor descubrió lo que había acontecido, “le entregó a los verdugos hasta que pagase todo lo que le debía” (Mt. 18:34). Aquella deuda que le había sido perdonada surgió de nuevo. Luego Jesús advirtió a sus discípulos, “Así también mi Padre celestial hará con vosotros si no perdonáis de todo corazón cada uno a su hermano sus ofensas” (Mt. 18:35). De nuevo, los que no hacen misericordia no recibirán misericordia de Dios. No se hayan dentro de los bienaventurados.

La sexta característica de aquellos que van camino al cielo es la pureza de corazón. A diferencia de muchos cristianos profesantes, los verdaderos seguidores de Cristo no son santos sólo en su apariencia. Por la gracia de Dios, sus corazones han sido purificados. Aman a Dios con todo su corazón y eso afecta sus reflexiones y sus motivaciones. Jesús promete que ellos verán a Dios.

De nuevo pregunto, ¿creeremos que hay cristianos verdaderos que no son puros de corazón y que no verán a Dios? ¿Dirá Dios a ellos, “pueden venir al cielo, pero no me verán jamás”? No, por supuesto que no. Todo aquel que ha de ir al cielo tiene un corazón puro.

Bienaventurados para ser pacificadores

Los pacificadores son los siguientes en la lista. Serán llamados hijos de Dios. De nuevo, Jesús debe haber estado describiendo a cada verdadero seguidor suyo, pues todo aquel que cree en Cristo, es hijo de Dios (ver Ga. 3:26).

Aquellos que son nacidos del Espíritu son pacificadores de por lo menos tres maneras:

Primeramente, han hecho las paces con Dios, alguien que fue su enemigo.

En segundo lugar, viven en paz con otros, tanto como sea posible sin desobedecer a Dios. No se caracterizan por disensiones o pleitos. Pablo escribió que aquellos que practican pleitos, celos, ira, contiendas, disensiones, herejías no heredarán el reino de Dios (ver Ga. 5:19-21). Los creyentes genuinos caminarán la milla extra para evitar una pelea y mantener la paz en sus relaciones. No dirán que están en paz con Dios si no están en paz con su hermano (ver Mt. 5:23-24; 1 Jn. 4:20).

En tercer lugar, al compartir el evangelio, los seguidores auténticos de Cristo también ayudan a otros a hacer las paces con Dios y con sus hermanos.

Finalmente, Dios llamó bienaventurados a aquellos que son perseguidos por causa de la justicia. De hecho, Él hablaba de personas que viven justamente. Ellos son los perseguidos por los no creyentes. Serán las personas que heredarán el reino de Dios.

¿De qué tipo de persecución hablaba Jesús? ¿Tortura? ¿Martirio? No. Él hablaba específicamente de ser insultado y ofendido por causa de Él. Esto significa que cuando una persona es verdaderamente cristiana, tal actitud es obvia ante los no creyentes, si no fura así, éstos no dirían nada de ella. ¿Cuántos llamados cristianos son difíciles de distinguir de los no creyentes de modo que nadie habla mal de ellos? En realidad no son cristianos del todo. Como dijo Jesús,“ !Ay de vosotros, cuando todos los hombres hablen bien de vosotros! Porque así hacían sus padres con los falsos profetas (Lucas 6:26). Cuando todo mundo habla bien de usted, eso es una señal de que usted es un creyente falso. El mundo tiene verdaderos cristianos (ver también Juan 15:18-21; Ga. 4:29; 2 Ti. 3:12; Juan 3:13-14). ¿Hay alguien que te odie? Este es un sermón de salvación, santidad y la relación entre ambas.

La sal y la luz

En los próximos versos, Jesús continuó describiendo a sus seguidores auténticos, los bienaventurados, comparándolos con la sal y la luz. Ambas tienen ciertas características claras. La sal sirve para salar y la luz brilla. Si la sal no sala, no es sal. Si la luz no brilla, no es luz.

Vosotros sois la sal de la tierra; pero si la sal se desvaneciere, ¿con qué será salada? No sirve más para nada, sino para ser echada fuera y hollada por los hombres. Vosotros sois la luz del mundo; una ciudad asentada sobre un monte nos se puede esconder. Ni se enciende una luz y se pone debajo de un almud, sino sobre el candelero, y alumbra a todos los que están en casa. Así alumbre vuestra luz delante de los hombres, para que vean vuestras buenas obras, y glorifiquen a vuestro Padre que está en los cielos (Mt. 5:13-16).

En el tiempo de Jesús, la sal se usaba primordialmente como preservante de carnes. Como seguidores obedientes de Jesús, nosotros somos los que preservamos este mundo para que no se eche a perder y se corrompa por completo. Pero si nos comportamos como el resto del mundo, no servimos para nada. Jesús advirtió a los bienaventurados a permanecer salados, preservando así sus características tan únicas. Deben permanecer diferentes al resto del mundo, o de lo contrario podrían llegar a ser “insípidos”, merecedores de ser “echados fuera y hollados”. Esta es una clara advertencia encontrada en el Nuevo Testamento en contra del peligro de caer dirigida a verdaderos creyentes. Si la sal es verdadera sal, es salada. Del mismo modo, los seguidores de Jesús actúan como tales, de otro modo, no son seguidores de Jesús, aunque antes lo hayan sido.

Los verdaderos creyentes en Cristo son también la luz del mundo. La luz siempre brilla. Si no brilla, no es luz. En esta analogía, la luz representa nuestras buenas obras (ver Mt. 5:16). Cristo indicó a sus seguidores que debían hacer buenas obras para que otros las vieran. Así podrían glorificar a su Padre celestial pues Él es la fuente de sus buenas obras.

Véase que Jesús no dijo que debíamos crear la luz, sino que debíamos dejar que la luz que está en nosotros brille para que otros la vean. Él no estaba exhortando a aquellos que no tienen buenas obras para que realicen algunas, sino exhortando a aquellos que tienen buenas obras para que no escondan la bondad de éstas. Los seguidores de Cristo son la luz del mundo. Son bienaventurados, por la gracia de Dios, para ser luz en la oscuridad.

La importancia de guardar los mandamientos de Dios

Ahora iniciamos un nuevo párrafo. Aquí, Jesús empezó a hablar acerca de la Ley y su relación con sus seguidores:

No penséis que he venido para abrogar la ley o los profetas; no he venido para abrogar, sino para cumplir. Porque de cierto os digo que hasta que pasen el cielo y la tierra, ni una jota ni una tilde pasará de la ley, hasta que todo se haya cumplido. De manera que cualquiera que quebrante uno de estos mandamientos muy pequeños y así enseñe a los hombres, muy pequeño será llamado en el reino de los cielos; mas cualquiera que los haga y los enseñe, éste será llamado grande en el reino de los cielos. Porque os digo que si vuestra justicia no fuere mayor que la de los escribas y fariseos, no entraréis en el reino de los cielos (Mt. 5:17-20).

Si Jesús advirtió a su audiencia en contra de la idea de que Él aboliría la ley o los profetas, entonces con seguridad podemos concluir que por lo menos algunos de sus oyentes estaban pensando eso. El porqué estaban asumiendo eso, sólo podemos adivinarlo. Tal vez se debió a sus serias reprensiones contra los escribas legalistas y fariseos que tentaban a algunos a pensar que estaba aboliendo la ley y los profetas.

Sin importar cuál era la situación, Jesús claramente quería que todos, entonces y ahora, se dieran cuenta del error de tal suposición. Él era Dios, el divino inspirador de todo el Viejo Testamento, así que no iba a abolir todo lo que había dicho a través de Moisés y los profetas. Al contrario, cumpliría la ley y los profetas.

Exactamente ¿cómo podría él cumplir la ley y los profetas? Algunos piensan que Jesús hablaba sólo del cumplimiento de las predicciones mesiánicas. Aunque Jesús ciertamente cumplió (o aún lo hará) cada predicción mesiánica, eso no es totalmente lo que tenía en mente. Claramente, el contexto indica que hablaba de todo lo que estaba escrito en la ley y los profetas. “Ni una jota ni una tilde” (v. 18) pasaría de la ley y hasta el “mandamiento más pequeño” fue guardado (v. 19).

Otros suponen que Jesús quiso decir que cumpliría la ley al completar sus requisitos en nuestro lugar a través de su vida obediente y su muerte sacrificial. Pero esto, como también lo revela el contexto, no era lo que Él tenía en mente. En los versos siguientes, Jesús no menciona nada acerca de su vida o muerte como puntos de referencia para el cumplimiento de la ley. Más bien, en la siguiente oración, dice que la ley será válida al menos hasta que “el cielo y la tierra pasen” y “todo se haya cumplido”. Luego declara que la actitud de las personas hacia la ley afectará incluso su estatus en el cielo (v. 19), y que la gente debe obedecer la ley de una mejor manera que los escribas y fariseos, o no entrarán en el cielo (v. 20).

Definitivamente, además de cumplir las profecías mesiánicas y los tipos de sombras de la ley, Jesús también estaba pensando en que la gente guardara los mandamientos de la ley e hiciera lo que los profetas dijeron. En un sentido, Jesús cumpliría la ley al revelar la verdadera y original intención divina dentro de ésta, aprobándola y explicándola a la perfección y completando lo que faltaba en el entendimiento de ésta.[2] La palabra griega que se traduce como cumplir en el verso 17 es también traducida en el Nuevo Testamento como completar, terminar, y llevar a cabo a plenitud. Eso era lo que Jesús estaba a punto de hacer, en un texto posterior (cuatro oraciones después).

No, Jesús no vino a abolir la ley, sino a cumplirla. En cuanto a los mandamientos encontrados en la ley y los profetas, Jesús no pudo haber sido más claro. Él esperaba que todos los cumplieran. Eran tan importantes como siempre. De hecho, la manera en que una persona estime los mandamientos determinará cómo es estimada en el cielo “De manera que cualquiera que quebrante uno de estos mandamientos muy pequeños, y así enseñe a los hombres, muy pequeño será llamado en el reino de los cielos; mas cualquiera que lo haga y los enseñe, este será llamado grande en el reino de los cielos” (5:19).[3] Luego pasamos al versículo 20: “Porque os digo que si vuestra justicia no fuere mayor que la de los escribas y fariseos, no entraréis en el reino de los cielos”.

Vemos que ésta no es una idea nueva, sino una declaración final conectada con versículos previos por la conjunción porque. ¿Qué tan importante es guardar los mandamientos? ¡Se deben guardar mejor que los escribas y fariseos para entrar al reino de los cielos! De nuevo vemos que éste es un sermón de salvación y santidad y cómo se relacionan ambas.

¿De qué tipo de justicia hablaba Jesús?

Cuando Jesús dijo que nuestra justicia debía ser mayor que la de los escribas y fariseos, ¿acaso no estaba aludiendo a la justicia legal que sería imputada para nosotros como un regalo? No, no era así, por lo menos por dos buenas razones. En primer lugar, el contexto no encaja con esta interpretación. Antes y después de esta declaración (y a lo largo de todo el Sermón del Monte), Jesús hablaba de guardar los mandamientos, esto es, vivir justamente. La interpretación más natural de sus palabras es que debemos vivir más justamente que los escribas y fariseos.

En segundo lugar, si Jesús hablaba acerca de los imputados, la justicia legal que recibimos como regalo por creer en Él, ¿por qué entonces no lo señaló así? ¿Por qué diría algo que sería tan fácilmente malentendido por los campesinos mal educados a quienes se dirigía, quienes nunca hubieran adivinado que hablaba de justicia imputada?

Nuestro problema es que no queremos aceptar el claro significado del versículo, porque nos suena a legalismo. Pero nuestro problema real es que no entendemos la correlación inseparable entre justicia imputada y justicia práctica. Sin embargo, el apóstol Juan si la entendió. Él escribió: “Hijitos, nadie os engañe; el que hace justicia es justo” (1 Jn. 3:7). Ni tampoco parecemos entender la correlación entre el nuevo nacimiento y la justicia práctica como lo hizo Juan: “todo el que hace justicia es nacido de él” (1 Jn. 2:29).

Jesús pudo haber añadido a su declaración del 5:20, “Y si ustedes se arrepienten, nacen verdaderamente de nuevo y reciben a través de una fe viva mi regalo de justicia, su justicia práctica ciertamente será mayor que la de los escribas y fariseos, entretanto que ustedes cooperan con el poder de mi Santo Espíritu que obra dentro de ustedes.

La justicia de los escribas y fariseos

La otra pregunta importante que naturalmente surge a raíz de la declaración de Jesús en el 5:20 es esta: ¿Qué tan justos (prácticamente hablando) eran los escribas y fariseos? La respuesta es, no mucho.

En otro tiempo, Jesús se refirió a ellos como “sepulcros blanqueados, que por fuera, a la verdad, se muestran hermosos, mas por dentro están llenos de huesos de muertos y de toda inmundicia” (Mt. 23:27). Esto es, aparentaban ser justos en su exterior, mas eran malvados en su interior. Hacían un noble trabajo para cumplir la letra de la ley, pero ignoraban el espíritu de ésta, a menudo excusándose por alterar o torcer los mandatos divinos.

Esta falla intrínseca en los escribas y fariseos, de hecho, era el foco principal de Jesús en mucho de lo que resta del Sermón del Monte. Vemos que citó un cierto número de los mandatos divinos bien conocidos, y luego de cada cita, revelaba la diferencia entre la letra y el espíritu de cada ley. Al hacer esto, repetidamente expuso la hipocresía de los escribas y fariseos, y revelaba sus verdaderas expectativas para sus discípulos.

Jesús inició cada ejemplo con las palabras, “oísteis que fue dicho”. Él hablaba a gente que quizá nunca había leído, sino sólo oído, los rollos del Viejo Testamento leídos por los escribas y fariseos en las sinagogas. Se puede decir que su audiencia había estado sentada escuchando doctrina falsa toda su vida, cuando oían a los escribas y fariseos comentar la palabra de Dios y, a la vez, observaban sus estilos de vida tan faltos de santidad.

El sexto mandamiento es el tema de su primer ejemplo:

Oísteis que fue dicho a los antiguos: No matarás, y cualquiera que matare será culpable de juicio. Pero yo os digo que cualquiera que se enoje contra su hermano, será culpable de juicio; y cualquiera que diga: Necio, a su hermano, será culpable ante el concilio; y cualquiera que le diga: Fatuo, quedará expuesto al infierno de fuego. Por tanto, si traes tu ofrenda al altar, y allí te acuerdas de que tu hermano tiene algo contra ti, deja allí tu ofrenda delante del altar, y anda, reconcíliate primero con tu hermano, y entonces ven y presenta tu ofrenda. Ponte de acuerdo con tu adversario pronto, entre tanto que estás con él en el camino, no sea que el adversario te entregue al juez, y el juez al alguacil, y seas echado en la cárcel. De cierto te digo que no saldrás de allí hasta que pagues el último cuadrante (Mt. 5:21-26).

Los escribas y fariseos se enorgullecían de no ser asesinos. O sea, en realidad nunca mataron a nadie. En sus mentes, cumplían con el sexto mandamiento. Sin embargo, les hubiera encantado matar si no fuera prohibido, como lo revela el hecho de que hacían todo excepto asesinar a aquellos que odiaban. Jesús señaló algunas de sus conductas asesinas. De sus bocas salían palabras odiosas de desprecio contra aquellos con quienes estaban enojados. Estaban amargados en su interior, sin perdón ni deseo de reconciliación, involucrados en demandas, demandando o siendo demandados por sus acciones asesinas y egoístas.[4] Los escribas y los fariseos eran asesinos de corazón que únicamente se cuidaban de no cometer el hecho físico.

La persona verdaderamente justa, sin embargo, es muy diferente. Sus estándares son más altos. Sabe que Dios espera que ame a su hermano, y si su relación con su hermano no está bien, su relación con Dios no está bien. No practicará las rutinas de su religión, pretendiendo amar a Dios si odia a un hermano (ver Mt. 5:23-24). Como el apóstol Juan escribió más tarde, “Pues el que no ama a su hermano a quien ha visto, ¿cómo puede amar a Dios a quien no ha visto?” (1 Jn. 4:20).

Los escribas y fariseos pensaban que sólo por el acto mismo del asesinato podrían incurrir en culpa. Pero Jesús advirtió que la actitud de un asesino le hace merecedor del infierno. ¿Cuántos cristianos profesantes no se diferencian en nada de los escribas y fariseos, llenos de odio en vez de amor? Los cristianos genuinos son bienaventurados de Dios al grado de que Él pone su amor en ellos, haciéndoles amorosos (ver Ro. 5:5), todo por su gracia.

La definición de Dios del adulterio

El sétimo mandamiento era el tema del segundo ejemplo de Jesús acerca de cómo los escribas y fariseos guardaban la letra en tanto que desatendían el espíritu de la ley:

Oísteis que fue dicho: No cometerás adulterio. Pero yo os digo que cualquiera que mira a una mujer para codiciarla, ya adulteró con ella en su corazón. Por tanto, si tu ojo derecho te es ocasión de caer, sácalo, y échalo de ti; pues mejor te es que se pierda uno de tus miembros, y no que todo tu cuerpo sea echado al infierno. Y si tu mano derecha te es ocasión de caer, córtala, y échala de ti; pues mejor te es que se pierda uno de tus miembros, y no que todo tu cuerpo sea echado al infierno (Mt. 5:27-30).

Primero, observe una vez más que éste es un sermón de salvación y santidad, y la relación entre ambas. Jesús advirtió acerca del infierno, y lo que se debe hacer para mantenerse lejos de éste.

Los escribas y fariseos no podían ignorar el sétimo mandamiento, así que lo cumplían externamente, permaneciendo fieles a sus esposas. Pero fantaseaban acerca de hacer el amor con otras mujeres. Mentalmente desvestían a las mujeres que miraban en el mercado. Eran adúlteros de corazón, y así transgredían el espíritu del sétimo mandamiento. ¿Cuántos cristianos profesantes no se diferencian de ellos?

Dios, por supuesto, desea que su pueblo sea completamente puro en lo sexual. Naturalmente, como ya se ha discutido antes en este libro, es pecado tener una relación sexual con la mujer de su vecino, y es igualmente pecaminoso soñar con tener una relación sexual con ella.

¿Había entre la audiencia de Jesús algunas personas contritas en su espíritu? Probablemente sí. ¿Qué debían hacer? Debían arrepentirse inmediatamente como Jesús lo dijo. Cualquiera que fuera el costo, aquellos lujuriosos no debían sentir más lujuria, pues los lujuriosos no van al cielo.

Por supuesto, ninguna persona razonable piensa que Jesús quiso decir que los lujuriosos debían sacarse el ojo o cortar su mano. Una persona lujuriosa que se saca un ojo sólo se convertiría en un lujurioso con un solo ojo. Jesús hablaba en forma solemne y dramática de la importancia de obedecer el espíritu del sétimo mandamiento. La eternidad dependía de ello.

¿Está arrepentido? Entonces “corte” con aquello que es la causa de su caída. Si es la televisión por cable, desconéctala. Si es la televisión regular, entonces deshágase de su televisor. Si es algo que ve cuando va a cierto lugar, no vaya más ahí. Si es una suscripción de una revista, cancélela. Si es la Internet, ¡sálgase de la línea! Nada de esto vale la pena si va a pasar su eternidad en el infierno.

El punto de vista de Dios sobre el divorcio

El siguiente ejemplo de Jesús está muy relacionado con el que acabamos de considerar, por lo cual probablemente se menciona seguido. Se debe considerar como una elaboración del punto anterior y no como un tema nuevo. El tema es, “Otra cosa que se hace y que es equivalente al adulterio”:

También fue dicho: Cualquiera que repudie a su mujer, dele carta de divorcio. Pero yo os digo que el que repudie a su mujer, a no ser por causa de fornicación, hace que ella adultere; y el que se casa con la repudiada, comete adulterio (Mt. 5:31-32).

Aquí tenemos otro ejemplo de cómo los escribas y fariseos guardaban la letra de la ley en tanto que rechazaban el espíritu de ésta.

Pensemos en un fariseo imaginario de los días de Jesús. Al frente de su casa vive una mujer muy atractiva que él desea. Él coquetea con ella cada día cuando la ve. Ella parece que también le corresponde, y su deseo por ella crece. A él le encantaría verla desnuda, y se la imagina regularmente en sus fantasías. ¡OH, si pudiera tenerla!

Pero él tiene un problema. Es casado y ella también lo es, y su religión prohíbe el adulterio. Él no desea romper el sétimo mandamiento (aunque en realidad ya lo ha roto cada vez que se comporta lujuriosamente). ¿Qué puede hacer?

¡Hay una solución! Si ambos se pudieran divorciar de sus actuales cónyuges, ¡él podría casarse con la amante de sus sueños! Pero, ¿es correcto obtener un divorcio? ¡Sí! Hay una escritura al respecto. Deuteronomio 24:1 habla acerca de darle a la esposa una carta de divorcio. El divorcio debe ser legal en ciertas circunstancias. Pero, ¿cuáles son esas circunstancias? Él lee con cuidado lo que Dios dice:

Cuando alguno tomare mujer y se casare con ella, si no le agradare por haber hallado en ella alguna cosa indecente, le escribirá carta de divorcio, y se la entregará en su mano, y la despedirá de su casa (Dt. 24:1).

¡Ajá! Él puede divorciarse de su mujer si encuentra algo indecente en ella. Bien, pues ya lo encontró. ¡Su mujer no es tan atractiva como la vecina del frente![5]

Entonces se divorcia de su mujer dentro del marco de la ley entregándole la carta de repudio (por cierto, se puede recoger una copia de la carta de repudio en el lobby de la oficina local del club de los fariseos), y rápidamente se casa con la mujer de sus fantasías, pues ella también se ha divorciado legalmente. Todo ocurre sin que sientan ni una onza de culpa pues los hechos se han dado dentro del marco de la ley divina.

Pero, por supuesto, Dios ve las cosas de otro modo. La “indecencia” de la cual Él hablaba en Deuteronomio 24:1-4 para un divorcio legal era algo muy inmoral, probablemente algo muy cercano al adulterio.[6] Es decir, un hombre podía divorciarse de su mujer si descubría que había sido promiscua antes o durante el matrimonio.

En la mente de Dios, el hombre imaginario que acabo de describir no se diferencia de un adúltero. Ha violado el sétimo mandamiento. De hecho, es más culpable que el adúltero promedio, pues es culpable de “doble adulterio”. ¿Qué les parece eso? Primero, ha cometido adulterio. Jesús luego dijo, “Y yo os digo que cualquiera que repudia a su mujer, salvo por causa de fornicación, y se casa con otra, adultera; y el que se casa con la repudiada, adultera” (Mt. 19:9).

En segundo lugar, porque la mujer que ha repudiado debe buscar a otro marido para sobrevivir, en la mente de Dios el fariseo ha hecho el equivalente a forzar a su esposa a tener sexo con otro hombre. Es así como él acarrea la culpa del “adulterio” de ella.[7] Jesús dijo, “Pero yo os digo que el que repudia a su mujer, a no ser por causa de fornicación, hace que ella adultere” (Mt. 5:32, énfasis del autor).

Jesús podría aun estar acusando a nuestro fariseo imaginario de “adulterio triple” si su declaración, “y el que se casa con la repudiada adultera” (Mt. 5:32), significa que Dios acusa al fariseo del “adulterio” del nuevo esposo de su anterior mujer.[8]

Éste era un asunto fuerte en los días de Jesús, como leemos en otro lugar en donde algunos fariseos le preguntaban, “¿Es lícito al hombre repudiar a su mujer por cualquier causa?” (Mt. 19:3). Su pregunta revela lo que hay dentro de sus corazones. Definitivamente, por lo menos algunos de ellos querían creer que cualquier cosa era causa legal de divorcio. Debo agregar qué doloroso es cuando los cristianos toman estas mismas escrituras acerca del divorcio, las malinterpretan, y colocan pesadas trabas en los hijos de Dios. Jesús no hablaba de los cristianos que se divorciaron cuando aún eran pecadores, y que encuentran una compañera potencialmente maravillosa y que ama al Señor Jesús, y se casa con ella. Eso ni siquiera se acerca al concepto de adulterio. Y si eso fuera lo que Jesús quiso decir, tendríamos que cambiar el evangelio, pues no proveería perdón para todos los pecados de los transgresores. De ahora en adelante tendríamos que predicar, “Jesús murió por ti, y si te arrepientes y crees en Él, puedes obtener perdón de todos tus pecados. Sin embargo, si eres divorciado, asegúrate de no volver a casarte o de lo contrario estarías viviendo en adulterio, y la Biblia dice que los adúlteros irán al infierno. Además, si usted es divorciado y se ha casado de nuevo, antes de venir a Cristo debe cometer otro pecado y divorciarse de su actual cónyuge. Si no es así, usted continuaría viviendo en adulterio, y los adúlteros no van al cielo”.[9] ¿Es ese el mensaje del evangelio?

La cualidad de ser veraz

El tercer ejemplo de Jesús de la conducta inapropiada y de la aplicación equivocada de la Escritura que hacían los fariseos se relaciona con el mandamiento de Dios de decir la verdad. Los escribas y fariseos habían inventado una manera muy creativa de mentir. Aprendemos en Mateo 23:16-22 que ellos no creían necesario guardar sus votos si juraban por el templo, el altar, o el cielo. Sin embargo, si juraban por el oro del templo, la ofrenda sobre el altar, o por Dios en el cielo, estaban obligados a guardar su voto. Es un adulto equivalente a un niño estadounidense que piensa que está exento de decir la verdad en tanto que sus dedos estén cruzados.

Este aspecto de la hipocresía es lo que sigue en el sermón más famoso de Jesús:

Además habéis oído que fue dicho a los antiguos: No perjurarás, sino cumplirás al Señor tus juramentos. Pero yo os digo: No juréis en ninguna manera; ni por el cielo, porque es el trono de Dios; ni por la tierra, porque es el estrado de sus pies; ni por Jerusalén, porque es la ciudad del gran Rey. Ni por tu cabeza jurarás, porque no puedes hacer blanco o negro un solo cabello. Pero sea vuestro hablar: Sí, sí; no, no; porque lo que es más de esto, de mal procede (Mt. 5:33-37).

El mandamiento original de Dios concerniente a los votos no decía nada de jurar por ninguna cosa. Dios sólo quería que su gente guardara su palabra. Cuando las personas tienen que hacer un juramento para convencer a otros a que crean en ellos, admiten algo abiertamente y a menudo mienten. Nuestra palabra debería ser buena, sin necesidad de juramentos. ¿Supera su justicia en esta área a aquella de los escribas y fariseos?

El pecado de la venganza

El siguiente aspecto en la lista de faltas que hizo Jesús era una distorsión farisaica de un versículo en el Viejo Testamento:

Oísteis que fue dicho: Ojo por ojo, y diente por diente. Pero yo os digo: No resistáis al que es malo; antes, a cualquiera que te hiera en la mejilla derecha, vuélvele también la otra; y al que quiera ponerte a pleito y quitarte la túnica, déjale también la capa; y a cualquiera que te obligue a llevar carga por una milla, vé con él dos. Al que te pida, dale; y al que quiera tomar de ti prestado, no se lo rehúses (Mt. 5:38-42).

La ley de Moisés declaraba que cuando una persona era encontrada culpable en la corte de herir a otra persona, su castigo debería ser equivalente al daño causado. Si había sacado un diente a alguien, en igualdad y justicia, su diente debería ser sacado. Este mandamiento fue dado para asegurar que la justicia iba a brillar en las cortes en casos de ofensas mayores. Sin embargo, una vez más, los escribas y fariseos lo habían distorsionado, convirtiéndolo en un mandamiento que hacía de tomar venganza una obligación santa. Aparentemente, habían adoptado una política de “cero tolerancia”, buscando venganza por las más pequeñas ofensas.

Dios, no obstante, siempre ha esperado más de su pueblo. La venganza es algo que Él prohíbe expresamente (ver Dt. 32:35). El Viejo Testamento enseñaba que el pueblo de Dios debería mostrarse bondadoso con sus enemigos (ver Ex. 23:4-5; Prov. 25:21-22). Jesús apoyó esta verdad al decirnos que volviéramos la otra mejilla y que fuéramos una milla extra cuando tratamos con gente mala. Cuando nos maltratan, Dios quiere que seamos misericordiosos, retornando bien por mal.

Pero, ¿acaso Jesús espera que las personas tomen mucha ventaja de nosotros, permitiéndoles arruinar nuestras vidas si así lo desean? ¿Está mal el llevar a un incrédulo a la corte, buscando justicia por un acto ilegal cometido contra nosotros? No. Jesús no hablaba de obtener justicia por ofensas mayores en la corte, sino acerca de obtener venganza por infracciones ordinarias e insignificantes. Nótese que Jesús no dijo que deberíamos ofrecer nuestro cuello para ser estrangulados a alguien que nos acaba de apuñalar la espalda. Él no dijo que entregáramos nuestra casa a alguien que demanda nuestro auto. Jesús simplemente nos estaba diciendo que mostráramos tolerancia y misericordia en un alto grado cuando diariamente encontramos ofensas insignificantes y los retos normales al tratar con gente egoísta. El no espera que nosotros “vayamos cien millas extra”, sino “ir la milla extra”. Él desea que seamos más amables de lo que la gente egoísta espera, y ser espléndidos con nuestro dinero, dando generosamente y prestando. Los fariseos y los escribas ni siquiera se acercaban a este estándar. ¿Sobrepasa su justicia a la de ellos en esta área?

No puedo resistirme a preguntar, ¿Porqué tantos cristianos profesantes se ofenden tan fácilmente? ¿Por qué se irritan tan rápidamente por las ofensas que son diez veces más pequeñas que el recibir un golpe en la mejilla? ¿Son estas personas salvas?

Amar a nuestros enemigos

Finalmente, Jesús señaló un mandamiento más dado por Dios que los escribas y fariseos habían alterado para acomodar sus odiosos corazones:

Oísteis que fue dicho: Amarás a tu prójimo, y aborrecerás a tu enemigo. Pero yo os digo: Amad a vuestros enemigos, bendecid a los que os maldicen, y orad por los que os ultrajan y os persiguen; para que seáis hijos de vuestro Padre que está en los cielos, que hace salir su sol sobre malos y buenos, y que hace llover sobre justos e injustos. Porque si amáis a los que os aman, ¿qué recompensa tendréis? ¿No hacen también lo mismo los publicanos? Y si saludáis a vuestros hermanos solamente, ¿qué hacéis de más? ¿No hacen así también los gentiles? Sed pues vosotros perfectos, como vuestro Padre que está en los cielos es perfecto (Mt. 5:43-48).

En el Viejo Testamento, Dios había dicho, “ama a tu enemigo” (Lv. 19:18), pero los escribas y fariseos habían asumido convenientemente que si Dios quería que ellos amaran a su prójimo, Él sin duda quiso decir que odiaran a sus enemigos. Era su obligación santa. De acuerdo con Jesús, sin embargo, eso no fue lo que Dios quiso decir, y eso no fue lo que dijo.

Jesús enseñaría luego en la historia del Buen Samaritano que deberíamos considerar a toda persona como nuestro prójimo. Dios quiere que amemos a todos, incluyendo a nuestros enemigos. Ese es el estándar de Dios para sus hijos, un modelo por el cual también Él vive. Él envía el sol y la lluvia que hacen crecer las cosechas para los buenos y para los malos. Deberíamos seguir su ejemplo, mostrando bondad para aquellos que no la merecen. Cuando lo hacemos, probamos que somos “hijos de[nuestro] Padre que está en los cielos” (Mt. 5:45). Los auténticos nacidos de nuevo actúan como su Padre.

El amor que Dios espera que mostremos a nuestros enemigos no es una emoción o una aprobación de los actos malvados. Dios no requiere de nosotros que tengamos sentimientos hermosos acerca de aquellos que se nos oponen. Él no espera que digamos cosas que no son ciertas, que nuestros enemigos en verdad son gente maravillosa. Pero sí espera que los amemos y que tomemos acción voluntaria hacia ese fin, por lo menos saludándolos y orando por ellos.

¿Y qué pasa con usted?

Ya usted se habrá dado cuenta que los escribas y fariseos no eran personas muy correctas. Tenían algún grado de justicia externa, pero, como muchos cristianos profesantes, eran odiosos, lujuriosos, egoístas, vengativos, sin misericordia, avaros, mentirosos tergiversadores de la Escritura. De acuerdo con Jesús, los verdaderos creyentes se caracterizan por ser gentiles, hambrientos de justicia, misericordiosos, puros de corazón, pacificadores, y perseguidos. Es así como esta parte del Sermón del Monte debería llenarle de seguridad de que usted sí ha nacido de nuevo, o llenarlo de terror porque usted se da cuenta de que no se diferencia en nada de aquellos a quienes Jesús condenó. Si usted está en la primera categoría, sepa que aún hay espacio para mejorar. La perfección es su objetivo porque es lo que Dios desea de usted, como lo dijo Jesús (ver Mt. 5:48; ver también Fil. 3:12-14).

Si usted está en la segunda categoría, usted puede arrepentirse y convertirse en un esclavo de Jesús creyendo en Él. Instantáneamente experimentará que es trasladado a la primera categoría por Dios y su gracia.


[1] Con sorpresa vemos que el siguiente verso en el libro de Santiago es, “Hermanos míos, ¿de qué aprovechará si alguno dice que tiene fe, y no tiene obras? ¿Podrá la fe salvarle? (Santiago 2:14).

[2] Esto sería cierto en lo que a menudo se señala como “la ley ceremonial” al igual que “la ley moral”, aunque mucho de su mejor explicación en cuanto a la ley ceremonial sería dado por su Santo Espíritu a los apóstoles después de su resurrección. Ahora entendemos por qué no hay necesidad de sacrificar animales bajo el nuevo pacto, pues Jesús es el Cordero de Dios. Ni tampoco seguimos las leyes alimentarias del viejo pacto pues Jesús declaró que todos los alimentos son limpios (ver Marcos 7:19). No necesitamos la intercesión de un sumo sacerdote terrenal porque Jesús es ahora nuestro sumo sacerdote, y así por el estilo. A diferencia de la ley ceremonial, sin embargo, ninguna parte de la ley moral fue anulada o alterada por nada que Jesús hiciera o dijera, antes o después de su resurrección. Más bien, Jesús apoyó e interpretó la ley moral de Dios, como lo hicieron los apóstoles por la inspiración del Espíritu luego de su resurrección.

[3] Aunque las palabras de Jesús aquí son una fuerte motivación a no anular o a enseñar a otros a menospreciar algún mandamiento, incluyendo los más pequeños, sus palabras también ofrecen esperanza de que la población del cielo incluirá personas que han sido culpables precisamente de esto mismo.

[4] Es posible que Jesús estuviera insinuando que los escribas y fariseos, tan acomodados en las cortes, necesitaban darse cuenta que iban camino a la corte divina, y que estaban en franca desventaja al tener a Dios como “su oponente en la ley”. Así que les amonestaba para que se pusieran de acuerdo con su adversario fuera de la corte, o de lo contrario enfrentarían las consecuencias eternas.

[5] Este no es un ejemplo improbable. De acuerdo con el Rabí Hillel, quien tuvo la enseñanza más popular relacionada con el divorcio en los días de Jesús, un hombre podía divorciarse de su mujer si encontraba a alguna más atractiva, pues eso hacía que su esposa fuera “indecente” a sus ojos. El Rabí Hillel también enseñaba que un hombre podía divorciarse de su mujer si ponía demasiada sal en la comida, o si hablaba con otro hombre, o si no concebía un hijo varón para él.

[6] Bajo el Viejo Pacto, aquellos que cometían adulterio eran apedreados.

[7] Por supuesto, Dios no la culpa de su adulterio cuando ella vuelve a casarse; pues ella fue la víctima del pecado de su marido. Obviamente, las palabras de Jesús no cobran valor a menos que ella se vuelva a casar. De otro modo, no hay manera de culparla de adulterio.

[8] De nuevo, Dios no responsabilizará al nuevo marido del adulterio. Él está haciendo algo virtuoso, se casa y provee para una mujer divorciada. Sin embargo, si un hombre alienta a una mujer a que se divorcie de su marido de modo que él pueda casarse con ella, entonces sí sería culpable de adulterio, y probablemente, ese es el pecado al que Jesús se refería en este caso.

[9] Existen, por supuesto, otras situaciones que se pueden comentar. Por ejemplo, la mujer cristiana cuyo marido no salvo se divorcia de ella lo cual no la hace culpable de adulterio si ella se casa con un hombre cristiano.